Tradicionalna crkvena istorija uči da su vjernici u prvim vjekovima hrišćanske istorije bili žestoko i neprestano progonjeni od strane rimskih careva koji su ih mrzjeli zbog njihove blagosti i dobrote i nesalomive vjere u Hrista. Napokon, imperator Konstantin Veliki (vladao 324-337. n.e.) je proglasio hrišćanstvo državnom religijom i Rimska imperija se pretvorila u pobožnog dobricu, rasadnik za uspon papske crkve. Možda bi bilo bolje reći da tako kaže legenda, pošto objektivna istoriografija pruža potpuno drugačiju sliku.
Temelji hrišćanske vjere svakako su počivali na Hristovoj žrtvi, raspeću i uskrsenju. Sve do smrti Isusa Hrista i pojave hrišćanstva, prvo unutar jevrejske zajednice (Jovan 9:1-3; Luka 13:1-5; Isaija 53:4) a potom, zahvaljujući djelovanju apostola Pavla i hrišćanskih misionara, i van nje (Djela 28:4), ljudi su progon i patnju vjernika uzimali kao znak grijeha ili da je njihovo božanstvo gnjevno na njih ili da je nemoćno da ih zaštiti. Hristova žrtva je to radikalno promijenila i uticala na hrišćane da formiraju drugačije poglede na ispaštanje i mučeništvo. Isus je objasnio svojim učenicima da kao što On nije bio prihvaćen od svijeta tako neće ni Njegovi učenici i da će kao nosioci istine biti izloženi mržnji i progonstvu, uključujući i likvidacije (Matej 10:16-22; Jovan 15:18-25; 1. Jovanova 3:13).
To je bilo logično i očekivano, i dok su se hrišćani držali čiste i zdravorazumske vjere, oni nijesu od takvih stvari pravili kult mučeništva niti sami izazivali i provocirali status mučenika i žrtava (Matej 10:23; Djela 14:1-7). Međutim, nakon smrti apostola, razne devijacije od izvorne vjere polako su se uvlačile u hrišćanstvo, posebno podstaknute grčkom filozofijom dualizma tijela i „duše“, sa osnovnom pretpostavkom o potrebi ispaštanja tijela za račun „duše“, što je glavna premisa monaštva ne samo u tradicionalnom hrišćanstvu već u raznim drugim religijama. Tako su razni vjerski fanatici, koji su se „pronašli“ u hrišćanstvu ali se nijesu odrekli svojih paganskih korjena, počeli sve više isticati kult mučeništva i podvižništva kao „dokaz“ sledbeništva. Smrt je počela da se poima kao trijumf, a doživljaj progona je postao znak višeg moralnog statusa, orden časti.
Svakako je pozitivno bilo to što su hrišćani uspjeli da odvoje zemaljsku patnju od božanske kazne. I danas je među hrišćanima snažno zastupljeno poimanje sebe kao nevinih žrtava, identifikacija sa Hristom i identifikacija onih koji ih progone sa onima koji su progonili Hrista. I to je sasvim u redu ukoliko smo zaista istinski hrišćani (vidi: Matej 25:40; Djela 22:3-8). Ali ako simuliramo hrišćanstvo i mučeništvo uvedemo kao stil života, onda imamo ozbiljan problem.
Sve ovo ima uporište i u Novom Savezu, pa tako Isus u jevanđelju po Marku poziva svoje sledbenike da ponesu svoj krst (što se odnosi na samopožrtvovanje za Boga i istinu) i da ga prate i predviđa da će biti zbog toga progonjeni. Zbog velikog upliva i kasnije dominacije pseudo hrišćanstva koje je isticalo kult mučeništva (podvižništva), priča o progonu postala je centralna tema za koju se vjeruje da je crkva doživjela u prva tri vijeka svog postojanja.
Ali, šta ako hrišćani tada nijesu bili progonjeni ili ako jesu da je to bilo u neuporedivo manjem obimu nego što prikazuje crkvena istorija? Šta ako nikada nije postojalo takozvano Doba mučenika? Kada se pogledaju dokazi, postaje jasno da je stereotip okrutnih rimskih imperatora koji progone jadne i nevine hrišćane uglavnom mit.
