Koji grijeh je najveći?

Kad činimo ružne stvari u životu, bilo tajno ili javno, suočavamo se sa određenim ozbiljnim posljedicama. Bez obzira koliko smo toga svjesni, time činimo štetu sebi i drugima. Nanosimo bol i rane koji mogu ostati kao ožiljci do kraja ovog prolaznog života. Između ostalog, svijest o toj prolaznosti iza koje često nijesmo u stanju da sagledamo ništa više osim mračnog ponora smrti, nagoni nas na grabež u stalnoj trci sa vremenom koje nam je još preostalo da nešto steknemo, što nam se iz naše poremećene perspektive čini veoma važnim i poželjnim.

Ovo može postati pogubno ako čovjek nije u stanju ili ne želi da prepozna više ciljeve, plan i namjere našeg Stvoritelja. Da, govorimo o Njemu kao realnosti, jer to i jeste, čak i kad bi cijela ova planeta proglasila ateizam i materijalizam mjerilom stvarnosti.

Žao mi je ljudi koji istrajavaju u ateizmu, iako za to ne postoji nijedan racionalni razlog. Kao što ne postoji nijedno racionalno opravdanje za činjenje zla. Vidjećemo gdje se zapravo krije najveće zlo. Žao mi, i nije mi ih žao, jer pored elementarne neinformisanosti i nerazmišljanja svojom glavom, u osnovi takvog stava leži narkomanska „ljubav“ prema grijehu, prema lažnom identitetu lažno ponositog, lažno moralnog, lažno dobrog čovjeka, koji je od laži napravio sebi utočište. Ovo može da djeluje kao moje subjektivno mišljenje, ali to je zapravo ono što tvrdi Biblija preko koje nam Stvoritelj govori i objašnjava našu prošlost, sadašnjost i budućnost. I naše stvarno stanje, duhovno, moralno i fizičko.

Ako, dakle, činimo zlo, ako steknemo neke loše navike, šteta je višestruka. Evo nekih direktnih ličnih posljedica o kojima bi valjalo razmisliti:

• otupljujemo svoju savjest i rušimo moralne ograde, pa će nam svaki sledeći put biti sve lakše da ponovimo to isto ili uradimo nešto još gore;
• umrtvljujemo centre za moralnost i osjećaje za razlikovanje dobra i zla;
• duhovno se drogiramo i ubijamo;
• uništavamo predispozicije za manifestaciju prave ljubavi, plemenitosti i čovječnosti;
• onesposobljavamo moć svoje volje i izbora;
• uništavamo svoju korisnost i traćimo vrijeme;
• osuđujemo na neuspjeh svoju potragu za ličnom srećom;
• postajemo robovi i sluge grijehu i zlu;
• ili u jednoj rečenici: gubimo Božje obličje i primamo demonsko.

Kakva zla nanosimo drugima, svojim bližnjim:

• možemo ih raniti svojom neljudskošću, bezosjećajnošću i zlonamjerom, i time utisnuti pečat zla na njihov cijeli životni put (postati sablazan za nekog);
• svojim uticajem možemo navesti povodljive osobe koje možda u nama vide uzor na potpuno pogrešan životni put i usmjerenje (ovo se posebno odnosi na autoritete, kao što su roditelji, vaspitači, vjerski učitelji, „uspješni“ ljudi i sl.);
• prema drugima takođe je moguće počiniti sve grijehe koje definiše Božji Zakon, počevši od navođenja u duhovnu propast preko falsifikovane religije ili filozofije (obožavanje lažnih bogova), nepoštovanje roditelja, ubistvo (što ne podrazumijeva samo puku fizičku likvidaciju), preljubu, laž (direktnu ili suptilnu putem poluistina i iskrivljivanja činjenica), krađu, zlu želju…

Zbog svega onoga što čovjek jeste i na šta je spreman, postoje i zemaljski, građanski zakoni u svrhu obuzdavanja zla, sa svojim „rupama“, nedorečenostima nastalim kao proizvod nedorečenosti onih koji ih donose i njihovih kompromisa sa grijehom.

Da, kompromis ili nagodba sa zlom. Da vidimo malo kako to funkcioniše. Generalno gledano, postoje tri polja preko kojih se ulazi u kompromis: želja tijela, želja očiju (pohlepa), i ponos života. (Jeste, vi koji poznajete Bibliju, znate da ovo nijesam ja izmislio.) Ali kao što dobra stara narodna poslovica kaže: „Ko sa đavolom tikve sadi…“ Vi koji ste možda prvi put čitali Bibliju, sigurno ste naišli na dionicu kad Sotona iskušava Isusa Hrista, i moguće u sebi pomislili kako je ta priča izmišljena. Molim vas razmislite još jednom. Nemam ništa protiv sumnjičavosti i preispitivanja. To je „ljudski“, za stanje u kojem se nalazimo. Ali još je ljudskije i poštenije iskreno tražiti istinu. Dakle, prvo Hristovo iskušenje odnosilo se na želju tijela, konkretno apetit. Ne slučajno svakako, jer na toj tački Adam i Eva su pali na ispitu kod istog „profesora“ – čika Dijabla. Drugo kušanje odnosilo se na probu zdravosti vjere i logično se nadovezuje na prvo, gdje je Isus pokazao snagu pouzdanja u Božju Riječ. Duhovna neuravnoteženost vodi u fanatizam, i to je bila karta na koju je igrao Sotona. Kad nije prošlo ništa od ovoga, treći pokušaj usmjeren je na želju očiju i ponos života: lažni sjaj ovog svijeta, moć i vlast (koji zapravo nijesu vaši, ali se stvara takav privid) sa svim svojim pratećim drangulijama.

