Galatima 3:19 je jedan od omiljenih stihova pristalica vjerovanja da je Božji Zakon bio privremen, dat u određenom istorijskom trenutku da traje dokle navodno ne prestane njegova svrha. Da li je to zaista ono što govori apostol Pavle u Galatima poslanici?
Kontekst Galatima 3. glava
Poslanica Glatima je upućena hrišćanima u tadašnjoj pokrajini Galatiji koji su bili u opasnosti od judaističke propagande i napuštanja Hristovog jevanđelja.
Iz uvodnih stihova u 3. glavi jasno je da se Pavle bavi suprotstavljanju ideji koju su uporno nametali judejski legalisti da je spasenje moguće „djelima zakona“. Pavle se nalazio pod stalnim pritiskom judaista zilota koji su ga pratili i svim silama nastojali sabotirati njegovo djelo. Razlog njihove upornosti bio je taj što je Pavle uglavnom djelovao među Jevrejima u dijaspori koji su ispočetka činili veći dio obraćenika.
Najveća opasnost tim hrišćanima prijetila je od vraćanja na staro, što putem podlijeganja pritisku da su to sektaške novotarije a oni „novovjerci“, što putem vješte indoktrinacije u neophodnost držanja legalističkih zahtjeva Zakona da bi mogli biti spaseni. Dakle, glavni Pavlovi ciljevi u poslanicama imali su sledeće okosnice: 1) Dokazivanje pomoću Svetog Pisma da je Isus Sin Božji i obećani Mesija, da su Hristovo poslanje, djelo i misija Božji autentični Plan spasenja za sve ljude na zemlji, bili oni Jevreji ili neznabošci. 2) Dokazivanje da se držanjem Zakona odnosno legalizmom u ljudskoj sili niko ne može spasti. (Pavle za ovo koristi frazu „djela zakona“ ili ponekad samo „zakon“.). 3) Objašnjavanje Jevanđelja odnosno načina primanja spasenja kroz Hrista, Njegovog utjelovljenja, misije na zemlji, žrtvene smrti, uskrsenja i posredovanja u nebeskoj Svetinji. 4) Postavljanje ispravnog odnosa između Zakona i jevanđelja. 5) Značaj vjere, njenog primanja i ponašanja u subjektivnom iskustvu hrišćanina, posebno u kontekstu posvećenja. Zahvaljujući svom pedigreu, iskustvu u judaizmu i ogromnom znanju, Pavle je bio najidealniji mogući misionar i propovjednik hrišćanstva, sposoban ne samo da nosi svjetlost Božje poruke svijetu, već i da se uspješno suoči sa svim zamkama i stranputicama koje su prijetile kako od judaizma tako i od neznaboštva. To je glavni kontekst u kojem moramo posmatrati sve Pavlove spise.
U to vrijeme, vjernici u Galatiji su bili izloženi opasnosti vraćanja judaizmu, odbacivanju Hrista i spasenja u Hristu. Stoga je Pavle morao da im predoči tu opasnost, ukazujući im, između ostalog, da su primili darove Duha svetog kroz slušanje vjerom, a ne zbog djela. Bog je na vrlo poseban i moćan način podržao hrišćansku zajednicu, inače ona ne bi opstala.
Pavle dalje ukazuje na Abrama i činjenicu da mu je Bog uračunao pravednost kroz vjeru (Gal. 3:6). Blagoslovi koji dolaze kroz takvu vjeru na sve ljude takođe su predočeni Abramu (Gal. 3:8). Stoga u kontekstu primanja takvog blagoslova ne morate biti Abramov tjelesni potomak da biste bili uračunati kao sinovi po vjeri.
