Odnos prema istini i zabludi nije bitan samo za Božje djelo već i za lično spasenje. Koliko su to važne stvari, najbolje se može vidjeti iz sistema koji je Bog postavio svom narodu – Izraelu – koji naglašava potrebu za vjerom u poslušnosti, posebno pazeći i čuvajući ono što je sveto, uz krivično-pravni zakonik sa predviđenim sankcijama, kao i iz samog Isusovog učenja i djelovanja. Zbog toga moramo biti sposobni da stanemo za istinu i dočekamo jeresi i zablude i njihove nosioce.
Jedna od najdelikatnijih stvari s kojima se vjernik ikad može suočiti je odnos i postupanje prema jeresima i jereticima, gdje je često od presudne važnosti prepoznati ispravnu kontra mjeru koja se kreće u širokom rasponu od blage do odlučne preventivne reakcije.
Kako možemo prepoznati sektaško djelovanje unutar Božjeg djela i koje su karakteristike sektaša?
- Sektaš svojim djelovanjem POTKOPAVA povjerenje u istinu razvijanjem teorija koje udaljavaju ljude od istine, istovremeno nastojeći da izgradi povjerenje u sopstvene teorije.
- Sektaš ZAMAGLJUJE, ZBUNJUJE i PRAVI NEJASNOM RAZLIKU IZMEĐU ISTINE I ZABLUDE.
- Sektaš se na POGREŠAN NAČIN koristi Svetim pismom da bi podupro VLASTITA gledišta. Božja Riječ se zapravo koristi za UKRAŠAVANJE zablude.
- Oni su skloni preuveličavanju određenih predmeta (na primjer kada govore o Hristovom krstu ili vođstvu Duha), pravljenju problematičnih teoloških konstrukcija i sl.
- Krivotvorine ne urušavaju samo Sveto pismo, već takođe atakuju na zdravi razum i stoga ih sektaši unose DOZIRANO (metoda „kuvane žabe“) i takođe imaju potrebu za čestim ponavljanjem istih stvari i prethodnog „gradiva“ (mantra i pranje mozga).
- Ne poštuju se osnovna pravila za proučavanje i tumačenje Božje Riječi. Jeretici obično manipulišu sa nekoliko tekstova, čije značenje izvan datog konteksta i konteksta cijele Biblije može da se izvrne.
- Jeretik na osnovu razvoja neke svoje ideje teži da prilagodi cijelu biblijsku nauku postavkama te teorije, čak i po cijenu izvrtanja, zanemarivanja i proglašavanja nevalidnim ili prevaziđenim svih predmeta i otkrivenja što se ne uklapaju u njegove zamisli.
- Nedostatak zdrave sposobnosti za iznošenje i tumačenje Biblije i uopšte očigledne nelogičnosti sektaš prikriva KRAJNOSTIMA (npr. tvrdnjom da je vođen duhom, da ima posebnu svjetlost ili uopšte nešto POSEBNO – pretpostavka elitizma).
- Sektaši obično traže neki poseban znak od Boga, iako se jasno iz Biblije može vidjeti šta je Božja volja (na primjer, znak gdje i kada treba da se krste, posebno „otkrivenje“, smjernicu, specifične duhovne darove odnosno „silu“ i sl.).
- Sektaši su dobri štreberi koji revno uče napamet jeres da bi je kasnije sa sigurnošću iznosili. Zbog toga jeretik može da se pogubi ako mu se postavi neko pitanje ili skrene pažnja izvan predmeta koji izlaže. Kasnije postaju i sami sigurni u to (samoobmana) do te mjere da bi bili spremni umrijeti za jeres (za koju misle da je istina).
- Sektaši uvijek potenciraju da su „novu/veću istinu“ dobili tako što su mnogo samostalno proučavali ali se na kraju ispostavi da su samo negdje pokupili jeretičko učenje koje ili donekle nadograde kao svoje ili u potpunosti kopiraju.
