U Novom Savezu postoji sedam odlomaka koji govore o krštenju Svetim Duhom. Međutim, najvažniju predstavu o ovom predmetu dao je Isus u razgovoru sa Nikodimom:
Naravno duhovno novorođenje može se i treba razumjeti samo u okvirima Plana spasenja. Apostol Jovan kaže da Hrist uzima grijehe svijeta (Jovan 1:29). Kad pozitivno odgovorimo na poruku o spasenju, kad se pokajemo, mi smo spremni za to iskustvo. „Pokajte se i neka se svako od vas krsti u ime Isusa Hrista za oproštenje svojih grijeha, i primićete dar svetog Duha. Jer to je obećanje dato vama i vašoj djeci i svima onima koji su daleko, koliko ih god Gospod, naš Bog, pozove k sebi.“ (Djela 2:38,39) Nakon što su im se oči otvorile prema Hristu, učenici su dobili oboje: oproštenje grijeha i Duha Svetoga. O istom iskustvu izvještava se o vjernicima u kući Kornelija u Djelima 10:43,44 i kasnije u Djelima 11:16. Kad se pokajemo za grijeh i krstimo u Isusovo ime, primamo i Duha Svetoga (Djela 2:28–39).
U Novom Savezu primanje Duha Svetoga i krštenje pripadaju zajedno. Oni predstavljaju naše novo rođenje. U krštenju se identifikujemo s Hristom, a Isus nam daje Duha Svetoga da bismo mogli živjeti u Njegovoj sili i objavljivati dobre vijesti. Krštenje Duhom, dakle, nije drugo djelo milosti u kasnijoj životnoj fazi koje neki povezuju sa natprirodnim darovima.
U 1. Korinćanima 12:12,13 Pavle nema na umu jedinstveno iskustvo na Pedesetnici, već iskustvo svih vjernika (vidi: Rimljanima 8:9). On kaže da smo po jednom Duhu svi kršteni u jedno tijelo, i svi su napojeni jednim Duhom. Pavle naglašava duhovno jedinstvo svih vjernika.
Šta znači biti ispunjen Duhom svetim? Kako se ispunjenje Duhom događa u našem životu?
Jednom kada smo kršteni i pripadamo Hristu, trebali bismo živjeti u sili Duha. To je ono što nazivamo obraćenost, praćeno našim htjenjem i namjerom da živimo pobožnim životom, da uz Božju pomoć gradimo karakter pogodan da naslijedi vječnost. Da bi se to desilo moramo biti ispunjeni Duhom. U Novom Savezu postoje brojne reference u kojima su ljudi ispunjeni Duhom (Luka 1:11, 67; Djela 2:4; 4:8, 31; 9:17; 13:9).
Duh se daje slušanjem vjere (Galatima 3:2) i prima se vjerom (Gal. 3:14) pri našem krštenju (Titu 3:5,6). Ovo je veoma značajno, i svakako podrazumijeva ispravno teološko informisanje (vidi primjer učenika u Efesu zabilježen u Djelima 19:1-7). Dakle, pored saznanja o Bogu i Hristu, trebamo imati ispravne poglede o svetom Duhu. Zatim mi moramo tražiti i živjeti svoje duhovno iskustvo svakodnevno. Ne možemo živjeti od iskustva koje smo imali prošle godine ili prošlog mjeseca ili čak juče. Potrebno nam je ispunjavanje Duha Hristovog i Božjeg svaki dan, jer svaki dan donosi svoje izazove.
Na grčkom jeziku u Djelima 13:52, izraz „puni Duha“ nalazi se u nesvršenom vremenu, a označava kontinuirano djelovanje. To doslovno znači: „biti [kontinuirano] ispunjen.“ Ispunjenje Duhom nije jednokratan događaj. To je nešto što bismo trebali tražiti i primati svakog dana.
Tek kada svaki dan u svom duhu posvećujemo sve aspekte svog života, on nas može iskoristiti na Božju slavu.
„Želim vas utisnuti na činjenicu da su oni koji imaju Isusa koji nastava u srcu vjerom zaista primili Duha svetoga. Svaki pojedinac koji primi Isusa kao svog ličnog Spasitelja, jednako sigurno prima i Duha svetoga da mu bude Savjetnik, Posvetilac, Vodič i Svjedok.“ (Ellen G. White, Manuscript Releases, vol. 14, p. 71.)
Uslovi za primanje svetog Duha
Jedan uslov za primanje dara Duha svetoga je pokajanje. Slušanje Riječi Božje budi našu savjest i može nas dovesti do svijesti o našoj istinskoj grešnosti i izgubljenom stanju. Istinsko pokajanje je više od pukog žaljenja zbog teških posljedica naših grijeha. To je temeljna promjena srca i uma, tako da vidimo grijeh onim što uistinu jest: ružno zlo i pobuna protiv Boga. Jedini način na koji možemo iskusiti istinsko pokajanje je da nas dirne ljubav Božja: „Ili možda prezireš bogatstvo njegove dobrote i uzdržljivosti i dugog trpljenja, ne shvatajući da te Božja dobrota vodi do pokajanja?“ (Rim. 2:4)
Zašto ne možemo primiti Duha svetog bez povjerenja u Božju riječ?
