Kojom smrću je Isus umro na krstu?

Zašto je važno da to znamo? Zbog ispravnog razumijevanja Božjeg Plana spasenja. Iako se ovo naizgled može činiti kao sporedno pitanje oko kojeg možemo imati suprotstavljene stavove, a da smo opet svi na „dobrom putu“, to je neodrživo i netačno. Isto tako, veoma je važno da imamo ispravno gledište o Hristovoj ljudskoj prirodi. U protivnom, nijesmo razumjeli Božju Riječ, ili smo je „razumjeli“ onako kako su nam je servirali različiti vjeroučitelji u skladu sa dogmama svojih crkava.

 

Otac, Sin i Plan spasenja

„On nas je spasao i pozvao nas svetim pozivom, ne zbog naših djela, već zbog svoje namjere i blagodati, koja nam je prije mjerljivih (eonskih[1]) vremena data u Hristu Isusu.“ (2. Timoteju 1:9)

Dakle, iz ove izjave (i naravno drugih mjesta u Bibliji) vidimo da su Bog Otac i Sin napravili Plan spasenja još prije početka eona koji se vežu za stvaranje svjetova i slobodnih moralnih bića, koja su se, potencijalno, mogla jednom odlučiti na pobunu odnosno alternativu Božjem ustrojstvu života.

„Jer je kroz njega sve bilo stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo da su to prestoli ili uprave ili poglavarstva ili vlasti. Sve je stvoreno kroz njega i za njega.“ (Kološanima 1:16) Ovdje vidimo Hrista u ulozi izvršnog Stvaraoca. Ista Ličnost, Sin Božji, takođe je održavao neposrednu komunikaciju sa svojim stvorenjima (vidi 1. Mojsijeva 3:8). To nam govori da u samom Božanstvu postoji određena hijerarhija i odnos. Za Boga Oca Biblija kaže da  je On „jedini koji ima besmrtnost, koji prebiva u nedostupnoj svjetlosti, koga niko od ljudi nije vidio niti ga može vidjeti.“ (1. Timoteju 6:16). Mi nemamo potrebu da vidimo Oca, jer Sin Ga predstavlja. Ako ne poznajemo Sina, nema nikakvih izgleda da poznajemo Oca (vidi Jovan 6:46; Matej 11:27; uporedi sa Jovan 14:6-17).

Bog, je dakle, entitet koji ima vječni, nepozajmljeni život. Stvorena bića, prema Božjoj izvornoj namjeri, mogu imati uslovni, uslovno rečeno „vječni“ život. Stoga je vrlo važno da razumijemo biblijsku terminologiju, u protivnom pod plaštom hrišćanstva moguće je podvaliti svaku paganštinu, čemu smo i sami svjedoci. Život stvorenog bića povezan je sa prostorom i vremenom i počinje da teče od trenutka kad ga je Bog stvorio. Taj život može da se nastavi u nedogled sve dokle je to biće usklađeno sa Božjim, jedinim mogućim održivim ustrojstvom života. U slučaju čovjeka, vidimo da je Stvoritelj obezbijedio i određene mehanizme za održavanje vječnog života, kao što je drvo života koje se pominje u prvoj i poslednjoj knjizi Biblije.

 

Jedini mogući Iskupitelj u Planu spasenja

„Jer plata za grijeh je smrt, a Božji dar je vječni život kroz Hrista Isusa, našeg Gospoda.“ (Rimljanima 6:23; vidi 1. Mojsijeva 2:17).

Upravu nad planetom Zemljom, Bog je povjerio čovjeku, kruni stvaranja (vidi 1. Mojsijeva 1:26; Psalam 8:6). Tako je jedno slobodno moralno biće postalo odgovorno za sve na Zemlji. Taj koncept veoma je važan u Bibliji. Adam je stvoren po Božjem obličju i njemu je data mogućnost da dalje, putem biološke reprodukcije, stvara potomstvo. Stoga je Adam opšti čovjek, otac svih ljudi na zemlji. O tome govori Pavle u Rimljanima 5. glava. Adam je sagriješio i ta grešnost je neminovno prenesena na sve ljude (vidi Rimljanima 3:23; uporedi sa Galatima 3:22).

