Kiropraktika – alternativna metoda liječenja otkrivena od duhova

Kiropraktika podrazumijeva ručno namještanje i manipulaciju kičme, pršljenova, velikih i malih zglobova i mekih tkiva. Često se (pogrešno) poistovjećuje sa fizioterapijom. Kiropraktika spada u manipulativne tehnike za koje se navodno znalo prije više hiljada godina. Međutim, savremena kiropraktika potiče iz Amerike. Američko kiropraktičko udruženje procjenjuje da otprilike 77.000 kiropraktičara u SAD liječi više od 35 miliona Amerikanaca svake godine.

Vjerovatno većina, ako ne i svi ti i drugi pacijenti širom svijeta, nemaju pojma da industrija kiropraktike – najpopularnije alternativne metode liječenja – vrijedna milijarde dolara duguje svoje postojanje jednom duhu.

Daniel David Palmer (1845-1913) iz Kanade, „otac“ kiropraktike koji je izveo prvo kiropraktičko namještanje 1895. godine, bio je strastveni spiritualista. Tvrdio je da mu je pojam i osnovne principe kiropraktičkog liječenja prenio tokom seanse jedan davno umrli ljekar.

D.D. Palmer u svojem uredu

Prema B.J. Palmeru, Danielovom sinu, „otac je često prisustvovao godišnjem sastanku spiritualista u dolini Misisipija gdje je prvi put tvrdio da prima poruke od dr Džima Etkinsona o principima kiropraktike.“

„Znanje i filozofija koje mi je dao dr Džim Etkinson (Jim Atkinson), inteligentno duhovno biće… svidjeli su se mom razumu“, napisao je Palmer u svojim memoarima „Kiropraktičar“, koji su objavljeni 1914. nakon njegove smrti u Los Anđelesu. Inače Etkinson je umro 50 godina prije Palmerovog „prosvjetljenja“.

Prije nego što je naučio o podešavanju kičme od natprirodnog entiteta, Palmer je proveo devet godina kao praktičar onoga što je bilo poznato kao „magnetno iscjeljivanje“, u kojem bi dijagnosticirao i liječio bolesti manipulišući magnetnim poljem koje navodno okružuje tijelo pacijenta.

Ključni lik u istoriji „magnetne terapije“ je ozloglašeni austrijski ljekar, Franz Anton Mesmer (1734-1815), koji je počeo da koristi magnetno opterećenje 1774. Mesmer je razvio teoriju o sopstvenoj „magnetnoj energiji“ tijela odakle je skovao izraz „životinjski magnetizam“. Mesmerov rad pao je na loš glas u francuskom medicinskom establišmentu. Vjerovao je da posjeduje moćan životinjski magnetizam i da kroz njega može liječiti ljude dodirom ili čak mahanjem rukom nad gomilom. Ove bizarne prakse „dr“ Mesmera postale su poznate kao mesmerizam. Ovdje treba primijetiti da je ovo srodno danas popularnoj „bioenergiji“ koju neki kiropraktičari tvrde da posjeduju. I majstori kundalini joge (istočnjački naziv za bioenegriju) vjeruju da namještanje kičme može biti jedan od najmoćnijih alata koji će vam pomoći da postignete prosvjetljenje, jer kiropraktičar svojim brzim zahvatom može da „krekuje“ kundalini.[1]

Međutim, Mesmer je ubrzo prestao da koristi magnete nakon što je shvatio da može postići isti „hipnotički“ efekat bez njih. Ono na šta je Mesmer naišao, zapravo je bila vrsta hipnoze, koja nije imala nikakve veze sa upotrebom magneta. Drugim riječima, Mesmer je shvatio da okultizam funkcioniše i bez „tehničkih“ pomagala.

Može se konstatovati da su iskustva Mesmera i kasnije Palmera tipični načini kako ljudi kroz upuštanje u okultne prakse dolaze pod kontrolu demonskih duhova i služe dalje kao promoteri okultnih nauka, često pod plaštom medicine ili nauke. Mnoge od tih metoda samo su prepakovana stara vračarska znanja iz antičke prošlosti zaodjevena u moderno ruho i privlačnu terminologiju.

