U diskusiji sa ateistima religiozne osobe često (opravdano) insistiraju na pitanju postanka svemira i uopšte života na Zemlji. Ateisti ne mogu da odgovore na pitanje kako je nastala materija i energija koja je eksplodirala u tzv. Velikom prasku, jer prema zakonu održanja, materija i energija ne mogu da nastanu ni iz čega. Veliki (naučno dokazivi) argument religioznih da živo nastaje samo od živog, podržavaju svi poznati zakoni u nauci, kao i ljudsko iskustvo. Međutim, ateistički profilisan um, istreniran da pribjegava iracionalizmu i spinu, može postaviti kontra pitanje: „Ako Bog postoji, ko je stvorio Boga?“
Na prvi pogled, dolazimo do pat pozicije kao u šahu.
Pogrešne pretpostavke i ograničenost
Da bismo razumjeli šta je pogrešno u jednom ovakvom pitanju, navešćemo pretpostavke na kojima se ono zasniva.
1) Najprije, ateista ovdje pribjegava logici vidljivog fizičkog svijeta, za koji sam tvrdi da je nastao slučajno! Dakle, ateista svjesno zanemaruje sve poznate zakone tvrdnjom da su univerzum i život nastali ni iz čega – nizom slučajnosti – dok istovremeno mogućnost postojanja Stvoritelja podređuje tim istim zakonitostima koje sam obesmišljava.
3) Samo pitanje sadrži logičku grešku, slično kao kad bismo na konstataciju „Pekar je ispekao kifle“ pitali „A ko je ispekao pekara?“
3) Ljudi stvaraju predstavu o Bogu razmišljajući u okvirima sopstvenih osobina i ograničenja (obično kao starca, okruženog anđelima, itd.). Biblija upravo opominje protiv ovakvih stvari da bi čovjek izbjegao zamku idolatrije.
„S kim ćete uporediti Boga i kakav ćete lik njemu sličan naći?… S kim ćete me uporediti, i ko mi je ravan?, kaže Sveti.“ (Isaija 40:18,25)
4) Početak stvaranja podrazumijeva i početak tvorevine koju je Bog stvorio. Pošto Bog nije dio univerzuma kojeg je sam stvorio, on ne može biti mjeren istim mjerilima kojima se mjeri materija. Tako pitanje „Ko je stvorio Boga“ spada u kategoriju besmislenih pitanja tipa „Koliko je Bog visok?“, „Koliko je Bog težak?“ ili „Postoji li nešto što Bog ne može učiniti?“
5) Dakle, ako je Bog biće iz druge, više dimenzije, ako živi van našeg univerzuma, ako je čovjek tjelesno biće a Bog duhovno (vidi Jovan 4:24), onda bi čovjek imao u startu veliki problem da shvati ko Bog jeste, kakav je, to jest kakve osobine ima. To jednostavno znači da Bog nije neko ili nešto što se može podvrgnuti ljudskim analizama i ispitivanju. Po logici stvari, Bog je taj koji se predstavlja čovjeku, mi smo zavisni od Božjeg otkrivenja, ne Bog od nas. Ako se čovjeku prepusti da traži ili zamišlja boga, nije teško pretpostaviti da će takav „bog“ ili „bogovi“ završiti antropomorfizirani, moćni ali sa strastima i profilacijom sličnom ljudima.
6) Mi živimo u svijetu u kojem su prepoznati i poznati zakoni života. Postojanje složene informacije u svemu živom ukazuje na Davaoca informacije, ne na haos i besmisao. Tako je postojanje Stvoritelja vrlo lako shvatljivo razumnom biću, samo na osnovu posmatranja onog što se vidi u prirodi (vidi: Rimljanima 1:19,20). Jedini razlog zašto čovjek odbija takvu spoznaju je lična oholost i želja da živi po sopstvenom nahođenju. Čovjek želi sebe predstaviti kao biće sa urođenim životom i urođenom moći. Dakle, čovjek ima moralni problem i odgovara mu da istinu drži u nepravednosti. Ali da li takav stav u nečemu mijenja realnost?
