Riječ lavirint je grčkog porijekla i opisuje bilo koju izukrštanu strukturu s jednom stazom kroz nju koja je razlikuje od stvarnog lavirinta koji može imati više staza zamršeno povezanih.
Lavirinti i simboli lavirinta datiraju iz davne prošlosti u regijama jednako raznolikim poput moderne Turske, Irske, Grčke i Indije, između ostalih.
Naučnici Alwyn i Brinley Rees raspravljaju o značaju lavirinta i zašto se čini da je dizajn toliko snažno odjeknuo kod starih ljudi, posebno kod Kelta:
„U protekle tri decenije mnogo je napisano o ritualnom značaju lavirinta, i kao zaštiti od natprirodnih sila i kao stazi koju mrtvi moraju slijediti na svom putu u svijet duhova… Prolazeći kroz lavirint ne ide se u nekom određenom smjeru, a time se dolazi do odredišta koje se ne može locirati referencom na tačke kompasa. Prema irskom narodnom vjerovanju, vile i druga natprirodna bića mogu uzrokovati da čovjek izgubi orjentaciju… tada su putnici izgubili kurs i spremili vesla – kad nikamo ne idu – stižu na čudesna ostrva.“
Lavirint je vjerovatno služio tome da pomogne nekome da pronađe svoj duhovni put tako što ga je namjerno uklonio iz uobičajenog razumijevanja linearnog vremena i smjera između dviju tačaka. Dok bi putovali kroz lavirint, postajali bi sve više izgubljeni u odnosu na vanjski svijet i, možda, neočekivano bi otkrili svoj pravi životni put. Tema lavirinta koji vodi do nečije sudbine najjasnije je ilustrovana u jednoj od najpoznatijih priča iz grčke mitologije: Tezej i Minotaur.
Najpoznatiji lavirint nalazi se u grčkoj mitologiji u priči o Tezeju, atinskom princu. Ovaj lavirint dizajnirao je Dedal za kralja Minosa iz Knososa na Kritu kako za divljeg polu-čovjeka / polu-bika poznatog kao Minotaur. Kada se Minos borio sa svojom braćom za kraljevstvo, molio se Posejdonu da mu pošalje snježno-bijelog bika u znak božjeg blagoslova za njegovu stvar. Minos je trebao žrtvovati bika Posejdonu, ali, očaran njegovom ljepotom, odlučio ga je zadržati i žrtvovati jednog od svojih bikova daleko manje kvalitetnih. Posejdon, razljućen ovom nezahvalnošću, izazvao je da se Minosova supruga Pasifaja zaljubi u bika i pari se s njim. Stvorenje koje je rodila bio je Minotaur koji se hranio ljudskim mesom i nije se moglo kontrolisati. Minos je tada dao arhitekti Dedalu da stvori lavirint u kojem će se nalaziti čudovište.
Budući da je Minos teško bio zainteresovan da hrani to stvorenje svojim ljudima, oporezovao je grad Atinu dankom koji je uključivao slanje sedam mladića i djevojaka na Krit svake godine koji su zatim puštani u lavirint da ih Minotaur pojede. Dedalov lavirint bio je toliko složen da je i sam jedva mogao u njemu da se kreće i, pošto ga je uspješno završio, Minos je njega i sina Ikara zatvorio u visoku kulu kako bi ga spriječio da ikad otkrije tajnu građevine. Kasnije, u drugoj poznatoj priči iz grčke mitologije, Dedal i Ikar bježe iz svog zatvora koristeći perje ptica svezano voskom da bi oblikovali krila kojima lete s kule. Ikar je letio preblizu suncu, topeći vosak svojih krila, i pao u more gdje se utopio.
Prije njihovog leta, međutim, Atina je svake godine slala 14 mladih ljudi na Krit kako bi bili ubijeni u lavirintu, sve dok se Tezej, sin kralja Egeja, nije zavjetovao da će okončati patnju svog naroda. Javio se kao dobrovoljac za danak i napustio Atinu u brodu sa tradicionalnim crnim jedrima podignutim u znak žalosti za žrtvama. Ocu je rekao da će, ako bude uspio, na putu kući promijeniti jedra u bijela.
