Obožavanje Marije počelo je u 5. vijeku. Od 1000. godine sve više crkava i katedrala posvećivano je Mariji, a marijanizam se snažno razvio u 12. i 13. vijeku. Do 14. vijeka Marija je postala veoma popularna kao saosjećajni posrednik i zaštitnik ljudskog roda. Rimokatolička odanost naslanja se na pisanju brojnih svetaca kroz istoriju koji su posvjedočili Marijinu centralnu ulogu u Božjem planu spasenja.
Zvanični stav Katoličke crkve je da se katolici ne mole svecima na nebu ili Mariji, nego se katolici uče da mogu zatražiti od svetaca ili Marije da se mole za njih. Prema Rimokatoličkoj crkvi, traženje njihovih svetaca na nebu ne razlikuje se od traženja nekome ovdje na zemlji da se moli za nas. (Slično opravdanje crkva ima i za klasičnu idolatriju, pred kipovima ili slikama.)
Uprkos službenim katoličkim tvrdnjama, teško je vidjeti kako riječi Salve Regina (Zdravo Kraljice), poznate katoličke molitve, nisu direktno peticija Mariji:
„Zdravo, Kraljice, majko milosrđa, živote, slasti i uzdanje naše, zdravo. K tebi vapijemo prognani sinovi Evini. K tebi uzdišemo tugujući i plačući u ovoj suznoj dolini. Svrni, dakle, odvjetnice naša, one svoje milostive oči na nas te nam poslije ovoga progona pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje. O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.“[1]
U praksi, mnogi katolici odstupaju od službenog rimokatoličkog učenja o molitvi. Mnogi katolici se, u stvari, mole direktno svecima i/ili Mariji, kako se vidi u gornjoj molitvi.
U pravoslavlju nalazimo istu stvar:
„Molitva Starca Nikona Jerusalimca, Gorički zbornik, XV vijek
Primi sveblagomoćna, Prečista Vladičice Bogoroditelјko, časne darove. I tebi jedinoj prikladne, od nas nedostojnih slugu Tvojih; od svih pokolјenja izabrana, koja si se od svih stvorenja nebeskih i zemalјskih uzvišenija javila, svetija od heruvima, i od serafima slavnija, od pamtivijeka skrivena tajna, i anđelima nepoznata, koja si od anđela radost primila!
Koju pohvalu da ti prinesemo, Prečista? Kako da te nazovemo, Bogorodice?
Jer Proročkih riječi saglasje slušali smo mi o Tebi, anđelsko stajanje pred Tobom [gledali] sa strahom i trepetom, čedno [rodivši (začelom)], jer nosiš tijelo čovječje [primivšega] i onog koji nosi sve i sva, i koji je propovijedi svih svetih o tebi ispunio. Vladičice, ne prezri malo molјenje moje, sagriješismo, da ne poginemo.
Ti si zastupnica rodu čovečijem, jer si rodom milostiva i koja si milostivoga rodila. Prečiste usne otvori i milostivom molitvom umoli Ga za nas.
Ti koja si čistija od sunca i koja si zasijala da nas ogriješ, nas koji sjedimo u tami, Tvoje najmilostivije zastupništvo pred Nјega stavlјamo, da nas prečistim Tvojim molitvama izbavi one grozne i strašne muke u Dan njegovog [drugog] Dolaska.“[2]
„O, Presveta Gospođo Vladarko Bogorodice!
Ti si uzvišenija od svih Anđela i Arhanđela, i dragocjenija od svekolike tvorevine…
O, svemilostiva Gospođo, Djevo Bogorodice Vladatelјko, milošću Svojom spasi i pomiluj blagovjerni pravoslavni rod naš…“[3]
Uzdizanje Marije na božanski nivo je evidentno. Međutim, čak i u slučajevima u kojima se od Marije ili određenog sveca jednostavno traži molitva, takva praksa nema nikakvo uporište u Božjim uputima. Biblija nigdje ne upućuje hrišćane da se mole bilo kome osim Bogu. Biblija nigdje ne ohrabruje niti spominje vjernike koji traže od pojedinaca na nebu njihove molitve. Zašto se onda mnogi katolici mole Mariji i/ili svecima poput Gertrude, Rite, Silvestera, Filomene, Ekspedita, svome anđelu čuvaru, itd.? Zašto mole mrtve i traže njihovu molitvu? Katolici vide Mariju i svece kao „posrednike“ pred Bogom. Oni vjeruju da svetac, koji je proslavljen na nebu, ima više „direktnog pristupa“ Bogu nego mi grešnici sa naše zemaljske tačke gledišta. U katoličkom razmišljanju, ako svetac upućuje molitvu Bogu, to je učinkovitije od naše direktne molitve Bogu. Ovaj koncept je očigledno nebiblijski. Jevrejima 4:16 govori nam da mi, vjernici ovdje na zemlji, imamo direktan pristup prestolu blagodati kroz Hrista kao našeg JEDINOG zastupnika pred Bogom.
„Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Hristos Isus.“ (1. Timoteju 2:5) „I ni u kom drugom nema spasenja, jer nema drugog imena pod nebom datog među ljudima kojim bi se mi mogli spasiti.“ (Djela 4:12)
Biblija je decidna – slovima i brojem – 1! Nijedan svetac ne može zauzeti Isusovo mjesto. Ne postoji niko drugi ko još može posredovati kod Boga za nas. Budući da je to Isus, Marija i sveci ne mogu biti posrednici. Nadalje, Biblija nam govori da se sam Isus Hrist zauzima za nas pred Ocem: „Zato i može u potpunosti spasti one koji kroz njega pristupaju Bogu, kad uvijek živi da se zauzima za njih.“ (Jevrejima 7:25) Sa samim Isusom koji se zauzima za nas i koji nas može u potpunosti spasti, zašto bi nam bila potrebna Marija ili sveci da se zauzimaju za nas? Čak i kada bi zaista postojao zagrobni život u raju ili paklu o kojem uči tradicionalna crkva, koga bi Bog spremnije saslušao od svog jedinorođenog Sina? Povrh toga, kako bi iko uopšte mogao biti kvalifikovan da izlazi direktno pred Boga osim Isusa Hrista (Jovan 6:46)?
Katolici tvrde da se molitva Mariji i svecima ne razlikuje od molbe nekome ovdje na zemlji da se moli za nas. Ispitajmo tu tvrdnju: (1) Traženje od drugih vjernika (na zemlji) da se mole za nas svakako je biblijsko (2. Korinćanima 1:11; Efescima 1:16; Filipljanima 1:19; 2. Timoteju 1:3). Apostol Pavle traži od drugih hrišćana da se mole za njega u Efescima 6:19. (2) Biblija nigdje ne spominje nekoga ko traži od nekoga na nebu da se moli za njega. Biblija nigdje ne opisuje nikoga na nebu ko se moli za bilo koga na zemlji. (3) Biblija ne daje apsolutno nikakve naznake da Marija ili sveci mogu čuti naše molitve. Razlog je jednostavan – oni su mrtvi, a obraćanje mrtvima ili navodnim duhovima umrlih Bog je zabranio svom narodu (5. Mojsijeva 18:9-13). Čak i oni koji su zaista na Nebu, kao Mojsije, Enoh ili Ilija nemaju nikakve ingerencije te vrste. Kako bi oni, čak i u proslavljenom obličju, mogli čuti molitve miliona ljudi? Ili odgovarati na njihove molbe? Po kojem osnovu? Morali bi sami imati atribute i ovlasti koje su isključivo Božje. (4) Kad god Biblija spominje molitvu ili razgovor s mrtvima, to je u kontekstu čarobnjaštva, vještičarenja, nekromantije i proricanja – aktivnosti koje Biblija strogo osuđuje (Levitski zakonik 20:27; Ponovljeni zakon 18:9-13). Naveden je čak i jedan slučaj spiritizma kada se živa osoba – otpali kralj Saul – obraća vračari sa molbom da stupi u komunikaciju sa mrtvim prorokom, ali ono što je dobio bila je zapravo komunikacija sa jednim „bogom“ iz podzemlja tj. sa demonom koji je imitirao Samuela (1. Samuelova 28:7-19). Ovo je obrazac kako demoni mogu dati ljudima natprirodne „dokaze“ koje traže za potvrdu nekog svog vjerovanja koje Bog u Njegovoj autentičnoj pisanoj Riječi osuđuje. (5) Isus je posrednik između Boga i grešnika svojom otkupiteljskom žrtvom. Mi nemamo prava na pristup Bogu osim kroz zasluge iskupiteljske žrtve Isusa Hrista.
Molitva Mariji ili svecima potpuno se razlikuje od molbe prijatelju ovdje na zemlji da se moli za nas. Traženje od ljudi na zemlji da se mole za nas ima jaku biblijsku osnovu; traženje nebeskih svetaca ili Marije da se mole nema nikakvu biblijsku osnovu. To je čisti paganizam i okultizam.
