Šta su od Boga određene strukture vlasti?
Odgovornost je temeljna premisa na kojoj se grade svi odnosi. Kao djeca Božja, djeca zemaljskih roditelja, roditelji naše djece, zaposleni, poslodavci i građani zajednica, svako od nas mora mudro izvršavati svoje odgovornosti i kao instrument vlasti i kao onaj koji je podređen autoritetu. Dakle, Božji naum može biti implementiran u našem odnosu s Njim, našim porodicama, našim zajednicama i na državnom odnosno globalnom nivou. Prepoznavanje i poslušnost odgovornom licu unosi sigurnost i red u svakoj organizovanoj grupi ljudi. Svaka osoba od vođe traži smjer i odgovornost, a on ili ona daje smjernice za rješavanje pitanja ili problema koji se pojave. Odgovorni je na kraju odgovoran za aktivnosti i produktivnost grupe.
U Bibliji Bog ocrtava strukture vlasti koje daju smjernice za porodicu, vjersku zajednicu, radno mjesto i državnu upravu. „Neka se svaka duša pokorava višim autoritetima; jer nema vlasti da nije ispod Boga, i pod Bogom su postavljene. Zato, ko se suprotstavlja vlasti, protivi se Božjem uređenju, a oni koji mu se protive navući će osudu na sebe.“ (Rimljanima 13:1).
Bog je Izvor svega autoriteta
Vrlinom onoga koji je Tvorac svega, Bog je suvereni vladar univerzuma. On ima svu moć i svu vlast (Danilo 2:20-21), i povjerava uloge vođstva pojedincima u porodici, vjerskoj zajednici, na radnom mjestu i u vladi.
Uređenost koju nalazimo u strukturama autoriteta odražava poredak Božje vlastite prirode. To je koncept koji postoji još prije svakog stvaranja u odnosu Boga i Njegovog jedinorođenog Sina. Zapazite da Sin, iako dijeli Očevu božansku prirodu i nosi Njegovo jasno obličje, nije replika još jednog istovjetnog Boga – drugi Izvor i su-jednaki autoritet – već je podređen i pokoran Ocu (1. Korinćanima 11:3). Upravo je pad Lucifera i anđela koji su stali na njegovu stranu bio prvi atak na uspostavljeni Božji poredak života, da bi se pobuna zatim proširila na ljudski rod sa istom premisom. Zbog toga Pavle konstatuje: „Jer iako ima onih koji se nazivaju ‘bogovima’, bilo na nebu bilo na zemlji, jer ima mnogo ‘bogova’ i mnogo ‘gospodara’, za nas postoji jedan Bog Otac od koga je sve, i mi u Njemu, i jedan Gospod, Isus Hrist, kroz koga je sve, i mi kroz Njega.“ (1. Korinćanima 8:5-6) Obratite pažnju da nadahnuti apostol ovdje ne izjednačava Boga i Hrista, niti to Biblija čini na bilo kojem drugom mjestu, već govori o hijerarhijskoj i funkcionalnoj razlici između Oca – koji je Izvor svega – i Sina – koji je božanski Kanal. Sin uvijek tvori Očevu volju i ne pokušava djelovati kao nezavisni Izvor ili još jedan autoritet istog ranga (Matej 6:13; 11:27; Luka 3:22; Jovan 5:36; 8:28-29; 10:25). Sin dobija punomoćje od Oca i biva autorizovan od Oca. Sin je tako božanski određeni Posrednik koga trebamo slušati (Matej 17:5, drugi dio). Na ovom proto principu nebeske Porodice zasniva se kompletno uređenje odnosa po Božjoj namjeri i volji.
Četiri biblijske strukture božanski delegiranog autoriteta
Delegirani autoritet je biblijski i legitiman. Bog je odredio ljudski autoritet u četiri oblasti i uspostavio poseban lanac upravljanja u svakoj oblasti. Ova struktura podrazumijeva zdrave autoritete i nema za cilj izražavanje superiornosti ili inferiornosti (zloupotrebu autoriteta). Unutar društvenih struktura svaka uloga u lancu autoriteta je neophodna za uspjeh odnosa.
- Porodica: Muž – žena – djeca
Bog povjerava muževima vođstvo porodične jedinice (Postanje 1:26; 2:21-24; 1. Korinćanima 11:3). Muž treba da voli svoju ženu kao što voli sebe. Žena treba da se potčini vođstvu svog muža, idući uz njega kao pomoćnica. Roditelji su odgovorni da vaspitavaju svoju djecu, a djeca da poštuju i slušaju svoje roditelje. (Efescima 5:21 – 6:4; Izreke 6:20-21).
