Vjerovatno znate ko su prvobitni stanovnici Sjedinjenih Država. Poznati su kao narodi Prvih nacija, a uključuju mnoga plemena raširena širom ove ogromne zemlje – Čiroki, Navaho, Lakota, Delavare, Spokane, Apače i još puno plemena.
Jeste li znali da su sva ta plemena imala istorijske tradicije koje opisuju veliki potop zabilježen u Postanju? Izuzetno je to što su tradicije ove globalne poplave postojale među preko 120 plemena sa kontinentalnog dijela Sjedinjenih Država – a da ne govorimo o ostatku svijeta! Gotovo svako pleme o kojem imamo stvarne istorijske podatke ima sjećanje na veliku poplavu.
Ne dajte se zbuniti: ove tradicije ne govore o lokalnoj poplavi ili nekoj srodnoj priči o poplavi. Poklapaju se s Nojevim potopom zbog nekoliko konkretnih detalja. Nema sumnje da se one odnose na Nojev potop, opisan u Postanju.
„Među stotinu dvadeset različitih plemena koja sam posjetio u Sjevernoj, Južnoj i Srednjoj Americi, ne postoji pleme koje mi nije povezalo posebne ili nejasne tradicije takve nesreće, u kojoj je spaseno jedno, ili troje, ili osam ljudi iznad vode, na vrhu visoke planine.“ (George Catlin, istraživač i slikar s početka 19. vijeka)
Ovaj opsežni niz potopnih tradicija, dokumentovan u mojoj knjizi Odjeci sa Ararata (Echoes of Ararat), upravo je ono što bismo očekivali da pronađemo ako je biblijski prikaz istinit. Ova nedvosmislena vrsta dokaza zahtijeva objašnjenje. Otkriće se da je jedino objašnjenje koje će to učiniti na pravi način istina o zapisu u Postanju – u svjetlu golemog obima ovih plemenskih tradicija, njihove starine i specifičnih detalja u kojima se podudaraju sa izvještajem iz Postanja.
Legende o potopu na jugozapadu SAD-a
Počevši od Arizone, Hualapai posjeduju drevne rezbarije stijena na planini Spirit, dugo prije dolaska Evropljana, koji prepričavaju potop i prikazuju osam preživjelih. Istoriju pripovijedaju ovako: „Kiše su padale na zemlju 45 dana. Vode u usponu izbrisale su sve ljude, osim usamljenog starca na vrhu planine Spirit.“ Tada je ptica poslana, a prilikom drugog leta vratila se „sa travom u kljunu da obavijesti čovjeka da se voda povukla“.[1] Ovo se izuzetno podudara s onim što kaže Postanje: „Onda je sačekao još sedam dana, pa je ponovo pustio golubicu iz barke. Predveče mu se golubica vratila, i gle, u kljunu je imala tek otkinut maslinov list, i tako je Noje saznao da su se vode povukle sa zemlje.“ (Postanje 8:10-11)
Havasupai, drugo pleme koje naseljava područje Velikog kanjona, kazuje da je jedna djevojka preživjela poplavu unutar šupljeg plutajućeg drveta, što je njihova verzija arke. „U ovo šuplje drvo [Bog] je stavio hranu i druge potrepštine, a takođe je napravio prozor da se gleda napolje.“[2]
Tohono O’odham iz Arizone rekao je da je Montezuma (njihov Noje) upozoren „da poplava dolazi da uništi sva živa bića na zemlji.“ Uvažavajući ovo upozorenje, „sagradio je čamac u kojem je preživio potop“, a „njegov je čamac, nakon spuštanja voda, počivao na najvišem vrhu Santa Rose“. Oni zamjenjuju Nojevog gavrana i goluba s kojotom.[3] Pima kažu da je na potop upozoreno unaprijed, da je jedan čovjek preživio na plutajućoj lopti od smole i da znaju planinu gdje je pristala.[4]