Sa rimske strane, postoji vrlo malo dokaza progona. Nije potpuno jasno ni da su Rimljani uopšte znali za postojanje hrišćana do početka drugog vijeka, a čak i ako jesu, na šta može da ukaže ponašanje Nerona nakon požara u Rimu, nijesu ga percipirali kao religiju. Tačnije, opisivali su ga budalasto sujeverje koje potencijalno može biti loše za lokalnu privredu. Glavni razlog neupadljivosti hrišćana kao religije je izvjesno to što u svojoj ranoj fazi oni nijesu imali nikakve ritualne službe niti hramove, što je uvedeno kasnije od strane tradicionalne crkve.
Hrišćani su nesumnjivo umirali kao rezultat zakonodavstva koje je imperator Decije Trajan donio 250. n.e., ali ne zato što su bili specifična meta te legislature; ne postoji ni riječ koja se tu odnosi na njih.
Sa izuzetkom velikog progona za vrijeme Dioklecijana (rodom iz Duklje, odnosno Crne Gore) koji se odigrao od 303. do 305. godine, kada su zaista progonjeni, teško je naći i jednog jedinog rimskog imperatora koji se ponašao onako kako ga hrišćanski pisci tipično opisuju (na osnovu crkvenog predanja koje se i danas može vidjeti, čuti i pročitati, čak i u medijima, prosječan rimski car je bio opterećen hrišćanima, mrzio ih je iz dna duše i čim bi stupio na tron prva i jedina misao bi mu bila: „jedva čekam da počnem da mučim hrišćane“).
Pored ovog relativno kratkog dvogodišnjeg perioda, i onog još kraćeg za vrijeme cara Valerijana 257-258. godine, rimski imperatori nikada nijesu imali hrišćane kao metu. Štaviše, početkom drugog vijeka, imperator Trajan je čak izričito zapovijedio da hrišćane ne treba juriti.
Rimski carevi jednostavno nijesu marili niti su se interesovali za hrišćane. Tokom većeg dijela prva tri vijeka, hrišćanstvo se širilo i napredovalo: neki hrišćani držali su visoke položaje i osjećali se toliko komotno pod Rimljanima da su čak sagradili istaknutu crkvu doslovno preko puta carske palate u Nikomediji. Kada je došlo do Dioklecijanovog progona, tada su uklonjeni sa svojih položaja i ta crkva je srušena.
Ali, ako su mogli da sagrade prije toga hram u carevom dvorištu, teško da se može reći da su bili neprestano progonjeni i da su se isključivo i svuda i uvijek krili po katakombama.
„Nije bilo mnogo progonjenih hrišćana. Kada čitate rimske istorijske zapise vidite da im hrišćani jednostavno nijesu bili toliko važni. Većina hrišćana se dobro slagala sa carstvom“ – kaže Gejl O’Dej, dekan jedne teološke škole u Sjevernoj Karolini.
Ali, veliki broj hrišćana je idealizovao mučeništvo i patnje poput Hristovih, iako je vrlo malo njih zapravo umrlo nasilnim putem, a još manje nasiljem uperenim ka njima zbog njihovih vjerskih uvjerenja. Jedan sjajan primjer je događaj koji se desio u današnjoj Maloj Aziji kada je grupa hrišćanskih fanatika došla na vrata lokalnom rimskom upravniku tražeći da bude mučena i ubijena, pa je razočarano morala da se raziđe nakon što činovnik nije htio da im udovolji.
„Imali ste veće šanse da dobijete na lotou nego da postane mučenik“ – kaže Džojs I. Salisberi, jedan od autora koji se bavio mitologizacijom progona hrišćana u prvim vjekovima nove ere.
Kandida Mos, druga autorka koja se bavila ovom tematikom, dodaje da su Rimljani, posle nekog vremena, ipak imali dobar razlog da budu zabrinuti zbog hrišćana.
Postojale su skandalozne glasine da hrišćani učestvuju u incestoidnim orgijama (neki savremeni istoričari ukazuju na mogućnost da su se neke „agape“ komune pretvarale baš u to, zbog čega su kasnije ukinute) i da praktikuju kanibalizam (ova glasina je najvjerovatnije kriva i zlonamjerna interpretacija povezana sa praksom uzimanja hljeba i grožđanog soka kao zamjene za Pashu koji simbolizuju Hristovo tijelo i krv, što je kasnije u crkvenom sistemu zaista zloupotrijebljeno od strane sveštenstva koje je tvrdilo da se suština hljeba i vina mijenjaju – tzv. transsupstancija – dok fizički ostaju nepromijenjeni; pravoslavci smatraju da hljeb i vino bukvalno postaju tijelo i krv Hristova).
