Ko je Ošo i zašto je popularan?

Bagvan Šri, poznatiji kao Radžniš Ošo (pravo ime: Čandra Mohan Džain, 11. decembar 1931. – 19. januar 1990.), indijski je govornik i vođa pokreta Radžniš. Tokom svog života smatrao se kontroverznim novim vođom vjerskog pokreta i mistikom. Šezdesetih godina prošao je kroz Indiju kao javni govornik i bio je kritičar socijalizma, Mahatme Gandija i hinduističke religiozne ortodoksije. Zagovarao je mnogo opušteniji stav prema ljudskoj seksualnosti.

Godine 1970. Radžniš je provodio vrijeme u Mumbaju, iniciranjem sledbenika poznatih kao „neo-sanjasini“. Tokom ovog perioda proširio je svoja duhovna učenja i svojim diskursima davao originalan uvid u tradicionalne vjerske spise, mistika i filozofa iz cijelog svijeta. Godine 1974. Radžniš se preselio u Punu gde su osnovani fondacija i ašram (hram), kako bi ponudili različite „transformacione alate“ za indijske i međunarodne posjetioce.

Godine 1981. Radžniš se fokusirao na aktivnosti u Sjedinjenim Američkim Državama i uskoro je izgrađen objekat poznat kao Radžnišpuram u okrugu Vosko u Oregonu. Ova vjerska zajednica je okupljala hiljade mladih vjernika iz cijelog svijeta kako bi stvorili svojevrsnu utopiju slobodne ljubavi i New Agea u pustinji Oregona. Ipak, u roku od samo nekoliko godina, pokret je brzo skrenuo s puta i konačno se urušio usred zapanjujućeg niza kriminalnih aktivnosti. Skoro odmah pokret je ušao u konflikt sa stanovnicima okruga i državnom vladom, a niz pravnih bitaka vezanih za izgradnju ašrama i nastavak razvoja ograničio je njegov uspjeh. 1985. godine, nakon istrage o teškim zločinima, uključujući bioteroristički napad salmonelom 1984. i pokušaj ubistva američkog državnog tužioca Čarlsa H. Tarnera, Radžniš je tvrdio da su bili odgovorni njegova lična sekretarica Ma Anand Šila i njene bliske pristalice. Deportovan je iz Sjedinjenih Država u skladu sa Alfordovom doktrinom.

Većina Amerikanaca danas vjerovatno pamti Radžniša samo kao „seks gurua“ i „gurua bogatih“, najozloglašenijeg po svojim seksualno pozitivnim učenjima i floti od 93 Rols-Rojsa.

Nakon deportacije, 21 zemlja mu je odbila ulazak. Na kraju se vratio u Indiju i oživio ašram u Punu, gde je umro 1990. godine. Njegov ašram je danas poznat kao Ošovo međunarodno utočište za meditaciju. Radžnišova sinkretička učenja naglašavaju važnost meditacije, svijesti, ljubavi, proslave, hrabrosti, kreativnosti i humora – kvalitete koje je smatrao potisnutim poštovanjem statičkih vjerovanja, vjerske tradicije i socijalizacije. Radžnišova učenja imala su znatan uticaj na misao zapadnog nju ejdža, a njihova popularnost se značajno povećala od njegove smrti.

Ošovi „slobodarski“ stavovi koji su ga lansirali u orbitu popularnosti

Pitanje: „Ošo, zašto čovjek nastavlja da živi ovako kako živi – u bijedi, u agoniji, u patnji?“

Ošo: Čovjek živi pod dubokom hipnozom. Čovjek živi pod dubokim uslovljavanjima: društvo vas je uslovilo, država vas je uslovila, sveštenici, političari, kultura, religija, crkva – sva njihova ulaganja su da vi budete u dubokom snu.

Oni ne žele da budete budni. Kada bi se čovječanstvo probudilo, ne bi bilo šanse da postoji nijedan političar. Kada bi se čovječanstvo probudilo, ne bi bio moguć nijedan sveštenik. Kada bi se čovječanstvo probudilo, hramovi, crkve, religije bi nestale sa lica zemlje.

Sva ova eksploatacija je moguća samo zato što čovjek živi u snu. Eksploatacija je moguća zato što je čovjek jadan – samo jadno čovječanstvo može biti eksploatisano. To je začarani krug: samo jadan čovjek može biti eksploatisan, a kada ga eksploatišete, on postaje još jadniji. Kada je još jadniji, možete ga još više eksploatisati… i tako dalje i tako dalje.

Srećan čovjek je buntovan čovjek. Sreća je ogroman bunt. Nijedno društvo još nije bilo sposobno da ljudima dozvoli da budu srećni – to je opasno, previše opasno. Kako možete slati ljude u rat ako su srećni? Kako ih možete učiti glupim stvarima poput nacizma, komunizma, fašizma, nacionalizma? Ako su ljudi srećni, smijaće se vašim glupostima, svim vašim ideologijama – shvatiće ih kao šale, neće ih shvatiti ozbiljno.

Smijaće se samoj ideji da neko može da bude hrišćanin, da neko može da bude hinduista, da neko može da bude muhamedanac, da se onda bore vjekovima i da ubijaju jedni druge.[1]

Zablude religije (Ošo)

Kao prvo, da li Hrišćanska crkva zna istinu?

Ona vjeruje u izmišljenog Boga, u izmišljenog đavola, vjeruje u raj i pakao, a za sve to ne postoji dokaz. Kakvu istinu oni imaju? Zapravo, na taj način ne postoji mogućnost da se dođe do istine. Molitva nije način da se do istine dođe, jer je molitva bazirana na vjerovanju u Boga. Ti unaprijed moraš prihvatiti vjerovanje. A vjerovanje nije istina. Ti ne možeš vjerovati u istinu; istina te obasipa, preliva; ti to postaješ! Tu nije pitanje vjere ili povjerenja, tu je pitanje jednog dubokog poniranja u svoje biće, u svoju svijest. To je unutrašnje putovanje.

Religija i dalje luta za objektivnim svijetom. Njihov Bog je negdje vani, njihov raj je negdje na nebu, njihov pakao je napolju-vani. Njihova molitva je upućena nekom vanjskom Bogu; oni još nisu naučili da postoji unutrašnji prostor u ljudskom biću, a dok ne dotaknete pravi centar vaše svijesti, vi nećete moći spoznati istinu.

Šta vi čuvate? – Samo gomilu laži! Nevino začeće – zar je to istina? Samo amebe mogu imati besprekorno začeće. Sem ameba niko drugi ne može imati nevino začeće. Jedino su amebe živa bića bez seksualnosti.

SVETI DUH. – Ali to insistiranje na bezgrešnom začeću ima samo svrhu da od Isusa stvori posebno ljudsko biće, ljudsko biće koje je daleko otišlo od običnog čovjeka. Da bi to učinili što racionalnijim, hrišćanstvo je otišlo do apsurda koji ni oni nisu mogli shvatiti. Kako nisu mogli dokazati kako je moguće da žena bez seksualnog kontakta ostane bremenita, oni su izmislili ideju da je ona začela sa Svetim Duhom. Međutim, to nije više bilo bezgrešno začeće,[2] i Sveti Duh više nije svet. Sada je on jedan najobičniji profani duh koji čini preljubu prema jednoj sirotoj djevojci. A sva apsurdnost se ne okončava tu, oni idu još i dalje. Na pitanje: „Ko je Sveti Duh?“ Oni odgovaraju: „To je dio Boga.“

Koji pripadajući dio Boga? – Možda je to ruka, noga, glava? Rukom možeš dotaći ženu, ali od toga ona neće začeti; to nećeš postići ni glavom. Sasvim je jasno koji dio predstavlja Sveti Duh: seksualna mašinerija Boga! I to ne uobičajena seksualna mašinerija već pokretna. Bog ostaje tamo gde je, na nebu, a pokretna seksualna mašinerije se spusta na zemlju i čini sirotu Mariju bremenitom! To su istine koje hrišćanstvo čuva? Što može biti veća laž?

