Većina hrišćana pripada crkvama koje praktikuju krštenje novorođenčadi. Grane hrišćanstva koje praktikuju krštenje novorođenčadi uključuju katolicizam, istočno pravoslavlje i orijentalno pravoslavlje. Među protestantima, nekoliko denominacija praktikuje krštenje novorođenčadi uključujući anglikance, luterane, prezbiterijance, kongregacionaliste, metodiste, nazarene, moravce i ujedinjene protestante.
U tipičnoj ceremoniji, roditelji i/ili kumovi dovode svoje dijete svešteniku ili svešteniku svoje zajednice. Obred koji se upražnjava bio bi isti kao i obred te denominacije za odrasle, tj. polivanjem svetom vodom (afuzija) ili škropljenjem vodom (asperzija). Dijete može da se krsti čim malo ojača, već posle nedjelju ili dvije, a stari običaj nalaže da se dijete krsti dok ne napuni godinu dana. Crkva tretira krštenje kao svetu tajnu kojom čovjek postaje hrišćanin i član crkve. Krštenje se vrši u hramu ili u manastirima i crkvama gdje ima krstionica, a može i u domu roditelja. Kum je svjedok krštenja i „duhovni roditelj djeteta“ koje se krštava. On mora da bude pravoslavne/katoličke vjere, kršten i punoljetan. Prilikom krštenja djetetu se daje i novo kršteničko ime. Ako ste ikada prisustvovali tom činu u pravoslavnoj crkvi, mogli ste zapaziti da sveštenik nakon rituala ističe kako je sada beba postala „pravi hrišćanin/ka“.
„Krštenje se u početku sprovodilo samo sa odraslima, jer su ljudi bili navikli da krštenje i vjeru shvataju kao striktno povezane. Imamo sve razloge da krštenje dojenčadi ne izvodimo iz apostolske institucije, a priznanje koje je uslijedilo nešto kasnije, kao apostolska tradicija, služi za potvrdu ove hipoteze. Irinej je prvi crkveni učitelj kod kojeg nalazimo bilo kakvu aluziju na krštenje novorođenčadi.“[1] (Irinej je živio c. 130-200. godine nove ere)
„Nema dokaza ili nagovještaja u Novom zavjetu da su apostoli krstili bebe ili naredili da se krste.“[2]
„Kao što je apostol rekao, djeca su već sveta, ako su im očevi ili majke hrišćani.“[3]
„Glavni obredi u ranoj Crkvi bili su krštenje i večera Gospodnja. Krštenje je, kako se danas uglavnom slažu naučnici, obično bilo uranjanjem. Bilo da su djeca krštena u apostolsko doba, ili kada je tačno nastao običaj da se ovaj obred provodi na njima, je kontroverzno pitanje o kojem novozavjetni spisi ne daju direktne informacije.“[4]
„Irinej – koji je rođen oko 130. godine nove ere – implicira da su bebe krštavane u njegovo vrijeme. Origen, dijete hrišćanskih roditelja, rođen 155. godine nove ere, kršten je u djetinjstvu i smatrao je krštenje beba apostolskom institucijom.“[5]
„Lord Palmerston je jednom bio žestoko napadnut jer je rekao ‘Djeca se rađaju dobra.’ Ali on je, u stvari, samo rekao ono što je Zlatousti rekao prije njega, a Zlatousti je rekao samo ono što je već bilo rečeno u jevanđeljima o prirodnom stanju nekrštene galilejske djece: Takvih je Kraljevstvo nebesko…“[6]
„U apostolsko doba i u tri stoljeća koja su uslijedila, vidljivo je da su, po pravilu, oni koji su dolazili na krštenje dolazili punoljetni, po vlastitom namjernom izboru. Nalazimo nekoliko slučajeva krštenja djece: u trećem vijeku nalazimo jedan slučaj krštenja novorođenčadi. Čak i među hrišćanskim domaćinstvima primjeri Zlatoustog, Grigorija iz Nazijana, Bazila (Vasilija), Efrema Edeškog, Avgustina, Ambrozija, odlučujući su dokaz da to ne samo da nije bilo obavezno, već ni uobičajeno. Sve ove istaknute ličnosti imale su