- Vlada: Nacionalni lideri – lokalni zvaničnici – građani
U Svetom pismu nam je naloženo da poštujemo i pokoravamo se vladinim autoritetima i uredbama i da živimo časno u našim društvenim zajednicama. Državni lideri i lokalni zvaničnici trebaju biti oni koji će obezbijediti zakonodavni i pravni sistem, te sprovoditi zakone sa izvršnom silom da kažnjavaju zločine i odaju počasti onima koji rade dobro. (Vidi Matej 22:21; Titu 3:1; 1. Petrovu 2:13-17 i Rimljanima 13:1-5).
- Vjerska zajednica: vjerske vođe/starješine – članovi zajednice
Unutar vjerske zajednice, vođstvo propovjednika, starješina i učitelja je od suštinskog značaja za zdravlje Tijela Hristovog. Vjernici treba da poštuju vođe i da se pokoravaju jedni drugima i hode u poniznosti. (Vidi Efescima 4:11-16, Jevrejima 13:17 i 1. Petrovu 5:1-11). Duh poniznosti je najbolja prevencija protiv težnje pale ljudske prirode za zauzimanjem neodgovarajuće pozicije ili kontrole nad drugima.
Treba posebno naglasiti da u vjerskoj zajednici božanski ideal ima mnogo veći prioritet nego kad su u pitanju građanski autoriteti. „Znate da vladari naroda gospodare njima i velikaši ih drže pod vlašću. Ali, neka među vama ne bude tako. Nego, ko hoće da bude velik među vama, neka vam bude služitelj, i ko hoće da bude prvi među vama, neka vam bude sluga, baš kao što ni Sin čovečiji nije došao da mu služe, nego da služi i da svoju dušu da kao otkupninu za mnoge.“ (Matej 20:25-28)
Shodno tome, ispravnost vjerskih autoriteta je od najveće važnosti sve dok živimo u uslovima postojanja grijeha, jer od zdravog vođstva u ovoj oblasti uveliko zavisi spasenje i budući vječni život. Zato i postoje posebni kriterijumi za prepoznavanje i izbor takvih vođa (vidi 1. Timoteju 3. glava; Titu 1:6-9)! Poslušnost ovako uspostavljenim autoritetima ne treba nikome biti teret (vidi Jevrejima 13:17; 1. Petrova 5:5).
Ova struktura autoriteta je poseban predmet sotonskih napada i kvarenja, kako spolja tako i iznutra.
- Posao: Poslodavci – zaposleni
Poslodavci su pred izazovom da postupaju pravedno i pažljivo dok nadgledaju zaposlene, oblikujući njihovo ponašanje prema samom Bogu, koji treba biti njihov autoritet. Zaposleni su odgovorni da dobro služe, radeći svoj posao svim srcem kao Gospodu. (Vidi Efescima 6:5-9; Kološanima 3:22-4:1; 1. Timoteju 6:1-2 i 1. Petrovu 2:18).
Svako je odgovoran Bogu
Svaka osoba je odgovorna Bogu za svoja djela, bilo da je na vlasti nad drugima ili na poziciji pod vlašću. Bog nema predrasude u pogledu kulture, obrazovanja, položaja ili bogatstva, i On će suditi svakoj osobi prema pravednim standardima Njegovog Zakona.
Ljudske vlasti su odgovorne za način na koji vrše svoja ovlašćenja. Oni su odgovorni da obezbijede zaštitu i usmjeravanje za one pod njihovom brigom, da kažnjavaju one koji rade loše i da stimulišu one koji rade dobro.
Oni koji su pod autoritetom odgovorni su Bogu za svoje odgovore na autoritet. Pošto je Bog postavio autoritete nad nama, poslušati ih znači pokoriti se Božjem dizajnu i autoritetu u našim životima.
Ako autoritet od nas traži da učinimo nešto što nije u redu, trebamo mu se obratiti i objasniti zašto ne možemo kršiti Božje zakone. „Što god radite, činite to cijelom dušom kao Gospodu, a ne kao ljudima, jer znate da ćete od Gospoda dobiti odgovarajuću nagradu – nasledstvo. Služite Gospodaru, Hristu. A ko čini nepravdu, vratiće mu se ono što je nepravedno učinio, jer Bog nije pristrasan.“ (Kološanima 3:23-24)
„Tako i vi, mladići, budite pokorni starješinama. A svi budite podređeni jedni drugima i opašite se poniznošću, jer se Bog suproti oholima, a blagodat ukazuje poniznima. Ponizite se, stoga, pod moćnu Božju ruku, da bi vas uzvisio kad bude vrijeme, i sve svoje brige bacite na njega, jer se on brine za vas.“ (1. Petrova 5:5-7).
