U raznim svjetskim religijama naći ćemo različita shvatanja i definicije ko se i prema kojim kriterijumima smatra svecem. Otkrićemo da je pojam „svetac“ u najvećem broju slučajeva povezan sa kultom predaka, znamenitih ličnosti, utemeljivača vjera i nacija – putem mitologizacije i glorifikacije određenih ljudi iz prošlosti. Moramo odmah primijetiti da je ovakav pristup pogodno tle za kreiranje neobjektivnog suda, lažiranja istorije i zataškavanja činjenica koje ne idu u prilog biografiji (pro)slavljenog „sveca“.
Stoga je istorija, naročito ona „našminkana“ od strane „pobjednika“, veoma nepouzdan vodič za utvrđivanje čak i osnovna moralnosti za neki koncept ili poredak, a kamoli za pitanja kredibiliteta nečije svetosti. Zbog problematike ljudskog roda u uslovima vladavine grijeha, od čovjeka ili ljudske ustanove se ne može očekivati objektivnost u procjeni svetosti niti, pak, u postavljanju kriterijuma za svetost. Štaviše, logično je očekivati da ljudska ustanova (vjerska zajednica) to radi preferirajući osobe koje su najviše doprinijele njenoj stvari (osnivači, vladari podržavaoci i zaštitnici, veliki donatori i sponzori) ili promotere njihovih vjerovanja i dogmi. Takođe ljudi su skloni cijeniti „svetost“ kroz prizmu ljudskih „podviga“ odnosno djela koja je navodno preporučuju. Drugi, još značajniji aspekt za stvaranje kulta svečeva su natprirodne manifestacije koje se posthumno pripisuju pokojniku, kandidatu za sveca. Zbog obmanjivačkog djelovanja palih anđela (2. Korinćanima 11:14), oni kojima Biblija nije standard za utvrđivanje istine i zablude spremno će to pripisati svojim lokalnim božanstvima („svečevima“). Klasičan primjer demonske manifestacije te vrste zapisan je u 1. Samuelovoj 28. glava. Dakle, slavi se mrtva osoba (kult mrtvih), „svetac“ koji navodno preuzima određenu posredničku ulogu između „onostranog“ i ovoga svijeta. Kao po pravilu, ti „sveci“ su veoma strogi i čini se da im je glavno zanimanje kažnjavanje i održavanje sujeverja kod kršitelja pravila njihovog kulta.
Sasvim je izvjesno da ispravnu religiju može definisati samo Bog, a isto tako i uslove kad, kako i zašto se neko ili nešto može nazvati „svetim“. Stoga tačne i smislene odgovore na takva pitanja možemo dobiti isključivo u Božjoj Riječi odnosno Svetom Pismu. Nemamo nikakvu sigurnost u ustanovama koje preuzimaju na sebe nadležnosti koje su isključivo u posjedu Boga. Bog jedini zna srca i misli ljudi, njihove unutrašnje motive, poznaje svoje izabrane te konačni status svakog ljudskog bića (Efescima 1:3-5).
Na „svece“ se počelo gledati kao na božanske opunomoćenike od Boga, iznad običnih smrtnika. Na taj način ne samo što su širom otvorena vrata za delovanje demona i spiritizam, kao što Sveto Pismo beleži u Saulovom slučaju kontakta sa mrtvima preko medijuma (1. Samuelova 28. glava), već je uništen i biblijski pojam svetosti. „Posvetiti se“ vezano za naše individualno stanje pred Bogom jednostavno znači „biti pripremljen za spasenje“. Logično, to se postiže dok je čovek živ razvojem hristolikog karaktera.