Šta govore činjenice o kiropraktici?

1. Kiropraktika ne radi. Hiljade i hiljade studija stavile su kiropraktiku pod mikroskop, ispitujući njenu efikasnost u liječenju stanja kao što su bol u leđima, vratu, dijareje kod novorođenčadi, glavobolja i skolioza. Neke studije su pronašle pozitivne rezultate, ali mnoge druge nisu pokazale nikakav učinak. Kada se gomila mješovitih podataka grupiše i ispita, opravdan je samo jedan zaključak: „Ovi podaci ne uspijevaju uvjerljivo pokazati da je manipulacija kičmom efikasna intervencija za bilo koje stanje.“

2. Postoji stvarni rizik od oštećenja krvnih sudova koji ishranjuju mozak. Dok je manipulacija kičmom u rukama obučenog kiropraktičara uglavnom sigurna, postoji mnoštvo dokaza koji ukazuju na to da nikada ne biste trebali dopustiti kiropraktičaru da vam dodiruje vrat. Vertebralna arterija (arteria vertebralis), koja opskrbljuje mozak krvlju, nalazi se na vrhu vašeg vrata odmah ispod vaše lobanje. Nadalje vertebralna arterija koja je parna spaja se na nivou baze lobanje i formira arteriju bazalis koja sudjeluje u formiranju Vilisovog arterijskog prstena. Pored vertebralne arterije tu su i karotidna arterija sa svojom spoljašnjom u unutrašnjim granom. Unutrašnja arterija karotis interna ishranjuje mozak takođe formira Vilisov prsten.

Na gornjoj slici se jasno vide krvni sudovi vrata arterijski, naravno tu su i venski krvni sudovi i nervi. Vidi se da je vertebralna arterija utkana u poprečne nastavke vratnih pršljenova.

Vilisov arterijski prsten

Nagle manipulacije vratnim pršljenovima mogu i dovele su do pucanja arterije, što rezultira moždanim udarom, komom ili čak smrću. Kao što bi se i očekivalo, Američko udruženje kiropraktičara negira postojanje ovih događaja.

3. Najosnovnija teorija kiropraktike je koještarija. Kiropraktika je zasnovana na ideji da bi ispravljanje neusklađenih pršljenova u kičmi – nazvane subluksacije – moglo izliječiti sve oblike bolesti. „Subluksirani pršljen… je uzrok 95 posto svih bolesti… Ostalih pet posto uzrokovano je pomaknutim zglobovima koji nisu zglobovi kičmenog stuba“, napisao je D.D. Palmer, tvorac kiropraktike. Većina modernih kiropraktičara sada priznaje da je to potpuno pogrešno.

U 2009. godini, četiri radoznala kiropraktičara pregledala su sve dostupne dokaze o ovoj temi i zaključila: „Ne postoje potporni dokazi da je kiropraktička subluksacija povezana s bilo kojim procesom bolesti ili stvaranju suboptimalnih zdravstvenih stanja koja zahtijevaju intervenciju. Bez obzira na popularnu privlačnost, ovo svrstava konstrukciju o subluksaciji u područje nepodržanih spekulacija.“

4. Kiropraktika boli. Jednostavno rečeno, manipulacija kičmom obično nije dobra. „Ona često uključuje potisak velike brzine, tehniku u kojoj se zglobovi brzo podešavaju, često praćeno pucketanjem“, opisao je Edzard Ernst, profesor komplementarne medicine na Univerzitetu Pensilvanija. Ovi uznemirujući zvuci često su predznaci štetnih nuspojava. Trideset do 61 posto pacijenata uopšteno osjeća bol, utrnulost, ukočenost, vrtoglavicu, žmarce i glavobolje, koje mogu potrajati i do 48 sati nakon seanse. Ovi generalno blagi bolovi mogli bi biti vrijedni nelagode ako kiropraktika zaista djeluje dugoročno. Ali ne djeluje.

