Od vremena Nimroda, ljudi su pokušavali na različite načine da vladaju društvom. Bilo je diktatura, monarhija, oligarhija, republika kao i raznih oblika demokratije. Međutim, ljudski napori u uspostavljanju stabilne, trajne i pravedne vladavine uvijek propadaju. Ako nemamo pogled na svijet u kojem živimo onako kako je to izloženo u Bibliji, mi nikad nećemo razumjeti zašto je to tako. Život nam jednostavno može proći u jednom ili dva oblika vladavine i da umremo u neznanju, naravno ne zato što je znanje nedostupno, već što ljudi ignorišu istinu koja je data od Boga.
Bog je Izvor života i jedini stvarni i vječni Vladar kompletne tvorevine (Psalam 146:10). Ali zbog pobune i pada čovjeka u grijeh, privremeni uzurpator naše planete je pali anđeo Lucifer zajedno sa armijom drugih anđela koji su stali na njegovu stranu (Jovan 12:31; 14:30; 16:11; 1. Jovanova 5:19). Lucifer je Adamu i Evi ponudio nezavisnost od Tvorca, da postanu „kao bogovi“ tj. kao pali anđeli. I baš kao što su oni blokirali izvor života od Boga i nastojali da grade svoj izgubljeni identitet kroz demonstraciju moći i dostignuća, ljudski rod je gurnut u isti taj stresni vrtlog bez izlaza. U izopačenosti svoje pale prirode, i pali anđeli i pali ljudi traže satisfakciju, priznanje, pažnju, čak i obožavanje, ne bi li kako nadomjestili prazninu, osjećaj bezvrijednosti, straha, bola, gorčine, samopravednosti, umišljenosti… Pored žudnje za moći i dominacijom, lažne predstave i očekivanja o ljubavi, uglavnom sačinjavaju ono oko čega se okreću životi miliona ljudi.
Čovjek mora konstantno da dokazuje svoju vrijednost, da se grčevito bori za svoj identitet i osvaja objekte svoje „ljubavi“. To je put vječitih uspona i padova. Jedan od načina za isticanje i demonstraciju moći svakako se nalazi u pripadnosti „vladajućoj klasi“, „elitnom društvu“ ili tzv. „aristokratiji“. U osnovi svakog takvog sistema nalazi se manipulacija, najprije kroz bolesnu ambiciju i samoobmanu onih koji teže takvim ciljevima, a zatim kroz mehanizme manipulacije kojima se potčinjene mase drže u pokornosti.
Klepto-teokratija
Mnoge države i društva kroz istoriju bile su ustanovljene na načelima navodne teokratije. Teokratija je oblik vladavine u kojoj religija ili vjera igraju dominantnu ulogu u sprezi klera i vladara. U teokratskim društvima vjerska struktura je komplementarna strukturi vlasti ili dominira nad njom. Ovo je bilo tipično za Srednji vijek, a danas se zadržalo u muslimanskim zemljama gdje su na snazi šerijatski zakoni.
Postavlja se pitanje: da li je to teokratija iza koje stoji Bog i koju Bog odobrava? Nije teško vidjeti da su te navodne „teokratije“ bile strašni i izopačeni oblik vlasti koji ne samo što su tlačili ljudska bića već takođe hulili na Boga. Zbog toga bismo lažnu teokratiju mogli nazvati klepto-teokratijom koja je na račun polaganja prava na božanski autoritet zapravo služila za šišanje ovaca. Pod takvim „teokratijama“, kler i vlastodršci, ili vladari koji su bili i svjetovni i „duhovni“ gospodari, mogli su od ovaca činiti šta god hoće.
Kao što je Nimrodova vlast bila falsifikat prave teokratije, koji je promovisao sebe u političkog i vjerskog boga, posle propasti prvog Vavilona i raseljavanja naroda po cijeloj Zemlji (Postanje 11:1-9), ljudi su nastavili smatrati da su njihove vladavine teokratske, tj. da one dobijaju vlast od boga ili bogova koje su obožavali. Sotona je tvrdio pred Isusom da on daje svjetska kraljevstva i njihov sjaj (Matej 4:8,9), što potvrđuje i proročko viđenje u Otkrivenju 13:2,3. U knjizi proroka Danila i Otkrivenju ta kraljevstva su simbolički prikazana strašnim zvijerima predatorima ili hibridnim monstrumima, što ukazuje na njihovu narav.
