Da li su Izraelci bili u Egiptu samo 215 godina? Ako je tako, šta je sa odlomcima koji imaju 400 ili 430 godina?
U knjigama i člancima se često tvrdi da su Izraelci bili u Egiptu samo 210 ili 215 godina. Jakov i njegova porodica preselili su se u Egipat, tokom gladi, 215 godina nakon Božjeg obećanja Abramu. Da li to znači da su Jakovljevi potomci bili tamo samo 215 godina, prije izlaska Izraelaca iz Egipta?
Postoji li neslaganje? Pogrešno shvatanje hebrejskog pisanja brojeva? Greška prepisivača? Zar drevni ljudi jednostavno nisu bili baš dobri u matematici? Ovo su pitanja koja nam obično padaju na pamet kada naiđemo na odlomak iz Svetog pisma koji ne razumijemo ili se s njim možda ne slažemo. Međutim, ovakvo razmišljanje otkriva naša vjerovanja o Svetom pismu: da li je ono zaista nepogrešivo? Dakle, u čemu je problem – Biblija ili način na koji joj pristupamo?
Odlomci za razmatranje
Pogledajmo odlomke u kojima se pominje broj godina robovanja Izraela u Egiptu.
Tada Bog reče Abramu: „Znaj da će tvoji potomci sigurno biti stranci u tuđoj zemlji, i moraće da služe drugima, a oni će ih tlačiti četiristo godina.“ (Postanje 15:13)
Bog je zatim rekao da će njegovi potomci biti stranci u tuđoj zemlji i da će biti porobljeni i tlačeni četiristo godina. (Djela 7:6)
Izraelovi sinovi, koji su boravili u Egiptu, u tuđini su boravili četiristo i trideset godina. Na kraju tih četiristo i trideset godina, upravo tog dana, sve Gospodnje čete izašle su iz egipatske zemlje. (Izlazak 12:40–41)
A obećanja su bila data Abramu i njegovom potomstvu. Nije rečeno: „I potomstvima,“ kao da se odnosi na mnoga, nego kao na jedno: „I tvom potomstvu,“ koje je Hristos. Hoću ovo da kažem: Zakon koji je nastao četiristo trideset godina kasnije ne može poništiti savez koji je od Boga ratifikovan u Hristu, niti može ukinuti obećanje. (Galatima 3:16-17)
Mnogi komentatori su tokom godina pokušavali da objasne ove razlike raznim idejama. Jedna od njih je da su biblijski autori rekli 400 godina jer su jednostavno zaokružili na okrugli broj,[1] jer je to bila tradicija u drevnim vremenima. Međutim, ovo objašnjenje nema mnogo smisla, pogotovo zato što je Biblija tačna u davanju godina (Postanje 5; Brojevi; 1. i 2. Kraljevima; itd.).
Postoji niz drugih objašnjenja koja počinju izvan Svetog pisma. Međutim, svako vanbiblijsko objašnjenje je zaista nepotrebno. Pažljiviji pogled na samo Sveto pismo otkriće jednostavan i konačan odgovor.
Jasno je, iz Svetog pisma, da je Mojsije bio autor/sakupljač prvih pet knjiga Biblije, Petoknjižja. Ne samo da je zabilježio izvještaj direktnog očevica o onome što se dogodilo (Izlazak 24:18), već je bio dobro obrazovan u faraonovom domu o istoriji Egipta, kao i o istoriji njegovog naroda (Izlazak 2:7-11). Dakle, Mojsijevo zaokruživanje datuma izgleda besmisleno s obzirom na njegovo znanje, a da ne spominjemo njegovu pažnju na detalje kada su u pitanju hronologije.
Predloženo rješenje kratkog boravka
Koliko dugo su Izraelci bili porobljeni? Odgovor koji podržava kratki boravak, a kojeg se i danas mnogi drže, dao je Henri Ejnsvort, britanski teolog iz ranih 1600-ih, koji je predložio da je 400 godina ropstva „počelo kada se Ismailo, sin Hagare Egipćanke, rugao i progonio Isaka.“[2]
Ovo izgleda kao nevjerovatno lako objašnjenje koje Henri Ejnsvort pojednostavljuje: Izraelova „nevolja“ kao nacije (Postanje 15:13; Djela 7:6) počela je kada je Isak imao pet godina i Ismailo mu se rugao (Postanje 21:9; Galatima 4:29).