Isus je obećao da će poslati Duha kao svog predstavnika. U vjeri dobijamo obećani dar. Ali ako sumnjamo u Božje obećanje i ne vjerujemo Njegovoj Riječi, mi smo poput dvomislene osobe i ne možemo očekivati da ćemo primiti nešto od Boga. Da bi nam zaista bilo jasno kako ovo funkcioniše u praksi, pogledajmo par tekstova:
Ali kad dođe Duh istine, uputiće vas u svu istinu, jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti ono što čuje i objaviće vam ono što dolazi. (Jovan 16:13)
Ovo je suštinski važno da shvatimo zbog velike zloupotrebe i falsifikovanja navodnog posjedovanja duha i duhovnih darova u hrišćanskom svijetu, posebno među harizmaticima.
Takođe je vrlo bitno shvatiti važnost poslušnosti Bogu kao uslov za primanje Duha: „Mi smo svjedoci tih događaja, kao i Duh sveti, koji Bog dade onima koji mu se pokoravaju.“ (Djela 5:32) Tada je, kao i sada, Duh sveti dan svima koji se pokore Bogu. U Bibliji ljubav i poslušnost idu ruku pod ruku, a istinska vjera se izražava u poslušnosti (vidi: Jovan 14:23; 1. Jovanova 2:4). „I koji drži upute njegove u njemu stoji, i on u njemu. A mi po Duhu koji nam je dao znamo da on stoji u nama.“ (Jovan 3:24)
Da bismo još dublje razumjeli šta je zaista poslušnost Bogu, moramo biti svjesni jedne od osnovnih tendencija pale ljudske prirode – to je težnja ka nezavisnošću i sebičnom kontrolom nad svojim životom. Ovo je glavni implant satanizma u našoj prirodi koji nas neprekidno gura u vlastitu samodovoljnost i sebičnost. Upravo zbog toga nam je neophodno duhovno novorođenje i „krštenje“ Duhom svetim. Dok mnogi ljudi provode svoj život u potrazi za kontrolom, drugi imaju nezdravi strah od gubitka kontrole. Ova ljudska dilema nalazi odgovor samo u Bogu. Samo u Boga i Gospoda Isusa možemo imati povjerenje za prepuštanje kontrole. Ali ovdje se ne radi o nekom nadrealnom duhovnom prepuštanju – radi se o postojanoj vjeri odnosno povjerenju i poslušnosti, kada su Božje instrukcije i vođstvo moralno obavezujući autoritet u našem životu, uz pravilnu upotrebu volje, razuma i svih darova kojima nas je Stvoritelj obdario. Sve to nije moguće bez rada Duha svetog u nama i oko nas. Ali tu nema mjesta nikakvoj duhovnoj narkomaniji niti zloupotrebama duhovnosti, od kojih se moramo paziti kao od kuge.
Međutim, Bog ne prisiljava nikoga od nas. Da bismo bili moralna bića, moramo biti slobodna bića. Mnogi misle da se sloboda sastoji u tome da možete raditi ono što želite, kad želite i kako to želite učiniti. Ali biblijski pojam slobode prije svega podrazumijeva oslobađanje od grijeha koji nas neminovno vodi u smrt (vidi: Ps. 119:45; Luka 4:18; Jovan 8:34–36; 2. Kor. 3:17 i Gal. 5:1). Zbog toga je vjera borba i istrajnost do samog kraja. I, logično, što smo na tom putu poslušniji i odaniji Bogu, to će nam staza biti sigurnija i radosnija.
Naveli smo dva najvažnija uslova. Treće što je bitno tiče se našeg ličnog odnosa, htjenja i želje da sarađujemo sa Bogom. Molitva. Naša molitva nije namijenjena da promijeni raspoloženje ćudljivom i škrtom Bogu – ona nas mijenja i dovodi u Božju prisutnost. Naše molitve jednostavno otkrivaju našu poniznost, svijest o sopstvenoj slabosti i odlučnost – one nas pripremaju za dar.
„Hrišćanski život nije modifikacija ili poboljšanje starog, već preobražaj prirode. Postoji smrt sebi i grijehu, a sasvim nov život. Ovu promjenu može prouzrokovati samo efektivno djelovanje Duha svetoga.“ (Ellen G. White, The Desire of Ages, p. 172)
To je „krštenje svetim Duhom“ i način kako se „hodi po Duhu, a ne po tijelu“ (Rimljanima 8:1).
Hvala Vam na temama koje obradjujete.
Blagoslova Vas!
Ps.(Polje beskonačnih mogućnosti / tema)