Međutim, daleko bitnije, zvučali su kao revolucionari i politički disidenti. U sudnicama su govorili da nijesu u stanju da poštuju nikoga osim Hrista, njihovog cara. Rimski činovnici sa druge strane nijesu imali nikakav problem da dijele smrtne kazne šakom i kapom protiv neprijatelja „ustavnog“ poretka, baš kao što je hiljadu godina kasnije veliki župan Stefan Nemanja šakom i kapom dijelio smrtne kazne bogumilima koji su prijetili da sruše njegov „ustavni poredak“ revolucionarnom pričom protiv idolatrije, hijerarhije crkvenog sveštenstva, tzv. „svetih tajni“ i o tome kako su svi ljudi jednaki i kako je sva vlast od đavola. Štaviše, rimske sudije i za najobičnije prestupe su dijelile smrtne kazne, pa zašto onda ne bi i onima koji su izgledali kao podrivači društvenog poretka.
Drevne imperije su imale običaj da ne diraju religije onih koje su pokorili; Rimljani su pobijeđenim narodima velikodušno dopuštali da poštuju svoje vjerske tradicije i implementiraju svoj zakon kako žele, ali se ova praksa završavala na granici sa društveno remetilačkim i politički subverzivnim ponašanjem. Recimo, negiranjem božanskog porijekla imperatora, odbijanjem služenja u vojsci (zbog ovoga su hrišćanske države u Prvom svjetskom ratu strijeljale ljude) i odbijanjem da se prizna autoritet suda.
Neki hrišćani su jednostavno prijetili stabilnosti carstva (i ne samo oni), sa političkog aspekta slično kao što su komunisti prije stotinak godina prijetili stabilnosti ondašnjeg (a i sadašnjeg) poretka; uprkos tome, većina hrišćana je tokom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji zdušno podržala i opravdala progon komunista, uprkos sličnosti društvene poruke hrišćanstva i komunizma (u toj mjeri da su partizani, nakon oslobođenja Beograda, marširali ulicama i pjevali: „Mi smo vojska sa pet roga, borimo se protiv Boga, ali ne i protiv Hrista, jer i on je komunista“). Zanimljivo, i komunisti su nakon svoje pobjede stvorili sličnu mitologiju: svi njihovi saborci koji su uhapšeni i strijeljani, po pravilu su bili i mučeni ali nijesu ništa otkrili okupatoru i domaćem izdajniku.
S obzirom da rimski dokazi o progonu hrišćana ne postoje, porijeklo ovog nesporazuma o ranoj istoriji mora, dakle, ležati u samim hrišćanima ili preciznije rečeno hrišćanima po imenu. Postoji doslovno na hiljade priča o hrišćanskim mučenicima koji su brutalno mučeni i ubijani, ali je ogromna većina njih napisana mnogo kasnije, kada više nije bilo živih svjedoka događaja o kojima je riječ. Eksplozija kulta svetaca se dogodila u 5. vijeku, stotinak godina nakon što je Konstantin Veliki vješto integrisao hrišćanstvo u status državne (ekumenske) religije, i kada je svako želio da bude dio neke priče i kada se masa tih priča stvorila niotkuda, često od strane lokalnih crkava, sa ciljem privlačenja hodočasnika.
Ove priče su bile toliko popularne da je nastalo pravo tržište mučenika, a mjesta gdje su ubijani (ili gdje se tvrdilo da su ubijani) su postala meke vjerskog turizma koji je i danas veliki biznis na račun istih ili sličnih legendi, mitomanije i promocije sujeverja. Gradovi i sela su se međusobno nadmetali ko će privući više hodočasnika.
„Ljudi bi išli tamo i kupovali ondašnje ekvivalente naših majica. Mogli ste da pazarite češalj ili lampu recimo sa prizorom sveca. Vjernici su kupovali i voće sa drveća koje je raslo u blizini mučenikovog groba, naravno, po paprenim i naduvanim cijenama“ – kaže Kandida Mos.