Zašto dolazi do osjećaja olakšanja od bolne draži nakon odlaska kiropraktičaru?

Sa medicinskog aspekta do boljitka u vezi sa bolom dolazi zbog toga jer agresija koja se primjenjuje u toku tretmana povećava spazam u mišićima; osoba je u stanju grča zbog cimanja i čupanja. Nakon toga nastaje opšta relaksacija mišića jer prestaje nadražaj koji je proizvodio dodatni grč. Nakon nekog vremena osoba treba ponovno „namještanje“.

Iskustva moderne kiropraktike

Zašto kiropraktičari sebe nazivaju doktorima? Oni očigledno nisu doktori, jer im nedostaje i opsežna obuka i sposobnost propisivanja terapija kao doktora medicine. Ipak, laiku može biti teško napraviti razliku između dvije profesije kada dijele zajedničku (i vrlo prestižnu) titulu.

Drugo, dok terapijske prednosti spinalnog prilagođavanja izgledaju neporecivo – vi izlazite posle sesije sa osjećajem osvježenja – zašto ono što je u osnovi fizikalna terapija mora biti umotano u takvu pseudonauku i moguće šarlatanstvo?

Moderni kiropraktičari se prvenstveno fokusiraju na kičmeni stub, tražeći „neusklađenost“ koja bi mogla uticati na zglobove, mišiće, živce i organe. Osnovna ideja je vratiti tijelu osjećaj ravnoteže i pomoći mu da se prirodno izliječi.

Poslednjih godina, neki kiropraktičari su nastojali da prošire svoju praksu tvrdeći da su eksperti u dijabetesu, neuropatiji i drugim hroničnim stanjima.

Zanimljivo iskustvo sa kiropraktikom prenio je biznis kolumnista David Lazarus u autorskom članku za Los Angeles Times, 30. juna 2017.

Moja sesija kiropraktike uključivala je pregled pomoću onoga što se zove statički površinski elektromiografski uređaj, poznat kao površinski EMG ili statički sEMG. To znači da su elektrode držane na određenim mjestima duž moje kičme.

Ovo je proizvelo očitanje impresivnog izgleda u kojem su obojene trake (zelene i plave dobre, crvene i crne loše) bile dodijeljene različitim djelovima mog vrata i leđa.

To očitavanje je, zauzvrat, poslužilo kao osnova za naknadne rasprave s kiropraktičarom i njegovim asistentom, čija je suština bila da će mi trebati još najmanje 12 sesija po cijeni od skoro 800 dolara, uz skroman popust za plaćanje cijelog iznosa unaprijed.

Površinska EMG tehnologija postoji već neko vrijeme. Koristi se za mjerenje električne aktivnosti. Rečeno mi je u ordinaciji kiropraktičara najmanje tri puta da tu tehnologiju „koristi NASA“, što je očigledno trebalo da otkloni sve moje sumnje.

„Ne vjerujem u to“, rekao je Fred Lerner, kiropraktičar s Beverli Hilsa i bivši predsjednik kalifornijskog odbora kiropraktičara, državne regulatorne agencije. Rekao mi je da ne koristi površinski EMG aparat u svojoj ordinaciji i da je oprezan prema kolegama koji to rade.

„Imaćete dva različita ispitivača i oni će dobiti dva različita rezultata“, rekao je Lerner. „Nalazi se ne mogu reprodukovati.“

Razgovarao sam s Davidom Marcarianom, koji je pomogao u razvoju površinskih EMG sistema dok je radio za NASA Ames Research Center, a sada je predsjednik kompanije iz Sijetla pod nazivom Precision Biometrics. Rekao je da MyoVision uređaj njegove privatne firme dominira tržištem površinskih EMG mašina u ordinacijama kiropraktike.