Šta je problem sa stavom da se moguće opravdati samo Zakonom? „Jer koji su god od djela zakona pod prokletstvom su, jer je napisano: Proklet da je svako ko ne ostane u svemu što je napisano u svitku Zakona da ga vrši.“
Zakon jednostavno nema mehanizam koji vas može vratiti u pređašnje stanje ako ga prekršite. Upravo to je bio slučaj sa Adamom i Evom. Oni su sagriješili i izgubili su Božju slavu, a kroz njih i čitavo čovječanstvo (Rimljanima 3:23; uporedi sa Rimljanima 5:12). Dakle, potreban je „lijek“ za grijeh izvan Zakona. Neophodan nam je Spasitelj koji će posredovati za nas. I to spasenje se prima vjerom. Pod oba saveza. Od samog pada u grijeh Bog je uspostavio službu koja je ilustrovala Plan spasenja i ukazivala na jevanđelje. Da bi čovjek slijedio pravi put koji zaista vodi spasenju kao konačnom rezultatu Božjeg plana, šta je neophodni preduslov? Da slijedi Božje Upute i smjernice! Vjera nije i ne može biti uobrazilja i fikcija niti prepuštena našim idejama. Pavle ovo potvrđuje u Rimljanima 3:31: „Da li mi onda ukidamo Zakon kroz vjeru? Nipošto! Naprotiv, mi podupiremo Zakon.“
„A da se zakonom niko ne opravdava pred Bogom, poznato je: jer pravednik od vjere živjeće.“ (Gal. 3:11) Referenca je na knjigu proroka Havakuka 2:4.
Drugim riječima, ako ostanete sami sa Zakonom, gotovi ste. „Jer plata za grijeh je smrt.“ (Rim. 6:23)
„A Zakon nije od vjere, nego onaj ko ga vrši živjeće u tome.“ (Gal. 3:12)
Ovdje je referenca na 3. Mojsijevu 18:5, isto kao u Rimljanima 10:5. Zapazite da pomenuti tekst u Levitskoj knjizi 18:5 govori o držanju Zakona kao neophodnosti za život: „Držite moje odredbe i moje zakone, jer one znače život onome ko ih drži. Ja sam Gospod.“
Shvatate li poentu? Biblija NIKAD ne uči protiv Božjeg Zakona. Pristanak na Zakon i držanje Zakona je preduslov da biste ušli u bilo kakav odnos ili savez sa Bogom, pod oba Saveza. Držanje Božjih Uputa i poslušnost Bogu je takođe neophodnost za primanje AUTENTIČNOG Duha Božjeg i Hristovog (vidi Djela 5:32), u protivnom, ukoliko insistirate na tome kao negator Božjeg Zakona, možete primiti samo duh obmane, falsifikat koji daje Sotona pretvarajući se u anđela svjetlosti.
Ali pošto se nalazimo pod prokletstvom Zakona zbog grijeha, neophodan nam je Spasitelj. Svi smo sagriješili. Čak i da, hipotetički, nijednom nismo prestupili Zakon, mi smo i dalje potomci naših praroditelja koji su izgubili Božju slavu (kakvoću) i prenijeli to nasleđe cijelom čovječanstvu. I dalje nam treba Spasitelj, svima bez izuzetka.
„Hristos nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši radi nas prokletstvo, jer je napisano: Proklet je svako ko je obješen na drvo (ref. 5. Mojsijeva 21:23), da bi blagoslov Abramov mogao doći na druge narode u Isusu Hristu, da obećanje Duha primimo kroz vjeru.“ (Gal. 3:13, 14)
Dakle, Hrist nas je otkupio od prokletstva Zakona! To je dobra vijest ili Jevanđelje!
Da li tako što je ukinuo Zakon? Govori li Pavle o tome?
Proći ćemo dalji kontekst.
„Braćo, daću vam primjer iz života: kad ljudi sklope pravosnažan savez, niko ga ne poništava niti mu nešto dodaje. A obećanja su bila data Abramu i njegovom potomstvu. Nije rečeno: I potomstvima, kao da se odnosi na mnoga, nego kao na jedno: I tvom potomstvu, koje je Hristos.“ (Gal. 3:15, 16)
Pavle ovdje kroz primjer pravosnažnosti saveza pravi analogiju sa obećanjima koja je Bog dao Abramu i povezuje to sa Hristom. Naravno bez jednog takvog obećanja koje je dato još Adamu Božji plan spasenja ne bi ni bio potreban. Da je spasenje bilo ostvarivo kroz djela Zakona, Bog bi jednostavno postavio norme koje čovjek treba da ispuni. Umjesto toga, Bog je dao obećanje o Spasitelju.
