Očupano klasje izaziva kontroverzu oko subote (Matej 12:1-8; Marko 2:23-28; Luka 6:1-5)
„U to vrijeme je Isus na šabate prolazio kroz žitna polja. A njegovi učenici ogladnješe pa počeše da kidaju klasove i da ih jedu.“ (Matej 12:1)
„Druge Subote [posle Prvina] je prolazio kroz žitna polja, a njegovi učenici su kidali klasje, trljali ga rukama i jeli.“ (Luka 6:1)
Isus i njegovi učenici hodaju kroz zasađeno polje žita. Počinju da čupaju klasje i jedu ih. Ovo nije krađa; zakon je dozvoljavao ljudima da ručno čupaju žito ili grožđe sa susjedove njive ili vinograda, sve dok ne beru žito srpom ili ne stavljaju grožđe u vreću (Ponovljeni zakon 23:24-25). To bi omogućilo onima koji su bili siromašni da nađu hranu u sezoni žetve, a da ne uzimaju previše od prihoda svojih susjeda.
Međutim, fariseji će i dalje vrebati svaku priliku da optuže Hrista i njegove sledbenike. Ovaj događaj se zbiva na „šabate“. Zbog nerazlikovanja sedmične Subote i dana koji su takođe nazivani „šabati“, većina komentatora poistovjećuje ovaj „prekršaj“ sa sedmim danom.
Subota počinje u petak uveče sa zalaskom sunca i nastavlja se do zalaska sunca u subotu uveče. Prema biblijskom kalendaru, počevši od sedmice Stvaranja (Postanje 2:1-3), Subota je sedmi dan u sedmici. Svetkovanje subote je propisano u Četvrtom uputu Dekaloga (Izlazak 20:8-11). To je ustanova još od početka Stvaranja i prije pada u grijeh, te je njena obaveznost trajna i neupitna.
Međutim, u Mojsijevom zakonu propisano je još sedam obrednih subota (šabata).
Evo sažetog pregleda praznika i šabatnih dana.
PROLJEĆNI PRAZNICI
Pasha (Levitska 23:4-5): 14. dan 1. mjeseca (nisan); Erev Pesah.
Beskvasni hljebovi (Levitska 23:6-8; 9-14): Festival koji traje nedjelju dana, 15. do 21. dan. 1. mjesec (nisan); Pasha 1. dan festivala; 15. dan; šabat. Omer – Prvine; 16. dan; nije šabat; Jom Tov, 7. dan festivala; 21. dan; šabat. Svetkovina u Jerusalimu; žetva ječma.
Pedesetnica (Levitska 23:15-21): 50 dana od 15. nisana do 6. šivana; Šavuot Praznik sedmica; žetva pšenice; šabat.
JESENJI PRAZNICI
Trube (Levitska 23:23-25): 1. dan 7. mjesec (tišri); Roš Hašana; šabat; najava Dana pomirenja.
Dan pomirenja (Levitska 23:26-32): 10. dan 7. mjeseca (tišri); Jom Kipur; šabat.
Sjenice (Levitska 23:33-44): Osmodnevni praznik 15. do 22. dan, 7. mjesec (tišri); Sukot 1. dan festivala (15. dan; šabat), Šemini Aceret 8. dan festivala (22. dan; šabat); okupljanje u Jerusalimu; berba voća.
Zapazite da Isus i učenici prolaze kroz žitna polja „na šabate“. Većina prevoda Novog saveza ne pravi razliku između šabata u množini i šabata odnosno subote u jednini, čineći tako zabunu većom. Kada se ovo događa? Očigledno u proljeće, i to u periodu posle praznika Prvina, a prije Pedesetnice. U nekoj od tih „šabata“ (sedmica), računatih od Prvina do Pedesetnice (ukupno ih je bilo sedam), učenici kidaju klasje. Dakle, uopšte ne mora značiti da je taj dan bila i sedmična Subota. Ali rasprava ima konotacije držanja subote u uopštenom smislu.
Praznik Prvina bio je dan kad se žnjeo i prinosio prvi snop žita (Levitska 23:10-14). Od tada do Pedesetnice žito je čekalo na glavnu berbu.
Dakle, prekršaj ove uredbe bilo bi kidanje klasja prije praznika Prvina. Međutim, posle Prvina to je nešto što ne bi trebalo raditi do Pedesetnice u redovnim okolnostima. Ali učenici su očito bilo gladni i u prijekoj potrebi.