Da li vam je iz ovoga već jasno ko jedini može biti iskupitelj čovječanstva? Nema apsolutno nikakve šanse da to može biti bilo koji čovjek, niti ijedno drugo stvoreno biće. Iskupitelj može biti samo Neko na većem nivou, a to je sam Stvoritelj! „Viši“ opšti Čovjek. Ovo „opšti“ je veoma bitno, jer Isusova smrt nije individualnog karaktera već opšteg. Vratićemo se kasnije ovoj misli.

 

Prolivanje nevine krvi

Odmah nakon pada u grijeh, prolivena je prva nevina krv na zemlji. Sam Gospod žrtvovao je dvije životinje, čije kože su poslužile za pokrivanje golotinje[2] Adama i Eve (vidi 1. Mojsijeva 3:21). „I po Zakonu se skoro sve čisti krvlju i bez prolivanja krvi nema oproštenja.“ (Jevrejima 9:22) Pored toga što su patnja, deformacija i smrt postale sastavni dio iskustva palog čovjeka, morala mu je biti predočena sva strahota grijeha putem simbola koji će, po Božjem obećanju, jednom postati stvarnost. „Jagnje koje je zaklano od postanja svijeta“ (Otkrivenje 13:8; vidi takođe Matej 13:35; 25:34; Djela 3:21; Rimljanima 16:25; Efescima 1:4; 3:9; Kološanima 1:26; 1. Petrova 1:20) velika je istina koja je trebala biti utisnuta u svako srce. U svakoj nevinoj žrtvi čija je krv bila prolivena trebalo je gledati „Jagnje Božje koje uze na sebe grijehe svijeta“. Oproštaj grijeha može se dobiti isključivo na jedan način: krvlju Hristovom. To je ta velika Žrtva zamjene o kojoj govori cijelo Sveto Pismo.

 

Hristova ljudska priroda

Da bi spasio čovjeka, Božji Sin se morao spustiti tamo gdje se čovjek nalazi. „Odrekao se samog sebe i uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima.“ (Filibljanima 2:7; vidi Isaija 53:3-5; Galatima 4:4-5) On, dakle nije samo postao tijelo već je primio i sličnost grešnom tijelu. Tom prilikom desilo se najčudesnije spajanje božanske i ljudske prirode Isusa Hrista. Taj spoj je ključ našeg spasenja. On je istovremeno bio i Sin čovječiji i Sin Božji. On je kao čovjekov Uzor, kao drugi Adam, stao ispred ljudskog roda. Ponizio se da strada i pati zajedno sa onima koje je došao da iskupi od prokletstva Zakona (vidi Jevrejima 2:14-18; Filibljanima 2:8). Jedno od najjačih mesijanskih proročanstava zapisano u Isaiji 53. glava otkriva dolazak poniznog i nenametljivog Spasitelja, Čovjeka koga ljudska oholost i taština preziru (vidi 1. Jovanova 2:16), Čovjeka koji je uzeo na sebe palu i napaćenu ljudsku prirodu[3], podložnu grijehu (vidi Jevrejima 2:17-18; 4:15; 2. Korinćanima 5:21). On je postao dio grešnog ljudskog roda kojemu je potrebno iskupljenje, i stavio sebe ne u položaj Adamov prije Pada, jer toj prirodi iskupljenje nije potrebno, već u položaj čovjeka koji se već 4000 godina nalazio pod teretom grijeha.