Hrišćanstvo nema nikakvog pristupa istini, jer je istina sadržana u tvojoj svijesti, izvan je tvog uma. To nije misao. To nije pitanje filozofije, nije pitanje teološke diskusije. Tu je pitanje duboke meditacije koje te vodi iza misli, iza uma, a ti tada ostaješ samo svjedok, pouzdani svjedok.

Koju istinu je religija otkrila? Koju istinu ona ima da bi je mogla braniti? Ti prvo mora da imaš istinu, a onda i da je braniš. A od koga je braniti? Tvoj Bog je lažan, tvoj Đavo ne postoji. Kada jednom budeš spoznao istinu, sama istina će te štititi, ti nećeš trebati štititi nju.

SLIJEPA VJERA. – Rečeno je da je hrišćanstvo dalo svetu vjeru, nadu i milosrđe. Šta je vjera? Ona je uvijek slijepa. Čovjek koji zna ne treba nikakvu vjeru. Ja ne tražim da vjerujete u mene. Isus je to tražio, Krišna je tražio: „Vjerujte u mene.“ Ti si veoma neuk. U tom tvom neznanju, bilo u što da vjeruješ, bilo što da je tvoja vjera je proizvod tvoje neukosti, straha, poštovanja društvenih normi.

Vjera uopšte nije vrlina, ona nikako nije neki doprinos evoluciji čovječanstva. Vjera je samo jedna velika prepreka na putu ka istini. Prije no što si krenuo na put ka istini, ti si već uhvaćen u mrežu drugorazredne vjere, ti više ništa ne treba da radiš: ti ne treba da tragaš, Isus će to uraditi za tebe, Buda će to uraditi za tebe. Ali Buda je ispio vodu, a tvoja žeđ još nije zadovoljena. Isus je ispio vino, a ti još nisi popio svoje vino. Kako ti Isus može pomoći sa time što ćeš imati vjere u njega?

Vjera jednostavno znači sakrivati neznanje, a to je veoma jeftino. Istina traži veliku energiju, veliku hitnost i potpuno unošenje u traganje. Istina je unutar tebe, a vjera dolazi spolja. Bilo šta da dolazi spolja neće ti pomoći. Ti to ne možeš unijeti. Istina već živi u tebi, ti ne trebaš nikakvu vjeru. To je vjera koja čovječanstvo drži u neznanju. To nije doprinos razvoju, to je doprinos stagnacije. A stagnacija znači da ideš natrag a ne naprijed. Vjera je uvijek prema nekome – vjera u Isusa, u Boga, u raj, u pakao. To je uvijek izvan tebe, a istina je unutar tebe. Kada u nešto vjeruješ, ti se krećeš vani – udaljavaš se od istine.

Ja sam sasvim protiv vjere, protiv svih sistema vjerovanja jer je sve to sprječavalo čovječanstvo da otkrije vlastito blaženstvo, vlastito prosvjetljenje, vlastito božanstvo. Ali, ni jedan sveštenik ne želi da ti otkriješ svoju božanstvenost. Svako svešteno lice bilo koje religije (ne samo u Hrišćanstvu) nastoji da te udalji od toga, da se ti udaljiš od sebe kako bi te mogao iskorištavati. Onog trenutka kada ti saznaš da si dio ove egzistencije – i ne samo dio, već egzistencija u cjelini – da si ti svoj Buda, nijedan sveštenik te neće moći koristiti. Vjera je potrebna za iskorištavanje.

Religije vas uče vjerovanju jer vam ne mogu pomoći da dođete do istine. Ni oni sami ne znaju gdje je istina. Zapovjednik svjetskog poretka želi da njegove vojske imaju vjeru. Vjeru u koga? … Ja apsolutno naglašavam, vjera nije potrebna. Ja vas učim povjerenju a ne vjeri, ne vjerovanju, jer je vjera i vjerovanje upućeno ka nekom drugom; povjerenje je unutar tebe, povjerenje u sebe. Ja želim da imaš povjerenja u sebe. Egzistencija te je dovela dotle, ti si i dalje u vezi sa njom, inače bi umro. Imaj vjere u sebe i traži svoje korijene u dubokom povjerenju. Ali to nije vjera u nekog drugog – u neke spise, u nekog pastira, u nekog mesiju, u nekog proroka. Ne, apsolutno ne! Ovakva slijepa vjera je postala najveća prepreka za tragaoce istine.

NADA. – Nada je još jedna opasnost više. Nada je, po riječima Karla Marksa, opijum za mase. On je bio u pravu. Ko treba nadu? Bogati čovjek o tome i ne pomišlja. To je samo za siromašne, za bolesne, za ljude na samrti; za ljude koji gladuju, za prosjake, oni trebaju nadu – nadu za budućnost, za budući život u kome će biti nagrađeni. Za što nagrađeni? – Zato što su bili siromašni i prosjaci. Zato što su rađali mnogo djece i stvarali siromahe, oni će biti nagrađeni u raju na nebu.

Izgleda da Bog želi da ovaj svijet postane stradalište, onda će biti zadovoljan. Svi će tada imati vjeru, svi će se nadati, ići će u crkvu, a Bog će tada biti presretan. Ali ako bi ljudi imali povjerenja u sebe, ko bi onda trebao Boga? Ti bi tako dolazio sve bliže svojoj božanstvenosti. Ti si našao vlastito svjetlo unutar sebe. Onaj vanjski Bog je postao izmišljotina.

Nada je uvijek okrenuta ka budućnosti, a stvarnost je uvijek u ovom trenutku. Nada te udaljava od sadašnjosti, a sadašnjost je jedini trenutak u kome možeš koristiti svoju stvarnost, svoju ljepotu, svoju istinu, svoju božanstvenost. Nada je tako jedna veoma lukava strategija. Nada nije doprinos ljudskom napretku. Ona sprječava progres. Ona od ljudi stvara sanjare, čini da ljudi vjeruju u snove. Oni ne stvaraju sadašnjost, oni ne počinju od sadašnjosti, ne počinju da mijenjaju sadašnjost, da mijenjaju društvene strukture, da mijenjaju institucije koje samo donose bijedu i siromaštvo, ništa drugo. Nada ima za cilj da spriječi sve to. Zašto onda nju uvažavati?

TEOLOGIJA. – Ova egzistencija nije nikada bila stvorena. Taj njihov zaključak, da je sve stvoreno, je pogrešan argument. Sve religije misle da se sve mora stvoriti, inače odakle bi sve to došlo? Ali oni uopšte i ne pomišljaju da pitaju: „Odakle je Bog došao? Ako je Bog stvorio svijet, odakle je on stigao? Ko je njega stvorio? A ako Bog može biti nestvoren, čemu onda donositi neke nepotrebne hipoteze? To je osnovni princip naučnog sagledavanja: ne donositi nepotrebne hipoteze. Istraživati sa minimumom hipoteza.