„Kad su to fariseji vidjeli, rekoše: ‘Vidi, tvoji učenici čine ono što ne smije da se čini u Subotu!’“ (Matej 12:2)
Prema njima, učenici čine nešto što nije „zakonito“, „ispravno“ ili „ovlašteno“. Fariseji su tvrdili da veoma poštuju Mojsijev zakon. Osim toga, slijedili su i provodili usmeni zakon, za koji su pismoznalci tvrdili da je Bog dao Mojsiju, ali mu nije rekao da zapiše.
„On im reče: ‘Zar nikad niste čitali šta je David učinio kad mu je nestalo hrane i kad su ogladnjeli on i njegovi ljudi? Kako je ušao u Božji dom, kad je Abijatar bio sveštenički poglavar, i pojeo hljebove za pokazivanje koje ne smije da jede niko osim sveštenika, a dao je i onima koji su bili s njim?’“ (Marko 2:25-26)
Isusov odgovor upravo ukazuje da je i sam svjestan da se u regularnoj prilici to ne bi trebalo činiti. On se zato poziva na slučaj Davida i njegovih ljudi. On ističe primjer Davida, najcjenjenijeg kralja u jevrejskoj istoriji. Jeo je izloženi hljeb, koji je bio postavljen u tabernakulu kako bi predstavljao Božji bliski odnos sa dvanaest plemena. Ovo je bilo dozvoljeno da jedu samo sveštenici (Levitska 24:5-9). Događaj se desio ubrzo nakon što je Jonatan konačno priznao da je njegov otac, kralj Saul, htio ubiti Davida. David je pobjegao, povevši sa sobom neke od svojih boraca, i došao do Ahimeleha u Šator. David je bio u očajnoj situaciji i trebala mu je hrana. Kazao je Ahimelehu da je u misiji za Saula, što je bila laž, a on i njegovi ljudi nisu imali vremena da uzmu namirnice, što je bila istina (1. Samuelova 20:1 – 21:6).
Markov izvještaj uključuje jednu razliku u odnosu na priču u Prvoj Samuelovoj. Marko imenuje sveštenika kao Abijatar. Samuel kaže da je to bio Ahimeleh, Abijatarov otac. Postoji nekoliko teorija koje ovo mogu pomiriti. Moguće je da je Ahimeleh bio u godinama, a Abijatar je zajedno sa svojim ocem služio kao prvosveštenik. Ili da je Isus mislio „u vrijeme Abijatra“. Vjerovatno je sam Marko napravio omašku.[1]
Dio poente sistema žrtvovanja bio je da će sveštenici i leviti biti dobro nahranjeni prinosima. Kada je David zatražio hljeb, Ahimeleh je rekao da ima samo izložene hljebove. Nakon što je zamolio Boga (1. Samuelova 22:9-10), Ahimeleh je dao Davidu hljeb (1. Samuelova 21:3-6). Jedenje izloženih hljebova je daleko veći prekršaj od čupanja klasja na šabat, ali ako je Bog to dozvolio, koliko bi više dopustio gladnim ljudima da čupaju klasje na šabat?
Odgovaranje farisejima nizom pitanja bila je uobičajena praksa u raspravama između rabina. Više od toga, Isus želi da fariseje pozove na odgovornost. Oni pokazuju plitak nedostatak brige za ljude pod njihovom duhovnom brigom. Božja namjera je da se Njegovi zakoni primjenjuju pravedno i sa dobrim prosuđivanjem, a ne u krajnostima fanatizma ili nemarnosti. Vremenom su ljudi poput fariseja dodavali sloj za slojem pravila povrh stvarnih Božjih uputa. Živjeli su u kompetitivnom ponosu – i jedni s drugima i sa običnim ljudima – zbog svoje sposobnosti da se pridržavaju tih pravila.
Ono što Isus ovdje ističe je da je izraelski poštovani kralj David mogao prekršiti doslovne, od riječi do riječi zahtjeve ovog Zakona kada je potreba bila velika. David nije bio osuđen ni zbog svoje prevare u ovom trenutku, niti zbog kršenja ovog hramskog zahtjeva. Isus pita fariseje kako njihovo restriktivno tumačenje pravila o čupanju žitarica za jelo u subotu objašnjava tu priču. Njegova namjera nije da odbaci Božji zakon, već da se usredotoči na Božju stvarnu namjeru u davanju zakona.
