Kriza

Kriza je psihičko stanje koje je uzrokovano nekim kriznim događajem posle kojeg uobičajeni mehanizmi suočavanja s problemima nisu dostupni ili nisu djelotvorni.

Kriza je sastavni dio života i događa se pojedincima, porodicama, skupinama i organizacijama. Događaj koji izaziva krizu kod jedne osobe neće nužno izazvati krizu kod nekog drugog.

Krizni događaj se definiše kao iznenadni i/ili rijedak događaj koji je izrazito uznemirujuć i stresan za većinu ljudi. Uključuje prijetnju ili doživljaj gubitka osoba, stvari ili vrijednosti važnih za pojedinca ili/i skupinu.

Ljudi imaju osjećaj da ga ne mogu sami savladati koristeći uobičajene mehanizme i strategije suočavanja sa stresom. Zbog toga dolazi do gubitka kontrole nad vlastitim životom.

 

Kako se ljudi ponašaju kada nastupi kriza?

Kada čovjek izgubi kontrolu nad vlastitim životom, tada se prepušta na milost i nemilost okolnostima koje ga okružuju. Spreman je da prihvati svaki savjet, pa čak i otvorenu sugestiju u nadi da prevaziđe određeni krizni događaj.

U takvim situacijama čovjek je u stanju da preduzme bilo šta samo da bi prevladao predstojeću opasnost. Zbog toga ne bi trebalo da nas iznenađuje ako u kriznim situacijama izbije ono najgore iz čovjeka.

Svjedoci smo poslednjih događaja gdje su se ljudi bukvalno otimali oko hrane i ostalih životnih potrepština. Pomahnitalo su praznili rafove i pravili sopstvene zalihe, a da se nijednog trenutka nisu okrenuli za sobom i zabrinuli se za sudbinu preostalih građana. Materijalni posjed i kvantitet daje ljudima osjećaj veće sigurnosti, iako je to najčešće apsurdno.

Na društvenim mrežama smo mogli da čitamo zlonamjerne komentare u kojima ljudska sebičnost izbija do najvećih mogućih granica. Ljudi su u krizi skloni tražiti „krivca“ odnosno „žrtveno jagnje“.

Ne postoji simpatija prema građanima koji su otišli van naše zemlje, niti empatija prema onima koji su ostali zaglavljeni između međunarodnih granica.

Ljudi su spremni da pristanu na potpuni gubitak slobode, pa čak i sopstvene privatnosti samo da bi sačuvali svoj goli život. Stimulisani su i spremni da izdaju bilo kakvu informaciju o drugim ljudima, bez ikakve brige o budućim posledicama po te ljude. Oni kojima su do juče usta bila puna demokratije, ljudskih i svakojakih drugih prava, spremni su da se pokore sistemu i predano rade za njega, čak i kad bi se to pretvorilo u potpuni totalitarizam.

Energično se bore za zaštitu sopstvenih života, a da ih pritom uopšte ne interesuje šta će biti sa ostalima. Načelo grijeha „svako za sebe“ dolazi do izražaja. Spremni su na bilo kakvo priklanjanje različitim autoritetima koje su „do juče“ odbacivali, pa čak i oštro kritikovali.

Prije pojave krize gotovo da nije postajao čovjek koji nije oštro kritikovao zdravstvo i ljude koji rade u njemu, a sada se ti isti nezadovoljni građani svakog dana okupljaju na svojim terasama da pozdrave gromkim aplauzom te iste medicinare. S druge strane, neki od onih koji se nalaze u izolaciji takođe ispoljavaju svoje strahove i traume vikom ili nemirnim ponašanjem.

Dakle, čovjek kada se nađe u krizi zaboravlja šta je bilo juče, ko je bio juče i spreman je da pogazi svoja cjelokupna pređašnja vjerovanja. U toj borbi za goli život postoji samo njegovo ogromno JA i želja da se ono sačuva po svaku moguću cijenu.

Zato su ljudi u kriznim situacijama kao tempirane bombe koje čekaju pogodan trenutak da eksplodiraju.

Istina je da ima i primjera dobrote, požrtvovanja i solidarnosti, ali kod manjeg broja osoba, obično postojanih karakternih osobina koje se ne mijenjaju sa okolnostima. Svaka vanredna krizna situacija zapravo otkriva pravi karakter, slojeve koji se mogu nalaziti vješto kamuflirani ispod površine.

 

Kako čovjek može da prebrodi krizu?

Da bi čovjek sačuvao prisebnost i mogućnost zdravorazumskog rasuđivanja čak i u kriznim situacijama potrebno je da ne osjeća nikakav strah koji ga parališe. Odnosno, potrebno je da ostane smiren čak i kada oko njega vlada potpuni haos.