Ako je Bog bio stvoren od strane nekog većeg boga, vi ćete zapasti u apsurdnost – u ono što logičari nazivaju regressum ad infinitum. Ti ćeš se tako vratiti u beskonačnost i nećeš nikako moći naći odgovor. Pitanje će i dalje ostati tamo gde je bilo: „Ko je stvorio zadnjeg Boga?“

Egzistencija je dovoljna. Zbog toga ja i govorim o božanskome a ne o Bogu. Bog je investicija sveštenstva. Oni su izumili Boga. Bog je izmišljotina kako bi ti bio obrobljen, savladan, kako bi te uplašili, kako bi te učinili grešnim, kako bi ti nametnuli osjećaj krivice. Sve religije zavise o tvojoj krivici, o tvom strahu – ali to nije autentična religioznost. Autentična religioznost će vas učiniti neustrašivim, neobrobljenim, više nećete biti lutke na koncu koji drži neki nepoznati Bog, neka izmišljotina.

U skladu sa mojim iskustvom, ako postoji Bog, on je protiv slobode u čovjeku. Ako vas je Bog stvorio, zašto vas je stvorio? Po hrišćanstvu, Bog je stvorio svijet samo četiri hiljade godina prije Isusa. Znači da je Bog to radio prije samo šest hiljada godina. Šta je radio prije toga, šta je radio od iskona? I odakle mu iznenada ideja da baš tada stvori svijet? Ako je Bog stvorio svijet na svoj hiroviti način, bez ikakvog razloga i povoda…od iskona je bio u dubokom dremežu i iznenada se probudio prije šest hiljada godina. Mora da je to bilo u januaru, prvoga januara, i mora da je bio ponedjeljak jer je on radio šest dana i u nedjelju otišao na beskrajni odmor. Otada se ništa ne zna o njemu. U zadnje tri hiljade godina je bilo pet hiljada ratova. Koju više zbrku ti trebaš? Ovo sve izgleda kao izuzetna zbrka. To je dokaz da to nije bilo stvoreno, da je to samo slučajno evoluiralo. Zato je sve do čovjeka, a ne do Boga, da to dovede u red. Ali čovjek može to dovesti u red samo ako prvo sebe dovede u red.

Kako su u praksi funkcionisali Ošovi „oslobodilački“ stavovi?

Ošove ideje „oslobođenja“ od svih „uslovljavanja“ i religija zaista zvuče revolucionarno. I privlačno, posebno za mladi i buntovan um. Ali da vidimo kako je njegovo „deprogramiranje“ radilo u praksi.

U Gvardijanu nalazimo sledeću ispovijest:[3]

Seksualno oslobođenje i supstance

Centralna ideja Radžnišovog učenja bila je prihvatanje seksualnih želja kao puta ka prosvjetljenju, što je duboko dovelo u pitanje indijske kulturne norme. Godine 1964. počeo je voditi kampove meditacije koji su uveliko povećali broj njegovih sledbenika. Sesije meditacije uključivale su ritual od pet koraka: duboko disanje, pjevanje, vikanje, ples, udaranje nogama i histerično smijanje. U tom trenutku, počeo je biti poznat i kao istaknuti „guru seksa“.

Sanjasini su plesali, meditirali, svirali i mučili se u stanju vječne euforije za svog gurua. Mistik i filozof volio je provocirati kao kapitalistički buntovnik s dijamantskim satovima i flotom Rols-Rojsa. Njegovo obećanje bila je božanska ekstaza kroz seksualnu slobodu.

Na radionicama susreta, njegovi sledbenici su zavijali, vrištali i udarali. Bilo je mentalnih slomova, lomova kostiju, pa čak i silovanja. Cilj je bio prevladati roditeljsko uslovljavanje i stare moralne vrijednosti. Predati se, pustiti. Transformisati se u novu osobu bez srama, straha, vezanosti ili ljubomore. Otvorene veze su bile norma. Mlade žene su sterilisane jer učitelj nije želio djecu, tvrdeći da bi ona ometala duhovni razvoj.

Radžniš je objavio knjige koje istražuju tantru, drevnu indijsku duhovnu praksu, ali interpretiranu na revolucionaran način. Umjesto tradicionalne tantričke joge i rituala za prevazilaženje materijalnih želja, Radžniš je podučavao da potpuna prisutnost u seksualnim iskustvima može proširiti svijest.

U svojoj knjizi „This Very Body: The Buddha“, tvrdio je da „morate upiti duh tantre – to nije tehnika koju treba naučiti.“

Iako je promovisao promiskuitet, guru je obeshrabrivao rađanje djece, snažno preporučujući kontracepciju i abortus. Mnogi vjernici su sterilisani, neki čak i sa 25 godina.

Njegov ašram u Puneu, u Indiji, postao je središte za zapadnjake koji traže nova duhovna iskustva. Provokativne meditacijske prakse poput njegovog zaštitnog znaka OSHO Nataraj Meditation sadržavale su spontani ples i otvaranje željama. Međutim, kritičari su tvrdili da su ove prakse prešle granicu promiskuiteta i zloupotrebe supstanci, navodeći da je Radžniš podsticao upotrebu droga poput azotnog oksida (N₂O) kako bi pojačao mistična stanja.

Radžnišov pristup proširio se i na upotrebu kontrolisanih supstanci. Bio je otvoren o svojoj upotrebi azotnog oksida, opisujući ga kao način stimulisanja duhovnog uvida i poboljšanja mističnih iskustava. Kako je otkriveno u knjizi „Books I Have Loved“ autora Ošoa i Svamija Devaradža (kasnije objavljenoj 2009. godine), Radžniš govori o tome kako je diktirao tri knjige dok je bio pod uticajem azotnog oksida. Radžniš je vjerovao da ove supstance potencijalno mogu ponuditi uvid u viša stanja svijesti slična onima koje su postigle istorijske ličnosti poput Bude i Isusa.

Do 1970. godine, mnogi zapadnjaci postali su sledbenici Radžniša, preselivši se u Indiju gdje su počeli nositi narandžastu i crvenu odjeću, promijenili imena u indijska imena i učestvovali u seksualnim (a ponekad i nasilnim) grupnim sesijama. Početkom 1980-ih, Radžnišov pokret je postajao sve kontroverzniji u Indiji i brzo je prerastao mali ašram od šest hektara.

Suočen s pravnim problemima u Indiji zbog utaje poreza i kršenja viznog režima, Radžniš je 1981. godine preselio rastući pokret u Sjedinjene Američke Države. Njegovi sledbenici su udružili preko 6 miliona dolara kako bi kupili ranč od 64.229 hektara u ruralnom Antelopeu u Oregonu, gdje su planirali stvoriti utopijski grad pod nazivom Radžnišpuram. Hiljade sanjasina (bakta tj. poklonika) su migrirale i brzo gradile kuće, tržne centre, kancelarije i prostore za okupljanje. Ono što je nekada bio mali, slikoviti gradić u ruralnom Oregonu ubrzo su preuzele hiljade Radžnišovih sledbenika.

Nadalje, mnogi vjernici su bili vegetarijanci, uprkos lokalnoj stočarskoj industriji, i dolazili su iz vrlo različitih kulturnih i duhovnih sredina, često se sukobljavajući jedni s drugima. Kako se kompleks počeo brzo širiti, često su se suočavali s propisima o prostornom uređenju, građevinskim propisima i birokratijom lokalne samouprave. To je doprinijelo sve većoj napetosti i sukobima između lokalnog stanovništva, za koje su sanjasini tvrdili da su tlačitelji.