„Ili, zar niste čitali u Zakonu da na šabate i sveštenici u Hramu skrnave Subotu, i nisu krivi?“ (Matej 12:5)
Sada Isus nastavlja da postavlja svoja pitanja. Isti Mojsijev zakon, koji citiraju fariseji, napominje da je sveštenicima dozvoljeno da „rade“ dok služe u hramu subotom. Ti zadaci su njihovi rutinski poslovi. Zakon ih je, međutim, proglasio nevinim jer su radili ono što im je Bog naredio.
Opet, Isus pokazuje da Mojsijev zakon nije imao za cilj da uzdigne zakon iznad razboritog poštovanja Božje volje. Sveštenici su prvo služili Bogu, kako i moraju. Nisu služili krutom tumačenju riječi, dok su Bogu govorili da čeka. To bi bilo naopako i prekršilo bi same svrhe za koje je Bog dao to pravilo. Isus će pokazati da i fariseji zakonu pristupaju naopako, kao da je zakon sam sebi svrha. Njihova dodatna pravila poništavaju stvarnu namjeru Božjih zakona, namijenjenih za dobro Božjeg naroda.
„A ja vam kažem: ovdje je neko veći od Hrama. Kad biste znali šta znači: ‘Milosrđe hoću, a ne žrtve,’ ne biste osuđivali one koji nisu krivi.“ (Matej 12:6-7)
Isus je pokazao da subota nije sama sebi svrha. Iako Božji zakoni, kao što su dati, imaju značenje i autoritet, oni nisu namijenjeni da se primjenjuju bezumno doslovno. Čak i ako su njegovi učenici kršili farisejski koncept subote, oni nisu kršili Božju namjeru za subotu. Drugim riječima, pravilo subote, kako je Bog zamislio, ne bi osudilo ono što su učinili.
Sada Isus vodi svoj argument u novom smjeru. Stiglo je nešto što je čak veće od hrama. Isus najvjerovatnije govori o sebi kao o Mesiji. Shvatio je da su Zakon i Proroci na vrijeme ukazali na dolazak Mesije. On bi ispunio Zakon. Imao je prednost čak i nad radom hrama, koji je i sam imao prioritet nad svetkovanjem subote za sveštenike koji su obavljali posao.
Čini se da je Isusova poenta ovdje da čak i ako je ono što su učenici učinili bilo u neku ruku protiv normalnog značenja zakona o suboti, oni bi i dalje bili nevini jer su bili pod višim autoritetom Mesije. Ovo bi važilo u istom smislu kao što bi sveštenik koji služi u hramu bio nevin za svoj zakoniti rad.
Hrist je „važniji“ od hrama, jer je hramska služba sa svim svojim uredbama bila samo tipski prikaz Plana spasenja, a on je veliki Antitip. Bez Hrista obredi i praznici mogli bi se obavljati u nedogled, a da ne postignu stvarnu svrhu. To je naglašeno u poslanici Jevrejima.
Isus nastoji da fariseje pozove na odgovornost jer nisu obavili svoj posao. Trebalo je da pružaju duhovnu brigu i vođstvo narodu Izraela. Isus primjenjuje citat iz Osije 6:6 na njihovo vođstvo. On insistira da je njihov posao da pokažu milosrđe Božjem narodu umjesto da ga opterećuju dodatnim pravilima i propisima koji su nadilazili jasno čitanje Božjih zahtjeva u Zakonu.
Isus kaže ovim farisejima da je njihova optužba za kršenje zakona protiv njegovih učenika jer su čupali i jeli žito subotom još jedan dokaz da ne shvataju Božju volju. Oni ne razumiju suštinu Božje brige za Njegov narod. Oni i dalje drže poštovanje vjerskih pravila, krutu i nepromišljenu privrženost tradiciji i doslovnosti, kao višu vrijednost od pokazivanja milosti prema ljudima pod njihovom brigom.
„Zatim im reče: ‘Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi Subote. Dakle, sin čovječji je gospodar i Subote.’“ (Marko 2:27-28)
Isus jasno daje do znanja da Zakon ima veću svrhu nego da se slijedi u slijepoj doslovnosti. Postoji značenje iza Božjeg zakona, a neke od Božjih namjera su veće od drugih. Briga za potrebite, na primjer, važnija je od ceremonijalnih rituala. Subota nije sama sebi svrha, već je uspostavljena za dobro čovjeka.