hrišćanske roditelje, a ipak nisu krštene sve dok nisu dostigle zrelost. Stara liturgijska služba krštenja bila je uokvirena za odrasle obraćenike, i samo se značajnom prilagodbom primjenjuje na slučaj dojenčadi. Postepeno se praksa krštenja dojenčadi proširila, a nakon petog stoljeća cijeli hrišćanski svijet, istočni i zapadni, katolički i protestantski, biskupski i prezbiterijanski (sa jedinim izuzetkom prije spomenute sekte baptista), prihvatio ju je. Dok je u ranom dobu krštenje odraslih bilo pravilo, a krštenje novorođenčadi izuzetak, u kasnijim vremenima krštenje novorođenčadi je pravilo, a krštenje odraslih izuzetak.“[7]
„…A šta je sada s dojenčadima? Prije nego što govorimo o bilo kakvim uslovima vezanim za njihovo krštenje, postavimo pitanje: da li je uopšte ispravno krstiti ih? Na ovo pitanje nema direktnog odgovora u Svetom pismu, ali nema greške u direktnosti odgovora iz predanja. Origen je iskreno govorio rekavši da je crkva primila ovaj običaj od apostola. Čak i oni koji, poput Harnaka, poriču apostoličnost ovog običaja, ipak su dužni priznati da je to bilo široko rasprostranjen običaj u doba Tertulijana, koji je rođen oko 160. godine.“[8]
„Ali odmah nakon Irineja, u poslednjim godinama drugog stoljeća, Tertulijan se pojavljuje kao revni protivnik krštenja novorođenčadi; dokaz da se ta praksa još nije smatrala apostolskom institucijom; jer inače, teško da bi se usudio da se tako oštro izrazi protiv toga. Iz njegovog argumenta protiv krštenja novorođenčadi vidimo da su se njegovi zagovornici već pozivali na Matej 19:14, odlomak koji bi bilo prirodno da svi primjene na ovaj način. ‘Naš Gospod nije ukorio dječicu, već je naredio da ih dovedu k njemu kako bi ih blagoslovio.’ Tertulijan savjetuje da, s obzirom na veliku važnost transakcije i pripreme koje je potrebno izvršiti od strane primalaca, krštenje, kao opštu stvar, treba radije odgoditi nego prerano primijeniti, i on koristi ovu priliku da se sam izjasni da se posebno protivi žurbi u krštenju djece. Na prigovor izvučen iz tih Hristovih riječi, on odgovara: ‘Neka dolaze, dok rastu, neka dolaze dok uče, dok oni se poučavaju onome što dolaze; neka postanu hrišćani, kad su podložni poznanju Hrista. Kakva je žurba da pribave oproštenje grijeha za dob nevinosti?“[9]
„Dojenčad se treba krstiti vrlo brzo nakon rođenja, ali kanonsko pravo ne postavlja određeno pravilo o vremenu. Nekatolička djeca u opasnosti od smrti mogu biti krštena čak i protiv želje svojih roditelja.“[10]
„Crkva je oduvijek naučavala da su nekrštena djeca isključena iz Neba, ali ništa nije definisala u pogledu njihove pozitivne sudbine.“[11]
„Nekrštena djeca se sahranjuju bez liturgijskih obreda u posebnom dijelu groblja.“[12]
„Bebe preminule bez krštenja. O sudbini ovih mališana, neki doktori su se izjašnjavali prerigorozno. Drugi sa prevelikom popustljivošću. Sv. Avgustin (za njim Sv. Grgur Veliki, Sv. Anselm, Grgur Riminijski, Mučitelj dojenčadi,[13] Bosut, Berti) učio je da su proklete, iako kažnjene vrlo laganom patnjom.“[14]
„Brak nije uzrok grijeha koji se prenosi u prirodnom rođenju i iskupljuje u novom rođenju; ali dobrovoljni prestup prvog čovjeka je uzrok izvornog grijeha.“[15]
„Neka niko ne obećava za slučaj nekrštene dece, između prokletstva i carstva nebeskog, neko srednje mjesto odmora i sreće, kako hoće i gdje hoće. Jer to im obećava jeres Pelagijeva.“[16]
Prva uredba o „prvobitnom grijehu“ – 418. n.e.