Dugogodišnji lokalni stanovnici postali su nelagodni zbog otvorenosti komune o seksualnosti i njihovih kolektivističkih principa, u poređenju s njihovim konzervativnim hrišćanskim vrijednostima. Prakse komune, uključujući velike događaje s dinamičnom meditacijom i otvorenim izražavanjem seksualnosti, susjedne zajednice su smatrale provokativnim i prijetećim. Kako je broj stanovnika porastao na preko 7.000, lokalni stanovnici Antelopea počeli su prodavati svoju imovinu kako bi izbjegli uticaj rastućeg kulta.

Uprkos lokalnim napetostima, u roku od samo četiri godine, Radžniši su uložili preko 50 miliona dolara u Komunu. Imanje je sadržavalo stotine kuća, privatni aerodrom za Radžniša, sistem javnog prevoza i bašte za održavanje vlastite opskrbe hranom. Na kraju je grad preimenovan u Radžnišpuram, što je označilo njegov pravi prelazak u ruke kulta.

Sukob se brzo zaoštrio 1984. godine, kada je Radžnišova lična sekretarica i desna ruka, Ma Anand Šila, orkestrirala jedan od prvih bioterorističkih napada u SAD-u. Često viđana pred Radžnišovim nogama, Šila je bila spremna učiniti sve što je potrebno da zaštiti Radžnišpuram. Da bi to učinila, grupa je namjerno kontaminirala salato-barove i lokalni rezervoar za vodu u gradu Dalesu u Oregonu salmonelom, s nadom da će onesposobiti birače koji se protive širenju komune.

Bakterija se proširila na mnoge druge restorane, a broj izvještaja o bolestima počeo je naglo rasti. Ovaj slučaj postao je jedna od najvećih bakterijskih epidemija tog vremena, s preko 700 zaraženih ljudi širom grada. Napad je dodatno uništio reputaciju grupe kod vlasti i učinio grad poznatim širom Sjedinjenih Država.

Savezne istrage su se nastavile i otkrile da su Šilini sledbenici ilegalno prikupili oružje, provodili obavještajne operacije protiv američkih zvaničnika i planirali atentat na tadašnjeg okružnog tužioca SAD-a Čarlsa Tarnera. U to vrijeme, država Oregon je takođe započela istragu protiv Radžniša zbog zločina, uključujući lažne brakove i masovno prisluškivanje.

Ova istraga predstavljala je veliku prijetnju, jer bi potencijalno mogla dovesti do hapšenja i deportacije Radžniša, voljenog člana grupe, i okončati njihovu utopiju. Grupa je takođe razmatrala rušenje aviona punog bombi na zgradu suda u Dalesu, ali nikada nije ostvarila svoje planove.

Grupa je takođe planirala atentat na Radžnišovog ličnog doktora, Svamija Devaradža, i njegove njegovateljke, Ma Joga Vivek, za koje su vjerovali da predstavljaju prijetnju dobrobiti gurua. Devaradžu je ubrizgan adrenalin tokom godišnjeg svjetskog festivala Radžnišpuram, od čega je zamalo umro. Pokušaj ubistva Vivek (Christine Woolf) uslijedio je s planom da joj se ubrizga smrtonosna kombinacija kalijuma i adrenalina, ali atentator nije uspio provaliti u njen dom.

Carstvo u crvenom se raspalo dolaskom FBI-a 14. septembra 1985. godine. Šila je osuđena na 20 godina zatvora u saveznom zatvoru nakon što se izjasnila krivom za pokušaj ubistva, napad, imigracijsku prevaru i manipulaciju proizvodima. Nakon što je pobjegla u Njemačku kako bi izbjegla suđenje, izručena je nazad u Sjedinjene Države, gdje se suočila s deset godina zatvora u saveznom zatvoru u Plizentonu u Kaliforniji. Međutim, odslužila je samo dvije i po godine prije nego što je puštena na slobodu 1988. godine i konačno se preselila u Švajcarsku gdje i danas živi. Svi ostali članovi zavjere za atentat takođe su osuđeni, što je bio važan događaj u razbijanju Radžnišpurama.

Tako se Oregonska komuna u panici raspršila u jesen 1985. Područje Bajron Beja postalo je međunarodno utočište za mnoge raseljene vjernike iz SAD-a.

Radžniš je uhapšen i deportovan te godine nakon što je priznao krivicu za prikrivanje svoje uloge u dogovaranju lažnih brakova kako bi sledbenicima omogućio ostanak u SAD-u. Nakon istrage, Tarner je tvrdio: „Ovo je poslednji Bagvan Šri Radžniš.“ [Bagvan znači „božanstven“.]

Prema sporazumu o priznanju krivice, Radžniš je dobio pet godina uslovne kazne i zabranjen mu je ulazak u SAD bez posebne dozvole državnog tužioca. Radžniš je poznat po svojoj izjavi: „Nikada se više ne želim vratiti u ovu zemlju.“

Vijest o njegovom sporazumnom priznanju krivice šokirala je preostale i nekoliko sedmica nakon hapšenja, Radžnišpuram je zvanično počeo da se raspada.

Nakon odlaska iz SAD-a, Radžniš se vratio u Indiju.

Krajem 1980-ih pokušao je sebe i svoj vjerski pokret učiniti tržišno privlačnijim kako bi odgovarao njegovim dugogodišnjim globalnim ambicijama za ovu „prvu pravu religiju“, budući da su svi ostali vjerski pokreti bili „lažni“, „bolesni“ i „neuspješni“ po njegovom mišljenju.

Zabrinut za svoj imidž u očima svog naroda i šire javnosti, Radžniš je nakratko radije sebe nazivao „Zorba Buda“, a zatim je u oktobru 1989. godine, tri mjeseca prije smrti, usvojio „iscjeliteljsko“, zen ime, „Ošo“.

Nastavio je pisati knjige i voditi programe meditativne terapije putem svog ašrama u Puneu sve do svoje smrti 1990. godine u 58. godini života.

Strategija je uspjela: danas vrlo malo ljudi koji posjećuju Ošo centre, čitaju ili slušaju Ošove riječi i praktikuju njegove izrazito katarzične metode meditacije znaju mnogo, ako išta, o njegovom problematičnom ranijem životu kao Bagvanu Šri Radžnišu. Zaista, čini se da relativno mali, ali rastući broj ljudi zapravo ozbiljno smatra Ošoa „najvećim indijskim duhovnim učiteljem od Bude“, kako ga njegovi organizatori vole veličati ili hvaliti, što je prilično grandiozna tvrdnja na duhovnom tržištu.

Uprkos kriminalnim djelima nekih članova užeg kruga, Ošo je zadržao odanu globalnu publiku i tokom svog života i danas. Njegove knjige su prodate u preko deset miliona primjeraka, a njegove filozofije koje spajaju istočnjačku misao sa zapadnom psihoterapijom ostaju uticajne. Međutim, kritičari smatraju Ošoa opasnim, narcisoidnim vođom kulta koji je promovisao bezakonje pod krinkom prosvjetiteljstva. Kao što je slučaj s većinom kultova, seksualno oslobođenje se često koristi kao paravan za počinjenje seksualnog napada na članove ili za prikrivanje istog.