Šta Bog kaže o sebi po pitanju svog postojanja?
„Ja sam Gospod i nema drugog. Osim mene nema Boga… Jer ovako kaže Gospod, Stvoritelj nebesa, istiniti Bog, onaj koji je oblikovao i načinio zemlju, onaj koji ju je učvrstio i koji je nije stvorio uzalud, već ju je oblikovao da bude nastanjena: Ja sam Gospod i nema drugog.“ (Isaija 45:5,18)
„Prije mene nijedan bog nije bio načinjen, niti će biti posle mene. Ja, ja sam Gospod, i osim mene nema spasitelja… Za sva vremena ja sam isti.“ (Isaija 43:10,13)
Bog je Izvor života, svega što postoji. Sin Božji je Kanal života, kroz kojeg je sve.
„Jer je kroz njega sve bilo stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo… Sve je stvoreno kroz njega i za njega. On je prije svega, i sve je u njemu objedinjeno.“ (Kološanima 1:16,17)
Ako u prethodnom citatu iz Isaije 43. glava umjesto „Bog“ primijenimo frazu „Izvor života“, dobićemo sledeće (parafraziramo): „Prije Mene nije postojao nikakav drugi izvor života, niti će postojati posle Mene.“
Sam Bog se predstavlja kao samopostojeći i vječni entitet koji svoje postojanje ne duguje nikome.
„Prije nego što su se gore rodile, prije nego što si zemlju i plodno tlo sazdao, od vijeka do vijeka ti si Bog.“ (Psalam 90:2)
„Zar ne znaš? Zar nisi čuo? Gospod, Stvoritelj svih krajeva zemaljskih, vječan je Bog. On se ne umara i ne posustaje. Razum je njegov nedokučiv.“ (Isaija 40:28)
„Kralju vječnom, neraspadljivom, nevidljivom, jedinom premudrom Bogu…“ (1. Timoteju 1:17)
Kao što vidimo, Bog je savršeno jasan po pitanju svog postojanja. Pošto je čovjek stvoren po Božjem obličju, logično je da ima sve potrebne preduslove da vrlo dobro razumije Boga. Jedina barijera može biti pogrešan izbor, pogrešna upotreba odnosno zloupotreba slobodne volje.
Za Boga se kaže da Ga niko nikad nije vidio (Jovan 1:18), niti Ga može vidjeti (2. Mojsijeva 33:20), ali je On otkrio sebe svijetu kroz svog Sina (koji je vidljiv) kao Kanala života (Jovan 1:18; Kološanima 1:16,17). Dakle, ne postoji nijedan racionalni izgovor za neznanje o Bogu (vidi: Rimljanima 1:20; Jovan 15:22)
Iracionalnost pitanja „Ko je stvorio Boga?“
Kao što smo vidjeli, pitanje ko je stvorio Boga, nosi u sebi osnovno nerazumijevanje ko Bog jeste. Pitanje „ko je stvorio Boga“ je iracionalno, jer pojam Boga podrazumijeva samopostojeće Biće, Biće koje ne podliježe zakonima kojima podliježu ljudi, Biće koje postoji oduvijek i koje nema početak ni kraj svog postojanja, Biće koje je svuda prisutno Duhom i koje sve zna.
Vječno Biće ne može da ima uzrok postojanja. Bog je samopostojeći, postoji sam po sebi i Njegovo postojanje ne zavisi ni od čega.
Ljudi ne razumiju ideju da Bogu ne treba uzrok postojanja, jer čovjek nema tu osobinu.
To je kvalitativna razlika između Tvorca i stvorenih bića.