Nema apsolutno nikakve biblijske osnove da se molite bilo kome osim samo Bogu u ime Isusa Hrista. Nema ni potrebe. Isus, naš posrednik, to pokriva. Niko na nebu ne može posredovati u naše ime osim Isusa Hrista. Samo Bog može čuti i uslišiti naše molitve.
Motivi „zaobilaženja“ Boga u molitvama
Nameće se pitanje: uprkos riječima Svetog pisma da postoji samo jedan kvalifikovani posrednik između Boga i čovjeka, zašto su ljudi skloni da se Bogu obraćaju preko sveštenika, svetaca i preko Marije, Isusove majke? Zašto ljudi radije traže neke druge posrednike nego Isusa Hrista koji je umro za njihove grijehe i time pokazao Božju ljubav i obezbijedio potpuno i legalno iskupljenje za njihove grijehe?
Razlog se nalazi u istrajavanju u grijehu tj. odsustvu stvarne namjere da se prekine sa grijehom. Oni podsvjesno zaziru od Boga i ne žele susret sa Njim kroz Hrista zato što bi to podrazumijevamo uspostavljanje odnosa na načelima moralne obavezanosti živom Bogu. Međutim, ako je njihov (navodni) posrednik (grešni) sveštenik / pop ili neki mrtvi crkveni (tzv.) svetac, oni se ne osjećaju ukorenim kao kada bi se molili Bogu kroz Isusa Hrista. Idolatrija, formalna religija ili mrtva tradicija nikada ne zahtijevaju stvarno pokajanje i promjenu srca, ne apeluju na razum i savjest, već proizvode zaglupljenost i slijepi fanatizam. Zato će ljudi olako preći čak i preko najgnusnijih zločina svoje crkve, uključujući i zlostavljanje djece od strane „sveštenika“, tvrdoglavo se držeći svog lažnog utočišta i fabrikovane tradicije.
Ako je navodni posrednik Isusova majka, vjernici se uzdaju u njenu sentimentalnu slabost kao način da manipulišu Isusom. Takvo uzdizanje ljudi kao posrednika dobija u ljudskoj svijesti ulogu idola i idolatrije kojima vjernici kod sebe izazivaju samo lažnu psihološku utjehu i tako ugušuju i falsifikuju svoju stvarnu potrebu za Bogom.
Pogledajmo neke biblijske primjere. Koliko je pogrešno takvo stanovište potvrđuje nam pokušaj molitve anđelima – živim i zaista svetim bićima koja se nalaze i služe u neposrednoj Božjoj blizini. U Bibliji postoji zapisan slučaj kada se apostol Jovan poklonio anđelu. Oba puta je bio opomenut da to ne čini i ukoren riječima: „Bogu se klanjaj!“ (Otkrivenje 19:10; 22:8).
I kada je Kornelije kleknuo da se pokloni apostolu Petru, bio je zbog toga ukoren: „Dok je Petar ulazio, Kornelije mu je izašao u susret, pao pred njegove noge i poklonio mu se. Ali Petar ga je podigao, govoreći: Ustani! I ja sam samo čovjek.“ (Djela 10:25-26)
Ako je grijeh pokloniti se živom apostolu, kako onda nije grijeh pokloniti se njegovoj slici, kipu ili njegovoj „duši u raju“ koja navodno posreduje za nas?
Kad su Pavla i Barnabu htjeli proglasiti „bogovima“ (Djela 14:8-18), oni su se odlučno usprotivili takvim namjerama: „Ljudi, zašto to radite? I mi smo samo ljudi, kao i vi! Mi vam objavljujemo dobru vijest da se od tih ispraznih stvari obratite živom Bogu, koji je stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima.“ (15. stih)
Održivost dogme o bezgrešnoj Djevici Mariji, „Kraljici nebesa“
Da bi opravdali molitve Isusovoj majci Mariji, crkva je proglasila bezgrešnom i Kraljicom Neba. Međutim, takvo njihovo uzdizanje Marije iznad drugih ljudi je u suprotnosti sa sledećim biblijskim činjenicama:
(1) Da je Marija bila bezgrešna, svakako bi unaprijed znala za svoju misiju i ne bi bila zbunjena kako će roditi sina kada nije bila sa mužem, niti bi joj trebala ikakva milost.