Da bi uspio u tome vrlo je važno da osjeća izvjesnu sigurnost i/ili da posjeduje izvjesna znanja. Tako npr. ljudi koji se istinski uzdaju u Boga ne osjećaju nikakav strah, jer znaju da ih Bog čuva (vidi Psalam 91)! Ali to nije lakomisleno vjerovanje u Boga kao super zaštitnika. „Objava riječi tvojih prosvjetljuje, neiskusnom razboritost daje.“ (Psalam 119:130) „Kad ti mudrost uđe u srce i znanje omili duši tvojoj, sposobnost prosuđivanja paziće na tebe, razboritost će te čuvati, i izbaviće te od zlog puta.“ (Izreke 2:10-12)

Dok sa druge strane, imamo i razne stručnjake koji posjeduju izvjesna znanja koja mi laici uglavnom ni ne znamo, pa ih toliko ne brine cjelokupna ova situacija oko trenutne pandemije.

Dakle, vrlo je važno da se naoružate vjerom u Boga i ispravnim informacijama da ne bi zapali u stanje straha ili parališuće panike. U kriznim situacijama treba vam bistrina uma, a ne konstantno bombardovanje relativno istim vijestima koje u vama bude i održavaju upravo takav strah.

Do sada nijedna riječ nije bila o tome kako da spriječimo ovu predstojeću krizu, već je stalno bio naglasak na broju zaraženih i umrlih. Zato samostalno istražujte informacije sa više različitih, nezavisnih izvora umjesto što se stalno izlažete jednom te istom izvoru mejnstim medija.

Takođe se zapitajte šta je krajnji cilj cjelokupnom ovom ludilu i da li smo možda učesnici u jednom globalnom eksperimentu. Možda se trenutno testiraju naše granice izdržljivosti i dokle smo spremni da idemo zarad očuvanja gole egzistencije.

Ali, ovakav bijedan život da li vrijedi? Razmislite sami. U kome nema slobode kretanja, slobode druženja, slobode izbora i još malo ni nikakve privatnosti?

 

Šta je podjednako loše kao i sama kriza?

Na ovom mjestu bi svakako trebalo napomenuti da nije dobro otići ni u drugu krajnost, gdje pojedinci jedva čekaju da ispolje neki vid samovolje ili buntovnosti.

Ne žele da se pridržavaju propisanih mjera, spremni su da kritikuju sve i svašta, a da pritom ne ponude neko bolje rješenje, nastavljaju život po starom ne želeći da se pripreme za novonastale promjene i/ili se odaju raznim porocima želeći da pobjegnu od trenutne stvarnosti.

Kao što možemo vidjeti, nijedna od ovih krajnosti nije dobra. I ono što im je zajedničko je potpuno odsustvo zdravog razuma i rasuđivanja.

 

Vrijeme krize nam pomaže da shvatimo kako će se doslovno ispuniti Hristove riječi

Ova globalna kriza i mjere oko pandemije korona virusom, bilo da je smatramo opravdanom ili ne, može poslužiti kao model da lakše shvatimo predstojeću seriju velikih kriza koje će neposredno prethoditi Drugom Hristovom dolasku. Obrasci ponašanja biće slični, samo ekstremnije izraženi zbog neuporedivo većih i realnijih opasnosti i prijetnji. Pogledajmo neke tekstove koji govore o ponašanju i psihologiji većine.

„Tada će vas predavati da budete mučeni i ubijaće vas, a zbog mog imena će vas mrzjeti svi narodi. Mnogi će se tada sablazniti, i izdavaće i mrzjeće jedan drugog.“ (Matej 24:9,10)

„A predavaće vas čak i roditelji, braća, rođaci i prijatelji. Neke od vas će ubiti. Svi će vas mrzjeti zbog mog imena.“ (Luka 21:16,17)

„Ovo sam vam govorio da se ne pokolebate u vjeri. Izbacivaće vas iz sinagoga. U stvari, dolazi čas kad će svako ko vas ubije misliti da služi Bogu. A to će činiti jer nisu upoznali ni Oca ni mene.“ (Jovan 16:1-3)

Svijet će tražiti odgovor na krizu u nastojanju da kontrolišu događaje i održe kontrolu nad ljudima. To neće biti moguće bez totalitarizma. Kako im stvari budu izmicale kontroli, tako će se povećavati represivne mjere protiv svih onih koji nisu kanalisani na način kako bi oni željeli. Velike nevolje neminovno će dovesti do religijskog pseudo jedinstva i vjerskog totalitarizma koji neće tolerisati „nepodobne“. Iako je i kroz mračni Srednji vijek bilo puno hrišćana koji su stradali pod mukama od onih koji su „mislili da služe Bogu“, u „vrijeme tjeskobe kakve nije bilo otkako je naroda pa do tog vremena“ (Danilo 12:1), to će biti izraženo do maksimuma. Zaslijepljeni lažnom religioznošću duhovnog Vavilona, ljudi će ispoljavati strašnu mržnju prema onima koje vide kao drugačije od sebe.

 

Šta čovjek može da uradi kako bi preduprijedio ili ublažio predstojeće krize?

Kada život u gradu postane otežan, sa sve većim ograničenjima, razmišljajte o tome da odete na selo. Ili bar pređite iz stanova u kuće ako naravno imate mogućnosti za to.

Možda biste mogli i da se okrenete nekim drugačijim zanimanjima u kojima nećete toliko da zavisite od postojećeg sistema.