Delegirani autoritet je ograničen na četiri načina
- Opseg ovlašćenja je ograničen na područje ovlasti koje im je Bog dao. Bog ne zahtijeva od nas da se pokoravamo delegiranim autoritetima izvan legitimne sfere njihove vlasti. Zbog toga se žene pozivaju da „budu pokorne svojim muževima“ – ne svim muškarcima (1. Petrova 3:1; Efescima 5:22). Iz istog razloga, neprikladno je da roditelji nameću svojoj odrasloj djeci s kime moraju stupiti u brak, ili da građanske vlasti kažu svojim građanima koja vjerska uvjerenja moraju imati, ili da vjerske starješine govore hrišćanima koje poslove mogu prihvatiti.
- Ne postoji takva stvar kao što je autonomna delegirana vlast. Sva delegirana ovlašćenja su pod Božjom vlašću. Zbog toga, kada se Sveto pismo obraća onima koji imaju delegirani autoritet, ono se u istom odlomku obraća i onima koji vrše delegiranu vlast i podsjeća ih na njihove odgovornosti pred Bogom.
- Božji plan za svu delegiranu vlast je služenje (Marko 10:41-45; Rimljanima 13:4). Iako Bog često dopušta zlim ljudima da zauzimaju položaje delegirane vlasti, Sveto pismo osuđuje zloupotrebu tog autoriteta u svrhu eksploatacije ili ugnjetavanja, a Bog će ih lično pozvati na odgovornost za njihova djela.
- Jednom delegirani autoritet ne znači garanciju doživotnog ili trajnog autoriteta. Sam naimenovani autoritet može da zastrani ili da zloupotrijebi svoj položaj, bilo da se radi o pojedincu ili upravnom tijelu, u kom slučaju potčinjenost ne samo da nije obavezna nego je kontraproduktivna. (To je glavni razlog zašto Bog poziva svoj narod da izađe ispod kontrole i uticaja duhovnog Vavilona.)
Stavovi i akcije
Bog nas poziva na stav pokornosti (poštovanje i sklonost poslušnosti) prema legitimnim autoritetima bez obzira na karakter autoriteta (1. Petrova 2:18). Dok je naša poslušnost (slijeđenje naredbi) delegiranom autoritetu uslovna, naš stav pokoravanja (kao što je gore definisano) treba da bude bezuslovan.
Teret dokazivanja je na onome ko je pod autoritetom da opravda zašto ne bi trebao poslušati, a ne obrnuto. Osim ako nismo u mogućnosti da iz Svetog pisma ili razložno pokažemo da bi poslušnost delegiranom autoritetu predstavljala neposlušnost Bogu, trebali bismo biti poslušni.
Kada ne možemo poslušati naredbu delegirane vlasti jer vjerujemo da bi to predstavljalo neposlušnost Bogu, trebali bismo tražiti konstruktivnu alternativu koja će ispuniti pravedne zahtjeve delegirane vlasti i takođe nam omogućiti da budemo poslušni Bogu (vidi Danilo 1:8-16 za primjer ovoga. Dobar primjer je i traženje slobodne subote od sekularnog poslodavca.) U tom duhu možemo i trebamo postavljati pitanja, davati sugestije, pa čak i prigovarati – da bismo bili u mogućnosti da ih poslušamo.
Kad god je to moguće, trebali bismo biti sigurni da razumijemo zašto od nas delegirana vlast traži da nešto učinimo. Ovo je važno jer nam takvo razumijevanje omogućava da s više entuzijazma slijedimo njihova uputstva, i da to činimo kao odraz istinske poslušnosti Bogu (vidi Efescima 6:5,7; Kološanima 3:22,23 – „kao Gospodu“).
Kada je neposlušnost delegiranom autoritetu neophodna i očita, trebamo to učiniti s poštovanjem, a ne buntovno ili zlonamjerno. Takođe treba da jasno stavimo do znanja da vjerujemo da je ova akcija neophodna da bismo bili poslušni Bogu (vidi Djela 4:19,20; 5:29).