Ako se pitamo šta je uzrok nastanka materije, energije i života, jasno nam je da taj uzrok nije u našem trodimenzionalnom svijetu, nego izvan njega. Šta god da je uzrok postojanja materijalnog svijeta, ono mora biti iznad i izvan toga, u višoj dimenziji.
Bog poštuje Zakone života, prije svega one u duhovnoj prioritetnoj ravni, jer su odraz Njegovog karaktera, ali On isto tako mora biti iznad zakona kojima podliježu materija i energija. Da nema zakona u prirodi, očekivali bismo haotično stanje i kretanje materije, nesposobno da formira bilo šta svrsishodno ili korisno. Činjenica da u prirodi postoje zakonitosti po kojima se ponaša materija i energija, ukazuje na inteligentno stvaranje, na stvaranje od strane inteligentnog bića. Nastanak svemira je morao da bude singularitet, jedinstveni događaj u istoriji u kojem su nastali materija, energija i život, što potvrđuje Biblija na samom početku. Bog je stvarao iz ničega (ex nihilo), tačnije iz svoje samopostojeće stvaralačke sile. Prostor, materija i vrijeme morali su nastati (u svom neispunjenom obliku) odjednom (vidi: Postanje 1:1).
Ako je neko podložan zakonima materijalnog svijeta, to je dokaz da to nije bog. Dizajner je nezavisan od onoga što je stvorio i ne podliježe pravilima svoje kreacije. Tako Bog ne podliježe zakonima prirode. Ako materija i energija ne mogu da budu stvoreni ni uništeni, to ne znači da Bog ne može da ih stvori ili uništi. Ako Bog postoji, On nije entitet unutar svijeta prirode, nego Tvorac svijeta prirode i uzrok i održavalac svih procesa. Zato Boga nije moguće objasniti prirodnim procesima, jer Bog prethodi prirodnim procesima.
Biblija o Bogu koji se ne može ograničiti na određeni prostor:
„Ko bi mu mogao sagraditi dom kad ga nebesa i nebo nad nebesima ne mogu obuhvatiti?“ (2. Dnevnika 2:6)
Biblija o Bogu koji nije podložan ograničenjem vremena:
„Jedan dan pred Gospodom je kao hiljadu godina i hiljadu godina kao jedan dan.“ (2. Petrova 3:8)
Ako je Bog stvorio sav materijalni svijet i njegove zakonitosti, onda je izvjesno postojao prije nego što je sve to nastalo, pa mu nije potreban stvoritelj.
Ko je zaista Bog?
Iz navedenog je očigledno da Boga ne možemo „ukalupiti“ u naše obrasce i da bi to bilo vrlo pogrešno. Zbog toga se Bog obznanjuje na način koji je svrsishodan čovjeku. Već smo rekli da je najveća moguća spoznaja o Bogu data kroz Isusa Hrista. Bog se objavljuje i kroz svoja različita imena koja predstavljaju Njegove glavne atribute (vidi referencu 1. Mojsijeva 1:1 u Bibliji Novi revidirani prevod). Primijetićemo da se Bog u Bibliji ne opisuje fizičkim već duhovnim i apstraktnim pojmovima, ali kao Neko ko nam je zaista blizak kroz odnos.
Da li bi ateisti nestali ako bi se Bog pokazao?
Pokušajmo sada da zamislimo Boga koji bi bio podložan ljudskoj analizi i posmatranju. Da li bi tada ateisti konačno priznali svoju zabludu? Naravno da ne bi. To bi im poslužilo za novu tvrdnju da Bog nije dovoljno velik da bismo Ga obožavali. Vjerovatno bi bilo i onih koji bi kazali: „Ko nam garantuje da to sve nije neka iluzija ili kolektivna hipnoza?“
Da nijesu problem samo ateisti, najbolje svjedoči odnos savremenika prema Isusu koji je jednom prilikom konstatovao da nijedan dokaz ne može biti dovoljno ubjedljiv za one koji ne žele da vjeruju (Luka 16:31).