Međutim, još jedna poteškoća proizlazi iz Izlaska 12:40 gdje se kaže: „Izraelovi sinovi, koji su boravili u Egiptu, u tuđini su boravili četiristo i trideset godina.“ Je li ovo kontradikcija, greška ili poteškoća?
Evo kako to objašnjavaju zastupnici kratkog boravka. „Kada pomislimo na djecu ili narod Izraela, obično mislimo na Jakova, njegovih 12 sinova i njihove potomke. Ipak, zapamtite, obećanje nije dato Jakovu, već Abramu. Ono što Mojsije suptilno ističe je da izraelski narod nije počeo od Jakova, već od Abrama (Postanje 12:2 otkriva da je izraelski narod počeo s njim). Stoga, ovaj odlomak uključuje Isaka i Abrama u izraelski narod. Takođe, 430 godina prije Egzodusa je Abram prvi put živio u Egiptu. Nema kontradiktornosti ili poteškoća. Jednostavno rečeno, nacija je dobila ime po Jakovu/Izraelu, ali je počela sa Abramom.“[3]
Dr Flojd Nolen Džons takođe zaključuje u svojoj Hronologiji Starog zavjeta da ne samo da je Abram bio član izraelskog naroda, već da je 400 godina boravka i patnje počelo Isakovim odvikavanjem od sise od pete godine kada ga je Ismailo ismijavao.[4] Ovu tačku o Isakovom odvikavanju od sise i Ismailovom ismijavanju 30 godina nakon obećanja zaključuje i Džejms Ašer u svojim Analima svijeta:
„Na osnovu ovih stihova (Gal. 4:29; Post. 15:13; Djela 7:6), zaključujemo da je ovaj progon počeo u to vrijeme kada je Isak imao pet godina i kada je Abram napravio ovu gozbu. Bilo je to trideset godina nakon što je Abram napustio Haran.“[5]
Uklapanje podataka među jevrejskim učenjacima
Čini se da stihovi Izlasku 12:40-41 navode 430 godina istorijsku činjenicu o kojoj se ne može raspravljati. To jest, da su djeca Izraela bila u Egiptu 430 godina prije njihovog izlaska.
Ipak, možemo li kazati da ovaj stih ne treba shvatiti doslovno zbog prividne kontradikcije sa Postanjem 46:8-27 u kojem se navode ljudi koji su sišli u Egipat zajedno s Jakovom? Prema ovim stihovima, svi Jakovljevi unuci su bili prisutni i pridružili su se Jakovu na njegovom putovanju iz Hanana u Egipat. Međutim, to dovodi do poteškoća. Jer ako je Jakov sišao zajedno s Levijem i Kehatom u Egipat, proračuni relativnog životnog vijeka ne bi dozvolili 430 godina boravka u Egiptu. Da dalje elaboriramo, pod pretpostavkom da je Kehat imao samo jedan dan kada je ušao u Egipat, zapisano je da je živio 133 godine (Izl. 6:18). Kehatov sin Amram je živio 137 godina (Izl. 6:20) od kojih se neke vjerovatno preklapaju s godinama njegovog oca Kehata. Amramov sin je Mojsije koji ima 80 godina kada je stao pred faraonom (Izl. 7:7) – vjerovatno se neke od tih godina poklapaju sa godinama njegovog oca Amrama. Čak i bez pitanja preklapanja godina, ukupan maksimalni broj godina bio bi samo 133 + 137 + 80 = 350 godina. To bi značilo da čak i ako je Kehat ušao u Egipat prvog dana svog života, imao Amrama poslednjeg dana svog života, a koji bi, zauzvrat, imao Mojsija poslednjeg dana svog života, najduži vremenski period u kojem je nacija je mogla biti u Egiptu je 350 godina.