„Hoću ovo da kažem: Zakon koji je nastao četiristo trideset godina kasnije ne može poništiti savez koji je od Boga ratifikovan u Hristu, niti može ukinuti obećanje. Jer ako se nasledstvo dobija po Zakonu, više se ne dobija po obećanju. A Abramu ga je Bog podario po obećanju.“ (Gal. 3:17, 18)
Dobro pogledajte šta ovdje Pavle kaže. Koji je to Zakon „nastao 430 godine kasnije“? Naravno riječ je o Tori, Zakonu koji je u PISANOJ FORMI Bog dao preko Mojsija. Ovo se odnosi na period robovanja Izraela, ali ga Pavle povezuje sa Abramom. Pavle kaže da taj pisani Zakon u eksplicitnoj formi NE MOŽE PONIŠTITI SAVEZ KOJI JE USPOSTAVLJEN PO OBEĆANJU I RATIFIKOVAN OD BOGA U HRISTU. To je TRAJNI SAVEZ koji je uspostavljen još sa Adamom i potvrđen dodatno preko Abrama. Osnov tog saveza je obećanje o spasenju i obećanje o Spasitelju. To je nasleđe koje je moguće primiti SAMO VJEROM. I Pavle konstatuje da ako se dobija po Zakonu, onda to više nije obećanje, a Abram ga je dobio po obećanju. U kontekstu vremena i u umovima čitalaca kojima se apostol obraćao, ovo bi trebalo da ih vrati zdravoj nauci i shvatanju zdravog odnosa između Zakona i jevanđelja!
Pavle ovdje NE GOVORI da je Zakon postojao ili bio važeć samo u periodu od Mojsija do Hrista. To bi bio potpuni apsurd.
„Čemu onda Zakon? Bio je dodat radi prestupa, dok ne dođe sjeme koje je obećano, bivši prenesen preko anđela u ruke posrednika.“ (Gal. 3:19)
Na koji način je Tora „dodata zbog prestupa“?
Da bismo ovo razumjeli, prvo moramo poznavati terminologiju. U Bibliji se pravi razlika između „prestupa“ i „grijeha“. „Prestup“ je kršenje određenog, proglašenog, ratifikovanog zakona. Kad se pravi prestup, grijesi poprimaju karakter prestupa, te se time pojačava svijest o grijehu, a samim tim i probuđuje želja za iskupljenjem. Adamov i Evin slučaj je primjer klasičnog prestupa, jer im je vrlo dobro bio poznat Božji uput vezano za drvo spoznaje dobra i zla. Grčka riječ za „prestup“ koja se koristi u Galatima 3:19 je „parabasis“. Slikovito rečeno, imate ogradu, odnosno svoj domen u kojem funkcionišete na zakonit, Bogu ugodan način. „Provaljivanjem“ te ograde vi postajete prestupnik i stupate na nedozvoljeni teren, nalazite se u položaju koji za vas nije svrsishodan tj. u stanju grijeha.