Marcarian je priznao da, zbog njegovog iskustva kao NASA-inog istraživača, neki kiropraktičari tvrde da površinske EMG mašine igraju istaknutu ulogu u svemirskom programu. U stvari, rekao je, NASA koristi tu tehnologiju samo za testiranje druge dijagnostičke opreme, a ne za dobrobit astronauta.

„Glavni razlog zašto statički površinski EMG ima tako lošu reputaciju je taj što toliko kiropraktičara zloupotrebljava podatke“, rekao je Marcarian. „Beskrupulozni kiropraktičari ga koriste kako bi uplašili ljude da postanu pacijenti.“

Što se tiče kiropraktičara koji uživaju titularne beneficije „doktora“, Robert Puleo, izvršni službenik državnog odbora kiropraktičara, rekao mi je da ta praksa datira iz 1922. godine, kada je država donijela Zakon o inicijativi za kiropraktiku.

On je postavio temelje za regulaciju industrije i ostao je uglavnom nepromijenjen skoro jedan vijek.

„To im izričito dozvoljava da sebe nazivaju doktorima, sve dok ne tvrde da su doktori medicine“, rekao je Puleo.

Ovo je očigledno bilo veoma važno za rane praktičare kiropraktike, čija su uvjerenja bila donekle u suprotnosti sa zvaničnom medicinom.

D.D. Palmer, osnivač kiropraktike, opisao je praksu kao „obrazovni, naučni, religijski sistem“ koji „daje uputstva koja se odnose i na ovaj i na budući svijet“. U svojim memoarima iz 1914. iznio je argument da kiropraktičarima treba dozvoliti da liječe pacijente na osnovu vjerskih sloboda.

„Ustav Sjedinjenih Država i statuti Kalifornije daju meni i svim osobama kiropraktične vjere neotuđivo pravo da praktikujemo našu religiju bez ograničenja ili smetnji“, napisao je Palmer.

Prije donošenja zakona iz 1922., Puleo je rekao: „Kiropraktičari iz Kalifornije su bili bačeni u zatvor. Optuženi su da se bave medicinom bez dozvole.“

Dobivši zakonsko pravo da se nazivaju doktorima, kiropraktičari su odmah dobili legitimitet kao medicinski profesionalci.

Danas će većina kiropraktičara negirati bilo kakve veze sa onostranim porijeklom ove industrije. Oni vas mogu uvjeravati da konsultacije sa natprirodnim bićima nije nešto što je dio moderne kiropraktičarske profesije.

Na prostoru ex Jugoslavije takođe djeluju brojni kiropraktičari, a vjetar u leđa im daje sklonost ljudi ka instant rješenjima njihovih zdravstvenih tegoba, „dobar glas“ ili preporuka od nekog influensera kao što je Miroljub Petrović.

Koliko je realno namještanje atlasa?

Atlas je prvi vratni pršljen; drugi vratni pršljen naziva se aksis. Anatomski atlas je postavljen tako da na svojoj gornjoj površini sadrži zglobne površine na koju naliježe lobanja sa svojim zglobnim dijelom potiljačne kosti (Condylus occipitales). Kroz prsten atlasa prolazi zub aksisa (dens axis) koji takođe ima svoju zglobnu površinu i ova zglobna površina omogućava da se okreće glava, jer zub aksisa klizi preko svoje zglobne površine na atlasu. Preko zglobnih površina pršljena naliježu jake fibrozne veze (ligamenti), sa obije strane kičmenog stuba (unutrašnji kanal i spoljašnja strana), zatim preko naliježu takođe i mišićne grupe vrata (vidi sliku ispod). Po svemu sudeći nije moguće namještati prvi pršljen vrata, štaviše kada bi se tako nešto desilo osoba bi na tom nivou povrede umrla. U toku starenja dolazi do raznih patoloških degenerativnih promjena koštanih struktura ali njihova reparacija nije moguća manuelnom kiropraktičarskom metodom, posebno ne bez posledica.