Ova poteškoća navela je rabinske učenjake da ponovo protumače Izlazak 12:40. Ovaj tradicionalni pristup predstavljen je u Artscroll Chumash na sledeći način: „Iako stih daje trajanje Izraelskog boravka u Egiptu kao 430 godina, jasno je da nacija nije mogla biti u Egiptu toliko dugo, za života Kehata koji je došao sa Jakovom i njegovim sinom Amramom ukupno samo 270 godina, a Amramov sin Mojsije imao je osamdeset godina u vrijeme izlaska. Radije, rabinska tradicija, kako je citira Raši, je sledeća: Savez između polutki (Post. 15:7-21) dogodio se 430 godina prije Izlaska, a to je period o kojem se govori u našem stihu. U to vrijeme, Bog je rekao Abramu da će njegovo potomstvo izdržati 400 godina, tokom kojih će biti izgnanstva, progona i ropstva – ali ne nužno sve u isto vrijeme. Tih 400 godina počelo je Isakovim rođenjem, pošto se proročanstvo odnosilo na Abramovo potomstvo (Post. 15:13). Stvarni boravak u Egiptu trajao je 210 godina (Raši). Shodno tome, stih se odnosi na 430 godina kao vrijeme kada su živjeli u Egiptu, što znači da je egipatsko izgnanstvo određeno 430 godina prije izlaska.“[6]
Rabini započinju odbrojavanje 400 godina kako je zapisano u Postanju 15:13 sa Isakovim rođenjem. Isak ima 60 godina kada je dobio Jakova (Post. 25:26), a Jakov ima 130 godina kada stoji pred faraonom (Post. 47:9). Dakle, kada je Jakov sišao u Egipat u dobi od 130 godina, već je prošlo 190 godina od 400 godina, tako da je ostalo 210 godina. Ovo je broj godina koliko neki rabini uče da su Izraelci bili u Egiptu.
Što se tiče 430 godina zabilježenih u Izlasku 12:40, rabini objašnjavaju da se proročanstvo zabilježeno u Postanju 15 dogodilo 30 godina prije Isakovog rođenja, a broj 430 u Izlasku se odnosi na vremenski period od Saveza sa Abramom. Ovo čini Abramu 70 godina u to vrijeme, kao što je imao 100 godina na Isakovo rođenje (Post. 21:5). Usvajanje ovog pristupa uzima u obzir zabilježenih 400 i 430 godina.
Teškoće ovog pristupa
Međutim, ovaj pristup stvara nove poteškoće. Postanje 15:1 jasno kaže da se Savez između polutki i proročanstva koji su išli uz njega dogodio „nakon ovih stvari“, nakon događaja koji su ispričani od početka pripovijesti do sada. Naracija počinje sa Abramom koji je imao 75 godina (Post. 12:4) kada je stigao u Hanan. Ipak, da bi rabinski pristup bio prikladan, Abram bi imao 70 godina prilikom uspostavljanja Saveza između polutki. Ne može se primijeniti ideja da Tora ponekad nije u hronološkom redu u ovom slučaju jer tekst izričito navodi da se odvija hronološki. Nadalje, Izlazak 12:40 jasno kaže da su djeca Izraela bila u Egiptu 430 godina, i stoga bilo kakvo spominjanje Isaka ovdje nema nikakvog značaja jer Isak nije potomak Izraela i Isak nikada nije ušao u Egipat.
Druga velika poteškoća odnosi se na broj muškaraca koji su kao pješaci izašli sa Mojsijem iz Egipta – 600.000 (Izlazak 12:37). Ako uključimo žene i malu djecu, ukupna brojka bi morala biti preko milion ljudi, a toliki porast stanovništva za 210 (ili 215) godina nije moguć. Da su Izraelci u vrijeme Izlaska zaista postali vrlo brojna etnička grupa, svjedoči i izvještaj iz 2. Mojsijeve 1:9 gdje sami Egipćani konstatuju: „Gle! Narod Izraelovih sinova brojniji je i moćniji od nas.“ Činjenica da su Izraelci tada shvaćeni kao direktna prijetnja po nacionalnu bezbjednost Egipta i da su preduzete drastične mjere koje uključuju da se ubijaju jevrejska muška djeca, otkriva da je brojka od 600.000 muškaraca pješaka zaista realna. Ako uzmemo početni broj Izraelovih sinova, plus pretpostavljeni broj njihovih slugu pratilaca prilikom dolaska u Egipat, i koristimo formulu za prirast stanovništva po nekoj prosječnoj stopi, vidjećemo da nema nikakvih problema da se za 430 godina jevrejska populacija toliko umnoži. Na osnovu ovih podataka, možemo razložno pretpostaviti da je ukupan broj stanovnika u Egiptu u to vrijeme bio oko 2 do 2,5 miliona ljudi.