„Zemlja se raspala u velikim provalijama“, kažu Hopi, kada je Bog poslao poplavu u svom gnjevu. Kovčeg zamjenjuju šupljom plutajućom trskom i imaju sjećanje na ptice poslane da vide da li je poplava završila.[5] Navaho pripisuju poplavu čovjekovom grijehu i govore o „trsci velike veličine“ kao plutajućem brodu. „Kad su svi bili sigurno unutra, otvor se zatvorio, u pravi čas, jer se jedva zatvorio kad su vani začuli glasnu buku vode.“ Oni takođe zadržavaju nejasno sjećanje na Nojevog gavrana i goluba.[6] Akaghemem iz južne Kalifornije obilježavaju poplavu u svojim pjesmama i imaju sjećanje na Božje obećanje Noju, da više nikada neće uništiti svijet poplavom.[7]
Kočiti, pueblo narod iz Novog Meksika, pričaju da je izgrađen veliki brod i da su ga „počeli tovariti s puno žita, i uzeli su sve različite životinje u brod sa bijelim golubom.“ Nakon što su kiše prestale, poglavica je rekao: „Poslaćemo bijelog goluba da vidi da li je zemlja ponovo otkrivena.“ Golub se vratio noseći cvijet, uzet kao znak da poplava završava.[8] „Jednom kad je cijeli svijet bio poplavljen“, objavljuju Pajute iz Ovens doline, „jedan čovjek preživio je u čamcu u kojem je dugo veslao po poplavljenoj zemlji.“[9]
Kuterastan, Noje plemena Apača, predvidio je poplavu i sagradio veliko plovilo, koje su nazvali „tus“. Zapečatio ga je gumom od drveta pinjon (vrsta bora), kao smolom. Oni s njim ušli su i zatvorili plovilo. „Poplava je zemlju potpuno potopila dvanaest dana. Tada su se vode smirile, ostavljajući tus na vrhu brda.“ Dvije ptice su poslane na istraživanje zemljišta kad je poplava završila. Jedan izveštaj kaže da je preživjelo sedam ljudi – jedan manje od biblijskih osam.[10] Pronašli smo tradicije potopa i kod mnogih drugih plemena na jugozapadu Sjedinjenih Država – neke jasnije, a neke nejasnije. Ipak, čak i one neodređenije pokazuju znakove da su nastale iz sjećanja na Nojevu poplavu.
Legende o potopu na sjeverozapadu pacifičke strane SAD-a
Šta je sa pacifičkim sjeverozapadom? Ovdje, kao i svugdje drugdje, nalazimo sveprisutno svjedočanstvo velike poplave. Majron Ils je 1870-ih zabilježio tradiciju nekoliko plemena ovog regiona. „Kada su najraniji misionari došli među Spokane, Probušene Noseve (izvorno: Nimipu) i Kajuze“, rekao je, „otkrili su da su ti Indijanci imali tradiciju poplave i da su jedan muškarac i žena spašeni na splavu. Svako od ta tri plemena takođe, zajedno sa plemenima Flatheda, ima svoj zasebni Ararat u vezi s ovim događajem.“[11] Oni se sjećaju „velikog kanua“, planine na koju je pristao i Boga koji je poslao potop kao osudu za čovjekove zle puteve. Slanje vrane ili goluba takođe se prepričava u nekim od ovih tradicija.
Jakama Indijanci pričaju o velikoj poplavi koja je došla, „jednom u ranim suncima, blizu početka.“ Čovječanstvo je provociralo Stvoritelja svojim zlim putevima, ali jedan dobar čovjek dobio je riječ od Boga da dolazi potop. „Čuo sam iz Zemlje gore, zemlje duhova, da dolazi velika voda – voda koja će prekriti svu zemlju. Napravite brod za dobre ljude. Neka zle ljude ubije voda.“ Tako su od najvećeg kedra napravili čamac i dobri ljudi su se spasili.[12] Osim toga, mogli bismo navesti tradicije Kusa sa priobalja Oregona, Maka, Skokomiša, i drugih, što potvrđuju zapis o potopu iz Postanja.