- Dublja analiza jeresi po pravilu otkriva sukcesivni lanac jeretika koji je započeo negdje u prošlosti. Svaki novi jeretik nadograđuje postojeće jeresi (izvor sa kojeg se sam otrovao) i obično ih proglašava novom „većom“ svjetlošću, poričući veze sa prethodnicima koji su možda već demaskirani.
- Bolesna samouvjerenost bez pokrića jedna je glavnih karakteristika sektaša (ne obazire se na prethodne očigledne promašaje, nipodaštava i prezire svaki pokušaj korekcije).
- Sektaš nije zainteresovan za čuvanje i promociju Božjeg djela, što uvijek mora biti praćeno poniznošću, skromnošću i poštenjem, već za vlastitu samopromociju (sebični motiv) preko specifičnih i ličnih stavova koje brani po svaku cijenu. Na taj način umjesto da se bave širenjem Djela, vjernici postaju zaokupljeni i opterećeni sobom.
- Sektašenje karakterišu prelasci iz krajnosti u krajnost (poricanje ili odbacivanje prethodnih stavova na račun novih, oštre suprotnosti u učenjima ili ponašanju) kao i fanatična revnost.
- Težnja za „originalnošću“ i ličnim „potpisom i pečatom“ (privatizacija Djela).
- Velika sposobnost izvrdavanja i relativizacije svega što sektašu ne ide u prilog (primjena kvarne inteligencije, vrćenje u krug, što je posebno iritantno).
- Sofizam – umjeće nadmudrivanja i zavođenja kroz lukavo prikrivanje namjernih logičkih grešaka ili izvođenje pogrešnih zaključaka iz dvosmislenosti nekog predmeta.
- Sektašima je važno da po svaku cijenu pridobiju istomišljenike kako bi postigli izgled jačine ili uticaja koji zapravo nemaju te su stoga vješti u vrbovanju i pridobijanju ljudi za sebe. Kontrolu uglavnom zadobijaju kroz lične kontakte i postepeno preuzimanje uticaja nad svojim žrtvama. Karakteristika svih sekti je odvajanje pristalica od realnog života, posla, obaveza, porodice i sl.
- Često uveličavaju ili uljepšavaju svoj stvarni status ili uticaj među ciljnom grupom, obično iz razloga kao u prethodnoj stavci.
- Harizma, vještina podilaženja drugima, sposobnost ubjeđivanja i obraćanja.
- Često postavljaju stvari tako kao da vjerovanja ili odluke pojedinaca predstavljaju stavove cijele grupe. Ovo im je potrebno za davanje izgleda demokratičnosti i autentičnosti.
- Vješto skrivaju svoje prave namjere od drugih učesnika pod maskom druge (poštene) namjere i revno rade na svojoj prikrivenoj namjeri u procesu potkopavanja jedinstva.
- Često prikrivaju, izbjegavaju, relativizuju, razvodnjavaju ili poriču problematične situacije, sopstvene ispade ili sumnjive stvari (cik-cak ili toplo-hladno taktika).
- Drski su i isključivi prema onima koji razotkrivaju sektašenje, licemjerstvo ili devijantnost u grupi, bez obzira da li razotkrivanje dolazi iznutra ili spolja. Vješto izbjegavaju protivnike za koje znaju da su opasni po njih (prećutni pakt o nenapadanju).
- Vrlo žustro će braniti svoje pristalice, bez obzira na greške koje čine.
- Sektaš je veoma vješt da izokrene stvari i sebe predstavi kao žrtvu, predmet napada ili nerazumijevanja, posebno u situacijama gdje osjeti da su mu ugroženi status i djelo.
- Od posledica sektaškog mentaliteta najviše stradaju oni koji su sektašu najpodređeniji (porodica), a zatim grupa ili zajednica pod kontrolom jeretika.
Napokon, treba napomenuti da su jeretici u Božjem djelu opasni samo za one unutar Djela, dok za sve ostale mogu biti zanemarljivi, bezopasni ili čak sasvim neprimjetni.
Pavle Simović