Kako dolazimo do rješenja
U pokušaju da se pronađe rješenje za ovaj problem, rabinsko razumijevanje radije je sagledalo odlomak iz Postanja 46 o tome ko je sišao zajedno s Jakovom u Egipat na doslovan način, dok je kreativno prilagođavano naše razumijevanje odlomaka u Postanju 15 i Izlasku 12 koji govore o godinama ropstva. Umjesto toga mnogo je svrsishodnije da shvatimo Postanje 15 i Izlazak 12 doslovno, a kreativno prilagodimo naše razumijevanje Postanja 46. U tom smislu sugerišemo da stihovi u Postanju 46 ne daju izvještaj o svim Jakovljevim unucima koji su zapravo došli u Egipat s njim. Umjesto toga, neki od njih su rođeni prije silaska u Egipat, dok su drugi rođeni u Egiptu.
Kako bi se ovo razumijevanje usidrilo u tekstu, treba napomenuti da Postanje 46:8 uvodi listu koristeći riječ haba’im za Jakova i njegovu djecu: „Ovo su imena Izraelaca, Jakova i njegovih potomaka, koji su došli [haba’im] u Egipat.“ Međutim, sledeći i naredni stihovi, koji daju izvještaj o tome ko su bili unuci, ne moraju svi biti uključeni u listu haba’ima, onih koji su došli zajedno, i mogu se posmatrati kao narativna glazura koja nas obavještava o imenima svih unuka bez obzira da li su među onima koji su sišli ili ne.
Stih 27 koji govori o Josifovoj djeci i njihovom boravku u Egiptu nema za cilj da ih suprotstavi ostalim unucima, već nas jednostavno obavještava da su, u vrijeme silaska, Josif i njegova dva sina već bili u Egiptu.
Imajte na umu da kada tekst rezimira ovaj odjeljak, Tora koristi riječ ha’ba’ah: Sve osobe koje pripadaju Jakovu koje su došle [ha’ba’ah] u Egipat (Post. 46:26). Ukupan broj Jakovljevog doma koji je došao [ha’ba’ah] u Egipat (Post. 46:27) funkcioniše u progresivnom vremenu, a ne u prošlom vremenu. Prema ovome riječ haba’ah u 27. stihu takođe treba izgovarati kao mil’ra, naglašavajući zadnji slog. Ovo bi omogućilo razumijevanje liste kao popisa ljudi koji je još uvijek bio u izradi prilikom spuštanja u Egipat.
Nadalje, broj koji je dat za Jakovljevo potomstvo, sedamdeset, „bio je poseban broj na drevnom Bliskom istoku, simbolična konvencija koju je Tora usvojila u određene svrhe.“[7] „Ovdje se podrazumijeva kao tipološki, a ne bukvalni broj… da izrazi ideju totaliteta.“[8] Ova lista uključuje one rođene kasnije u sadašnjem broju kako bi se došlo do ovog konceptualno značajnog broja.
Radije kreativno prilagođavamo naše razumijevanje ovih stihova jer nije bilo potrebe da Tora navodi ko je rođen gdje i kada. Tora jednostavno daje prikaz treće generacije Jakova, a zatim ide dalje kako se ne bi morali vraćati ovoj temi u komadićima. To nalazimo i u drugim okolnostima. Na primjer, smrti Abrama i Isaka spominju se u Tori prije nego što su se zaista dogodile jer je narativ koji se bavi njihovom osobom završio. Slično i ovdje, Tora će se fokusirati na Mojsija, tako da je lista jednostavno sredstvo za dokumentovanje sledeće generacije bez značaja u pogledu mjesta njihovog rođenja.
Ukratko, tradicionalno učenje da se Izlazak 12:40 ne može shvatiti doslovno i da Izraelci zapravo nisu bili u Egiptu 430 godina zbog odlomaka u Postanku 46 koji mogu implicirati da su svi oni nabrojani zapravo rođeni u to vrijeme. Budući da je tako, Kehat je rođen prije silaska u Egipat. Ovo rezultira nedovoljno dostupnih godina da se dostigne broj od 430 (ili 400) i podložan je poteškoćama koje su gore navedene. Međutim, ovi problemi nestaju s novim razumijevanjem genealoškog popisa u Postanku 46. Odlomci u Postanku 46 bili su popis Jakovljevih unuka kako bi se utvrdila imena glavnih (ali ne i svih) porodica Izraelaca, a ne računica o tome ko je gdje rođen.