Ako se vratimo drevnom Vavilonu, „majci“ mnogobožačke religije, pronaći ćemo da su se tamo ljudi molili mnoštvu božanstava i služili im. Vavilonski sistem se razvijao sve dok nije imao oko 5000 bogova i boginja. Po istom modelu kao što katolici i pravoslavni veruju u vezi sa svojim „svecima“, i Vavilonjani su verovali da su njihovi „bogovi“ nekada bili živi heroji na Zemlji koji su sada na višem položaju. Svaki mesec i svaki dan u mesecu bili su pod zaštitom određenog božanstva. Postojao je bog za svaki problem, bog za svako zanimanje, bog za ovo i bog za ono…
Kada je Rim osvojio svet, te ideje su bile vrlo raširene. Postojali su bogovi koji su nadzirali svaki trenutak ljudskog života, bogovi kuće i vrata, hrane i pića, zdravlja i bolesti. Samo je još korak nedostajao da se te ideje o bogovima i boginjama, povezane s različitim aspektima svakodnevnog života, toliko ukorenjene u paganskom Rimu, konačno fuzionišu sa Rimskom crkvom. Budući da su se obraćenici iz neznaboštva nerado odvajali od svojih božanstava osim ako bi pronašli zadovoljavajuću zamenu u hrišćanstvu, svojim bogovima i boginjama su jednostavno izmenili imena i nazvali ih „svecima.“ Stara ideja o bogovima povezanim s određenim preokupacijama i danima, nastavila je svoje postojanje u rimokatoličkom verovanju u svece i njihove dane („blagdane“).
Poput obožavanja velike Majke („bogorodice“), ti koncepti u vezi „bogova“ proširili su se iz Vavilona među sve narode. Da se obožavanje Marije razvilo se iz nekadašnjeg kulta paganske boginje Majke, nalazimo u činjenici da je u paganskoj religiji majka bila obožavana u jednakoj meri kako i njen sin, pa i više od njega. Kroz vreme otpadanja od istinite vere, a da bi se Marija što više poistovetila sa paganskom boginjom Majkom, izmišljeno je da se Marijino telo nije raspalo, već da je u telu uznesena u nebo i da je sada „kraljica neba“ (vidi: Jeremija 7:18; 44:17-19).
Mnoge stare legende koje su bile povezane s paganskim bogovima, jednostavno su bile prenesene na Mariju i svece. Bilo je lako preneti koncepcije koje su ljudi antike imali o svojim herojima, na hrišćanske mučenike, stvarne ili izmišljene. Taj transfer je bio sproveden u brojnim slučajevima gde su onda hrišćanski sveci postali naslednici lokalnih božanstava, a hrišćansko bogosluženje potisnulo staro lokalno bogosluženje. To nam objašnjava veliki broj sličnosti između bogova i svetaca. Širom rimske imperije paganizam je umro u jednom obliku, da bi ponovo oživeo u Rimokatoličkoj crkvi. Uz poštovanje svetaca kroz njihove telesne posmrtne ostatke (relikvije ili mošti), na Istoku se razvio kult svetaca koji se fokusirao na njihove slike, odnosno ikone. Ovaj kult, očigledno podstaknut od strane careva kao produžetak i jačanja sekularnog kulta carevog lika. Na Zapadu su prevladali kipovi. Sve crkve, katedrale i razna „svetišta“ posvećivani su nekom kultu vezanom za mrtve.
Na taj način od hrišćanstva je faktički ostalo samo ime i određena pseudohrišćanska terminologija kojom je pravdan paganizam. Ovo pokazuje da je nemoguće uvesti bilo koju nebiblijsku doktrinu bez posledica koje na kraju vode u obožavanje demona umesto Boga Stvoritelja. Upravo iz tih razloga, Bog u Bibliji zabranjuje sve okultne prakse i iznova upozorava na duhovnu kontaminaciju te vrste.