Kad je stigao na Krit, Tezej je privukao pažnju Minosove ćerke Arijadne koja se zaljubila u njega i potajno mu dala mač i kuglu kanapa. Rekla mu je da prikači nit na otvor lavirinta čim uđe i nakon što ubije Minotaura, moći će se vratiti natrag u slobodu. Tezej ubija čudovište, spašava mlade koji su poslani s njim i bježi s Krita s Arijadnom, ali je napušta kući na ostrvu Naksos na putu kući. U svojoj žurbi da stigne do Atine, zaboravlja promijeniti jedra na brodu za danak s crnog na bijelo, i Egej, vidjevši kako se crna jedra vraćaju, baca se u more i umire; Tezej ga potom nasleđuje.
Osim svoje svrhe mita o porijeklu – budući da je Egejsko more tako nazvano za kralja Egeja nakon njegove smrti – priča se fokusira na punoljetnost princa Tezeja i na to kako se on uspinje na presto. Tezej je veliki heroj koji je spasao svoje drugove i izbavio svoj grad od prokletstva Minotaura, ali je takođe duboko manjkav u tome što je ženu koja je odgovorna za njegov uspjeh izdao dobrovoljno i, nehotice, uzrokovao smrt svog oca zaboravljajući na promjenu boja jedra.
Lavirint u priči služi kao sredstvo za Tezejevu transformaciju iz mladosti u kralja. Mora ući u lavirint kojim se niko ne zna kretati, ubiti čudovište i vratiti se u svijet koji poznaje; on to postiže, ali i dalje zadržava svoje mladalačke nedostatke sve dok ga ne promijeni gubitak oca i tada mora odrasti i preuzeti odgovornost odraslih. Lavirint mu je pružio priliku da se promijeni i raste, ali se, poput mnogih ljudi, Tezej opirao toj prilici sve dok mu nije nametnuta promjena.
Ovaj legendarni lavirint je povezan s mjestom Minosove palate na Knososu, a drevni pisci ga nazivaju stvarnim mjestom, a ne mitološkom konstrukcijom. Međutim, da li je u Knososu postojao doslovni lavirint, nije toliko važno koliko značenje lavirinta u priči kao simbolu promjene i transformacije. Ova ista vrsta simbolike može se vidjeti i drugdje, a posebno u najpoznatijem antičkom lavirintu: Amenemheta III (oko 1860-1815. prije n.e.) iz Egipta.
Lavirint u Havari bio je toliko impresivan da je, prema Herodotu, bio rival bilo kojem čudu drevnog svijeta. Učenjak Miroslav Verner napominje da su lavirintni kompleks Amenemheta III „spominjali drevni putnici“ i nastavlja:
„Na to se pozivaju Herodot, Diodor Sikulski, Strabon i Plinije. Prema Diodoru, Dedal je bio toliko impresioniran ovim spomenikom tokom putovanja kroz Egipat da je odlučio sagraditi lavirint za Minosa na Kritu po istom modelu.“
Taj lavirint je bio egipatski hram u okviru kompleksa piramida od više vrtova izgrađen na Havari od strane Amenemheta III iz 12. dinastije u periodu Srednjeg Kraljevstva (2040-1782 prije n.e.). Ovaj lavirint je bio kompleks mrtvačnica, veličanstveniji i zamršeniji od bilo kojeg drugog do tada izgrađenog. Herodot je opisao monumentalnu građevinu:
„I sam sam to vidio i zaista je čudo iz prošlih riječi… Ima dvanaest natkrivenih dvorana s vratima okrenutim jednim prema drugima, šest na sjever i šest na jug i u kontinuiranom nizu. U njemu se nalaze dvostruke komore, neke pod zemljom, a neke iznad, a njihov je broj 3.000… Prolazi kroz prostorije i vijugavi ulasci i izlasci kroz dvorane, u svojoj krajnjoj zamršenosti, izazvali su nam nebrojena čuđenja dok smo išli kroz, iz dvorane u sobe, i iz soba u hodnike sa stubovima, a zatim iz ovih hodnika u druge prostorije, a zatim iz soba u druge dvorane. Krov je sav kameni kao i zidovi, a zidovi su puni urezanih figura, a svaka je dvorana okružena stubovima od bijelog kamena, vrlo tačno postavljenih. Na uglu gdje završava lavirint nalazi se, u blizini, piramida visoka 240 stopa i izgravirana sa velikim životinjama. Put do toga je pod zemljom.“ (Istorije, II.148)
Plinije konstatuje:
„Moramo spomenuti i lavirinte… nema sumnje da ga je Dedal usvojio kao model lavirinta koji je sagradio na Kritu, ali je reprodukovao samo stoti dio koji sadrži prolaze koji vijugaju, napreduju i povlače se na zbunjujuće zamršen način. To nije samo uska traka tla koja obuhvata mnogo kilometara ‘šetnje’ ili ‘vožnje’, kao što vidimo kao primjer u našim mozaičnim podovima ili u svečanoj igri koju igraju naši dječaci, već se vrata u zidovima puštaju u čestim intervalima da na varljiv način predlože put naprijed i prisile posjetioca da se vrati istim tragovima kojima je već išao u lutanju.“ (Prirodna istorija, XXXVI.19)
Smatra se da je lavirint u Havari, kao i bilo koji od hramskih kompleksa u Egiptu, odražavao zagrobni život. U cijeloj strukturi postojale su 42 dvorane koje Strabon povezuje s brojem nomina (provincija) Egipta, ali koje takođe odgovaraju četrdeset i dvojici sudija koji predsjedaju sudbinom nečije duše, zajedno s bogovima Ozirisom, Totom, Anubisom i Ma’at, na konačnoj presudi u dvorani istine. Lavirint je stoga mogao biti izgrađen da vodi kroz zamršenu zbrku – baš kao krajolik zagrobnog života opisan u egipatskoj Knjizi mrtvih – da vodi ka stanju prosvijetljenosti.
Ovaj impresivni kompleks u nekom nepoznatom trenutku je propao i demontiran; djelovi su zatim korišteni u drugim građevinskim projektima.
Učenjak Richard H. Wilkinson napominje da je „to bila jedna od najvećih turističkih atrakcija Egipta u grčko-rimskom periodu“ i da je kompleks „predstavljao impresivnu razradu utvrđenog plana hrama“. Kako su hramovi namjerno građeni kao mjesta za preobražaj, motiv lavirinta kao simbola transformacije ovdje je evidentan kao i u kasnijoj priči o onom koji je dizajnirao Dedal.
Bilo je mnogo drugih lavirinata širom svijeta od davnina, od građevina u Italiji kao dio grobnice etrurskog kralja Larsa Porsena (cca. 580. prije n.e.), te onima na ostrvu Baljšoj Zajatski (cca. 500. prije n.e.) u današnjoj Rusiji. Smatra se da su keltski lavirinti nekada bili dio mrtvačkih rituala Britanije, Irske i Škotske, a učenjak Rodney Castleden napominje:
„Lavirinti se stalno pojavljuju u različitim oblicima u različitim fazama evolucije keltske kulture, a neki od njih su i raniji od minojskih lavirinata. Lavirint kao ideja usko je povezan sa čvorom: linijom koja se vije oko dizajna. Razlika je u tome što u čvornatom dizajnu linija nema početak i kraj, dok u lavirintu obično postoje polazna tačka i cilj. Oboje simbolizuju putovanja. Ovo može biti određeno putovanje ili avantura ili cjelokupno putovanje samog života. Lavirinti stoga čine vizuelni pandan epskoj narodnoj priči koja se često sastoji od dugog i zamršenog putovanja sa epizodama koje se ponavljaju i ponavljaju. Oni mogu takođe da simbolizuju putovanje do samootkrivanja, putovanje u središte sopstva i ponovno izlazak i, na taj način, drevni simbol nastaje kao Jungov arhetip: alat za samoistraživanje i liječenje.“
To je sigurno vidljivo u mandalima tantričke literature iz Indije, i, ponajviše, u Rigvedi (oko 1500. prije n.e.) u kojoj različite knjige napreduju po istim linijama kao lavirint u kojem se putuje duhovnim putem da bi se na kraju spojilo unutarnje putovanje s vanjskim svijetom. Karl Jung (1875-1961) vidio je lavirint kao simbol ovog pomirenja između unutarnjeg i vanjskog svijeta. Naučnica Mary Addenbrooke piše:
„[Jung] opisuje učinak ‘slavnog, trijumfalnog pijanstva. Više nije bilo ni unutra ni spolja, više nije bilo ‘ja’ i ‘ostalih’, br. 1 i br. 2 (on misli na svoj osjećaj da ima dvije različite ličnosti u sebi); ‘nestali su oprez i plahost, a zemlja i nebo, svemir i sve u njemu što puže i leti, vrti se, diže se ili pada, postali su jedno.’“
Očigledno, koncept lavirinta je usko povezan sa paganskim idejama o lutanju kroz život i smrti kao navodnom konačnom prosvjetljenju prolaskom kroz zamršene hodnike tame.