Od ključne je važnosti da shvatimo da je Mesija bio u potpunosti čovjek. U protivnom, da je On koristio svoje božanske atribute, nešto što je nama nedostupno, Njegov život ne bi nam mogao biti uzor. Njegova misija nije činila samo prinošenje Žrtve. On se prethodno morao kvalifikovati kao „bezazleno i prečisto Jagnje“ (1. Petrova 1:19) i podnijeti svako iskušenje pale prirode! Ne samo podnijeti već i pobijediti inače Njegova žrtva ne bi imala veću težinu od žrtve bilo kojeg drugog čovjeka na zemlji. U tom slučaju sam Mesija bi se našao na udaru Zakona koji traži smrt prestupnika i umro za vječnost zajedno sa ljudskim rodom. Stoga se veličina Njegovog dobrovoljnog Dara i ljubavi Božje nikada ne mogu izmjeriti.

U sporu legalista[4] i liberala oko toga šta je Isus mislio kad je rekao da On nije došao da ukine Zakon već da ga ispuni (vidi Matej 5:17), šta mislite koja strana je u pravu? Ni jedna ni druga. Prvi zato što ne shvataju svrhu i ulogu Zakona, a drugi jer misle da je Isus sve završio za njih na krstu, pa su sada slobodni od zahtjeva Zakona. Isusovo ispunjenje Zakona je trojako: On je savršeno ispunio sve zahtjeve moralnog Zakona da bi se kvalifikovao kao Žrtva za grijehe svijeta, da bi nama mogao biti Primjer, a takođe je ispunio i simboliku obrednog zakona i praznika postavši tako veliki Antitip tipske službe.

 

Tipološka i stvarna žrtva

Već smo vidjeli da je Bog nakon Pada čovjeka u grijeh uspostavio tipsku službu, čija svrha je bila neprekidno ukazivanje na veliku Žrtvu iskupljenja. Pored toga, zbog ličnih grijeha, svaki čovjek ima potrebu da se redovno čisti simboličnim ispovijedanjem i prenošenjem svojih grijeha na nevinu žrtvu. Nevinost žrtve neprekidni je podsjetnik na strahotu grijeha i potrebu održavanja stalne veze sa Bogom vjerom. Stoga Biblija kaže da sve što nije po vjeri jeste grijeh (Rimljanima 14:23). Ali jednoj VJERI (Efescima 4:5).

Nijedan izraz u Bibliji nije slučajan, niti ijedna slika data u tipskoj službi. To nam pomaže da razumijemo kako se Mesija žrtvovao za nas.

Zakon traži smrt prestupnika, ali ne dopušta da nevini plati kaznu za krivoga (vidi Ezekiel 18:19, 20, 24; 5. Mojsijeva 24:16). Kao što se smrću nevinog jagnjeta u tipskoj službi nije završavala služba i proces očišćenja, tako ni Hristovom Žrtvom nije završen Plan iskupljenja. Šta tačno znači Hristova žrtva?

„Staviću neprijateljstvo između tebe i žene i između tvog sjemena i njenog sjemena. Ono (doslovno On) će ti glavu zdrobiti, a ti ćeš ga u petu raniti.“ (1. Mojsijeva 3:15; vidi takođe Galatima 3:16, 19)

„On je u svom tijelu ponio naše grijehe na drvo, da bismo prekinuli s grijesima i živjeli za pravednost. ‘Njegovim se ranama iscijeliste’.“ (1. Petrova 2:24)

Kao što su se u zemaljskoj svetinji grijesi simbolično prenosili na nevinu životinjsku žrtvu, tako su stvarno prenijeti na antitipsku Žrtvu – Isusa Hrista. On je ponio grijehe svijeta, potencijalno svih ljudi koji su živjeli od Adama do poslednjeg čovjeka na ovoj pobunjenoj planeti. „Sjutradan je ugledao Isusa kako dolazi k njemu i rekao je: ‘Evo Jagnjeta Božjeg koje odnosi grijeh svijeta!’“ (Jovan 1:29; vidi takođe Isaija 53:7; Galatima 1:4; Jevrejima 1:3; 2:17; 1. Jovanova 2:2; Otkrivenje 1:5)

Dakle, grijesi svijeta su stvarno položeni na Hrista da ih On ponese. Ova terminologija je od velike važnosti, jer polako dolazimo do odgovora na pitanje kojom je smrću Isus umro za nas.