U nekim društvima, kao što je to Egipat pod faraonima, vjerovalo se da je kralj suprug velike boginje ili božji sin. Druge kulture govore malo o navodnim kraljevim božanskim svojstvima ili poreklu, naglašavajući prije ideju o njegovom božanskom izboru. U Grčkoj za vrijeme Aleksandra i kasnije, kralj je bio smatran božanskim, objašnjava knjiga A History of Political Theory, „jer je on unio sklad u svoje kraljevstvo kao što Bog unosi sklad u svijet“. Ta istorijska knjiga nastavlja: „On je posjedovao božanstvenost u kojoj običan čovjek nije imao udijela i koja je dovodila do propasti nedostojnog otimača koji je tražio pravo na visoku službu bez blagoslova Neba.“
To shvatanje da je kralj božanstveni bilo je preneseno ne samo u paganska društva već i u tzv. hrišćansku eru. Nakon što su se teutonska plemena obratila na katoličanstvo, kraljev uticaj se pojačao. Krunisanje od strane crkve posredno je izražavalo da je sam Bog izabrao kralja da vlada. S takvom pozadinom, postepeno se razvila doktrina poznata kao božansko pravo kraljeva.
Čak i prije hrišćanske ere, rimski cezari su svojim vladavinama dali teokratsku kakvoću, prisvajajući božanstvenost. U očima Rimljana, ljudska vlast je bila ekvivalent božjoj vlasti, čineći njihovu vladavinu, kao i Nimrodovu, lažnom teokratijom. Isti sistem nadograđen je kroz papstvo.
Dakle, kad je jevrejsko sveštenstvo prvog vijeka nove ere odbacilo Isusa kao budućeg Kralja, govoreći: „Mi nemamo kralja osim cezara“, oni su ustvari dali prednost lažnoj teokratiji iznad prave, koju je objavljivao Isus (Jovan 19:15). Nije to bilo samo zbog mržnje prema Isusu koji im je „kvario posao i ugled“, već prvenstveno što su i sami bili napravili sistem izopačene teokratske vladavine. Taj sistem začet je još u vrijeme proroka Samuela kad su izraelske vođe došle pred njega sa zahtjevom da se uspostavi monarhija po ugledu na države u okruženju.
I kao što je Bog tada dopustio Izraelu da formira monarhiju, uz najavu onoga što će uslijediti, tako On dozvoljava različitim sistemima vlasti i vlastodršcima da vladaju na zemlji. U tom smislu Bog jeste Vrhovni suveren koji u svojoj mudrosti i proviđenju dopušta vladarima da budu postavljeni na tim pozicijama (Rimljanima 13:1). Kad ne bi bilo mehanizama vlasti i kontrole, na zemlji bi vladala potpuna anarhija. Međutim, važno je znati da Bog ne podržava niti odobrava kad „čovjek vlada nad čovjekom na nesreću njegovu“ (Propovjednik 8:9).
Dakle, činjenica je da ljudska vlast ne funkcioniše kako treba niti to može. Zbog toga političari uvijek iznalaze nova „rješenja“ i donose nove zakone kako bi se prilagodili „potrebama vremena“.
Da je pseudo teokratija pogrešna, ne vidimo samo iz istorijskih i socioloških podataka o šteti koju su takvi oblici vladavine nanosili ljudima, već je to sasvim jasno iz Hristovog jevanđelja. Glavna tvrdnja jevanđelja je da postoji samo jedan Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi – čovjek Isus Hrist (1. Timoteju 2:6). Bog i Hrist su objavili svoje upute kroz Božju Riječ koja je standard istine, koju prihvatamo dobrovoljno i dragovoljno služimo Bogu.
Bog namjerava uspostaviti svoju vladavinu u cijelom univerzumu, da Njegova volja bude „na zemlji kao što je na Nebu“ (Matej 6:10), ali Njegovo kraljevstvo započinje u Isusu Hristu, ne u primjeni različitih mehanizama prisile od strane klepto-teokratskih samozvanih posrednika između čovjeka i Boga. Do vremena kad će Božje kraljevstvo biti de fakto uspostavljeno, Otac i Sin su u iskupiteljskoj misiji sabiranja Božjeg naroda na spasenje kroz njihovo odvajanje od svijeta i grijeha (2. Korinćanima 6:16-18). Bog nas poziva da izađemo iz sistema duhovnog Vavilona (Otkrivenje 18:4) – nasleđa političko-vjerske manipulacije koju je uspostavio još Nimrod, a koja je dalje razvijana kroz vjekove i trajaće sve do Drugog Hristovog dolaska.