Poslušnost nasuprot neumjesnom individualizmu unutar vjerske zajednice
Da bismo pravilno vrednovali stvari unutar vjeskog tijela, moramo najprije naučiti praviti razliku između istinske vjere i religija koje su ustanovili ljudi ili pak modifikovali božanski određenu religiju. Izvornu vjeru definiše Sveto Pismo, i u osnovi ona ima dva ključna aspekta – Božja Uputstva i vjeru Isusovu (Otkrivenje 14:12). To je čini OBJEKTIVNOM vjerom, jer je definiše božanski autoritet. Takva vjera je „jednom predata svetima“ (Juda 1:3) i svaki pokušaj njene modifikacije predstavlja zloupotrebu sa najtežim konsekvencama pred Bogom (vidi: Galatima 1:6-9). Ova zloupotreba se zasniva ili na priklanjanju lažnim autoritetima ili na neumjesnom individualizmu u pokušaju izgradnje vlastite „privatne“ vjere.
Biblija na mnogo mjesta i kroz brojne primjere upozorava na ove opasnosti. Možete li zamisliti i opravdati nekog pojedinca ili grupu koji bi zahtijevali da daju vlastito mišljenje ili „preispitaju“ zakone, uredbe, propise i pravila koja je Bog dao preko Mojsija i sami odluče šta im je prihvatljivo a šta ne? Zapravo izvještaji u Petoknjižju govore nam o stalnim pokušajima pobune pojedinaca ili udruženja protiv Mojsija kao Božjeg delegiranog autoriteta i samog Boga. Kad su Mirjam i Aron, Mojsijevi sestra i brat, pokušali da uspostave autoritet jednak Mojsijevom, sam Gospod ih je prekorio: „Mojsiju… je povjeren cio moj dom… Kako se onda niste bojali da govorite protiv mog sluge, protiv Mojsija?“ (4. Mojsijeva 12:7-8)
Druga bitna stvar koju moramo imati na umu je progresija Božjeg Plana spasenja i specifičnosti vremena u kojem živimo. To zahtijeva prepoznavanje znakova vremena na osnovu proročanstava iz Božje Riječi i nošenje posebno naglašenih poruka za određeno vrijeme. Dakle, osim Biblije i biblijske istorije, imamo i nasleđe Božjeg naroda iz prošlosti – onih koji su prepoznali i slijedili posebno božansko vođstvo, i čiju ostavštinu i dobijenu svjetlost i mi treba da poštujemo i slijedimo. Na taj način nasleđe zdrave vjere seže unazad kroz istoriju sve do Adama. I to je naše nasleđe. „Ovako kaže Gospod: Stanite na puteve i gledajte. Pitajte za stare puteve, pitajte gdje je pravi put, i idite njim, pa ćete naći mir svojim dušama.“ (Jeremija 6:16)
To znači da niko od nas nije pozvan da gradi individualnu religiju koja ima tendenciju odstupanja od sledećih smjernica: 1) utvrđenih i biblijski definisanih doktrina tj. osnovnih istina; 2) božanski datih i otkrivenih progresivnih istina u kontekstu razvoja Plana spasenja i specifičnog kursa za određeno vrijeme. Pri tom, druga smjernica ili putokaz jasno proishodi iz autoriteta prve.
Kad su Berejci pažljivo proučavali starosavezne spise kako bi se uvjerili da nova nauka o Isusu kao Mesiji ima pokriće u njima, to je bilo veoma razborito od njih iz više razloga. Svaka osoba bi trebala da se upozna sa razlozima svoje vjere. Međutim, uvijek postoji razlika između upoznavanja vjere i navodnog „preispitivanja“ sa tendencijom rušenja stubova vjere, što je jednako sektašenju i jeresima. Mi nismo pozvani da rušimo nijedan stub niti autoritet koji je Bog već potvrdio. Tu leži najveća opasnost individualizma i nerazlikovanja potrebe kada da budemo kao Berejci, a kada se to može lako pretvoriti u građene vjere zasnovane na subjektivnim mišljenjima i vlastitim umnim i intelektualnim (ne)sposobnostima. Tako se profilišu pseudo autoriteti koji dalje služe kao medijumi za pronošenje i širenje jeresi (2. Timoteju 4:3-4).
Dakle, ukoliko unutar vjerske zajednice postoji saglasnost oko osnovnih istina i onoga što nazivamo sadašnjim istinama (2. Petrova 1:12), tada je to skupina vjernika koji dijele istu vjeru. Ako neko nije saglasan u jednom ili oba područja istine, tada takva osoba ne dijeli istu vjeru sa ostalima. Na primjer, ako imamo jasno protumačena vremenska proročanstva, međaše za poslednje vrijeme i označen kurs za Božji narod posletka, svaki pokušaj obaranja tih međaša je akt koji takvu osobu ili grupu stavlja u opoziciju vjernima. Jedan od glavnih znakova prepoznavanja njihovog pogrešnog djelovanja je negiranje i rušenje božanski potvrđenog autoriteta i preferiranje sopstvenih mišljenja ili stavova lažnih učitelja/autoriteta. Ako ste sami u tome ili pristalica takvog društva, vi niste „Berejci“, iako sebi možete laskati da jeste, nego pobunjenici i jeretici.