Mnogi su istupili protiv Ošoa zbog seksualnog zlostavljanja, poput bivše sanjasine Erin Robins, odabranog „energetskog medijuma“ koja se uspjela zbližiti s Radžnišom. Robins je tvrdila da su, kako se zbližavala s guruom, njihove interakcije postajale sve seksualnije, što je na kraju dovelo do navodnog seksualnog napada. Lili Dan, jedno od rijetke djece odrasle u kompleksu Medina, tvrdi da je „Bagvan umjesto toga omogućio ono što je postalo perverzija ljubavi. On i njegovi učenici odlučili su ignorisati korupciju i zlostavljanje djece koja su utjelovljivala nevinost koju su trebali poštovati. Time što nisu djelovali, postali su saučesnici.“ Dan dijeli kako je njen otac dozvolio odraslim muškarcima da je neprimjereno gledaju sa samo devet godina, a sa trinaest godina ju je ohrabrio da ima seks s drugim odraslim sanjasinom.

Problematični gurui

Još jedan kontroverzni jogi bio je Badžan, koji je umro 2004. godine nakon što je 1969. godine donio kundalini jogu na Zapad. Kada je Pamela Saharah Dajson, entuzijasta za jogu, imala 25 godina, upoznala je Badžana i brzo je bila očarana njegovim učenjima, postavši vjerna sledbenica koja je provela sledećih 16 godina kao njegova sekretarica, slijedeći njegov način života i filozofiju. Ali 2019. godine, Pamela je objavila memoare o svojoj vezi s oženjenim guruom koji su razotkrili njegovo problematično ponašanje i otvorili vrata drugim ženama da ispričaju svoje priče o seksualnom zlostavljanju od strane Badžana.

Uprkos tome, jedna od njegovih najpoznatijih učenica osporila je optužbe. Keti Grigs, rođena u Koloradu, poznata i kao Guru Jagat, branila je Badžana i koristila njegova učenja u svojoj školi joge. Ubrzo je postala toliko popularna da su poznate ličnosti poput Ališe Kiz, Demi Mur i Rasela Branda hrlile u njen RA MA Institut u Kaliforniji. Zatim su se pojavile anonimne tvrdnje da je Grigs stvorila toksično radno mjesto i da je bila nasilna, sklona laganju i da je nedovoljno plaćala svoje zaposlenike. Ali uprkos tome što je optužena da vodi „kult unutar kulta“, Grigs je izgradila milionski posao prije nego što je prerano pretrpjela smrtonosni srčani udar u 41. godini.

Kako i zašto je Ošo „uspio“?

Kod Radžniša/Ošoa, bilo je mnogo smijeha, brbljivosti, povremene elokvencije, pravog uvida i izuzetno snažne i hipnotičke energije. Ali bilo je i mnogo ludila, ogromne disfunkcije i zapanjujuće sebičnosti, sitničavosti, megalomanije, pokvarenosti i korupcije. Bio je izuzetno zanimljiv kao senzualni ekstatični, intuitivni mistik, nelicencirani psihoterapeut masovne iskonske terapije vriska-plač-smijeha „dinamičke meditacije“, buntovni društveno-političko-religijski provokator, uspješni samopromoter, šaljivdžija i neumoljivi ikonoklast koji je istovremeno namamio svoje emocionalno zavisne sledbenike da od njega naprave veliku ikonu. Iako će brojni Radžnišiji tvrditi, koristeći nejasne ili sumnjive kriterije, da je njihov guru bio „potpuno prosvijetljen“ (Radžniš je to svakako tvrdio za sebe) i da je i njih prosvijetlio svojim savjetima i svojom „posebnom energijom“, većina dokaza ukazuje na to da je Radžniš/Ošo ostavio mješovito ili čak tragično nasleđe.

Ovo nasleđe uključivalo je vrlo obmanjujuća ili neuravnotežena učenja, kao i prilično korisnu mudrost – neke zaista loše savjete uz istinski dobre savjete, gomilu laži o sebi i svom pokretu, desetine očiglednih grešaka u njegovim raspravama o svjetskim religijama i drugim temama, lični uzor proždrljive materijalističke pohlepe i spletkarske ambicije za slavom i moći, narcisoidno naduvavanje ega uz autoritarne igre moći i nedostatak empatije, intelektualno nepoštenje i sitne taktike nadmašivanja, licemjernu nesposobnost da živi ono što je propovijedao (npr. govorio je svima da „idu dalje od uma“ dok je pričao desetine hiljada sati iz uma sklonog greškama i snažnom mišljenju; propovijedao je da prosvijetljena osoba živi u lakoći bez napetosti, posmatrajući život kao predstavu, dok je on sam često koristio gas za smijanje/azot-oksid i valijum do tačke nepovezanosti, rekli su neki od njegovih najbližih ljudi), sklonost Radžniša i njegovih imenovanih vođa ka prevarantskom okretanju ili racionalizaciji gotovo svaki put kada bi se suočili s nečim važnim, brojne prevare njegovih imenovanih vođa kako bi oteli što više novca i imovine njegovim sledbenicima i njihovim porodicama (posebno od 1980. nadalje), ogromno radno opterećenje za eksploatisane učenike (rutinski 15-18 sati, 7 dana u sedmici), na ranču u Oregonu u SAD-u od 1981. do 1985., senzualnost i razuzdani seks (i bezbroj veneričnih bolesti) u komunama, kao i raznolike kriminalne aktivnosti od sredine 1970-ih do sredine 1980-ih u Indiji i Oregonu.

Radžnišovo nasleđe takođe uključuje namjerno podijeljene i razorene porodice, serijske veze bez obaveza, fiktivne brakove koji prkose imigracijskim zakonima, masovne abortuse i sterilizacije žena (mnoge su patile od hirurških komplikacija) i vazektomije za muškarce, sve po naređenju gurua, nekoliko hiljada vrlo zanemarene djece, i, tokom previše vremenskih perioda, zanemarivanje od strane Radžniša duhovne dobrobiti i tjelesno-emocionalno-finansijske dobrobiti desetina hiljada mladih odraslih osoba i starijih učenika koji su ovom hipnotišućem malom čovjeku dali toliko svojih života – svoje duše, umove, energiju, novac i godine rada. Većina ovih učenika nikada se nije ili se samo rijetko žalila, budući da su ispranog mozga od strane Bagvana i njegovih elita svu manipulaciju, zanemarivanje i/ili zlostavljanje smatrali „testom“, „igrom“, „velikom šalom“.

Kristofer Kalder, Radžnišov drugi zapadni učenik početkom 1970-ih, napisao je 19. oktobra 2005. i 18. avgusta 2007. godine: „Postavite sebi ovo pitanje. Šta prosječni mafijaški šef ili korumpirani diktator najviše želi? Odgovor je milioni dolara, apsolutna moć, harem žena i dnevna zaliha alkohola ili droge. Sada se zapitajte šta je Radžniš želio i dobio? Odgovor je milioni dolara, apsolutna moć, harem žena i dnevna zaliha droge. Radžniš je koristio mitove okultnog i svoju prirodnu sposobnost da utiče na ljude kako bi postigli iste ciljeve. Mogao vas je pogledati direktno u oči i lagati bez treptanja, a to mu je pomoglo da postane finansijski uspješan guru.“

Radžniš/Ošo je bio poznat među svojim sanjasinima kao okružen izuzetno snažnim i uticajnim energetskim poljem koje je ljude moglo dovesti u privremena izmijenjena stanja svijesti (ASC), pa čak i u duboke transove.