Dva vjeroučitelja, Pelagije i Coelestius, tvrdili su da „čovječja priroda nije bila iskvarena Adamovim padom, i da čak i tamo gdje hrišćanstvo nije bilo poznato, ljudi bi se snagom svoje volje mogli učiniti pravim subjektima božanske milosti“.[17]
Ova dva čovjeka su anatemisani od strane Sabora u Kartagi, kanon 2:
„Isto tako, odlučeno je da onaj ko kaže da su novorođenčad tek rođena od svojih majki; materice ne treba da se krste, ili kaže da su zaista kršteni na oproštenje grehova, ali da ne povlače ništa od prvobitnog grijeha od Adama, koji je iskupljen u kupanju preporoda, odakle slijedi da se u odnosu na njih oblik krštenja ‘za oproštenje grijeha’ shvata kao neistinito, već kao lažno, neka bude proklet.“[18]
„Ako neko poriče da se novorođenčad rođena iz majčinih utroba trebaju krstiti, iako su rođena od krštenih roditelja, Kor kaže da su zaista kršteni za oproštenje grehova, ali da od Adama ne povlače ništa od prvobitnog grijeha, koje se mora iskupiti kupanjem preporođenja za postizanje vječnog života, odakle slijedi da se u njima oblik krštenja za oproštenje grijeha razumijeva neistinitim, već lažnim: neka bude proklet.“[19]
„Rođena s palom ljudskom prirodom i okaljana istočnim grijehom, djeca takođe imaju potrebu za novim rođenjem u krštenju da budu oslobođena vlasti tame i dovedena u carstvo slobode djece Božje, kojoj su svi ljudi pozvani… Crkva i roditelji uskratili bi djetetu neprocjenjivu milost da postane dijete Božje da ne daju krštenje ubrzo nakon rođenja.“[20]
Katehizam Katoličke crkve kaže: „Budući da krštenje označava oslobođenje od grijeha i od njegovog podstrekača đavola, nad kandidatom se izriče jedan ili više egzorcizama“.[21] U rimskom obredu, formulacija molitve egzorcizma glasi: „Svemogući i vječno živi Bože, poslao si svog jedinorođenog Sina na svijet da izbaci moć Sotone, duha zla, da izbavi čovjeka od kraljevstvo tame i uvedi ga u sjaj tvoga kraljevstva svjetlosti. Molimo se za ovo dijete: oslobodi ga (je) od istočnog grijeha, učini ga (je) hramom tvoje slave i pošalji svoga Svetoga Duha da prebiva sa njim (njom). Kroz Hrista Gospoda našeg.“[22]
Zaključci zasnovani na prethodnim istorijskim odlomcima
(1) Krštenje se obavljalo samo sa odraslima u novosaveznoj zajednici.
(2) Mala djeca su smatrana nevinom (bez grijeha) u prvom dobu hrišćanske zajednice, i posvećenom ako imaju makar jednog hrišćanskog roditelja (1. Korinćanima 7:14).[23]
(3) Krštenje novorođenčadi nije ni podučavano ni pokazano primjerom u Novom savezu.
(4) Prva implikacija krštenja novorođenčadi bila je za života Irineja, koji je rođen oko 130. godine nove ere.
(5) Origen, rođen oko 155. godine nove ere, tvrdio je da je krštenje novorođenčadi apostolsko. Sama crkva ga je 400. godine na saboru u Aleksandriji proglasila „hidrom svih jeresi“.