Dakle, ako je Tora „dodata zbog prestupa“, da li to znači da Božji Zakon nije postojao prije Tore? To je naravno potpuna besmislica. Tora je „dodata“ da bi Zakon bio obznanjen „crno na bijelo“, da bi se precizno stipulirali i sistematizovali svi aspekti Zakona. Da grešnici ne bi relativizovali grijeh i svoje obaveze prema Bogu. Prava prilika za to je bila nakon izvođenja Izraela iz ropstva i kao osnov priprema za život u Obećanoj zemlji. Logično, ako je Mojsijev zakon dodat zbog prestupa, moralo je postojati nešto što ljudi prethodno prestupaju. Ili, da budemo još precizniji, zato što opterećeni grijehom ljudi gube i nemaju ispravne pojmove o Božjem Zakonu, u eksplicitnoj formi sve će im biti jasno predočeno tako da će kršenje Zakona sa njihove strane biti tretirano kao prestup. Istu tu misao izražava Isus u Jovanu 15:22: „Da nisam došao i govorio im, ne bi imali grijeha, ali sada nemaju izgovora za svoj grijeh.“
Napokon, nikog normalnog nije potrebno ubjeđivati da je osnovni standard za Božje postupanje prema ljudima prije davanja pisanog Zakona na Sinaju (u svim vremenima), uključujući Božje sudove sa kažnjavanjem smrću, bio upravo Božji Zakon. Jer, logično, ako nema Zakona, nema ni grijeha ili prestupa, a time ni osnove za kaznu. Iako je težina grijeha srazmjerna količini svjetlosti poznanja istine, to grešnike ne oslobađa odgovornosti, u najmanju ruku zato što su nisu učinili ništa da saznaju šta je istina.
U kom smislu je Zakon bio „dodat“?
Grčka riječ za ovo je „prostitēmi“ i znači „dodati opet“ ili „dodati još“, „pridružiti još nešto“.
Da biste dobro razumjeli predmet Božjeg Zakona, toplo preporučujemo knjižicu „Zašto Božji Zakon“ dostupnu na ovom sajtu, da sad ne bismo prelazili materiju koja prevazilazi obim ovog članka. Dakle, postoji „originalni“ Božji Zakon kao izraz Božjeg karaktera koji se reflektuje na poredak života. Da bi život bio održiv i funkcionalan, Božji Zakon daje definicije koje se tiču odnosa sa Njim i međusobnog odnosa stvorenih bića po Njegovom obličju. Međutim, u uslovima pojave grijeha, prestupa Zakona, Zakon dobija svoja proširenja. On se dopunjuje, dodaje. Kako je to Tora „dopuna“?
Zakon sada mora da propisuje odredbe i mjere za određena grešna ponašanja. Dakle, ima proširenja u krivično-pravnom domenu. To je lako razumjeti jer i sekularni sistem funkcioniše na sličan način. Tora daje proširenja i u domenu obrednih i prazničnih službi. Ova sistematizacija je takođe vrlo važna jer se bavi detaljnim tipskim prikazom Plana spasenja i ilustruje jevanđelje. Dalje, postoje proširenja u zdravstvenim, građanskim, ekonomskim i drugim propisima i uredbama.
Da li Pavle u Galatima 3:19 pod pojmom „Zakon“ podrazumijeva samo obredne i praznične zakone?
Ne. On podrazumijeva cijelu Toru (sjetite se da u 17. stihu on precizira da misli na Zakon nastao posle izlaska Izraela iz ropstva). Važno je zapaziti da je i sam Dekalog, Deset Božjih Uputa koje je Gospod izgovorio i „svojeručno“ upisao na kamenim pločama, formulisan na način razumljiv i praktično primjenljiv ljudima tog vremena i sa pretpostavkom da se daje u uslovima postojanja grijeha. Otuda naravno „nemoj“, „ne počini“, „ne poželi“… No bez obzira na takvu formulaciju, Dekalog sadrži NAČELA KOJA SU VJEČNA. I nema potrebe da se jednom data formulacija prilagođava svakom vremenu i „kulturi“ upravo zato što su data načela vrlo određena i jasna i tiču se čovjeka čiju palu prirodu i grešne motive NE MIJENJAJU ni vrijeme ni kultura. Različiti Božji uputi za „savremenog čovjeka“ ili „čovjeka 21. vijeka“ ne bi imali nikakav smisao, baš kao što ne bi ni različito jevanđelje. Problematika od Pada nadalje je uvijek ista, suština je ista.
Prema tome, nema nikakve potrebe da „branite“ Zakon koji se pominje u Galatima 3:19 insistirajući na tome da se odnosi samo na obredne i praznične odredbe i upute. Ne čini to ni Pavle, makar ne ovdje, jer to nije potrebno u kontekstu onoga što želi da objasni Galatima. (Pavle to čini u Kološanima 2. glava, ili u Jevrejima poslanici gdje detaljno objašnjava kako se žrtveni sistem ispunio u Hristu i da se zbog toga uspostavlja Novi savez.)