Još jednom, Isus koristi jevrejsku tradiciju koju fariseji slijede da bi dokazao svoju tačku. U jednom komentaru na Izlazak 31:14, jedan rabin sugeriše da je „ona sveta za vas“ što zapravo znači „sveta vama“ ili „držite subotu radi sebe“. Drugi komentariše: „Subota vam je data, ali vi niste predati suboti.“ To znači da su, prema vlastitoj logici fariseja, stroga starosavezna pravila u vezi sa subotom na dobrobit naroda. Ona nisu namijenjena da budu teret ili žrtva.
U kontekstu koji je dat u ova dva stiha, čini se sasvim izvjesno da pod terminom „sin čovječji“ Isus ne misli isključivo na sebe, već na ljudsko biće u opštem smislu. Na običnom biblijskom hebrejskom, „sin čovječji“ (ben adam) jednostavno znači „ljudsko biće“ (preko 90 puta u Ezekielu). Kako god bilo, poenta je jasna: subota treba da je za dobro čovjeka, umjesto da postane kruto pravilo iznad Božje stvarne svrhe i blagodati. Cijeli kontekst je Isusovo razotkrivanje izvrtanja smisla subote.
Na žalost, mnogi teolozi ovu izjavu tumače kao da Isus govori da „Gospodar subote“ (on sam) ima ingerencije da ukine ili preinači obavezu svetkovanja sedmog dana tj. da čini s tim što hoće. U tradicionalnom shvatanju, Isusov odgovor sadrži tvrdnju o njegovom božanstvu. Prema ovom shvatanju, kao Gospodar subote, Isus je iznad subote, a po asocijaciji u ovom slučaju i njegovi učenici. Ali takvo tumačenje promašuje samu srž Isusovog učenja o čovječanstvu. Isus kaže da su Božja ljudska stvorenja, Adamova djeca, važnija od subote! Dakle, Isus ne odstupa od Zakona u vezi sa subotom, već naglašava dar milosti iz kojeg dolazi Zakon. Da je postojala bilo kakva sugestija u Isusovim riječima da ima namjeru „mijenjati“ (ukinuti ili preinačiti) ustanovu Subote (ili kako tvrde svetkovatelji nedjelje, „premjestiti“ njenu svetost na drugi dan), to bi izazvalo žestoko protivljenje i rasprave i zasigurno bila jedna od tačaka optužnice protiv Hrista. Isto tako niko u novosaveznoj eri nije pokretao to pitanje, što je dokaz da niko nije ni pomišljao na bilo kakvu promjenu!
Iscjeljenje osušene ruke izaziva još jednu kontroverzu oko subote (Matej 12:9-14; Marko 3:1-6; Luka 6:6-11)
Jevanđelja bilježe drugu raspravu koju je Isus vodio sa farisejima o tome što je dopušteno subotom. Ova druga je slična po tome što se bavi i ljudskom potrebom na dan kada bi Jevreji trebalo da se suzdrže od posla.
Mojsijev zakon je jasan da Izraelci/Jevreji nisu trebali raditi u subotu (Izlazak 31:12-17). Većina obrednih i prazničnih šabata takođe su bili neradni dani. Zakon je bio toliko ozbiljan da je jedan čovjek pogubljen jer je skupljao drva prkoseći ovom pravilu (Brojevi 15:32-36). Ignorisanje subote bio je glavni razlog zašto je Bog sudio i disciplinovao Izraelce (Ezekiel 20:13). To je bio i jedan od razloga za Vavilonsko ropstvo (Ezekiel 22:6-15).
Nakon što su se Jevreji vratili iz Vavilona, pismoznalci su se plašili da će njihov grijeh dovesti do toga da ih Bog ponovo protjera, pa su donijeli vanbiblijske propise kako bi dali određene parametre. Fariseji su smislili listu od 39 stvari koje se kvalifikuju kao zabranjeni rad subotom kako bi se održao šabat. Fariseji smatraju da je njihova odgovornost da se pobrinu da svi poštuju te propise. Sada imaju dodatni podsticaj: ako uhvate Isusa kako krši propise, možda će imati priliku da ga se otarase (Luka 6:7, 11).
U stvaranju takve liste, fariseji su otišli predaleko u činjenju legitimne stvari. Imali su zadatak, djelimično, da pomognu narodu Izraela da zna kako primijeniti Božje naloge u svom svakodnevnom životu. Problem na koji je Isus ukazao je to što su izgubili iz vida svoju odgovornost da brinu o ljudima i da im pokazuju milosrđe. Umjesto toga, s vremenom su fariseji Mojsijevom zakonu dodali nerazumna pravila i propise. Pretvorili su judaizam u veliki teret umjesto da pruže veliko dobro ljudima.