Biblijski kriterijumi svetosti
Sledeća i jako važna stvar koju treba imati na umu prije nego razmotrimo biblijske kriterije za svetost je premisa da Bog ne bi postavio nemoguće uslove za sticanje svetosti, prosto zato što je to pitanje spasenja. „Posvetiti se“ vezano za naše individualno stanje pred Bogom jednostavno znači „biti pripremljen za spasenje“. Logično, to se postiže dok je čovjek živ. To znači da svaka ideologija i vjerska dogmatika koja promoviše ideju da su sveci neka posebna sorta ljudi i da je ostatak nedostojan da se tako nazove ili da nema ni potrebu za svetošću, ništa drugo do jedna velika smrtonosna obmana.
Ko je zapravo u istinskom hrišćanstvu svetac?
Bog je još u Starom Savezu jasno definisao uslove posvećenja:
„A sada, ako budete dobro slušali moj glas i držali se mog saveza, bićete moje blago između svih drugih naroda, jer je sva zemlja moja. I bićete mi kraljevsko sveštenstvo i sveti narod.“ (2. Mojsijeva 19:5,6)
Poslušnost Bogu i Hristu u ISTINI (Jovan 17:19) je jedino što nas može posvetiti. Biblija nas ne ostavlja u nedoumici šta je istina: „Posveti ih istinom. Tvoja [Božja] riječ je istina.“ (Jovan 17:17)
„Ali vi ste izabrani rod, kraljevsko sveštenstvo, svet narod, narod koji je Božje vlasništvo, da biste objavljivali vrline onoga koji vas je iz tame pozvao u svoju čudesnu svjetlost.“ (1. Petrova 2:9)
Očigledno, biblijski Bog nije „Bog mrtvih nego Bog živih“ (Marko 12:27) koji posvećuje u izgradnji karaktera po Njegovom obličju žive ljude i oplemenjuje moral i razum (Jovan 17:11; 1. Jovanova 1:3; 1. Korinćanima 1:5).
Razmotrićemo to detaljnije.
Riječ „svet“ U Novom Savezu dolazi od grčke riječi „hagios“, što znači „posvećen Bogu, svet, pobožan“. Gotovo uvijek se koristi u množini. „Gospode, od mnogih sam čuo za tog čovjeka, da je mnogo zla nanio tvojim svetima u Jerusalimu.“ (Djela 9:13) „Petar je obilazeći sve krajeve, došao i k svetima koji su živjeli u Lidi.“ (Djela 9:32) „To sam i činio u Jerusalimu – mnoge svete bacao sam u zatvore, dobivši ovlašćenje od svešteničkih glavara, i kad je trebalo da budu pogubljeni, ja sam za to dao svoj glas.“ (Djela 26:10) Postoji samo jedan primjer upotrebe u jednini u stihu „Pozdravite svakog svetog u Hristu Isusu.“ (Filipljanima 4:21) Dakle, u Novom Savezu nalazimo 67 upotreba množine „sveti“ u poređenju sa samo jednim primjerom u jednini. Čak i tom jednom primjeru, ima se u vidu množina (Filipljanima 4:21).
Očito se ideja pojma „sveti“ odnosi na grupu ljudi odvojenih za Boga i Gospoda Isusa Hrista i nebesko kraljevstvo. U Bibliji nalazimo i neke reference koje nam pomažu da uvidimo kakve su karakterne osobine „svetih“ i kako se svetost izgrađuje. „Primite je [sestru Fibu] u Gospodu kako dolikuje svetima…“ (Rimljanima 16:2) „I dao je neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji, kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Hristovo tijelo, dok ne dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božijega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Hristove.“ (Efescima 4:11-13) „Zato se ugledajte na Boga, kao voljena djeca, i živite u ljubavi, kao što je i Hristos volio nas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu na prijatan miris Bogu. Neka se blud i svaka nečistota ili pohlepa i ne spominju među vama, kao što dolikuje svetima, a tako ni sramotno ponašanje ni bezuman govor ni prostačke šale, što je nedolično. Radije zahvaljujte Bogu.“ (Efescima 5:1-4)
Stoga, u duhovnim terminima, „sveti“ su „tijelo Hristovo“ odnosno zajednica u vjeri koja počiva i izgrađuje se na temelju Hristove svetosti i Njegovih postignuća kao od Boga opunomoćenog i potvrđenog Predstavnika i Zastupnika ljudskog roda u Božjem planu spasenja. Dakle, svako ko je ušao u savez sa Bogom pod uslovima koje je Bog jasno definisao pod, uslovno rečeno, „starim“ i „novim“ Savezom, i poslušan je u vjeri i istini Bogu, stiče pravo da se nazove i tretira Božjim otkupljenim vlasništvom ili SVECEM. Drugim riječima, pojam „sveto“ znači odvojeno za svetu svrhu ili namjenu tj. za Boga, Božju službu i egzistenciju u Božjem poretku života.