Zašto je Tora bila „dodata“ dok ne dođe Sjeme tj. Hrist?
Dio odgovora smo mogli naslutiti iz prethodnog izlaganja. Zakon dat preko Mojsija je bio platforma na kojoj je Bog uspostavio savez sa Izraelom. Dekalog je bio osnov tog saveza i držan je zasebno u Kovčegu saveza. Poklopac milosti je predstavljao krunu pomirenja sa Bogom ali u simbolici. Kad je došlo obećano „Sjeme“ tj. Hrist, jasno je da Tora onakva kakva je uspostavljena nema više svoju ustanovljenu funkciju. Zapazite da Pavle naglašava da je Tora bila „prenesena preko anđela u ruke posrednika“ tj. Mojsija. U sledećem stihu stoji: „Ali posrednik nije posrednik jednog, a Bog je jedan.“ Pavle ovdje ukazuje na potrebu za boljim posrednikom od Mojsija tj. Hristom. Hrist ispunjava sve kvalifikacije za bolje posredništvo i bolji savez.
Dakle, Tora nije data da sama sebi bude svrha, jer ako je tako shvatimo, onda ona postaje legalističko oruđe okrenuto protiv samog Mesije – Isusa Hrista – što se, na žalost, upravo dogodilo Jevrejima. Oni nisu dopustili Mesiji da preuzme ingerencije na koje je i sama Tora jasno ukazivala.
Pogledajte kako to Pavle objašnjava. „Da li je onda Zakon protiv Božjih obećanja? Nipošto! Jer da je bio dat zakon koji bi mogao dati život, tada bi pravednost dolazila putem zakona.“ (Gal. 3:21)
Zakon i jevanđelje nisu u opoziciji! Zakon ima svoj domen i jevanđelje ima svoj domen! Zakon ne može dati život tj. ne može nas spasiti da bismo živjeli! Da je to moguće tada bi pravednost dolazila putem Zakona tj. normi koje bismo morali ispuniti.
„Ali Pismo je sve predalo u zatočeništvo pod vlast grijeha, da bi se obećanje dalo kroz vjeru Isusa Hrista onima koji vjeruju.“ (Gal. 3:22)
Ovo je ono o čemu smo već govorili. Mi se moramo držati obećanja kroz vjeru Isusa Hrista jer smo „zatočeni pod vlašću grijeha“. Zakon nam tu ne može pomoći, iako je on „svet, pravedan i dobar“ (Rim. 7:12)
„A prije nego što je došla vjera, bili smo čuvani pod zakonom, predati u zatočeništvo, čekajući vjeru koja je imala da se objavi. Tako nam je Zakon bio staratelj koji nas je vodio do Hrista, da bi se vjerom opravdali.“ (Galatima 3:23, 24)
Koja „vjera“? Vjera Isusa Hrista! Stvarnost u Hristu! Pavle naravno ne kaže da vjera nije postojala prije Isusa Hrista. To bi bilo jednako apsurdno kao tvrdnja da Zakon nije postojao prije Mojsija. U tom smislu Pavle ovdje predstavlja Mojsijev Zakon kao „čuvara“ dok se ne objavi vjera Isusa Hrista. Takav „čuvar“ je zaista neophodan jer bez njega Božji narod ne bi bio u stanju da bude doveden i sačuvan do Hrista! To je funkcija Zakona kao „čuvara“, „staratelja“, „tutora“ ili „nastojnika“. Dakle, Zakon sarađuje sa jevanđeljem, oni idu ruku pod ruku. Ali onog trenutka kad Zakon shvatimo na legalistički način, kao sredstvo spasenja, mi gubimo Hrista, izlazimo iz okrilja Božje spasonosne blagodati. To je srž Pavlove diskusije u Poslanici Galatima.