„Vidiš li onu visoku planinu tamo?“ rekao je stari Indijanac planinaru dok su jahali preko Kaskadnih planina, prije otprilike sedamnaest godina. „Vidim“, glasio je odgovor. „Vidiš li onaj gaj desno?“ Indijanac je tada rekao. „Da“, rekao je bijelac. „Pa“, rekao je Indijanac, „davno je bila poplava i cijela je zemlja bila preplavljena. Na brodu ili splavu bio je starac i njegova porodica, koji je plutao uokolo, a vjetar ga je odnio na onu planinu, gdje je dodirnuo dno. Tu je boravio neko vrijeme, a zatim je poslao vranu u lov na zemlju, ali vratila se bez pronalaska. Nakon nekog vremena opet je poslao vranu, a ovaj put je iz tog gaja donijela list, a starcu je bilo drago, jer je znao da voda odlazi.“ (Myron Eells, ca. 1878)
Što se tiče Vavilonske kule, jedna starica iz rezervata Svinomiš ispričala je Eli Klark ovu tradiciju: „Tri sestre su davno izgradile vrlo visoku kuću. Učinili su je visokom jer su željele poći na nebo da vide Stvoritelja. Nastavile su je graditi sve više i više i više. Do vremena kad je kuća bila gotova, nisu mogle govoriti isti jezik. Nisu se mogle razumjeti. Zbog toga danas postoji toliko različitih jezika.“ Ova tradicija takođe govori o poplavi.[13] Jedan Skagit iz države Vašington je ispričao: „Kad su ljudi vidjeli poplavu koja je stigla, napravili su vrlo veliki kanu. Napunili su ga sa po dvoje svega što živi na zemlji, sa mužjacima i ženkama svake životinje i biljke. Kad je poplava završila, kanu je pristao u preriji u zemlji Skagita. Pet ljudi je bilo u kanuu.“[14]
Legende o potopu u Velikim ravnicama i Sjevernom kamenjaru
1830-ih, Džordž Katlin stajao je u čudu dok je imao čast gledati godišnju ceremoniju plemena Mandan iz Sjeverne Dakote. Ova ceremonija, koju su Mandani svečano pratili od davnina, živo je sačuvala uspomenu na Nu-mohkmunk-a-nah, „jedinog čovjeka“, Noja iz plemena Mandan. Pričaju da je ovaj čovjek preživio poplavu i pristao sa svojim velikim kanuom na jednu planinu daleko na zapadu. Ovaj složeni ritual prikazivao je sjećanje na poplavu vrlo sličnu izvještaju iz Postanja, čak i do nekoliko detalja. Na primjer, Katlin je opisao „ples bika“, koji je izveden 40 puta tokom ove ceremonije, „tačan broj dana koliko je kiša padala na zemlju, prema Mojsijevom izvještaju“. Mandani su takođe visoko cijenili kornjaču, za koju kažu da se vratila njihovom Noju noseći vrbovu grančicu u ustima kao znak povlačenja voda.[15]
Poni iz Nebraske sjećaju se ne samo poplave i Božjeg bijesa na čovjekov grijeh koji ga je izazvao, već i da je „nakon što su se ljudi utopili, Tirava [Bog] poslao malog glasnika, pticu, da posjeti zemlju da vidi je li tlo očvrslo. Tada je Tirava poslao još jednu pticu, vranu, da posjeti zemlju. „Vrana je letjela samo tamo-amo, jedući sa plutajućih leševa, ali ptica kos se vratila svom gospodaru i od tada je počašćena na ceremonijalnim lulama Ponija.[16]
Lakote kažu da se poplava dogodila jer ljudi nisu znali kako se ponašati, a Stvoritelj nije bio zadovoljan. Stvoritelj je gazio zemljom i „ona se na mnogim mjestima otvorila poput razbijene tikve, a voda je tekla iz pukotina sve dok nije sve prekrila.“ To se podudara s jezikom iz Postanja 7:11 – Nojevim opisom katastrofalne tektonike ploča koja se dogodila u potopu: „provalili su svi izvori ogromnog vodenog bezdana“ (Postanje 7:11). Lakote arku zamjenjuju džinovskom svetom lulom i tobolcem za lulu, u kojem su bile „sve vrste životinja i ptica“. Sjećaju se vrane koja je letjela tamo-amo. Tada je, kažu Lakote, Stvoritelj iznova stvorio čovječanstvo i rekao im: „Pogledajte: stvorio sam za vas dugu kao znak da više neće biti velike poplave. Kad god vidite dugu, znaćete da je kiša prestala padati.“[17] Gros Ventresi imaju vrlo sličnu tradiciju.