Njihovi zahtjevi zabranjuju „liječenje“ u smislu medicinske njege koja ne spašava živote. Prema usmenom zakonu, dozvoljeno je – čak i obavezno – spasiti život. Isto tako, bila je dozvoljena medicinska pomoć za porođaj i obrezivanje ako je osmi dan padao na subotu. Ali nije dozvoljeno preduzimati namjerne korake za liječenje nekog drugog ili sebe. Ironično, osoba može tražiti od ne-Jevreja da preduzme te korake. Mišna Šabat 22:6 kaže da niko ne smije ispraviti udove djeteta osim ako se beba tek rodila. Čovjek čija je ruka bila smežurana nije bio u situaciji života ili smrti. Nadali su se da će Isus izliječiti tog čovjeka, kako bi ga mogli optužiti da je prekršio zakon. Oni ne samo posmatraju, oni ga špijuniraju. Istina, Isus bi prekršio samo njihovo tumačenje zakona. A njegov odgovor će pokazati koliko su njihovi stavovi zaista bili cinični i hladni.
„Osušena ruka“ znači smežurana i nepokretna. Moguće je da je muškarčeva ruka bila paralizovana, što dovodi do atrofije mišića. To je moglo biti uzrokovano stanjem kao što je dječja paraliza, koja uzrokuje paralizu i atrofiju.
Ali Isus zna šta oni misle. Isus takođe zna da je ova primjena zakona o suboti njihovo vlastito tumačenje Mojsijevog zakona, a ne Mojsijevog zakona kako ga je Bog dao.
Isus zna da farisejski zakon kaže da se može spasiti život, ali ne i namjerno poduzeti korake da se neko izliječi. On takođe zna da se ova primjena ne nalazi u Mojsijevom zakonu koji je dao Bog. Ako je dozvoljeno spasiti život, zašto ne bi bilo dozvoljeno izliječiti? Nije važno da li je čovjekovo stanje hronično, ili da li bi fariseji odobrili da se iscjeljenje dogodi nekoliko sati kasnije. Zašto ne činiti dobro sada ? Ne samo da je štetno dopustiti ovom čovjeku da pati više nego što je potrebno, već je štetno i koristiti nečiju patnju za testiranje političkog ili kulturnog neprijatelja.
Isus povezuje svoj stav prema čovjeku sa stavom fariseja prema njemu. „Dobro“ je od korijena riječi agatos, vezano za agape: samopožrtvovanu ljubav koja brine o dobru drugoga. Za razliku od fariseja, Isus povezuje „dobro“ sa spasavanjem života. „Zlo“ znači radnje koje su nemoralne ili netačne. Isus ovdje ne govori o čovjeku sa osušenom rukom. On govori o farisejima. Oni čine zlo planirajući da unište njegov život (Marko 3:6) na Šabat. Oni ne samo da rade, već planiraju i ubistvo tokom subotnjeg dana za koji tvrde da ga poštuju.
Reakcija fariseja je još ironičnija s obzirom na Luku 5:33-39. Za razliku od Isusovih učenika, fariseji redovno poste u znak pobožnosti i odanosti. Ali Bog je rekao da nije toliko zabrinut za ljude koji poste od hrane. On bi radije da oslobode ljude njihovog ugnjetavačkog jarma (Isaija 58:6). Za osušenu ruka to definitivno važi.
Jevanđelje po Mateju bilježi dodatno retoričko pitanje: „Ko od vas neće uhvatiti i izvaditi svoju jedinu ovcu ako ona na šabate upadne u jamu? A koliko je čovjek vrjedniji od ovce! Zato se na šabate smije činiti dobro.“ (Matej 12:11)
Ovo pitanje nije bilo samo nagađanje. Jame su se obično kopale kao zamke za grabljivce, za zaštitu stoke. Ponekad bi, međutim, ovce slučajno pale u jame, te možda i same bile ozlijeđene. Dok bi neki fariseji zabranili spašavanje životinje subotom, većina to ne bi postavila kao ograničenje. Nadalje, većina ljudi bi djelovala u milosti prema životinji umjesto da je ostavi u jami da pati.
Isusov odgovor ističe dvije važne stvari. Prvo, ako je ispravno pokazati milost životinji, kako bi bilo pogrešno pokazati milost prema osobi? Drugo, jasno je da Božji uput o neradu subotom nije usmjeren na situacije poput zarobljene životinje ili neke druge katastrofe. Niti ima za cilj da spriječi ljude da čine dobro.