(6) A.P. Stenli, dekan Vestminstera, anglikanski crkvenjak, zaključio je da je bilo nekoliko slučajeva krštenja novorođenčadi u 3. vijeku.
(7) Katolički pisac, Džordž D. Smit, navodi da Sveto pismo ne daje direktan odgovor na pitanje: „Da li je uopšte ispravno krstiti ih (dojenčad)?“
(8) Zapazite da moderni katolički rječnik (Attwater) tvrdi da je Crkva (rimokatolička) „uvijek učila“ da su „nekrštena djeca isključena s neba.“
(9) Sabor u Kartagi, 418. godine nove ere izdaje dekret o prvobitnom grijehu“; to je učinjeno anatemisanjem onih učitelja koji su poricali „prvobitni grijeh“.
(10) Kasniji crkveni sabori su ponovili i ojačali svoju podršku doktrini „prvobitnog grijeha“.
(11) Denominacije koje su se direktno odvojile od Rimokatoličke crkve, gotovo sve su nastavile s doktrinom „izvornog grijeha“. To je zauzvrat dovelo do prakse krštenja novorođenčadi.
(12) Čak su i Veslijevi sledbenici koji su osnovali Metodističku crkvu podsticali škropljenje djece i smatrali da su djeca rođena u stanju osude; odnosno do 1910. godine nove ere, kada su izmijenili svoju poziciju u njihovoj „Knjizi discipline“.
Sažetak i kraći komentar
Krštenje novorođenčadi može se suprotstaviti onome što se naziva „krštenje vjernika“ (ili kredobaptizam, od latinske riječi kredo, što znači „vjerujem“), što je vjerska praksa krštenja samo pojedinaca koji lično ispovijedaju vjeru u Isusa, dakle isključujući maloljetnu djecu.
U prvim decenijama otpada crkve, kada se počelo praktikovali krštenje novorođenčadi, neko vrijeme su njihovi teolozi insistirali da je i novorođenčad neophodno da se pričešćuju „svetom euharistijom“, pod strahom od osude.
Takođe, bilo je kontroverzi o dubini ili stepenu kazne koja je čekala nekršteno novorođenče, nakon smrti. Katolički učenjaci su sugerisali da Bog neće nanositi „patnju“ nekrštenom djetetu, u zagrobnom životu, ali da će ovoj djeci biti uskraćeno „Blaženo viđenje“; to jest, biće uskraćeni da budu u prisustvu Boga.
Neki apologeti postavljaju analogiju krštenja s obrezanjem, ukazujući na djecu, budući da je istorijska izraelska primjena obrezivanja bila na dojenčad, a ne na odrasle obraćenike. Međutim, djeca se ne mogu pokajati niti vjerovati: krštenje u Svetom pismu uvijek ima preduslov ličnog pokajanja, obraćenja i vjere, što je za malo dijete nemoguće. S druge strane, obrezanje muške djece osmi dan imalo je praktičnu svrhu, čak i sa medicinskog aspekta. Pravljenje ovakve analogije je neumjesan pokušaj opravdanja krštenja beba, jer obrezanje je uključivalo samo mušku djecu, dok su, prema jevrejskom zakonu, djeca postajala „bar micva“ (sin dužnosti) ili „bat micva“ (ćerka dužnosti) sa 13 odnosno 12 godina, u dobi razboritosti.
Biblija dakako ne daje podršku krštavanju beba ni u odlomcima kao što su Djela 16:15, 33, gdje nalazimo da su obraćenici kao Lidija i zatvorski čuvar iz Filipe kršteni zajedno sa svojim „domom“. Riječ je o odluci glave domaćinstva ili odraslih članova porodice da zajednički prime vjeru.
Napokon, šta je problem sa učenjem o „prvobitnom (istočnom) grijehu“ koje se predstavlja kao osnov za uvođenje krštavanja novorođenčadi u crkvenu praksu? Tačno je da Biblija uči da je cijelo čovječanstvo pod grijehom zbog Adamovog prestupa (jer svi ljudi su reprodukcija Adamovog života; vidi Rimljanima 5:12, 17-19) i lišeno Božje slave (Rimljanima 3:23). Drugim riječima, svi su podložni smrti i osuđeni na smrt i svima je potreban Spasitelj, čak i kad ne bismo imali ličnih grijeha.