Uvijek je dobro da se ima neki komad zemlje koji će moći da vam omogući „koru hleba“ u svakom trenutku. Dobro bi bilo da se već sada pripremate za predstojeće krize, jer svakako će morati da dođe do velikih turbulencija u ekonomiji i drugim oblastima ljudske egzistencije.

Već sada smo svjedoci toga koliko ljudi je ostalo bez posla, koliko privatnih biznisa se zatvorilo. A ako bude potrajalo ovo vanredno stanje, samo će biti sve gore i gore.

Ako ljudi masovno budu ostajali bez posla, u slučaju da ne budu imali za hranu, vrlo lako bi moglo da dođe do masovnih krađi, pljački i opšte anarhije. U tom slučaju represivne mjere bi se srazmjerno uvećale i bilo bi ih lako pravdati.

Kada nastupi krizno stanje kod većinskog dijela stanovništva, ljudi će biti spremni bukvalno na sve. Tada nestaje lična odgovornost i prelazi se na primitivan način razmišljanja gdje „cilj opravdava sredstvo“.

Iako je u tim trenucima, takođe, važno šta će država preduzeti i koliko će pomagati svoje građane, ipak se lako može desiti da svako od nas bude prepušten na samostalno zbrinjavanje.

Ovo je najgori scenario koji može da nas zadesi. Ali ne bi bilo loše da se unaprijed pripremamo čak i za najgore scenarije. U slučaju da ne bude bilo ništa od toga, nećete ništa ni izgubiti. A u slučaju da bude, bar ćete biti pripremljeni za predstojeća dešavanja, te neće biti mnogo prostora za velika iznenađenja. Sačuvaćete prisebnost i bistrinu uma, te nećete dovoditi sebe i svoje bližnje u neke rizične situacije. Mudro ćete se sklanjati od različitih problema i bićete osposobljeni da prevaziđete predstojeće krize.

Ne dajte da vas život uhvati nespremne i da dozvolite sebi da budete prepušteni na milost i nemilost predstojećim dešavanjima. Nego preuzmite kontrolu nad sopstvenim životom i donosite mudre odluke već sada.

 

Najvažnija priprema

Čovječanstvo, koliko god se trudilo i kakve god planove i mjere sprovelo, ne može riješiti osnovne egzistencijalne probleme, prosto zato što je samo problem, a ne rješenje, i što su oni posledica mnogo veće konfrontacije koja se vodi na nivou čitavog univerzuma.

Najvažnija mjera koju možete preduzeti u životu i u pripremi za krizu poslednjeg vremena, nastupila ona prije ili kasnije, je pomirenje sa Bogom kroz Njegov Plan spasenja, onako kako je to objavljeno u Svetom Pismu. To je apsolutno jedini način na koji možemo sačuvati svoj život – za vječnost (Jovan 11:25,26).

Upoznavanje sa Bogom i Hristom kroz nadahnutu Riječ pokazaće se kao najdragocjenije iskustvo i najbolje utrošeno vrijeme ikada. Tada ćemo znati da prepoznajemo znake vremena (Matej 24:33) i da budno pazimo (Matej 24:42) kako bismo se našli među mudrima o Gospodnjeg dolasku (Matej 25:1-13).

Poslušajmo još jedan jako važan Hristov savjet vezano za postojanost i istrajnost: „Svojom istrajnošću zadobićete svoje duše.“ (Luka 21:19; vidi takođe Matej 24:13)

Šta god se događalo u svijetu ili kakve god okolnosti pratile naše lične živote, postoji nešto što je prioritetnije, a to je održavanje odnosa sa Bogom: „Ali pazite na sebe da vam srce ne bude zaokupljeno prekomjernim jelom i opijanjem i životnim brigama, i da vas taj dan ne zatekne i iznenadi kao zamka. Jer će doći na sve koji žive po svoj zemlji.“ (Matej 21:34,35)

Zapazite da Sveto Pismo ne govori o fatalizmu ili „smaku svijeta“. Ono najavljuje ispunjenje završnih događaja u sukobu između dobra i zla, Boga i Sotone, prema Božjem planu spasenja. Cilj je, dakle, spasenje iz grijeha i zla i uspostavljanje poretka života prema prvobitnoj Božjoj namjeri.

„Jer ja znam šta namjeravam s vama, govori Gospod, namjeravam da vam dam mir, a ne nevolju, da vam dam budućnost i nadu.“ (Jeremija 29:11)

„On će obrisati svaku suzu s njihovih očiju i smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni bola više neće biti.“ (Otkrivenje 21:4)

„Ali po njegovom obećanju očekujemo nova nebesa i novu zemlju u kojima će pravednost prebivati.“ (2. Petrova 3:13)

„Živjeće spokojno i niko ih neće plašiti.“ (Ezekijel 34:28)

Želimo li ovo? Ili ćemo radije nastaviti u obmanama i samoobmanama? Ali da bismo bili sudionici Božjih obećanja, neophodno je da prihvatimo Božji plan onako kako je dat i da sarađujemo. Odbijanje je takođe opcija, ali lišena života.

Autori: Jelena Grubović, dipl. master psiholog i Pavle Simović