Istočnjačkim mudracima je dobro poznato da moćni, ali u konačnici zbunjujući, ograničeni bestjelesni entiteti koji se smatraju „demonima“ ili „titanima“ (skt.: asura, rakšasa, itd.) mogu stvoriti takve električne energije kroz ljudska bića kao način „hranjenja“ probuđenim emocijama i psihičkim stanjima hordi ljudi koji okružuju ljudski kanal. Zato su mnogi zen majstori često upozoravali svoje učenike da jednostavno smatraju sva neobična stanja i energije makjoom, ometajućim „đavolskim fenomenima“, i da se umjesto toga probude u Otvorenu, Beskonačnu Svijest, bezoblično „Veliko Sopstvo“ ili netaknutu „Budinu Prirodu“.

Samo zato što se harizmatična figura doživljava kao izvor energije koja stvara izmijenjena stanja svijesti kod ljudi, NE znači da tu figuru treba smatrati usavršenim duhovnim učiteljem ili poštovati kao „božansku“. Ne biti sposoban mudro razlikovati „sile i poglavarstva“ (Efescima 6:12) znači biti podložan zabludama i zamkama.

U slučaju Radžniša, dakle, sa sigurnošću možemo potvrditi da je on nekako bio izvor ili kanal, posebno od sredine 1960-ih do nekog vremena u 1970-ima (nakon čega je teško utvrditi da li je to bio Radžniš ili grupna energija hiljada ljudi odgovornih), za vrlo snažnu Šaktipat energiju koja je stvorila dramatične efekte kod brojnih osoba oko njega. Ali kakav je bio dugoročni efekat sve te energije? Dakle, da ponovimo Isusovu izjavu: „Po njihovim plodovima ćete ih prepoznati.“

Budući da je Radžniš, osim kada je eksplicitno komentarisao tekst, rijetko navodio izvore, mnogi njegovi učenici tada i sada misle da je to bila Radžnišova/Ošova „velika mudrost“ koja je tako elokventno izražavala „nesabornu svjesnost“, „slobodu od poznatog“, „mudrost nesigurnosti“, „življenje i tok u sadašnjosti“, „jednostavno biti niko, ne postajati niko“ itd., dok je on zapravo jednostavno posuđivao ili krao tuđe fraze i predstavljao ih kao svoje vlastite misli. Radžniša hvale sledbenici i obožavaoci zbog njegove „briljantnosti“ i „originalnosti“, ali na pitanja o različitim temama često je odgovarao na vješto kontradiktoran i neobičan način koji je daleko više sofizam nego sofija/mudrost.

Njegovi sledbenici, slijedeći Radžnišovo vlastito hvalisanje, tvrde da je, zahvaljujući svojim majstorskim sposobnostima „brzog čitanja“ i navodnog „fotografskog pamćenja“, pročitao 150.000 ili više knjiga od 1940-ih do 1981. godine (kada mu se vid pogoršao).

Za Radžniša, hronična pretpostavka je bila „Ja sam budan, ti spavaš“ i da „imaš zaista veliki sloj potiskivanja i uslovljavanja na kojem moraš raditi nekoliko sati svaki dan izvodeći moje dinamične meditacije i svjedočeći“. Ovo je taktika nadmudrivanja i stavlja ljude u odnos poštovanja i „ponižavanja“ prema njemu. Upravo ta pretpostavka da je Radžniš bio budan i prosvijetljen, a da gotovo svi ostali na planeti NISU, navela je mnoštvo ljudi da se odreknu toliko svog vremena, energije i novca da bi mu služili i da ih on koristi za daljnji rast svog pokreta.

U tom smislu, Radžnišova tvrdnja da vas neće „reprogramirati“ novim uslovljavanjem nakon što vas je „deprogramirao“ ispostavila se kao lažna tvrdnja s obzirom na masovni pobožni fokus na osobu „savršeno prosvijetljenog Bagvana“ i potrebu da mu se „predamo“ koju su on sam i njegove elite u Radžniš komunama na svakom koraku pojačavali.

Radžniš je bio još jedna zvijezda padalica na duhovnom svodu, jedan od onih čudnih palih jogija koji dostižu periode određene vrste „prosvijetljene slobode“. Takve osobe postaju izvor ili možda „kanal“ za neobične i opipljive energije, koje navode hipnotisane učenike da misle da su u prisustvu Božanstva. Ali onda prije ili kasnije navodna „božanska energija“ nestaje, iščezne ili se ukisjeli, i takve figure postaju neuravnotežene i egocentrično pune sebe – narcisoidne, ponosne megalomanije i/ili poremećene jednom ili više drugih mentalno-emocionalno-psihičkih patologija.

Radžniš je posebno mrzio hrišćansku religiju. Mnogo puta je Isusa nazivao „ludakom“, nekim ko „pokušava spasiti svijet, ali nije mogao spasiti ni sebe“. Ranije u Radžnišovoj učiteljskoj karijeri, povremeno je implicirao da je Isus bio prosvijetljeno biće, iako ne toliko prosvijetljeno kao on sam. Ali Radžnišov stav divljenja bio je prevara, jer je kasnije otkrio da su te pozitivne stvari koje je rekao o Isusu bile samo da bi privukle hrišćanske sledbenike među zapadnjacima: „Htio sam se dočepati hrišćana i uspio sam! Imam svoje metode – možda sam ludak, ali imam svoju metodologiju.“ [P: „Da li cilj opravdava sredstvo?“] O: „Da. […] I ja moram obavljati svoj posao. Imam sva prava. Dakle, kako dobiti mušterije? Morao sam planirati načine. A prirodan način je bio – jednostavniji način – da se sve što nije u redu kod Isusa, prebaci krivica [za to] njegovim učenicima. A sve što se može smatrati dobrim, može se uglačati, dati mu savremeniji zvuk, iznijeti na površinu i pripisati zasluge Isusu. […] Sada imam svoje ljude – iz svih izvora sam ih uhvatio, od budista, od hinduista, od hrišćana, od Jevreja. Iz svake zemlje, iz svake države, od svake rase, uhvatio sam one koji me sada mogu direktno slušati, i ne treba mi nikakav Isus, nikakav Buda, nikakav Muhamed da stoji između mene i mojih učenika. Zato ih izbacujem.“[4]

Radžniš nije samo širio neznanje o bezbrojnim temama. Takođe je iznosio podmukle laži o sebi i svom pokretu. Često je lagao o tome kako je njegov pokret započeo, implicirajući da je sve bilo vrlo organsko i spontano. U stvarnosti, Radžniš je bio proračunat lovac na publicitet i zapravo je angažovao tim publicista koji su planirali, kovali zavjere, spletkarili i organizovali od početka njegove propovjedničke karijere kako bi dobili sve više i više publiciteta za sebe, sve više i više javnog priznanja i time mnogo veći broj sledbenika. Takođe je bio zavisan o stotinama glamuroznih fotografija koje su se marketinški proračunato snimale kako bi promovisao svoju mistiku. I izričito je naredio svojim sanjasinima da obave mnogo terenskog rada kako bi privukli horde novih sledbenika, posebno bogatih.