Ukratko, evo redosleda službe u zemaljskoj svetinji: i) ispovijedanje grijeha nad nevinom životinjskom žrtvom i njihovo unošenje preko krvi u svetinju; ii) uklanjanje zbirnih pokajanih grijeha službom u Svetinji nad svetinjama radi konačnog čišćenja Svetinje (Jom Kipur).  Prilikom službe za Dan očišćenja jedan jarac žrijebom je određivan za Gospoda (vidi 3. Mojsijeva 16:7, 8), a drugi za Azazela[5] (vidi 3. Mojsijeva 16:8, 10, 21, 22). Gospodnji jarac je žrtvovan, dok je uloga jarca za Azazela bila da odnese položene pokajane grijehe u pustinju i nikad se više ne vrati.

Isto tako, Isus je prvo morao biti Žrtva a zatim naš Prvosveštenik – Zastupnik (vidi Jevrejima poslanicu) u Nebeskoj svetinji, da bi konačno kao Prvosveštenik položio pokajane grijehe na stvarnog krivca!

 

Koncept Božjeg suda

Pored tipske službe, vrlo je važno razumjeti kako se odvija Božji sud. Ako to ne shvatimo, lako možemo podleći manipulaciji da je Isus „sve okončao na krstu“, kako to vole da kažu u popularnim hrišćanskim crkvama. Pitanje Božjeg suda tretirali smo u zasebnoj temi, tako da ćemo se ovdje zadržati samo na dijelu koji se tiče njegove izvršne faze.

Na kraju Plana spasenja, o trećem Hristovom dolasku nakon milenijuma (vidi Otkrivenje 20. glava), ko prima konačnu kaznu za grijehe? Nepokajani zli ljudi i Sotona sa svojim demonima. To je kazna drugom ili vječnom smrću, kao konačnom platom za grijeh. Zbogom životu zauvijek.

Na Dan očišćenja, jedan jarac, koji je žrtvovan, predstavljao je Gospoda (i zvao se „jarac za Gospoda“), dok drugi, jarac za Azazela, nije žrtvovan i predstavljao je Sotonu, uzročnika grijeha, koji će, na kraju Plana spasenja, morati platiti kaznu za ne samo za svoj grijeh već i za pokajane grijehe spasenih. To je jasno učenje Božje Riječi i tipske službe.

Šta nam ovo govori? Pa naravno, ono što kaže i sama Biblija: Isus je preuzeo naše grijehe kao opšti čovjek, drugi Adam, ali ne i konačnu kaznu za ono što nije učinio niti je kriv. To je nemoguće i to Zakon, kao mjerilo Božje pravde, ne bi dozvolio. Isus je u svom životu pobijedio grijeh, grijeh ga nije nadvladao niti se našao na njemu (1. Petrova 1:19; 2:22; Luka 23:41; Jovan 8:46). Kao pobjednik mogao je ponijeti tuđe grijehe, ali samo ponijeti. Još prema proročanstvu iz knjige Postanja 3. glava, Sotona ga „ujeda za petu“, ali glava koja na kraju biva smrskana je Sotonina!

 

Prva ili druga smrt Hristova?

Grijeh je stanje koje uzrokuje odvajanje čovjeka od Boga (Isaija 59:2). Postavlja se pitanje: kada su tačno na Isusa položeni grijesi svijeta? Na krstu? Ne nego počevši od Getsimanije (Matej 26:36-45; Luka 22:39-44; vidi takođe mini studiju „Tri dana i tri noći u srcu zemlje“).