Mi nijesmo pozvani na uspostavljanje ili očekivanje neke teokratije na zemlji, niti na iskorjenjivanje „kukolja“ (Matej 13:29). Mi takođe ne smijemo sebi dozvoliti da prigrabimo vrstu moći koja bi navela ljude da se pretvaraju kao da su dio Božjeg kraljevstva – koje se začinje i rađa najprije u srcima kroz djelovanje preobražavajuće sile Riječi – dok se u stvarnosti potčinjavaju zemaljskoj sili. Naša je dužnost objava božanski date istine, ne mahanje mačem za utjerivanje naše koristoljubive „istine“ strahom (2. Korinćanima 4:2,3).
Upravo zbog ovakvih opasnosti i lažnih tvrdnji, Isus nas je upozorio na lažne mesije i lažne proroke. Isus neće doći drugi put preko neke osobe ili ispostave koja polaže pravo na autoritet od Boga, već direktno sa autoritetom od Boga, bez pomoći ikakvih ljudskih navodnih posrednika (Danilo 2:34,44).
Jevanđelje se propovijeda cijelom svijetu i svaki zahtjev za božanskim naimenovanjem, prema svjetlosti koju imamo iz Biblije, može biti samo falsifikat, bez obzira da li se takva tvrdnja odnosi na Izrael ili bilo koju drugu državu ili sistem. Ovo važi kako za ideje o „čvrstoj teokratiji“ u kojoj se „ide pod mač“ za neposlušnost tako i za benigne „pastire“ u crkvama i sektama koji prave biznis i žive na račun „posredovanja“ između Boga i ljudi (vidi: Ezekijel 34:7-10).
Tako na primjer kad čujete propovjednike koji imaju „posebna otkrivenja“ za poslednje vrijeme, pripazite svoje novčanike, pored podrazumijevane opasnosti od duhovne kontaminacije. Pojedinci koji zagovaraju teorije o teokratiji jednako su nastrojeni kao i nasilnički režimi koji tvrde da govore i rade u Božje ime, čime istovremeno sprečavaju preispitivanje njihove moralnosti ili kompetencija. Oni žele da koriste Božju slavu i Boži autoritet bez Boga. Iza svega toga nalazi se težnja za sopstvenom slavom, dominacijom, finansijskim okorištavanjem, političkom moći ili pukim hedonističkim zadovoljavanjem.
S druge strane, propovijedanje jevanđelja nikad ne podrazumijeva potčinjavanje savjesti ili slobode ljudi radi vlastitog dobitka. Stoga je ideja o teokratiji na pobunjenoj zemlji strašna i opasna, jer bog iza nje je korjen užasa ovog doba: izopačena ljudska priroda koja se pretvara da je božanska.
Čovjek pod silom grijeha i odvojen od Boga je zapravo nesposoban da upravlja samim sobom, a kamoli drugim ljudima: „Gospode, dobro znam da put zemaljskog čovjeka nije u njegovoj vlasti. Čovjek koji hodi ne može da upravlja svojim koracima.“ (Jeremija 10:23)
Prava teokratija
Istinska teokratija postojala je kratko vrijeme na Zemlji, od Stvaranja do pada u grijeh. Prava teokratija se zasniva na upostavljenom zdravom odnosu između Boga i čovjeka, gdje obje strane ispunjavaju svoju svrhu u skladu sa načelima poretka života. Takvo stanje i okruženje možemo s pravom nazvati rajem na zemlji, što je zaista i bio slučaj.
Posle Pada, neka obilježja teokratije nalazimo prvo u odvojenosti „sinova Božjih“ od pobunjenika prije Potopa, zatim u gradu Salemu u Abramovo vrijeme (Postanje 14:18-20; Jevrejima 7:1-3) u kojem je Melhisedek bio kralj (vjerovatno patrijarh Šem), sve do nacionalne teokratije uspostavljene na Sinaju u 16. vijeku prije nove ere, u vrijeme Mojsija.
Glavni Božji cilj bio je oslobađanje i odvajanje posebnog naroda koji će čuvati izvornu vjeru, Njegove zakone i predstavljati svjetlost za spasenje ostalim narodima. Tako je sa Izraelom Bog potvrdio prethodna obećanja i uspostavio savez, pod uslovima vjere i poslušnosti.
Božja vladavina i kontrola se zasnivala na božanskom Kanalu komunikacije sa svojim narodom tj. kroz Njegovog Sina koji se pominje kao Anđeo predvodnik (2. Mojsijeva 23:20-23; 1. Korinćanima 10:4). Mojsije kao vođa Izraela primao je posebne instrukcije od Gospoda koje su sistematizovane u Zakonu, uključujući božanski određene službe, sveštenstvo i starješine. Pored toga, Bog je imao i druge mehanizme za obznanjivanje svoje volje kao što su bili Urim i Tumim (2. Mojsijeva 28:29,30).