Lavirinti u crkvama
Vjerovali ili ne, lavirinti su našli svoje mjesto u navodnim hrišćanskim crkvama.
Za prosječno neinformisanu osobu lavirint je samo lavirint u koji se lako izgubiti zavojitim stazama i slijepim ulicama. Ali lavirint je više od toga, puno više. Lavirinti su paganski instrumenti koji se koriste kao okultni prolazi u natprirodno, vodeći vas do otkrivanja vašeg ‘prosvijetljenog centra’.
Paradoksalno, dok hrišćanska zajednica govori o „duhovnom ratovanju“ i „oblačenju pune Božje ratne opreme“, nalazimo da mnoge od tih istih crkava prihvataju ono protiv čega tvrde da se bore. U potrazi za relevantnošću, mnogi su postali opasno „eksperimentalne“ prirode, a stari oblici mistike postaju središnji djelovi „iskustava vjere“.
Hrišćani koji su tražili načine da uvedu novu važnost u crkveno bogoslužje nisu „ponovo otkrili“ lavirint kao duhovno sredstvo. Lavirint je dio mističnog svijeta već jako dugo. Zbog toga danas rozenkrojcerske grupe promovišu šetnje lavirintom i „molitvena putovanja“ na progresivnim festivalima duhovnosti i proslavama, kao i širom neopaganskog svijeta. Nije iznenađujuće što je na jednom od najvećih američkih skupova vještica, šamana i novopagana, Pagansko duhovno okupljanje u Visteriji, Ohajo, prije nekoliko godina održan noćni ritual Ljetnog solsticija koji je opisan kao „preobražavajuća, hodajuća meditacija kroz cjelonoćni lavirint formiran od 1000 zapaljenih svijeća.“ Tvrde da vam to pomaže da pronađete ono „božansko“ u sebi.
„Molitveni lavirint“ nije ništa drugo nego vidža tabla koji se prodaje da bi „stekli mudrost i skrivene misterije života“, ali je u stvarnosti portal za demonski uticaj. Pogrešno je upotrebljavati bilo kakve paganske rituale i prakse u hrišćanskom kontekstu. Gospod kaže:
„Ovo su propisi i zakoni koje ćete držati i tvoriti u zemlji koju ti daje Gospod, Bog tvojih praočeva, za sve dane dok živite na zemlji. Uništite do temelja sva mjesta na kojima narodi, koje ćete otjerati, služe svojim bogovima, na visokim gorama, na brdima i pod svakim zelenim drvetom. Srušite njihove oltare, oborite njihove obredne stubove, spalite vatrom njihova obredna debla, uništite rezbarene likove njihovih bogova i istrijebite njihova imena na tom mjestu. Ne činite Gospodu, svom Bogu, ono što oni čine.“ (Ponovljeni zakon 12:1-4).
Ako to činite, nemate „zajednicu s Ocem i sa Sinom Njegovim Isusom Hristom“ (1. Jovanova 1:3) niti život vječni koji donosi spoznaja Oca i Sina (Jovan 17:3).