Međutim, mi se ne krštavamo zbog stanja u kojem se nalazimo niti krštenje mijenja to stanje – krštavamo se kao rezultat pokajanja za vlastite grijehe i radi prihvatanja Isusa Hrista za Gospoda i Spasitelja. Zapazite suštinu apostolskog poziva na krštenje: „Pokajte se i neka se svako od vas krsti u ime Isusa Hrista za oproštenje svojih grijeha, i primićete dar svetog Duha.“ (Djela 2:38) Krštenjem stupamo u savez sa Bogom. Krštenjem se poistovjećujemo sa Hristovom smrću kako bismo mogli kroz Njega primiti život i osloboditi se ropstva grijehu (Rimljanima 6:3-11). Krštenje istovremeno uključuje posvećenje (Efescima 5:25-27).
Dakle, zbog Adamovog grijeha i akumulacije grijeha naših predaka, mi se rađamo sa grešnim sklonostima. Sklonost ka grijehu je pasivna sve dok se grijeh voljno ne učini, kada postaje aktivna. Mala djeca nemaju svijest o grijehu da ga čine kao voljni akt, iako njihovo ponašanje može da odražava grešno stanje (npr. egocentričnost, nemir…). U knjizi proroka Isaije, čak u istom kontekstu sa mesijanskim proroštvom o začeću djevice koja će roditi „Emanuela“, stoji sledeća konstatacija za narečeno dijete: „On će jesti samo maslac i divlji med dok ne nauči da odbacuje zlo i da bira dobro. Jer prije nego što dječak nauči da odbacuje zlo i da bira dobro…“ (Isaija 7:15, 16) Poenta je da odgovornost stupa na snagu kad postanemo sposobni praviti razliku između dobra i zla. Stoga je krštenje beba i male djece potpuna besmislica. Ako bi „prvobitni grijeh“ zaista bio problem kakvim ga je predstavila rana Katolička crkva, tada bi i Isus bio grešnik. Ali novosavezni spisi otkrivaju da, iako je imao iskušenja (zbog nasleđa ljudske prirode), Isus nikada nije sagriješio tj. počinio lični grijeh (prestup Zakona) u dobi vlastite odgovornosti.
Imajte na umu da krštenje pokriva sve prošle grijehe, ali naša tjelesna priroda i dalje je sklona grijehu, i ako namjerno griješimo pošto smo primili poznanje istine, možemo izgubiti spasenje (Jevrejima 10:26-29). Očito, krštenje nije nikakva magična zaštita, već prije naše obećanje dobre savjesti Bogu (1. Petrova 3:21) i svijest o potrebi za saradnjom božanskog i ljudskog u nadvladavanju grijeha. S druge strane, dok tradicionalno hrišćanstvo od krštenja pravi magični čin, liberalno hrišćanstvo odlazi u drugu krajnost sa tvrdnjom da su krštenjem pokriveni svi pokajani i nepokajani (budući) grijesi, čineći tako spasenje zagarantovanim.
Na kraju, šta je rezultat krštavanja male djece? Mase nepokajanih hrišćana po imenu koji, sve dok su lojalni članovi crkve i sledbenici tradicije, ni ne pomišljaju da bi im bilo neophodno pokajanje i pravo krštenje. Vrlo je vjerovatno da su crkvene vođe u vjekovima otpada u krštavanju beba vidjeli način kako da osiguraju članstvo, ne trudeći se oko njihovog obraćenja (a kako bi kad ni sami nisu bili obraćeni). Učenje o „istočnom grijehu“ kasnije im je poslužilo kao nemušto teološko opravdanje, prema sličnom obrascu zloupotrebe kao Hristovo uskrsenje za navodnu promjenu dana od odmora sa sedmog na prvi. Sledeći korak bio je poistovjećivanje vjere i nacije, što je upotpunilo omasovljenje deklarativnog hrišćanstva u nepokajanju ili čak u potpunom nevjerstvu.