Računica koja proističe iz gornjeg shvatanja
Izlazak 12:40 navodi kao činjenicu da su Jevreji bili u Egiptu 430 godina. Levije, sa 43 godine, dolazi u Egipat sa svojom braćom i Jakovom.[9] Levije živi svoje poslednje 94 godine u Egiptu (Izl. 6:16). Kada su Jakov, Levije i ostali sišli u Egipat, Josif je već boravio tamo 22 godine pošto je prodat kada je imao sedamnaest godina. Prema ovom proračunu, Levije živi 94 godine u Egiptu (njegovih 137 godina života kako je zabilježeno u Izlasku 6:16 manje 43 godine kako je gore izračunato, ostavljaju 94 godine).
Stoga, ako su Izraelci bili u Egiptu 430 godina, Mojsije je rođen 80 godina prije nego što su Izraelci napustili Egipat, što je bilo 430 godina nakon što je Jakov došao u Egipat (vidi Izlazak 7:7 i 12:40). Prema najpouzdanijoj biblijskoj hronologiji, godina Mojsijevog rođenja je 1575. prije n.e. S obzirom na to da su 22 godine aktualizovane od trenutka kada je Josif sišao u Egipat pa do dolaska Levija, preostalo nam je 328 godina između vremena kada je Levije stigao i Mojsijevog rođenja, što se mora uzeti u obzir. Zajedničke godine Levija u Egiptu sa životnim vijekom Kehata i Amrama ukupno su 364 godine (94 Levije + 133 Kehat + 137 Amram = 364 godine). Kao što je gore izračunato, minimalni broj potrebnih godina (pod pretpostavkom da se godine ne preklapaju) iznosi 328 godina. Sada imamo 36 godina fleksibilnosti koja omogućava da se Amram i Mojsije rode svojim očevima Kehatu i Amramu kada su svaki imali preko 120 godina. Tora nas obavještava o čudesnoj dugovječnosti i potomstvu u starosti tako što nam daje vremenske okvire. To pruža više čudesne pozadine za Mojsijevo rođenje, posebno uzimajući u obzir da je Amram oženio svoju tetku Johavedu (Izl. 6:20) koja je vjerovatno bila starija od njega.
Kako god računali, moramo uzeti u obzir da je genealoški popis za vrijeme ropstva Izraelaca u Egiptu izvjesno ograničen na nabrajanje bitnih Jakovljevih potomaka koji vode do Mojsija, tako da je uspostavljanje precizne hronologije tokom tog perioda nemoguća misija i čak nesvrsishodno. Zbog samih okolnosti u kojima se izraelski narod nalazio, logično je da je taj period istorijski opskuran.
Jednom kada se ovaj pristup usvoji, ne samo da je moguće da su djeca Izraela bila u Egiptu 430 godina, već s obzirom na precizan zapis u Izlasku 12:40, to mora biti slučaj. Zapis od 430 godina je svrsishodan jer predstavlja istorijsku činjenicu.
Ako to rezimiramo po vremenskoj skali, dobijamo sledeće:
- Josif (1964-1854 prije n.e.)
- Josif u dobi od 17 godina biva prodat u Egipat (1947. prije n.e.)
- Josif postaje drugi čovjek Egipta sa 30 godina (1934. prije n.e.)
- Jakov dolazi u Egipat 1925. prije n.e. u dobi od 130 godina – početak perioda od 430 godina
- Mojsije (1575-1455 prije n.e.). Rođen 80 godina prije nego što su Izraelci napustili Egipat.
- Izlazak iz Egipta 1495. prije n.e. – kraj perioda od 430 godina
Da je boravak u Egiptu zaista trajao samo 210 godina, tekst bi dao podsticaj da se izričito kaže da je vrijeme koje su proveli u Egiptu u stvari bilo manje od prvobitno utvrđenih 400 godina, jer bi takav scenario podstakao slavljenje Boga kao milostivog da okonča dekret prije vremena.