Lavirinte nalazimo i u crkvi koja uporno tvrdi da je „poslednja“ – među Adventistima sedmog dana. Still Waters Retreat se nalazi 16 km od Berrien Springsa u državi Mičigen, a vlasnici su Tom i Delcy Kuhlman. Delcy Kuhlman je vanredni profesor Duhovne formacije na Teološkom seminaru Andrews univerziteta. Kuhlmani su članovi Seoske crkve. U Adventističkoj crkvi i na univerzitetu postoje savjetnici koji šalju mnoge ljude na Still Waters Retreat. Ovo odmaralište ima svoj lavirint (pogledajte sliku).
U Loma Lindi (Kalifornija) postoji još jedan lavirint. Iako nije na imanju škole ili medicinskog centra, udobno je smješten među stambenim blokovima Lawton avenije i Sunshine Way. Ovaj kraj je naseljen uglavnom adventistima.
2013. godine, Južna kalifornijska Konferencija Adventista sedmog dana (SECC) je izglasala Sandru Roberts za predsjednicu Konferencije. Ono što mnogi ljudi možda ne znaju o gospođi Roberts je da je 2006. godine stekla doktorat u Teološkoj školi Claremont. Tema disertacije je bila „Duhovna formacija – kao alat za podučavanje mladih vođa u crkvi Adventista sedmog dana“. U svojoj disertaciji o Duhovnoj formaciji, gospođa Roberts govori o „Molitvenom putu“ (str. 53) kao resursu za mlade pastore. Fusnota: „Put molitve: Iskustvo lavirinta usredotočenog na Hrista“ (Loveland, CO: Group Publishing). Dostupno online na www.grouppublishing.com/prayerpath/kit.htm.
Postoje i dva lavirintna kruga u blizini Univerziteta La Sierra u Riversideu, u državi Kalifornija.
Evo i par ličnih svjedočanstava:
„Kad sam bio student na Adventističkom kampusu Collonges u Francuskoj, davne 2004. godine, predsjednik kampusa Jean Claude Verrechia promovisao je lavirint u kampusu. Kampus je napravio lavirint od svijeća unutar vježbaonice u Kampusu. Učenicima je rečeno da mogu hodati na koljenima u mraku s drugom svijećom u ruci kako bi pronašli Boga kroz molitve u lavirintu. Ovo potiče iz srednjovjekovnih samostanskih hipnotičkih aktivnosti. O tome nema ništa u Bibliji i Duhu proroštva.“ (Dojčin Živadinović)
„Prolazila sam lavirint kada sam bila duboko upletena u Duhovnu formaciju i u školi da postanem duhovni direktor… sve to dok sam bila adventista sedmog dana. Sada razumijem stvarne paganske korijene ove prakse kao i sve vježbe Lojole. Adventisti svih hrišćanskih religija ne bi trebali imati NIŠTA zajedničko s ovom praksom. Međutim, oni se koriste za crkvena utočišta donoseći veliko plastično platno s oznakama lavirinta na njima i nudeći to svojim članovima crkve. Univerzitet La Sierra učinio je isto za žensku konferenciju prije nekoliko godina. Ovo je samo jedna od paganskih i okultnih praksi koju sada prihvataju mnoge naše vođe. A ‘mi’, poput ovaca koje se vode na klanje, ne znamo ništa bolje na žalost jer su ove prakse prihvaćene. Uvode se lavirinti, joga, kontemplativna molitva, kontemplativne vježbe različitih vrsta za sve koji će sudjelovati. Ako želite saznati više o istoriji i porijeklu hodanja lavirintom i zašto bismo se trebali držati podalje od toga, pogledajte moj video pod nazivom Bila sam vještica koja hoda lavirintom… u vezi s mojim ličnim iskustvom i svjedočanstvom.“ (Stephanie Griffin)
Oni koji slijede stazu magijskih umjetnosti na pogrešnom su putu – putu koji vodi od Boga, a ne prema Njemu. Na ovaj ili onaj način, kraj će biti katastrofa.
„Zato ću, dome Izraelov, svakome od vas suditi prema njegovim putevima’, govori Gospod. ‘Obratite se, odvratite se od svih svojih prestupa, i ne dajte da vam išta postane kamen spoticanja koji vas navodi na grijeh. Odbacite od sebe sve svoje prestupe u kojima ste zgriješili, i načinite novo srce i novi duh. Zašto da mrete, dome Izraelov?“ (Ezekiel 18:30,31)