Sada Isus dovodi tu poentu do kraja: Koliko je čovjek vredniji od ovce? Zato je, zaključuje on, dozvoljeno činiti dobro u subotu. Dobro je u ovom slučaju pokazati milost prema osobi ako je u vašoj moći da to učinite.
Činjenica da je Isus uspješno izvršio božanski opunomoćeno iscjeljenje subotom u sinagogi trebala bi reći farisejima da Bog podržava taj čin (Luka 6:10).
Fariseji su već bili zabrinuti jer je Isus dozvolio svojim učenicima da čupaju žito s polja i jedu zrnevlje u subotu (Luka 6:1-2). Sada su gledali kako Isus iscjeljuje usahlu ruku čovjeka. Ovo je preblizu tradicionalnim zakonima protiv ispravljanja udova, postavljanja kosti ili podešavanja iščašenog zgloba. „Pobožni“ fariseji su toliko ljuti da prave zavjeru sa Herodovim pristalicama da unište Isusa (Marko 3:6). Oni ne vide ironiju da je planiranje da se ubije čovjek mnogo veće kršenje zakona o suboti od iscjeljenja nekoga.
„Bijes“ je od grčke riječi anoja i doslovno znači „bez uma“, stoga se zaključuje da je bijes fariseja iracionalan. Rezultat još jedne osujećene zamke nije promijenio mišljenje ovih ljudi tvrdog srca. Umjesto toga, produbio je njihovu zavjeru protiv njega. Očajnički su željeli da ga unište. Problem je bio u tome što su izraelske vjerske vođe imale ograničenu formalnu političku moć unutar Rimskog carstva. Ako su zaista željeli Isusa mrtvog, morali bi ili da ga ubiju, da okrenu rulju protiv njega ili da uvjere rimske vlasti da je on revolucionar.
Zašto toliko mržnje? Na ličnom nivou, Isus ih je prozvao jer nisu na milosrdan način brinuli za Božji narod. Osramotio ih je u više interakcija. Otvoreno je osporavao njihov autoritet. Zvanično, njihova pritužba protiv Isusa bila je njegova tvrdnja da je Mesija Izraela i Sin Božji (Jovan 19:7). Pošto su bili sigurni da to nikako ne može biti istina, bila je to jeres koja je zaslužila smrt.
Još važnije pitanje je zašto fariseji nisu mogli vidjeti Isusa kakav je bio. Umjesto da prihvate da je njegova čudesna sila došla od Boga, odlučili su da je njegova moć od đavola (Matej 12:24). Umjesto da vide njegova djela i učenje kao ispunjenje Svetih pisama koje su tako dobro poznavali (Jovan 5:39-40), oni su ga vidjeli kao prijetnju njihovoj moći i statusu kvo pod rimskom vlašću.
Ovim se završava Lukin izvještaj o Isusovim kontroverznim postupcima koji su fariseje pretvorili u neprijatelje. Možda je počelo kada je dotakao nečistog gubavca, što nijedan farisej nikada ne bi učinio (Luka 5:13). On je privukao njihovu pažnju kada je izjavio da su grijesi paralizovanom čovjeku oprošteni (Luka 5:20-21). Isus je proširio jaz kada se gostio s grešnicima i spriječio svoje učenike da poste (Luka 5:29-30, 33). Tolerancija koju je pokazao kada su njegovi učenici brali i jeli žito subotom bila je uznemirujuća. Ali iscjeljivanje čovjeka subotom i tvrdnja da fariseji – a ne on – krše zakon doveli su vjerske vođe preko ruba.
Nakon što je napravio definitivni raskid sa farisejima, Isus se okreće svojim sledbenicima.
____________________________
[1] Pisci jevanđelja nisu bili nepogrešivi niti verbalno nadahnuti, kako pogrešno sugerišu mnogi teolozi. Luka u uvodu svog Jevanđelja naglašava da su se „mnogi trudili da sastave izvještaj o događajima“ vezano za Hristov život i službu (1. stih). U obraćanju Teofilu, on navodi: „pomno ispitavši sve od početka, odlučio [sam] da ti napišem sve po redu“ (3. stih) Dakle, Luka je uložio ozbiljne napore u pisanju Jevanđelja, što uključuje i prikupljanje relevantnih informacija. Stoga je Lukino Jevanđelje i hronološki napouzdanije.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