Čak su i najranije i najpouzdanije priče o mučeništvu bezbroj puta kroz vjekove dorađivane i prerađivane. Njihovi autori su pozajmljivali priče iz antičke mitologije, mijenjali detalje događaja kako bi mučenici više ličili na Hrista i napravili od Rimljana antagoniste koji su poprimali sve zločestije forme.
„Ljuštiti slojeve jedne takve priče je kao operacija tekstualne plastične hirurgije“ – kaže Mos.
Recimo, legenda o apostolu Petru kaže da je on sam tražio da bude razapet naopačke, iz poniznosti pred Gospodom, ali je ovo proizvod prerade teksta iz 6. vijeka. Najranija verzija ovo ni ne pominje. Uprkos činjenici da ne postoje ni istorijski niti biblijski izvještaji i dokazi da je apostol Petar ikada bio u Rimu, rimski biskupi njegovali su upravo taj kult s najvećom revnošću i ne bez razloga. Naime, upravo taj kult pribavio im je najveći autoritet, a s njim i enormne prihode i dobitke. Vjerovanje da je Petrov grob u Vječnom gradu privuklo je prave rijeke hodočasnika u Rim iz svih krajeva Evrope. Danas to zovemo prozaičnim imenom „masovni vjerski turizam“.
Koliko je crkva bila spremna da ide daleko sa svojim bezočnim obmanama, svjedoči jedan upečatljiv primjer iz 8. vijeka. Pored najezde slovenskih plemena na Balkanu, Lombardi iz sjeverne Italije, opasno su ugrožavali ostatke „Petrove Baštine“. Zato je trebalo brzo nešto učiniti. Tadašnji papa Stefan II (752-757) odlučio je pozvati u pomoć nikoga drugoga, do samog apostola Petra! Originalna ideja. Stefan je zatražio od Petra da mobilizuje najmoćnijeg vladara tog vremena, franačkog kralja Pipina Malog (751-768). Iste godine kad je Pipin postao kralj, Lombardi su zauzeli Ravenski Egzarhat i zaprijetili papi u Rimu. Zato je Stefan odmah na početku svog pontifikata, a suočen s takvom opasnošću, morao preduzeti hitne korake. „Pipin mora odbraniti i zaštititi crkvene posjede što bi bilo za neiskazanu duhovnu dobrobit kraljevu. Kao i darivanja Crkvi Petrovoj, osobito od nekih kraljevih posjeda“ – rekao je papa. Papina molba Princu Apostola se čula i sv. Petar je udovoljio! Kako? Jednostavno napisavši pismo. Direktno s Neba. Pipinu Malom! Nebesko pismo je naravno najprije stiglo papi Stefanu, koji ga je onda po specijalnom izaslaniku poslao Pipinu. Pismo napisano čistim zlatom na najfinijem pergamentu. U pismu je stajalo: „Petar izabrani Apostol od Isusa Hrista Sina Božjega… Ja Petar primivši apostolat od Hrista primio sam takođe misiju prosvjetljenja cijelog svijeta“ … Pipin je pobožno klečao pred papinim poklisarom koji je čitao Petrovu poruku. „Svi koji su čuli moju propovijed i upravljaju se po njoj moraju apsolutno vjerovati da su po Božjoj odredbi njihovi grijesi očišćeni i da će ući u vječni život… Dođite u pomoć rimskom narodu koji je meni Bog povjerio i Ja Petar u Dan Suda pripremam divno mjesto za vas u kraljevstvu Božjem. Potpisani Petar Princ Apostola“.