Sva ova iskušenja su i naša, iako Sotona ili neki njegov demon ne moraju da se materijalizuju i postavljaju vam direktna pitanja.

Odatle zaključujemo da sva zla koja činimo proističu iz duboke i trajne poremećenosti naše ličnosti. Taj problem vodi nas putem zla i propadanja u smrt. E sad, mi možemo da učinimo nekoliko stvari:

• da ga prikrivamo i pravimo se kao da je to sve normalno (čemu nas uči savremeni sistem obrazovanja sa ciljem održavanja statusa kvo i konstantne manipulacije onih koji vode stvar);
• da ga produbimo ličnim grijesima i istrajavanjem na zlom putu, misleći pri tom kako ćemo se okoristiti i zadovoljiti;
• da se obratimo Bogu, našem Stvoritelju i Iskupitelju, i prihvatimo rješenje problema koje je On obezbijedio.

Zdrav razum i logika jasno izdvajaju treću mogućnost kao ubjedljivo najbolju. Postavlja se opravdano pitanje: zašto većina ljudi upravo izbjegava tu opciju?

 

Najveći grijeh?

Ubistvo? Silovanje? Pohlepa, gnjev, zavist, ponos, srebroljublje, blud?

Biblija na mnogim mjestima jasnim jezikom razotkriva svakojake grijehe, počinjene čak i od onih ljudi koje smatramo herojima vjere. I dok čitamo takve izvještaje, mi smo često skloni da pomislimo ili kažemo: „Posle ovoga stvarno nije zaslužio spasenje.“ Na našu sreću, Bog ne isključuje ljude tako lako i površno izvan okrilja svoje milosti i ljubavi. S druge strane, određeni grijesi nekih osoba, naizgled ne toliko strašni, kažnjavani su direktno i neopozivo. Naravno Bog tačno zna šta radi, kolika je čija odgovornost i uticaj prema svjetlosti koju je primio.

Postoji li uopšte grijeh koji Bog ne može oprostiti? Ima jedan takav. On se zove nevjerstvo. Ali to je prilično širok pojam, a Bog ukazuje na određenu vrstu nevjerstva.

Jedan upečatljiv događaj iz Isusovog života jasno razobličava taj grijeh. Nakon što je na Šabat Božjom silom izliječio neke ljude, vjerske vođe su ga optužile za kršenje Šabata, ali, u nedostatku argumenata i sve većem gubljenju autoriteta kod naroda, jedino rješenje vidjeli su u Njegovom ubistvu. I nakon još jednog izlečenja vrlo teškog slučaja demonizovanog čovjeka, koji je bio nijem i slijep, narod je prepoznao svog Mesiju (vidi Matej 12:23). Kako su sveštenici na to odgovorili? „Ovaj istjeruje demone samo pomoću Balzevuva, demonskog vladara!“ Balzevuv je jedno od imena za Sotonu i u prevodu znači „gospodar prljavštine ili muva na smetlištu“. Isus je tačno znao šta oni misle i zdravim argumentima, zbog onih koji su slušali, ukazao koliko je to zlonamjerna i glupa optužba. Zatim je dodao: „Ko nije sa mnom – protiv mene je. I ko sa mnom ne skuplja – rasipa. Zato vam kažem: biće oprošten ljudima svaki grijeh i hula, ali im neće biti oproštena hula na Duha. I ako neko kaže nešto protiv Sina čovečijega, biće mu oprošteno. Ali, ako kaže protiv Svetoga Duha, neće mu biti oprošteno ni u ovom dobu niti u onom koje dolazi.“ (Matej 12:30-32)

Šta to čini tako strašnim grijeh protiv Svetog Duha? Najprije treba da znamo kako Božji Duh djeluje na čovjeka, a o tome ima mnoštvo biblijskih tekstova.[1] Ukratko, Bog preko svog Duha aktivira naše oštećene duhovne sposobnosti za razlikovanje istine i zablude, osvjedočava nas u grijeh, istinu i svoj Plan spasenja.

Mi možemo da imamo svoju religiju koja nam se čini ispravna, tradiciju, crkve, svetilišta, možemo da činimo djela koja će svijet hvaliti i smatrati ih uzvišenima, uz to možemo i da budemo vjerski autoriteti, ali sve to zajedno je potpuni promašaj ukoliko nema korjena u Hristu, u Božjem Planu spasenja. Ako nema prave, određene vjere, sve može biti uzaludno i besplodno pred Bogom. To se jasno vidi i na gornjem primjeru.