Ali, čak i prema pristupu koji smo upravo iznijeli, kako pomiriti 400 godina prorečenih prilikom uspostavljanja saveza između polutki u Postanju 15:13 i 430 godina u Izlasku 12:40? To se objašnjava tako da je Savez između polutki bio okvirno proročanstvo koje se moglo ostvariti za tačan broj od 400 godina ili je moglo biti produženo. Naravno Izlazak 12:40 i Galatima 3:16-17, koji navode 430 godina, bilježe stvarni broj istorijskih godina u kojima su Izraelci bili u Egiptu. Dakle, prvobitno proročanstvo ne kaže da će Izraelci izaći odmah nakon 400 godina, to je bio minimalni vremenski okvir.
Kako su stvari zaista funkcionisale u praksi? U Jošui 24:14 Jošua Nunov govori ljudima da se oslobode idolopoklonstva koje su praktikovali s druge strane Jordana i koje su njihovi preci upražnjavali u Egiptu. Ezekijel 20:8 se odnosi na obožavanje idola kojim su se Izraelci bavili dok su bili u Egiptu. Ovi izvori dokazuju da, iako su Izraelci mogli biti izvedeni nakon 400 godina ropstva, oni to nisu zaslužili tj. sami nisu bili spremni, te je Egzodus tako odgođen za dodatnih 30 godina. Možda Izraelci ni tada ne bi bili oslobođeni da nisu zavapili k Bogu i da im se Bog nije smilovao. To nam govori koliko je važno da se Božji narod osloni na data obećanja i pozove se na njih. Bog je Bog odnosa i traži saradnju od strane svog naroda. Bitno je zapaziti da su događaji koji su doveli do Egzodusa bili pokrenuti nekoliko decenija prije isteka perioda od 400 godina (Izlazak 1), ali niti je narod bio spreman za jedan takav obrt niti, pak, njihov izabrani vođa – Mojsije. U Izlasku 2. glava zabilježen je slučaj kad Mojsije ubija Egipćanina koji je tlačio nekog od njegove braće. Moguće da je taj Egipćanin zaista zaslužio da bude kažnjen smrću, ali to nije Božji metod rada pa je Mojsiju trebalo dodatnih 40 godina u Madijanskoj pustinji da izgradi karakter koji je Bogu bio neophodan za jednu tako složenu misiju. Čak se ni Mojsijevi sunarodnici nisu slagali sa tim činom i imali su odbojan stav prema njemu (Izl. 2:14). S druge strane, sam narod koji je izašao iz Egipta bio je vrlo neprijemčiv za Božju školu, tako da, kad god bi se pobunili, žalili su za Egiptom kao „boljim mjestom“ za život od onog u čemu su sada i kuda ih je Mojsije vodio po obećanju. Zbog pobunjeničkog duha, gotovo čitava ta generacija je na kraju propala u pustinji prije ulaska u Obećanu zemlju.
Slično tome, 70 godina Vavilonskog ropstva nije se završilo Božjim potezom „čarobnim štapićem“ – teleportacijom iz Vavilona u Judeju niti tačno po isteku tog perioda, već su morali biti uloženi ozbiljni napori Judejaca u tom pravcu, a Božje proviđenje je vodilo događaje shodno toj dinamici.
Dakle, iako s pravom kažemo za Bibliju da je „Riječ Božja“, moramo uzeti u obzir ljudski faktor, biti upoznati kako nadahnuće funkcioniše i imati razuman pristup njenom tumačenju. U protivnom, završićemo u nekom obliku fanatizma, ili čak u idolopokloničkom odnosu prema samom Svetom Pismu.
Kolateralni dokaz
Prihvatanjem Izlaska 12:40 kao istorijske činjenice i prilagođavanjem našeg razumijevanja Postanja 46:8-27 kao kompletne liste Jakovljevih unuka, čak i ako nisu nužno rođeni prije silaska, rješavaju se i drugi problemi.
U Brojevima 26, Tora navodi sva porodična imena Jakovljevih unuka. Zapazite da nijedan Jakovljev sin nema nijednog dodatnog sina navedenog u Brojevima 26. Da li je uvjerljivo pretpostaviti da su svi Jakovljevi sinovi došli u Egipat sa svim njihovim rođenim sinovima? Niko nije imao ni jednog sina u Egiptu? Ovi ljudi su došli u Egipat u svojim 30-im i 40-im godinama, i živjeli dodatnih 80 i više godina i nisu imali dodatnih sinova? Ovo je krajnje malo vjerovatno. Uzmimo Benjamina kao primjer. On dolazi u Egipat sa svih 10 sinova koji su mu se rodili u 31. godini i nema nijednog dodatnog sina sve svoje godine u Egiptu. Isto važi i za sve Jakovljeve sinove. Jasno je da spisak Jakovljevih unuka uključuje neke koji su rođeni u Egiptu.