Od ključne važnosti je razumjeti da je Bog taj koji posvećuje i niko više. Samo Božjim i Hristovim prisustvom „sveti“ mogu biti posvećeni. Kad je Gospod u starosavezna vremena objašnjavao Izraelu razne zakone i opomene protiv činjenja grijeha, naglasak je bio na Njegovom posvećenju. „Reci Izraelovim sinovima: ‘Iznad svega treba da držite moje Subote, jer je to znak između mene i vas kroz sve vaše naraštaje, da biste znali da vas ja, Gospod, posvećujem.’“ (2. Mojsijeva 31:13; uporedi sa Ezekijel 20:12) „Posvetite se i budite sveti, jer sam ja Gospod, vaš Bog. Držite moje odredbe i izvršavajte ih. Ja sam Gospod koji vas posvećujem.“ (3. Mojsijeva 20:7,8; vidi takođe 3. Mojsijeva 21:8,15,23; 22:9,16,32).
Pogledajte sada kakvo divno obećanje i ohrabrenje o potpunoj svetosti nalazimo u proročkim objavama. Ovo je veoma bitno da znamo da ne bismo sada i ovdje i zemlji, dok se borimo sa grijehom u tijelu i svijetu, i dok živimo Hristu i Bogu vjerom, pali u fanatizam ili primili neke nerealne predstave o svetosti.
Ovako kaže Gospod: „Evo, uzeću Izraelove sinove iz naroda u koje su otišli i sakupiću ih sa svih strana i dovešću ih u njihovu zemlju. Učiniću od njih jedan narod u zemlji, na Izraelovim gorama, i nad svima njima kraljevaće jedan kralj… Izbaviću ih iz svih njihovih mjesta u kojima su griješili i očistiću ih, i oni će biti moj narod, a ja ću biti njihov Bog. Moj sluga David biće im kralj, i svi će imati jednog pastira. Živjeće po mojim zakonima i držaće se mojih odredbi i izvršavaće ih. David, moj sluga, biće im poglavar dovijeka. Sklopiću s njima savez mira. Biće to trajan savez s njima. Utvrdiću ih u njihovoj zemlji i umnožiću ih, zauvijek ću postaviti svoje svetilište među njima. Moj šator biće nad njima, i ja ću biti njihov Bog, a oni će biti moj narod. Tada će narodi znati da ja, Gospod, posvećujem Izrael, kad moje svetilište dovijeka bude među njima.“ (Ezekijel 37:21-18)
Puna svetost i spoznaja o Bogu kao Onome koji posvećuje moći će se iskusiti samo kad primimo savršenstvo (Jevrejima 11:39,40).
Dakle, svaka pobožna osoba, od Adama do Hrista koja je prihvatila Boga kao svog Spasitelja i bila poslušna istini u vjeri jeste Njegovo posvećeno vlasništvo, jer je Bog posvetio. Takođe svi hrišćani, svi oni koji su prihvatili Hrista kao Spasitelja i Gospoda, smatraju se svetima. Ovdje treba naglasiti da je to uvijek USLOVNO, jer ne samo što možemo u međuvremenu otpasti nego se jedino na Božjem sudu može definitivno utvrditi ko je zaista bio vjeran i poslušan Bogu.