„A otkako je došla vjera, više nismo pod starateljem.“ (Gal. 3:25)
Vjera Isusa Hrista ima univerzalnu dimenziju. Ona ne samo što otvara stvarnost spasenja svim ljudima, već pokriva problem grijeha u cijelom Božjem univerzumu. „Jer je [Očeva] volja bila da sva punoća prebiva u njemu; pomirivši njegovom krvlju na krstu sve u njemu – pomiri sa sobom sve, bilo na zemlji bilo na nebesima.“ (Kološanima 2:19, 20) Na taj način Hristova vjera nas izvodi ispod starateljstva Mojsijevog zakona.
Naravno Hrist je naš Primjer i mi trebamo da živimo onako kako je On živio. Standardi posvećenja nisu se nimalo snizili otkako nismo više pod „starateljem“ – oni su se povećali jer imamo veću svjetlost. Shvatate li kolika je nebuloza tvrditi da je sa Hristom ukinut Božji Zakon? Ideja da se ukine Zakon da ne bi postojao grijeh je suština satanizma. Samo grešnika koji ne želi da se pokaje a htio bi spasenje u grijehu „žulja“ Zakon.
„Zaista, svi ste vi Božji sinovi vjerom u Hrista Isusa. Jer koji se god u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste.“ (Gal. 3:26, 27)
Ponovni prijem u Božju porodicu imamo kroz usvojenje u Hristu Isusu. I to je ono što sada primamo VJEROM, do konačnog oslobođenja i obnove. To je nešto što nam „staratelj“ sam po sebi nikad nije mogao dati. Zato nismo više pod „starateljem“ tj. pod Mojsijevim zakonom. U 7. glavi poslanice Rimljanima Pavle ilustruje tu promjenu umiranjem „prvom mužu“ (Zakonu), da bismo pripali Hristu! Jevanđelje nam omogućava da pripadnemo Hristu u kojem imamo slobodu od svega čemu smo robovali: grijehu (Jov. 8:32-36; Rim. 8:3), smrti (Jov. 5:24; Jev. 2:14,15; 2. Tim. 1:10; 1. Jov. 5:12; Otk. 20:6), Sotoni (Jov. 12:31; 16:11; Jev. 2:14), osudi (Rim. 8:1), prokletstvu Zakona (Gal. 3:13).
Mojsijev zakon je bio obavezujući za izabrani Božji narod – jevrejsku naciju. Ali pod „vjerom“ – u Hristu Isusu – ni to ograničenje više ne postoji!
„Nema više ni Judejca ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškog ni ženskog, jer vi ste svi jedno u Hristu Isusu. A ako ste Hristovi, onda ste Abramovo potomstvo, naslednici po obećanju.“ (Gal. 3:28, 29)
Nacionalne i bilo kakve druge podjele nemaju važnosti u Hristu. Isto tako, ako pripadamo Hristu mi stičemo pravo na nasleđe po obećanju koje je dato Abramu. Ulazimo u trajni savez. Ovdje Pavle ističe da hrišćani ništa ne gube u odnosu na one koji se pozivaju da su Abramovo tjelesno potomstvo, nego naprotiv postaju sudionici obećanja čija je realizacija moguća samo u Hristu. Ali nije moguća samo po tjelesnom nasleđu (premisa jevrejskih legalista), baš kao što nas Zakon, sam po sebi, ne može dovesti pod okrilje spasonosne Božje blagodati. To znači da moramo koristiti SVE RESURSE koje nam Bog daje i znati njihovo adekvatno mjesto i svrhu u Planu spasenja.
U zaključku
Mi smo pozvani da sarađujemo sa Bogom, da prihvatimo i postanemo sudionici Njegovog Plana spasenja, usvojeni u Božju porodicu. Da bi to bilo izvodivo trebamo slijediti Riječ Božju, ne svoje zamisli i sklonosti ili samopravedne motive.