Na ovoj tački razlikovanja stvari možemo postaviti i pitanje „veće svjetlosti“. Veća svjetlost je istinska svjetlost samo kada dodatno rasvjetljava određene pojedinosti ili kristališe postojeće međaše vjere, a nikako njihovo negiranje, odbacivanje ili rušenje (vidi Isaija 8:20).
Međutim, unutar vjerske zajednice, neslaganje u nekim pojedinostima se razlikuje od pobune ili neposlušnosti. Delegirani autoritet nije nepogrešiv i nije sveznalica. Možemo se neslagati sa delegiranim autoritetima u vezi sa određenim nefundamentalnim pitanjima, a ipak zadržati pokorni stav ako pravilno postupamo s neslaganjem i napokon sa samim sobom. Očigledno je da se nikada nećemo složiti sa našim liderima oko svega, ali većina područja neslaganja je dovoljno mala da jednostavno možemo da se složimo sa onima koji vode. Neka pitanja su, međutim, dovoljno važna da nam savjest govori da moramo poduzeti dalje mjere. U tim slučajevima, prvo što treba uraditi je da o tome razgovarate sa onima koji predstavljaju autoritet. Možda ćemo ih uvjeriti da je naše gledište ispravno; možda će nam oni pokazati gdje griješimo. Bilo koji od ovih rezultata bi okončao neslaganje. Ako ova radnja ne riješi neslaganje, moramo odlučiti koliko je to pitanje važno i shodno tome se pokoriti autoritetu ili mijenjati zajednicu.
Ove stvari nisu uvijek lake za procijeniti i pravilno odmjeriti, ponajviše iz razloga što velika većina ljudi ne zna ili ne želi da odvoji subjektivno (ograničeno i pristrasno) mišljenje od objektivnih istina. Takođe nemaju svi ljudi iste kapacitete i sposobnosti da razluče stvari i sagledaju veliki mozaik povezanih istina. To veoma otežava sinhronizovanu akciju različitih udova unutar Hristovog Tijela, jer kad god neki ud pokušava da vrši funkciju koja mu ne pripada nastaje problem i tri cijelo Tijelo. Podsticanje neadekvatnih akcija i ispada unutar vjerskog tijela je sigurno najubojitije oruđe neprijatelja protiv Božje naroda. To ostavlja gorke plodove nejedinstva i pobune koja će postojati sve do Drugog Hristovog dolaska.
Naravno da nam Božja Riječ daje sve potrebne instrukcije kako bismo trebali graditi vjersku zajednicu, prepoznati i poštovati autoritete i svoje adekvatno mjesto, ali zbog prisustva grijeha i njegovih posledica zastranjivanja i sukoba će uvijek biti. Sekularni sistem vrijednosti i tekovine savremenog društva kao što su navodna demokratija i izraženi individualizam (samodovoljnost) takođe vrše jak uticaj na umni sklop i ponašanje onih koji se izjašnjavaju kao vjernici.
Zaključak
Možemo konstatovati da je Bog kao apsolutni Autoritet delegirao strukture autoriteta u međuljudskim odnosima, i da je imanje zdravog autoriteta neophodnost za pravilno usmjeravanje na individualnom, porodičnom, poslovnom i društvenom planu. Individualizam i odbacivanje autoriteta nisu dio Božjeg plana. Neselektivno upoznavanje objektivnih istina i specifičnih smjernica (međaša) za naše vrijeme je od ključne važnosti za: i) pravilno profilisanje uma i ličnosti; ii) izgradnju karaktera po Božjem obličju, što vodi posvećenju i podobnošću za vječni život; i iii) slijeđenje ispravnog kursa koji Bog želi od svog naroda i koji vodi spasenju.
Institut za izučavanje religije
I šta da radiomo kada nema, ili neznam da postoje, zajednice sa kojima delimo osnovne duhovne principe? Kako da menjamo za nešto što ne znamo da postoji?
Šta sa legitimnom vlašću koja radi sve na uništavanju sopstvene javne zajednice?
Ako nema takvih, onda se držiš onoga što je ispravno, ali uvijek ih zapravo ima. Čak i kad se Iliji činilo da je ostao sam za Boga, u stvarnosti to nije bio slučaj.