Stradanje i smrt na krstu, kada je Isus razapet kao najveći mogući zločinac (u sredini između dva razbojnika), označilo je svršetak najrizičnije faze Plana spasenja. Velika i stvarna posrednička Žrtva bila je prinesena jednom zauvijek. To je ujedno značilo i potvrdu Novog saveza između Boga i ljudi, koji sada, svi koji to hoće, imaju opunomoćenog Zastupnika – Prvosveštenika.

Kao što ste vjerovatno i sami zaključili, Isus je mogao umrijeti samo prvom smrću nevine Žrtve. Evo kratkog pregleda argumenata u prilog toj istini:

• Božji Zakon ne dozvoljava da nevini plati kaznu za krivoga (nevini može samo da ponese grijeh kao opunomoćeni zastupnik).
• Plan spasenja je samo odložio kaznu za grijeh, ne i ukinuo.
• Konačna kazna za grijeh je druga smrt, zbogom životu zauvijek.
• Druga smrt bi pripala Hristu samo u slučaju da je sagriješio i tada bi bio izgubljen za vječnost i On i ljudski rod.
• Isus je kao čovjek na zemlji znao da će biti ubijen i da će vaskrsnuti, što je više puta naglasio. To je ponovio i pokajanom razbojniku na krstu u vrijeme najvećih muka i patnji (vidi Luka 23:43). Naravno Isus to nikad ne bi rekao kad bi znao da je za Njega predviđena druga smrt. Ne bi imao nikakvog razloga da se nada i vjeruje. Druga stvar je bila Njegova agonija i neopisiva bol potpune odvojenosti od Boga prilikom preuzimanja grijeha na svoju ljudsku prirodu.
• Isusovo vaskrsenje je garancija našeg vaskrsenja. Istom silom kojom je On podignut u život, bićemo i mi! (Djela 2:24; Rimljanima 8:11; 1. Korinćanima 6:14; 15; 2. Korinćanima 4:14) Njegova smrt je naša smrt, a Njegovo vaskrsenje takođe će biti i naše vaskrsenje! (Kološanima 1:22; Efescima 2:13-16; Rimljanima 6:3-9)
• Isus se žrtvovao potencijalno za sve grijehe, ali On nosi i posreduje samo za pokajane grijehe (nepokajani grijeh se nije mogao unijeti u svetinju). Zašto bi se grijesi dalje tretirali u nebeskoj Svetinji ako je Isus na Golgoti platio kaznu za grijehe drugom smrću?
• Pokajani grijesi spasenih, po završetku Istražnog suda (pred Drugi dolazak) se uklanjaju iz nebeske svetinje i prenose na Sotonu.
• Konačnu kaznu za pokajane grijehe platiće njihov uzročnik – Sotona – o izvršnom sudu. I grijeh grešnici (nosioci grijeha) tada bivaju uništeni za vječnost drugom vječnom smrću (anihilisani).
• Da je Isus stvarno umro drugom smrću na golgotskom krstu, Bog bi silom spasio sve ljude, htjeli to oni ili ne. Međutim, na kraju će biti zadovoljena svaka pravda.
• Umiranje prvom smrću podjednako pripada vjernima i nevjernima, pravednima i zlima, i to je posljedica pada u grijeh, ne i kazna za grijeh.

Sada vam je, nadam se, jasno zašto bi i kome bilo u interesu Isusovo umiranje drugom vječnom smrću. Sotona se na suptilan način prikazuje kao pobjednik ne samo u misticizmu tajnih društava već i u lažiranom hrišćanstvu i kroz ubacivanje bogohulnih ideja.

Mi se ne smijemo igrati sa Božjom Riječi i prilagođavati je učenjima raznih crkava i sekti koje su pod kontrolom neprijatelja, kao što ne smijemo olako uzimati biblijsku terminologiju i izvrtati smisao da bismo dokazivali ne svoje stavove već tuđe zablude i podvale.

Pavle Simović