Ogromna većina današnjeg hrišćanstva po imenu ispovijeda nevažnost Božjeg Zakona na račun jevanđelja ljubavi i milosti. Iz te njihove poremećene vizure oni takođe ne razumiju osnovne razloge, motivaciju i terminologiju Pavlovih spisa koji se danas mogu mnogo lakše i spremnije zloupotrijebiti nego u vrijeme kad su pisani. Samo srce motivisano opravdanjem grijeha će požuriti da Pavlovu izjavu kako nismo više pod „starateljom“ proglasi ukidanjem Zakona. Pa vraća nas li Bog kroz Plan spasenja Njegovom poretku života ili uvodi bezakonje? Cilj plana spasenja je upravo povratak izgubljenom Božjem obličju kroz obnovu četiri glavna atributa – ljubavi, istine, pravednosti i milosti – koji su nerazdvojni!
Kratko ćemo rezimirati kako i zašto nismo više pod „starateljom“:
Hrist je Spasitelj, Zakon je samo „staratelj“ koji nema silu da nas spasi.
- U Hristu spasenje postaje realnost i „staratelj“ gubi određene ingerencije u smislu zamjene tipa velikim antitipom.
- Hrist donosi veću svjetlost te time i veću odgovornost u pogledu usklađivanja sa Božjom voljom. Zahtjevi Zakona postaju još jasniji, a time i nasušna potreba za Hristovom pravednošću.
- Hrist je ispunio Zakon i stoji kao naš živi Primjer koji trebamo slijediti.
- Pripadnost Hristu donosi nam slobodu od svega čega nas Zakon sam po sebi nije mogao osloboditi: od ropstva grijehu, smrti, Sotoni, osudi, prokletstvu Zakona.
- Konačno, kroz Hristovu spasonosnu bladodat primićemo vječni život i ponovo postati imaoci slave Božje, što nam „staratelj“ nikad ne bi mogao obezbijediti.
Glavni argument koji je dolazio od strane judaista u Pavlovo vrijeme bio je sledeći: Ne možete se spasti ako ne držite cio Mojsijev Zakon. Iz današnje perspektive teško je zamisliti silinu i izgled vjerodostojnosti ovog argumenta. Sjetite se da oni tada nisu imali spise Novog saveza kao mi danas. Zato je Gospod podigao apostola Pavla, moćnog nosioca jevanđelja u Njegovoj sili! Stoga se Pavle bavi porukom jevanđelja na poseban način, oštro suprotstavljajući spasenje u Hristu, pod Njegovom blagodaću, sa apsolutnom nemogućnošću spasenja legalističkim držanjem Zakona ljudskim naporima i silom. Sam Bog je potvrdio ispravnost učenja Pavla i drugih apostola kako među Jevrejima tako i među neznabošcima davanjem duhovnih rodova i darova među njima. Pavle nije učio protiv Zakona, on je bio protiv legalističkog koncepta spasenja koji obezvređuje Hristovu misiju Spasitelja i poruku jevanđelja!
Na žalost, te njegove izjave se danas zloupotrebljavaju na drugi način od onih koji tvrde da je Zakon ukinut, pri čemu misle i na Dekalog. U njihovoj pseudo argumentaciji mogu se čuti različita „objašnjenja“, od upadljivo glupih i kontradiktornih do onih suptilnih koja neutvrđene i nestabilne osobe mogu lako odvesti na stranputicu. To će se jednako dogoditi i starijim ljudima koji nisu izgradili zdravo vjersko iskustvo (njihove slabosti i propusti se otkrivaju kroz laku podložnost jeresima). Mi se nalazimo u duhovnom ratu za svaku ljudsku dušu, i ukoliko ne gradimo na Stijeni i unosimo loše materijale, samo je pitanje vremena kada ćemo biti oduvani. Svaka moguća zabluda podizaće se i eksponirati pred ljudima sve dok traje sukob. Zato nam je neophodno sve Božje oružje da bismo se održali i izašli kao pobjednici. S naše strane, moramo se tako izgraditi u Božjoj školi u mudrosti, razumu, prosuđivanju i inteligenciji da možemo dočekati i, uz pomoć Svetog Pisma, raskrinkati zablude kad je to neophodno.
Pavle Simović