Nije li apsurdno da čovjek svim silama brani svoju propadljivost i smrt, i to od Boga koji mu jedini može, i obećava da hoće, ponovo obezbijediti uslove gdje protok vremena i propadljivost materije nijesu problem, prema prvobitnoj Božjoj namjeri?
Nije li apsurdno da negiramo i omalovažavamo Onoga ko nam je dao život i razum? Većina stvari koje većina ljudi vjeruje o Bogu su NETAČNE, jer se zasnivaju na pogrešnim premisama. Većina stvari koje većina ljudi NE vjeruje o Bogu su – TAČNE. Ako smo zaista proizvod slučajnosti, mješavine hemikalija, NE POSTOJI PLATFORMA na kojoj zaista možemo da gradimo, NE POSTOJI NIŠTA ZA ČEM SE MOŽEMO UHVATITI. Ako je naš mozak samo slučajan skup hemikalija, kako možemo imati povjerenje u naš razum i naš proces razmišljanja? U tom slučaju, istina bi bila potpuno irelevantna, moral bi bio irelevantan, znanje bi bilo irelevantno. Zašto onda uporno pokušavamo svesti sebe na puku kombinaciju materije i fizičkih procesa, čak ne prezajući da se pozovemo na životinjske „pretke“ (majmune, amebe)? Koja je to muka? Nijesmo sposobni da „naučno“ objasnimo ni elementarne stvari, ali zato smo „sposobni“ da negiramo svoga Tvorca i tvrdimo da ne postoji. Naučnici daju komplikovana i teško razumljiva objašnjenja o atomima, svjetlosti itd., ali će spremno negirati Boga čiju tvorevinu ni izbliza ne mogu shvatiti.
Uzrok svih uzroka
Pitanje postojanja Boga i pitanje postojanja materije nemaju istu težinu. Veoma je važno da pravimo ovu razliku. Biblija tvrdi da je Bog (Izvor života) tvorac svega vidljivog i nevidljivog, dok ateisti pokušavaju da dokažu da je mrtva materija vječna i da se mrtva materija samoorganizovala i proizvela život. Dakle, razlika između ova dva pitanja je u tome što mrtva materija nema kapacitet da se ponaša svrsishodno i inteligentno, dok živi Bog to može, i to je prirodni način kako Bog funkcioniše. Materija nema potencijal da postoji spontano oduvijek i da stvori sve ostalo, jer je za stvaranje komplikovanog i funkcionalnog svemira potrebna inteligencija, moć, dizajnerske ideje i sposobnost da se osmisli tehnologija postojanja i održivost stvari koja do tada ne postoji ni kao ideja, i da se ta tehnologija inženjerski precizno napravi da ostvaruje svrhu radi koje je osmišljena.
Logično je da prvi uzrok svih uzroka mora sam da ne bude ničim prouzrokovan, da postoji od vječnosti. Tvorac je samopostojeći entitet. Niz uzroka mora da se zaustavi na jednom prauzroku koji je prouzrokovao sve ostalo, da bi nastao svijet koji vidimo.
Tvorac je Izvor života, svega što vidimo ili ne vidimo, ali On sam ne čini ništa što je nelogično, nesvrsishodno ili besmisleno. To znači da moramo biti oprezni kad govorimo o Božjoj svemoći, jer Božja veličina počiva na Njegovom karakteru i ODNOSU, prije nego na (sve)moći.
Taj isti Bog, naš Stvoritelj, kroz duhovnu dimenziju informiše nas da imamo problem sa svojim moralnim izborima te otuda i odbacivanjem svog Stvoritelja. Dakle, stvarno pitanje nije da li postoji Bog (li besmislica „ko je stvorio Boga“), nego da li čovjek želi da poštuje svog nebeskog Oca i prihvati zakone života koje je On uspostavio ili će uporno istrajavati u konceptu satanizma gdje je svako sebi „bog“ i „istina“.
Institut za izučavanje religije