Postoje mnoge priče o velikim finansijskim gubicima vjernika od kojih su milioni dolara izvučeni kao „donacije“ koje su tako neumoljivo izvlačile Šila, Sušila (Susan Wallach), Arup (Maria Gemma Kortenhorst), Maria Mori i nekoliko drugih vodećih ličnosti u kultu.

Radžniš je često odražavao uobraženost i obmanu uskogrudnog, parohijalnog, autoritarnog vođe kulta koji povlači oštru granicu između „potpuno dobrih“ insajdera i „potpuno loših“ autsajdera. Svi njegovi ljudi – oni koji ostaju s njim, u svakom slučaju – su „dobri“, „izuzetno inteligentni“, „duhovno zreli“, „moj narod nema pohlepu, nema [sebične] motive“, „moj narod je slobodan i neprogramiran“, „moj narod predstavlja budućnost čovječanstva“. Ali svako ko ga napusti ili ko je autsajder nezainteresovan da se pridruži njegovom pokretu, Radžniš potom kleveta kao „nesvjesnog“, „neinteligentnog“, „retardiranog“, „bolesnog“ i tako dalje do besvijesti.

Tvrdio je da je njegova komuna egalitarna i nehijerarhijska: „Nema nikoga višeg, nikoga nižeg; nema hijerarhije.“ U stvari, postojali su jasni hijerarhijski lanci komandovanja, a elite poput Šile i njene bande i Radžnišovog vlastitog kruga njegovatelja imale su daleko bolje uslove rada, životne uslove i razne druge privilegije i moći u poređenju sa velikom većinom članova komune koji su živjeli u stalnom strahu od degradacije, progona ili ekskomuniciranja. Slično tome, u manjim Radžniš podružnicama-komunama širom svijeta, definitivno je postojao hijerarhijski poredak moći i privilegija.

Radžniš i vođe ašrama namjerno su poduzimali poteze kako bi fragmentisali porodice i unijeli razdor između muževa i žena, roditelja i djece. Ovo je stari trik koji se koristi u disfunkcionalnim kultovima kako bi se osiguralo da su članovi prvenstveno fokusirani na gurua, a ne jedni na druge, i kako ljudi ne bi formirali duboke veze jedni s drugima koje bi mogle imati prioritet nad vezom s vođom grupe. Mnogi bivši Radžnišovi sanjasini su iskusili bogate živote duboke međuljudske veze sa supružnicima, djecom i roditeljima, u kombinaciji s istinski dubokom duhovnošću, daleko više zadovoljavajućom i pouzdanijom od vještačkih, euforičnih „uzbuđenja“ doživljenih na vožnji toboganom s Radžnišom. Previše Radžnišovih sanjasina iz euforičnih vrhunaca palo je u mračne, destruktivne obrasce u svojim odnosima, ponašajući se na okrutno autoritaran, nasilan i fašistički način.

Odvraćanje sledbenika od osnivanja porodica je uobičajena taktika gurua kako bi spriječili učenike da troše novac na djecu, umjesto da svoj novac predaju samom guruu. Učenici bez djece su bolji radnici i obično su potčinjeniji. Stoga se seksualna sterilizacija uklapala u Radžnišov poslovni plan i njegovu želju da stvori armiju sledbenika koji su smatrali da je „samo odnos s guruom važan“.

Veliki dio privlačnosti ovog gurua bio je posljedica korišćenja hipnotičkih tehnika, zavodljivog načina govora i govora tijela, namjerno provokativnog, skandaloznog i kontradiktornog sadržaja govora, njegove jezive reputacije od 1968. nadalje kao „seks gurua“ (govoreći ljudima da će postati duhovniji kroz nesputano seksualno istraživanje na putu do sublimacije te energije), te njegove kasnije ozloglašenosti kao „gurua bogataša“ (opravdavajući svoju akumulaciju 93 Rols-Rojsa, skupih dizajnerskih satova i drugih skupih igračaka).

Ošova učenja bila su potpuno pogrešna u najosnovnijim aspektima i u konačnici duhovno destruktivna. Preko svojih učenika Ošo je donio Zapadu moralni i porodični slom, zavisnost o drogama, uznemireno djetinjstvo i kriminal – čak i terorizam. Najtužnije je ono što se dogodilo svoj toj djeci Ošovih sledbenika. Ošo je želio da odrastu ne znajući ko su im očevi; odgajani od strane rulje, bez određene osobe kao roditelja. Ne može se zamisliti ništa toliko neupućenije ili okrutnije. Ošo je bio kriminalac.

Radžniš je postao simbol za „puštanje“ i istraživanje svih tabua, dok je u stvarnosti „srž“ većine grupa bila seks, senzualnost, fantazija, represija, bijes i nasilje – njegove vođe, njegove grupe i njegov ašram, svi su odražavali ovaj pristup „prosvjetljenju“. Što se tiče obećane nesebične, bezuslovne ljubavi, to je bio kvalitet i vibracija primjetna samo po nedostatku manifestacije.

Većina njegovih sledbenika zapravo nema pojma da je nad njima počinjena sofisticirana prevara i krive sebe za pogoršanje svog mentalnog i fizičkog zdravlja. U takozvanoj „drugoj generaciji“, kao i u drugim kultovima širom svijeta, postoje nesrazmjerno visoke stope samoubistava, depresije, bolesti, zavisnosti o drogama, prostitucije i siromaštva. Nasleđe utopijskog sna pokazalo se kao put devastacije.

Ono što je Ošo radio bila je lijepo upakovana iluzija. Pitanje je vrlo jednostavno: Šta je važnije – istina ili osjećaj dobrog raspoloženja? Onog trenutka kad ste navedeni da je osjećaj dobrog raspoloženja važniji od istine, postajete prijemčiva žrtva ovakvih i sličnih gurua.

Ošo je koristio dvije najbolje strategije kojima je prevario ljude:

1. Prva je da su oni koji se protive Ošu previše samouvjereni.
2. Druga strategija je da KO nešto govori potpuno poništava ŠTA ta osoba govori. Drugim riječima, prosvijetljena osoba može govoriti najstrašnije gluposti, a to je i dalje mnogo validnije od manje vrijedne osobe koja govori potpunu istinu.

Ošovo „idi dalje od uma da bi bio duhovan“ imalo je potpuno isti učinak. U redu je istaći da um ima ozbiljna ograničenja i da mnoge mentalne navike uzrokuju bijedu. Međutim, čista je prevara reći da je jedini način da se bude duhovan ignorisanje uma. To stvara sukob s istinom, jer je um potreban da prepozna neistinu. Ako se um ignoriše, osoba postaje nesposobna da razlikuje istinu od laži.

Ošo je ponekad govorio najstrašnije gluposti, na primjer kada je govorio o nauci. Međutim, njegova strategija dovodila je do toga da sanjasini prihvataju sve što Ošo kaže, bez obzira koliko je to neistinito, a ignorišu sve što Ošovi oponenti kažu, bez obzira koliko je to istinito.

Ošo je bio sofisticirani i opaki prevarant s ljutnjom koja je namjerno obmanjivala i nanosila bol njegovim sledbenicima. Njegova ljutnja je bila u tome što je duboko u sebi znao da su njegova učenja lažna i nije mogao podnijeti da vidi istinske tragaoce.