Nadalje, ako se vjeruje da su Geršom (što znači „došljak u tuđoj zemlji“) i Merarije (što znači „moja gorčina“) već rođeni u Hananu, a ne u Egiptu, treba se zapitati zašto bi Levije izabrao takva imena za svoju djecu („stranac“ i „gorčina“)? Ova imena su vrlo prikladna za boravak u egipatskom egzilu, a ne imena za vrijeme dok on još uvijek živjeli u svojoj domovini.
Još jedan dokaz dolazi iz naracije o Judi i Tamari na početku Postanja 38. Poglavlje počinje riječima, o tom vremenu, vremenu kada je Josif prodan kao rob. Ova epizoda počinje 22 godine prije nego što se Juda preselio sa svojim ocem i braćom u Egipat. Juda uzima ženu kada ima oko 21 godinu (kao što se to događa nakon prodaje Josifa, a Josif je imao sedamnaest godina, što čini Judu starim otprilike 20-21 godinu). Zatim ima troje djece, Era, Onana i Šelu. Uzima ženu za Era; Tora je naziva ženom – išah (Postanje 38:6). Možemo pretpostaviti da je Er u to vrijeme morao imati najmanje 13 godina da bi se oženio ženom. Bog čini da umre, a Juda je naredio Onanu da uzme Tamaru. Ako je Onan samo godinu dana mlađi od Era, moralo je proći najmanje 15 godina od početka ovih događaja. I Onan je ubijen zbog svog zla i Juda kaže Tamari da se vrati u kuću svog oca dok Šela ne odraste. Najstarija dob koju je Šela mogao imati u ovom trenutku je oko 12 godina.
Prošlo je mnogo vremena (Post. 38:12) i Tamara vidi da se ne udaje za Šelu. Ako od ove tačke do Tamarinog rođenja Faresa i Zare prođe samo godinu dana, proći će 16 godina od Josifovog odlaska u Egipat. To znači da kada se Fares spusti u Egipat, najstarija dob koju može imati je šest godina. Ipak, Postanje 46:12 spominje njegova dva sina, Esrona i Jamuela. Da li je Fares počeo dobijati djecu sa 5 godina? I, kao gore, Faresovi sinovi u Brojevima 26 navedeni su kao ista dva sina u Postanju 46. Da li je logično da je Fares došao u Egipat kao dijete sa dvoje svoje djece i nije imao više sinova iako je živio cijeli svoj odrasli život u Egiptu? Jasno je da Tora spominje Jakovljeve unuke koji su rođeni prije silaska i dok su bili u Egiptu.
___________________________
[1] H.C. Leupold’s Exposition of Genesis; Matthew Poole’s Commentary.
[2] Henry Ainsworth, Annotations on the Pentateuch or the Five Books of Moses; the Psalms of David and the Song of Solomon (Glasgow, Scotland: Blackie and Son, 1843), p. 83.
[3] David Wright, How Long Were the Israelites in Egypt?, Answers in Genesis, July 5, 2010.
[4] Dr. Floyd Nolen Jones, The Chronology of the Old Testament (Green Forest, Arkansas: New Leaf Press, 2005), p. 57–60.
[5] James Ussher, The Annals of the World translated by Larry and Marion Pierce (Green Forest, Arkansas: Master Books, 2003), p. 26–27.
[6] Nosson Scherman, The Stone Edition: The Chumash (Brooklyn, New York: Mesorah Publications, 1998) p. 359.
[7] Moshe Shammah, Recalling the Covenant (Jersey City, New Jersey: Ktav Publishing, 2011) p. 221.
[8] Nahum Sarna, The JPS Torah Commentary – Genesis (Philadelphia: The Jewish Publication Socirty, 1989) p. 317.
[9] Vidi: Postanje 29:26 – 30:30: Levije je oko 4 godine stariji od Josifa; Postanje 41:46: Josif ima 30 godina kada stoji pred faraonom; i Postanje 45:6: devet godina je prošlo od početka sedam dobrih godina.