Ako je krštavanje beba ispravno, tada je taj čin samo forma bez suštine ili pak magični sveštenički ritual u kojem krštenik ima samo pasivno učešće, bez lične odgovornosti, čak i ako je odrasla osoba. Oni malo stariji sigurno se sjećaju kako su mnogi ljudi posle raspada Istočnog bloka i promjene socijalističkog poretka požurili da komunističke heroje zamijene crkvenim svecima i „krste se“ (neki su se čak ponovo vjenčavali u crkvi). Naravno što je sam ritual krštenja složeniji i „tajanstveniji“ (okružen velom „svete tajne“), to je zaslijepljenost za suštinu veća. Tradicija, konformizam i crkva robe ljude da ne misle svojom glavom, što uglavnom ni sami ne žele. Zaključak se sam nameće: takvo krštenje je nevalidno pred Bogom i antihrišćansko.
______________________
[1] Neander’s History of the Christian Religion and Church, Vol. 1, p. 311.
[2] The First Age of Christianity and the Church, J.J.I. Dollinger, p. 325.
[3] Ibid., p. 326. (J.J.I. Dollinger je bio njemački učenjak, član fakulteta na katoličkom univerzitetu, koji se suprotstavio dogmi o papskoj nepogrešivosti, 1870.)
[4] The Beginnings of Christianity, George P. Fisher, p. 565.
[5] Ibid., pp. 565-566.
[6] Christian Institutions, Arthur P. Stanley, D.D., Dean of Westminster, p. 22.
[7] Ibid., pp. 19-20. (Stanley je bio dekan Vestminstera, u Engleskoj crkvi, prije jednog stoljeća.)
[8] The Teaching of the Catholic Church, Edited by George D. Smith, p. 794.
[9] Neander’s History of the Christian Religion and Church, Vol. 1, p. 312.
[10] Catholic Dictionary, Attwater, p. 254.
[11] Ibid., p. 255.
[12] Ibid., p. 255.
[13] Grgur Riminski (c. 1300-1358) se držao Avgustinovog predodređenja i famozno osudio nekrštenu djecu na pakao, zbog čega je dobio nadimak Infantium Tortor (Mučitelj djece). Grgur je podučavao doktrine dvostrukog predodređenja i ograničenog pomirenja.
[14] Dictionary of Dogmatic Theology, Parente, Piolanti and Garofalo, p. 27.
[15] Augustine 354-430 A.D., Quoted in The Teachings of the Church Fathers, Edited by John R. Willis, p. 276.
[16] Ibid., Quoting Augustine, p. 278.
[17] History of the Christian Church, by Dr. Charles Hase, professor of Theology in the University of Jena, p. 122.
[18] The Sources of Catholic Dogma, Denzinger, p. 45.
[19] Ibid., str. 247.
[20] Catechism of the Catholic Church – PART 2, SECTION 2, CHAPTER 1, ARTICLE 1.
[21] Catechism of the Catholic Church – IntraText.
[22] Rite of Baptism of Children, 86.
[23] Korisne biblijske reference za uvid u ovo pitanje su: Jovan 9:41; Jakov 4:17; Ponovljeni Zakon 1:39; Isaija 7:15,16. Samo oni koji imaju razvijen um ili dovoljno znanja su „bez izgovora“ pred Bogom (Rim. 1:20). Budući da su odojčad bez moralnog znanja, bez moralnih obaveza i bez moralnih izbora, ovo adekvatno objašnjava zašto Biblija izričito opisuje dojenčad kao moralno „nevinu“ (2. Kralj. 21:16; 24:4; Jer. 13:26-27; Psalam 106:37-38; Mat. 18:3). Kada Biblija govori o prolivanju „nedužne krvi“ (2. Kralj. 21:16), kontekst ovog odlomka je žrtvovanje djece.