Papin izaslanik pokazivao je pismo cijelom dvoru svečano se pozivajući na Petrov originalni potpis. Tako je sv. Petar napisavši ovo pismo učinio nešto što nije učinio nikad prije i nikad poslije. A u svojoj velikoj brizi za svoju zemaljsku baštinu. „Kako je Pismo stiglo na Zemlju?“ – pitao je Pipin. „Sveti Petar je lično sišao s Neba i dao pismo svom nasledniku“, objasnio je papin izaslanik. Zatim je pokazao kralju kako je sv. Petar adresirao svoje pismo: „Petar izabrani Apostol Hristov našem najdražem sinu kralju Pipinu, njegovoj junačkoj vojsci, biskupima i kleru i svem narodu.“ Pipin kao pobožan čovjek nije imao izbora doli udovoljiti željama samog sv. Petra. Pismo je postiglo željeni cilj. Uskoro je Pipin Mali porazio Lombarde i poklonio papi mnoge posjede, sela, gradove i utvrđenja, Ravenski Egzarhat i Pentapolis. Zauzvrat, papa je proglasio Pipina i njegove naslednike zaštitnicima Petrove Stolice i udijelio im titule rimskih patricija. To je tzv. Pakt Prijateljstva između pape i dinastije franačkih kraljeva. Pipinova Darovnica udarila je temelj Papinskim Zemljama ili Papinskoj Državi i od tada ona počinje stvarno postojati. Pipinov naslednik Karlo Veliki potvrdio je Darovnicu 774. godine. Tako je Crkva pomoću kulta sv. Petra pribavila sebi ogromne teritorije, a s njima i njihova bogatstva i tako postala najjača feudalna ekonomska sila. (Izvod iz knjige „Vatikanske milijarde – Istorija crkvenog svjetovnog blaga“, autor Avro Manhattan).
Dalje, neki antički autori-mitomani su bili čak i lijeni, pa tako za različite svece imamo iste priče, pošto su pojedini jednostavno kopirali tekstove i na njih lijepili druga imena. Srednji vijek je bio posebno pogodan za proizvodnju mitomanskih priča o raznim lokalnim i etničkim „svecima“, sa često bizarnim biografijama i „doživljajima“ iz njihovih „žitija“ na kojima bi im pozavidjeli i najveći čarobnjaci iz bajki.
Vrlo rano, jakom i upornom propagandom i promocijom legendi o svecima i mučenicima te čudima povezanim s njima, izazvana je prava najezda pobožnih hodočasnika mjestima gdje su sveci živjeli, bili mučeni i bili pokopani. Crkve i manastiri, svi oni su imali po nekog svojeg sveca i njegove relikvije kojima su privlačili idolopoklonike. Ovi su tamo, osim raznih zavjeta ostavljali dakako i raznovrsne darove i prinose. I što je bio popularniji svetac i svetilište, to je bogatija kolekcija u njemu ostavljenih darova u zlatu i srebru.
Tvrdnje o progonu i priče koje su ih pratile odigrale su vrlo važnu ulogu u uspostavljanju autoriteta crkve, iako su istorijski neutemeljene.
Hrišćanski istoričar iz 4. vijeka, Euzebije Cezarejski, koristio je priče o mučenicima kako bi se borio protiv jeresi i kako bi uspostavio neprekinuti niz rukopoloženja episkopa od Hrista preko apostola do njegovog vremena. Kada je porijeklo episkopata u Galiji došlo u pitanje, Euzebije je izmislio anegdotu u kojoj galski mučenik piše rimskom episkopu pismo u kome predlaže jednog konkretnog kandidata. Kada je želio da demonstrira grešku neke specifične jeresi, ispričao bi priču u kojoj mučenik denuncira vođu te šizmatičke grupe.
Euzebije (ime po kome ga mi znamo je grčka transliteracija) je začetnik duge tradicije po kojoj se pobuna izjednačava sa progonom; u toku 4. vijeka je crkva bila pod udarom jeretika baš kao što je prije toga bila pod udarom Rimske Imperije, tvrdio je on.
To je bilo vrijeme kada su hrišćani, sjećajući se Dioklecijanog progona, krenuli u ofanzivu i počeli da uništavaju paganske hramove i da javno čereče slobodne mislioce, kao što su filozofkinju Hipatiju iz Aleksandrije, inače poštovanu zbog dostojanstva i vrline, 415. godine ostrigama odrali živu, potom iskasapili i konačno joj spalili udove. „Progonjena crkva“ se, kad se dočepala vlasti i sile, vrlo brzo transformisala u progonitelja neistomišljenika i nelojalnih, posebno onih koji su, na osnovu Biblije, dovodili u pitanje njen kredibilitet i status. Prava i intenzivna vjerska progonstva, praćena demonskom surovošću i istrebljenjem „jeretika“, zapravo su se događala tokom mračnih vjekova apsolutne supremacije crkve, baš kako je i prorečeno u knjizi proroka Danila i Otkrivenju.