„Kad je anđeo ušao k njoj, rekao joj je: ‘Raduj se privilegovana, Gospod je s tobom, blagoslovena si ti među ženama.’ Ona se uplašila na te riječi i razmišljala šta bi taj pozdrav mogao da znači. Zato joj je anđeo rekao: ‘Ne boj se, Marija, jer si našla milost kod Boga’… Marija reče anđelu: ‘Kako će to biti, kad još ne znam za muža?’ Anđeo joj reče: ‘Duh sveti doći će na tebe i sila Najvišega zasjeniće te. Zato će onaj što se rodi biti svet, i nazvaće se Sin Božji.’“ (Luka 1:28-30, 34-35)
(2) Pod „bezgrešnošću“ Marije crkva podrazumijeva njeno trajno djevičanstvo. Ali u Bibliji nalazimo da je Marija sa Josifom, po rođenju Isusa, imala puno djece: „Zar mu se majka ne zove Marija, a njegova braća Jakov, Josija, Simon i Juda. I zar nisu sve njegove sestre s nama?“ (Matej 13:55-56)
(3) Marijina crkvena titula „bogorodica“ je paganski koncept koji potiče od vavilonskog trija – Nimroda, Semiramide i Tamuza. Semiramida je bila samoproglašena „Majka Božja“ ili „bogorodica“, a kult majke (Gospe) i djeteta bio je raširen po cijelom antičkom svijetu pod raznim imenima daleko prije hrišćanstva! Jedna od tih titula bila je i „Kraljica nebesa“ koja se pominje i u Svetom pismu (Jeremija 7:18; 44:16-25)! Kroz mračni srednji vijek taj isti kult unesen je u paganizovano hrišćanstvo pod maskom Marije. Isti kompromisi napravljeni su sa kultom svetaca koji su svojim imenima zamijenili lokalna paganska božanstva.
Tačno je da je Sin Božji utjelovljen preko Marije, ali kao „Sin čovječiji“, u potpunosti čovjek (Galatima 4:4; Jevrejima 2:17) koji će to i ostati u vječnosti. Marija ne može biti „bogorodica“ jer to implicira da je rodila Boga. Bog se ne može ni na koji način „roditi“, On je samopostojeće Biće, a to svakako ne može biti slučaj preko čovjeka (žene). Isus nije postao „Sin Božji“ rođenjem na zemlji, On je taj status imao prethodno na Nebu. „Jer sam ja od Boga izašao i dolazim. Jer nisam došao sam od sebe, nego me je on poslao.“ (Jovan 8:42) „On je slika nevidljivog Boga, prvorođeni prije svakog stvaranja.“ (Kološanima 1:15) Svojim utjelovljenjem On se odrekao Njegovih pređašnjih božanskih atributa i prirode (Filipljanima 2:6-7) koje je imao po nasleđu od Oca (Jevrejima 1:1-9) i tada je postao Sin Božji na nov način, ne gubeći svoj prethodni autentični identitet!
Ako bi Marija bila zaista „bogorodica“ to bi značilo da ona ima pokroviteljski božanski status nad svojim sinom, „bogom“, što se upravo suptilno promoviše kroz kult majke i (vječitog) djeteta!
(4) Marija ni po čemu nije bila zapažena, tako da su se ljudi iznenadili na pomisao da njeno dijete jeste tako premudro i sa znacima božanske sile:
„I kad je došao u svoj zavičaj, učio ih je u tamošnjoj sinagogi, a oni su, zadivljeni, govorili: ‘Odakle ovome ova mudrost i sila? Zar to nije drvodjeljin sin? Zar mu se majka ne zove Marija, a njegova braća Jakov, Josija, Simon i Juda. I zar nisu sve njegove sestre s nama? Odakle mu onda sve ovo?’ I sablazniše se o njega.“ (Matej 13:54-57)
(5) Jednom prilikom za praznike, Marija ne samo što je izgubila svog sina, već nije ni razumjela njegove riječi objašnjenja zašto je bio u hramu u Jerusalimu ta tri dana:
„Kad mu je bilo dvanaest godina, pošli su u Jerusalim po prazničnom običaju i ostali su tamo do kraja praznika. Kad su krenuli kući, dječak Isus je ostao u Jerusalimu, a Josif i njegova majka to nisu znali. Pretpostavljajući da je među njihovim saputnicima, prešli su dan hoda, a onda su ga tražili među rodbinom i poznanicima. Pošto ga nisu našli, vratili su se u Jerusalim tražeći ga. Posle tri dana našli su ga u hramu kako sjedi među učiteljima, slušajući ih i postavljajući im pitanja. Svi koji su ga slušali divili su se njegovoj mudrosti i njegovim odgovorima. Kad su ga roditelji ugledali, začudili su se. Majka mu je rekla: ‘Dijete, zašto si nam to učinio? Tvoj otac i ja zabrinuti smo te tražili.’ A on im je rekao: ‘Zašto ste me tražili? Zar niste znali da moram biti u domu svog Oca?’ Ali oni nisu razumjeli riječi koje im je rekao.“ (Luka 2:42-50)
(6) Marija je pogrešno mislila da je došlo vrijeme da Isus otkrije svoju mesijansku misiju, a Isus je u tome ukorava da je u zabludi:
„Kad je nestalo vina, Isusu je majka rekla: ‘Nemaju vina.’ Isus joj je rekao: ‘Šta ja imam s tim, ženo? Moj čas još nije došao.’“ (Jovan 2:3-4)
Zapazite da Isus ne naziva svoju majku pojmom „majke“, već pojmom „žene“, što je bila jasna poruka da nikakve zemaljske rodbinske veze ne smiju stajati kao prepreka Njegovoj mesijanskoj misiji, niti postoje posebne ingerencije za Mariju da može upravljati Isusom zato što mu je majka.