Logično, najveći izazov i iskušenje za održavanje zdravog autoriteta u teokratiji bilo je održavanje ravnoteže između vlastitih puteva i ljudskog ega i pokornosti Božjoj pedagogiji i upravi. Zbog toga su poštenje i mudrost, zdravo rasuđivanje i vrlina, bile glavne kvalifikacije za takvu službu (2. Mojsijeva 18:21).
Mojsije je bio vrlo dobar primjer zdravog teokratskog autoriteta. On je bio smjeran i ponizan čovjek koji je uvijek tražio Božje vođstvo. „A Mojsije je bio smjeran, iznimno krotak čovjek na licu zemlje.“ (4. Mojsijeva 12:3) On nije gajio lične bolesne ambicije niti tražio vlastiti dobitak i privilegije.
Kad je Mojsije umro, vođstvo nacije je povjereno Jošui Nunovom. Zapazite instrukcije koje mu je Gospod dao kako da se sačuva od iskušenja: „Samo budi postojan i vrlo odlučan da držiš i činiš sve prema cijelom zakonu koji ti je dao moj sluga Mojsije. Ne odstupaj od njega ni desno ni lijevo, da bi postupao mudro kud god pođeš. Neka se ova knjiga zakona ne odvaja od tvojih usta. Pažljivo je čitaj dan i noć, da bi držao i tvorio sve što je u njoj napisano, jer ćeš tada biti uspješan na svom putu i postupaćeš mudro.“ (Jošua 1:7,8) Iako je proveo sa Mojsijem više od 40 godina službe, potreba za Riječi Božjom ostala je ista (Psalam 119:111,112)!
Period sudija na žalost nije bio tako slavan. Iako je Bog podizao vjerne vođe, zbog rastućeg otpada Izraelci su imali „potrebu“ za strogim vladarima pa su tako u vrijeme Samuela došli do zaključka da im je neophodna monarhija (1. Samuelova 8:7).
Ali Bog je i pod tim okolnostima nastavio da štiti i upućuje svoj narod tako da se teokratija u određenom obliku zadržala i u vrijeme kraljeva. Štaviše, Davidova loza bila je izabrana za dolazak budućeg Mesije tako da je Bog u određenim periodima otpada zaista čudesno sačuvao od uništenja.
Nepotrebno je posebno naglašavati anti teokratska djela, odnose i slučajeve u dugoj istoriji starog Izraela. To nam govori o podložnosti ljudi iskušenju i padu, čak i onih na najsvetijim dužnostima.
Stoga Božju namjeru da podigne, odvoji i sačuva svoj narod moramo posmatrati sa stanovišta Božje vječne namjere za uspostavljanje Njegovog kraljevstva nakon realizacije Plana spasenja. Zemaljski Izrael je predslika budućeg Božjeg duhovnog Izraela pod stvarnom i trajnom teokratijom. O tome Pavle govori u 11. glavi poslanice Jevrejima, napominjući da su svi Božji ljudi željeli ono bolje tj. nebesko. To je takođe vrlo uočljivo kroz brojna proročanstva data Izraelu.
Kad je Isus došao na zemlju, On je morao da razobliči i lažnu teokratiju koju su lukavi sveštenici bili uspostavili u formi judaizma (vidi Matej 23. glava). Čak su se i sami odali kakva vrsta teokratije ih zapravo zanima kad su izjavili da nemaju drugog kralja osim cezara (Jovan 19:14,15). Odbacivanjem Hrista oni su odbacili istinsku teokratiju koja dolazi kroz Njegovu misiju Spasitelja i Posrednika. Tako je Izrael prestao da bude teokratski narod, ali ne naravno i obraćeni pojedinci koji su prihvatali jevanđelje.
Treba zapaziti da je Isus propovijedao „približavanje Božjeg kraljevstva“ i da je puno govorio na tu temu. To znači da istinska teokratija nije prestala, već se naprotiv realno približila kroz Njegovu misiju. Sada je Bog stvarao svoj narod za spasenje iz svih nacija po cijelom svijetu kao jedan nov narod (1. Petrova 2:9). Umjesto tjelesnog Izraela podizan je duhovni (Galatima 6:16), iz „svakog plemena i jezika i naroda i narodnosti“ (Otkrivenje 5:9). Oni sarađuju sa Bogom na izgradnji duhovnog kraljevstva Božjeg u svojim srcima koje će prenijeti u doslovno Božje kraljevstvo. To je jedino što je realno i smisleno u kontekstu teokratije i spasenja.