„Opet mi je došla Gospodnja riječ: ‘Sine čovečiji, ako mi neka zemlja zgriješi tako što mi bude nevjerna, podignuću svoju ruku na nju… a u njoj bi se našli Noje, Danilo i Jov, tako ja bio živ’, govori Gospod, ‘ne bi oni izbavili ni sinove ni kćeri, već bi zbog svoje pravednosti samo dušu svoju izbavili.’“ (Ezekiel 14:12-14, 20)

Nevjerstvo je svako odstupanje od Gospoda i utvrđivanje sopstvene ideologije i pravila ponašanja. To je odricanje od Boga u srcu, iako to spolja ne mora da se vidi. Nevjerstvom se utvrđuje sopstvena pravednost iznad Božje. Apostol Pavle konstatuje da je glavni problem Jevreja u Mojsijevo vrijeme za njihov neulazak u Obećanu zemlju bilo upravo nevjerstvo (vidi Jevrejima 3:19). Nevjerstvo je osnovni problem čovječanstva iz kojeg proističu svi ostali grijesi i nemoral (vidi Rimljanima 1:18-32).

S druge strane, vjera se hvata za Boga, za Njegovu Riječ, Njegova obećanja… Isus je koristio svaku priliku da pohvali i istakne pravu vjeru. „A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu…“ (Jevrejima 11:6) Jasne i određene vjere: „Ko vjeruje Sina, ima vječni život. Ko ne vjeruje Sina, neće vidjeti život, nego Božji gnjev ostaje na njemu.“ (Jovan 3:36) „Jer se u njoj otkriva pravda Božija iz vjere u vjeru, kao što je napisano: ‘A pravednik će živjeti od vjere.’“ (Rimljanima 1:17)

Neoprostivi grijeh sveštenika koji su Isusovu intervenciju izbavljenja grešnika pripisali Sotoni činila je hula na jedino sredstvo spasenja, jedini životni put koji čovječanstvo može osloboditi ropstva grijehu i smrti. Oni su mogli biti osvjedočeni kao svi ostali, ali uporno insistiranje na sopstvenoj ispravnosti i očuvanju autoriteta kod naroda kojim su vješto manipulisali odvelo ih je u ogorčenu mržnju prema Spasitelju svijeta kojeg su gledali kao sektaša i jeretika koji je protiv Zakona, čiji su oni navodni čuvari. Ti ljudi sebi su postavili za cilj da na svaki mogući način osujete i omalovaže Njegovu misiju. Njihov grijeh bio je utoliko teži što su druge navodili na sablazan.

Ali Bog nema nikakvu drugu alternativu, nijedno drugo sredstvo kojim bi nas mogao spasiti ako odbacimo Njegovu pripravu kroz Plan spasenja. Ako to svjesno odbijamo ili negiramo, mi hulimo na Put, Istinu i Život. Mi ne možemo i ne smijemo po svom nahođenju određivati religiju ili postavljati druge lažne posrednike pred Bogom, ne možemo služiti Gospodu i svojim idolima, živima i mrtvima, svojoj samopravednosti i samozvanim autoritetima. Dobro obratite pažnju, apostol Pavle je svoju judejsku religiju prije obraćenja u kojoj je bio jedan od najrevnijih okvalifikovao kao nevjerstvo! (vidi Filibljanima 3:4-9; Rimljanima 9:31-33; 1. Timoteju 1:13). Stoga ne dajte da vas zavara nijedna religija „po čovjeku“, koliko god naizgled polagala pravo na nasleđe. Izvorna, prava vjera nije đedovina, niti Bog ima unuke, već samo sinove i kćeri koji to postaju novorođenjem. Tjelesno nasleđe i tradicija tu ništa ne pomažu.

 

Grijesi i hula na Svetog Duha

I šta sada? Da li možemo činiti svaki grijeh nadajući se da će nam Bog oprostiti, samo da se pazimo da ne počinimo neoprostivi? Ideje nalik ovoj imali su rani hrišćani u nekim zajednicama, jer apostol Pavle upravo upozorava na izopačena gledišta do kojih neki mogu doći zloupotrebom pojma vjere (Rimljanima 6. glava; vidi takođe Galatima 2:16-21).

Svaki pa i naizgled mali grijeh ostavlja posljedice na nas. Upornim istrajavanjem u grijehu možemo sebe potpuno odsjeći od Boga (Isaija 59:1-3), otupiti savjest i centre za moralnost i volju, što vodi do tačke bez povratka, kada čovjek više nema ni snage ni volje da se obrati Bogu, niti ga to na bilo koji način dotiče. U stvarnosti takvi ljudi su mrtvaci koji su samo biološki još u životu.

Pazimo se, dakle, od svega nevaljalog ne samo da bi ostali vjerni Gospodu, već da mu se karakterno približimo i svojim primjerom pomognemo bližnima da požele i učine isto, jer to je svo blago koje možemo steći u ovom prolaznom svijetu, opterećenom smrtnim bremenom grijeha koje onemogućava nalaženje trajne sreće i mira, a koji se mogu naći isključivo ako ispunjavamo svrhu svojeg postojanja i nigdje drugo.

Pavle Simović