Radžniš je vladao svojim pustinjskim carstvom kao vojskovođa sa svojom privatnom vojskom i marionetskom vladom. Njegove vizije i ideje, pogrešne ili ne, bez pogovora su prihvatane kao Božja riječ. Njegovi učenici su ocjenjivani po sposobnosti da se predaju njegovoj volji, a svako suprotstavljeno mišljenje je označavano kao neduhovni nedostatak vjere. Kako su uslovi na ranču postajali sve neugodniji, brojni sanjasini su krišom pobjegli. Njihova težnja za slobodom uznemirila je Radžniša, koji je zahtijevao da razočarani sada moraju tražiti njegovu dozvolu za odlazak. Radžniš je zatim dramatično prijetio samoubistvom ako drugi pobjegnu prikrivenim sredstvima.

Radžniš je umro zavisan o valijumu, iskusivši sve negativne simptome zavisnosti o drogama, koji su uključivali nerazgovijetan govor, paranoju, loše prosuđivanje i dramatično smanjenu inteligenciju. U jednom trenutku njegova paranoja i zbunjenost bile su toliko velike da je pomislio da je grupa njemačkih kultista bacila zle čini na njega. Njegovi fizički invaliditeti i zloupotreba droga bili su jednostavno više nego što je njegov smrtni mozak mogao podnijeti. Njegova najveća mana, njegovo nepoštovanje običnog koncepta istine, bio je njegov konačni pad i za taj zločin mora biti u potpunosti odgovoran.

Radžniš je lagao kada je rekao da ima prosvijetljene učenike. Lagao je kada je rekao da nikada nije pogriješio. Pred kraj života bio je prisiljen priznati da je pogrešiv, jer je njegova lista grešaka narasla do monstruoznih razmjera. Lagao je pretvarajući se da njegove terapijske grupe nisu uglavnom samo sredstvo za zarađivanje novca. Bio je patološki lažov.

Radžniš je bio direktno odgovoran za izopačenu mješavinu totalitarnog ropstva i libertinskog prepuštanja uživanju koju je komuna predstavljala. Prema vrlo vjerodostojnim objavljenim izvještajima, Radžniš je dozvoljavao muškarcima srednjih godina da imaju seksualne odnose s djevojčicama predpubertetskog uzrasta u komuni u ime seksualne slobode, ali njegovim učenicima nije bilo dozvoljeno da imaju vlastito mišljenje i morali su se potpuno predati volji velikog Bagvana.

Jedna od Radžnišovih najočitijih laži bila je da „prosvijetljeni ne dobija ništa od svojih učenika“. Radžniš je želio da ljudi vjeruju da je sve što je radio besplatan dar rođen iz čistog saosjećanja i da on lično ništa nije dobio od odnosa guru-učenik. U očiglednoj i dokazivoj činjenici, Radžniš je mnogo dobio od svojih učenika: novac, moć, seks i uzbuđenje stalnog obožavanja. Baš kao što rok zvijezde dobijaju energiju od vrištećih obožavalaca na koncertima, Radžniš je dobijao emocionalnu energiju i podršku od svoje armije sanjasina. Prenos energije bio je dvosmjerna ulica, a ne potpuno besplatan jednosmjerni dar. Biti guru bio je njegov posao, njegov jedini posao. Bez tog prihoda, barem na materijalnom nivou, bio je samo niski, ćelavi, fizički invalid, Indijac koji nije mogao da se zaposli.

Radžniš je na ljudskom nivou bio samo običan seksualno nezreli indijski muškarac. Često je tražio od žena upola mlađih od njega da se skinu pred njim kako bi mogao „osjetiti njihove čakre“. Nakon što je Radžniš počeo redovno imati seksualne odnose, njegova duhovna potreba da „osjeti čakre“ svojih učenica misteriozno je nestala. Nakon što je njegova pozicija gurua postala sigurna, Radžniš se javno pohvalio američkim medijima da je imao seksualne odnose „sa stotinama žena“.

U Puni, Radžniš je održao zloglasno predavanje u kojem je izjavio da Jevreji nisu dali Hitleru „nikakvog izbora“ nego da ih istrijebi [???!!]. U svojim poslednjim godinama, Radžniš je izjavio: „Zaljubio sam se u ovog čovjeka (Adolfa Hitlera). Bio je lud, ali ja sam još luđi.“ Radžniš je rekao da želi da njegovi sanjasini „preuzmu svijet“ i da je proučavao Hitlera kako bi stekao uvid u to kako da izvrši taj zadatak. Za čovjeka koji se predstavljao kao najpametnija, najviša i najveća duša na svijetu, takve primjedbe su bile dokaz da su upotreba droga i zloupotreba razuma razorile njegov um.

Radžnišovi komentari o Hitleru mogli bi se odbaciti kao odvratne, ali uglavnom bezopasne laži da nije činjenice da je mnoge Hitlerove tehnike primijenio u praksi. Radžniš je vrlo efikasno koristio Hitlerovu metodu „velike laži“ za kontrolu uma i zahtijevao je potpunu predaju od svojih „trupa“ (sledbenika). Radžniš je odobravao ilegalno špijuniranje vlastitih sledbenika i koristio je doušnike kako bi eliminisao nelojalne.

Radžniš je čak na kraju priznao da reinkarnacija ne postoji i da je sam koncept reinkarnacije samo „pogrešno tumačenje“ drugih fenomena. Ovo šokantno priznanje značilo je da su njegove ranije česte tvrdnje da je bio poznati guru u prošlim životima bile čista fikcija, osmišljena da impresionira, manipuliše i kontroliše njegove učenike. Tok Radžnišovog života i njegova priznanja izazvana drogom dokazali su da su njegova najosnovnija učenja bila pogrešna i lažna.

Većina njegovih učenja predstavljala je neku vrstu sebične duhovne pornografije; mješavinu lažnih drevnih učenja i njegovih vlastitih ambicijama motivisanih iskrivljenja.[5]

Radžniš pokret se proširio na više od 30 zemalja početkom 1980-ih. Postavlja se pitanje: Koliko je velika religija Radžnišizma postala u svom vrhuncu dok je Radžniš/Ošo bio živ, i koliko je velik Ošo pokret danas? Sam Radžniš se više puta hvalio novinarima do avgusta-septembra 1985. da u svojoj novoj religiji ima čak „milion sanjasina“. U stvari, vjerovatno ih je bilo samo oko 30.000.

Ova nesrećna priča o guruu čija popularnost ne jenjava ni posthumno sadrži obrasce koji se mogu prepoznati u svim sektama i kultovima, čak i hrišćanskim.

________________________

[1] Ošo, Božanska Melodija, Poglavlje 10: Vjenčani zauvijek u Budinoj Hali.

[2] Napomena: Ovdje guru koristi uobičajeni naglasak tradicionalne crkve na „bezgrešnom“ začeću – ideji koja je nastala zajedno sa uzdizanjem Marije kao „Majke Božje“ i „svetim“ celibatom, što ne nalazimo u Bibliji. Na osnovu onoga što znamo iz Svetog pisma, potreba za natprirodnim utjelovljenjem Isusa Hrista proističe iz njegovog pretpostojanja kao Sina Božjeg. Pošto je život prije svega duhovna kategorija, otuda i „transfer“ njegovog života Duhom u Marijino tijelo.

[3] The Guardian – Sarito Carroll: My abuse in the Osho Rajneesh cult has haunted me for decades.

[4] The Last Testament, Vol. 1, ch. 21.

[5] Veći dio ovog materijala preuzet je iz rada The Enigmatic “Bhagwan,” Osho Rajneesh, by Timothy Conway, PhD.