„Kada je Isus vidio svoju majku i pored nje učenika koga je naročito volio, rekao je majci: ‘Ženo, evo ti sina!’ Zatim je rekao učeniku: ‘Evo ti majke!’ I učenik ju je zatim uzeo u svoj dom.“ (Jovan 19:26-27)
(7) Isus svoju majku ni u čem ne uzdiže iznad ostalih koji su vjerni Bogu:
„Dok je Isus još govorio narodu, njegova majka i braća stajali su napolju želeći da s njim govore. Neko mu reče: ‘Eno tvoja majka i braća stoje napolju i žele da govore s tobom.’ A Isus reče onome koji mu je to rekao: ‘Ko je moja majka i ko su moja braća?’ Onda pokaza rukom na svoje učenike pa reče: ‘Evo moje majke i moje braće. Jer, ko god izvršava volju moga Oca, koji je na nebesima, taj je moj brat, i sestra, i majka.’“ (Matej 12:46-50)
(8) Da li se nešto za Mariju promijenilo po tom pitanju posle Isusovog uskrsenja i uznesenja na Nebo?
„Svi su oni jednodušno bili ustrajni u molitvi, zajedno s nekim ženama i Marijom, Isusovom majkom, i njegovom braćom.“ (Djela 1:14)
Očito, Marija je sa svojim sinovima – Isusovom braćom – sudjelovala u molitvama sa ostalim Isusovim sledbenicima, bez ikakvih posebnih privilegija.
Stoga skromna i jednostavna Isusova majka, biblijska Marija, ne može imati nikakve veze sa crkvenim entitetom koji prisvaja to ime. S druge strane, taj entitet ima slične karakteristike, identičan imidž i prožima ga isti idolopoklonički sujevjerni duh kao drevnu pagansku „Majku Božju“.
Zaključak
Posredništvo „Marije“, svetaca i sveštenika je jedna od mnogih zabluda unesenih preko paganizovane institucije crkve, koja baštini nasleđe vavilonskih misterija. Osim štetnog učinka na poklonike takve religije, ti kompromisi su dali velikog povoda skepticima i ateistima za osporavanje autentičnosti hrišćanstva i biblijske religije. Na psihološkom planu, to ima za svrhu da ljudima pruži lažnu utjehu i uvjerenje da su prihvaćeni pred Bogom iako realno nisu zbog svog nepokajanja. U domenu međuljudskih odnosa, radi se o manipulaciji „klera“ sa „laicima“ u svrhu vladanja na principima palog satanizovanog svijeta. Napokon, na duhovnom planu, lažna posredništva sa Bogom neminovno postaju predstavništva za djelovanje palih anđela, te duhovno porobljavanje „ocu laži“ – Sotoni.
Šta ćete vjerovati je pitanje vašeg slobodnog izbora, ali na kraju sve se svodi na ili ljudski ili Božji autoritet. Svetom pismu je stran koncept definisanja religije po nahođenju palog čovjeka. Sjetite se da je Isus govorio o uskom putu spasenja i malom broju onih koji ga nalaze.
Ljudi su zli. U zlo vjeruju, za dobro dokaz traže.
___________________________
[1] https://hr.wikipedia.org/wiki/Salve_Regina
[2] https://svetosavlje.org/molitva-majci-bozijoj/
[3] https://svetigora.com/molitva-presvetoj-bogorodici/