Ali, ako hrišćanska zajednica nije rasla zbog progona, koji se u prvih 300 godina njenog postojanja nijesu zbirno događali ni pet puta, šta je onda razlog rasta hrišćanstva? „Tajno oružje,“ kaže Rodni Stark, autor knjige „Trijumf hrišćanstva“. Za razliku od filmskih verzija izgleda rimskih gradova, čistih, uređenih i uglačanih, istina je mnogo drugačija: bila su to prenaseljena mjesta, fekalije su tekle ulicama, ljudi su se noću zaključavali iz straha da će biti opljačkani, a zarazne bolesti su harale na sve strane. Sapun još nije postojao. Grad je mogao da se „namiriše“ na kilometre.
U tom užasu, hrišćani su stajali posebno: stvorili su minijaturnu zajednicu blagostanja kao ispomoć onima koji su bili lošije sreće, redovno su usvajali djecu bez roditelja, rizikovali su sopstvene živote da bi njegovali bolesne od kojih su svi ostali bježali glavom bez obzira i davali su ženama prikladna mjesta u vremenu u kome žene nijesu imale skoro nikakva prava. Obični Rimljani su možda mislili da su hrišćani čudni, ali im je bilo drago da ih imaju za svoje susjede.
„Da su građani imperije zaista imali nešto posebno protiv njih, mislim da njihov broj nikada ne bi toliko narastao“ – kaže on, a potonja istorija progona jeresi i sekti tokom Srednjeg vijeka u Evropi ovo samo potvrđuje.
Hrišćanstvo je zapravo postalo toliko popularno da čak i onda kada bi Stari Rim sproveo neki kratkotrajni progon nije mogao da zaustavi taj rast.
Takođe, vjera u uskrslog Spasitelja svijeta nije smatrana realnom pričom (vidi: 1. Korinćanima 1:23) na vrlo kompetetivnom rimskom religijskom tržištu na kome je postojalo bezbroj kultova, a ni umiranje za svoje ideale nije smatrano posebno herojskim: to je bilo normalno i očekivano.
Međutim, rana hrišćanska zajednica je bila radikalno inkluzivna, i primali su sve u svoje redove, što je imalo posebnu važnost u vremenu rimske globalizacije u kojoj su se etničke, plemenske i vjerske veze kidale zbog slobodnog putovanja i kretanja po ogromnoj imperiji, globalizacije u kojoj je nastala gomila ljudi otrgnuta od svojih korjena. Hrišćanstvo im je pružilo smjernice življenja u tom čudnom novom svijetu.
„Njegova univerzalna poruka, objava jednakosti, neuslovljene ljubavi, ponudila je svima u Rimskom Carstvu novu porodicu, novu zajednicu i nov način života“ – dodaje Selina O’Grejdi, još jedna istoričarka koja se bavila ovom tematikom.
Napokon Rimljani su na čelu sa Konstantinom Velikim konačno shvatili da hrišćansku vjeru mogu i politički da iskoriste, pa su to i uradili.
„Dajte caru carevo, a Bogu božije“ je umanjilo društveni otpor ustaljenoj hijerarhiji, a govori lukavog i dobrostojećeg sveštenstva svojoj siromašnoj i poniženoj pastvi o tome kako je njihov položaj plemenit i kako treba da se pomire sa svojom ovozemaljskom bijedom i nesrećom jer ih na nebesima čeka nagrada, je tada, a i sada, stvorilo pokorne i praktično neupotrebljive ljude koji su nesposobni da se bore za svoj boljitak, i nespremni da ruše vladare.
Hrišćani su prvo negirali božansko porijeklo rimskih careva, da bi onda, kada im je taj Rim pružio ruku a njihovim episkopima masne državne položaje i privilegije, počeli da tvrde da car ima božansko pravo da vlada i da je rušenje tog poretka atak na samog Boga (izvrćući smisao nekim smjernicama iz Biblije).
Rast hrišćanstva je, međutim, isuviše kompleksan da bi se mogao pripisati samo jednoj stvari, i prije će biti da su razni faktori, sa pozitivnim i negativnim konotacijama, igrali svoju ulogu. Jedna od njih je i mit o neprestanom rimskom progonu tokom prva tri vijeka.
Tekst je prenijet iz lista Medio i dijelom dorađen.