„Pozvanima od Boga u Korintu, koji ste posvećeni u Hristu Isusu, pozvanim svetim, i svima koji posvuda prizivaju ime Gospoda našeg Isusa Hrista…“ (1. Korinćanima 1:2; vidi takođe Rimljanima 1:7; 2. Korinćanima 1:1; Efescima 1:1)
Kao što vidimo, atributi „svetosti“ hrišćana dolaze vrlinom njihove povezanosti sa Isusom Hristom. „Jer, gdje su dvojica ili trojica okupljena u moje ime, ondje sam ja među njima.“ (Matej 18:20) Hrišćani se nazivaju svetima jer sarađuju sa Bogom i Hristom tako da se njihov položaj u Hristu svakodnevno utvrđuje i izgrađuje u vjeri i poslušnosti. To je biblijski opis poziva svetih. Svetost je, očito, na raspolaganju svima koji prihvate Božju spasonosnu blagodat i nužna za sve kako bi se pripremili za konačno spasenje. „Težite za mirom sa svima, i za svetošću bez koje niko neće vidjeti Gospoda.“ (Jevrejima 12:14)
Da sumiramo:
- Svetost u punom smislu tog izraza je Božji atribut.
- Čovjek je stvoren po Božjem obličju, što znači da je do pada u grijeh odražavao Božji sveti karakter.
- Zbog vladavine grijeha, svetost za ljudski rod je moguća i dostižna isključivo kroz ponovno povezivanje sa Bogom, na način i pod uslovima koje je obznanio i definisao sam Bog u Njegovoj Riječi.
- Grešnik se posvećuje kroz usvajanje i prihvatanje u Božju porodicu i poistovjećivanje sa spasenjem koje pripravlja Bog – saradnjom u Božjem djelu.
- Posvećen znači odvojen za Boga i za službu Bogu u istini. (Moguće je samo posvetiti se u istini, u zabludi to nije moguće.)
- „Svetost“ podrazumijeva živu duhovnu vezu sa Bogom i Hristom, što znači da bez božanskog prisustva i podrške svetost nijedne osobe ne bi bila moguća.
- Svetost se gradi na temelju saveza sa Bogom i na platformi spasenja koju je obezbijedio Isus Hrist (1. Korinćanima 3:11). Stoga kad Biblija govori o svetosti, to je uvijek u množini sa konotacijama na Božji narod, Izrael ili hrišćane kao jedno tijelo ili jednu Božju građevinu.
- Pojam „svetosti“ i posvećenja u Bibliji koji se tiče ljudskog roda se UVIJEK i SAMO odnosi na žive ljude koji su na zemlji. Oni primaju istinu, vjeru, spasenje i novi život u Hristu na zemlji i dok su živi. Niko naknadno ili posle smrti ne „postaje svetac“ zato što ga je neka ustanova (crkva) „beatifikovala“ ili „kanonizovala“.
- Sveci nijesu nikakvi „supermeni“ niti posebna klasa ljudi nedostižna drugima. Prema Bibliji, „svetac“ je svako ko je primio spasenje i Isusa Hrista vjerom i ko se posvećuje Božjim i Hristovim duhom koji se upravo zbog svoje kakvoće naziva Svetim duhom.
- U Bibliji, sveci su pozvani iz svijeta od Boga koji vjeruju i obožavaju samo Boga od koga je sve i Hrista kroz koga je sve, uključujući i njihovo spasenje i posvećenje. Biblijski sveti imaju samo JEDNOG Boga i JEDNOG Posrednika između Boga i ljudi (1. Timoteju 2:5).
Da li ovo što ste upravo saznali ima išta zajedničko sa onim što ste naučeni da vjerujete o svecima, procijenite i provjerite sami.