„Loši ljudi su se utopili i sve ostalo što nije bilo u trsci“, rekao je poglavica Vičita. Oni Nojevu arku zamjenjuju džinovskom trskom ili štapom, koji je prorok dobio uput da ga pripremi. Isto tako, glas odozgo rekao mu je da „u parovima odabere one životinje za koje smatra da bi ih najbolje bilo spasiti“, između ostalih paralela s Postankom.[18] Isto tako, plemena Crnih stopala, Vrana, Asiniboina i druga imaju svoje tradicije o poplavi.[19]
„Da ovi ljudi [Mandani] trebaju imati tradiciju poplave, nikako ne čudi; kao što sam saznao od svakog plemena koje sam posjetio, da svi imaju neku visoku planinu u svojoj blizini, gdje insistiraju na tome da je pristao veliki kanu.“ (George Catlin)
Pleme Arapaho iz Vajominga i Kolorada podijelilo je svoju svetu tradiciju poplave, koja takođe spominje slanje goluba u potrazi za zemljom. „Nakon nekog vremena, golub se vratio i izvijestio da su vode iznad svega.“ Takođe se sjećaju izgradnje čamca ili splava i promjene jezika koja se dogodila nakon poplave.[20] Jute su ranim naseljenicima ispričali kako se arka spustila na planinu, za šta su tvrdili da se dogodilo u Stjenovitim planinama blizu današnjeg Denvera.[21] Drugi ogranak Juta kaže da je Vrh Pajks bio mjesto gdje je brod pristao.[22] Istočni Šošoni se sjećaju slanja dvaju ptica, ali goluba su zamijenili sjenicom.[23] Čejeni su održavali ceremoniju plesa sunca, koja je svjedočila o potopu i sadržavala sjećanje na Božju dugu koja je Noju data kao obećanje.[24] Hidatse se prisjećaju poplave i Nojeve ptice na godišnjoj ceremoniji, a osim ovih postoje i druge poplavne tradicije sa Stjenovitih planina.[25]
Legende o poplavi na Srednjem zapadu SAD-a
Godine 1766, urođenički narodi Ohaja pričali su Čarlsu Bitiju, „kad je voda prelila svu zemlju i utopila sve ljude koji su tada živjeli, osim nekolicine koji su napravili veliki kanu“, i da su „ljudi davno otišali da sagrade visoko mjesto kako bi stigli do velikog puta; i da su, dok su ga gradili, izgubili jezik i nisu se mogli međusobno razumjeti.“[26]
Plemena Sauka i Foksa u Viskonsinu i Mičigenu govorili su o svom drevnom patrijarhu Vesahkahu, koji je njihov Noje. Ovaj veliki čovjek je predvidio nadolazeću poplavu, molio se Velikom Duhu i dobio pomoć. Izgradio je veliki splav i preživio sa svojom porodicom i svim vrstama stvorenja.[27] Sjećanja na veliku poplavu nalazimo i među Menominejima, Potavatomijima, Vinebazima i drugima.[28]
Metodistički propovjednik J. Spencer kazao je da pleme Šoni iz Ohaja i Kentakija povezuje izvještaj o stvaranju i pretpotopnim danima koji se „slaže u svim bitnim tačkama s Mojsijevim zapisom“.[29] Pleme Ajova ispričalo je velečasnom Hamiltonu svoju istoriju o poplavi koja je trajala dvadeset ili trideset dana i uništila čitavo čovječanstvo. Božanstvo Iktinike plovilo je u svom kanuu i poslao je dvije životinje, uključujući pticu koja se vratila s „granom na kojoj je bilo nekoliko listova“.[30]
S druge strane, mnoga plemena Sjeverne Amerike smatrala su Pipestone Quarry u Minesoti svojim najsvetijim mjestom. A nekoliko plemena je tvrdilo da je to njihov Ararat.[31]
Legende o poplavama na sjeveroistoku SAD-a
Kad dođemo na sjeveroistok Sjedinjenih Država, nažalost, ne znamo toliko o njihovim vjerovanjima i kulturama zbog ranog uništavanja njihovog načina života. Ipak, jedno pleme sa područja Bijelih planina u Nju Hempširu je Džonu Džoslinu, 1663. godine, kazalo kako su jedan muškarac i njegova supruga u davnim vremenima predviđali nadolazeću poplavu. Prema tim urođenicima, par je pobjegao u Bijele planine kao utočište, uzevši samo zeca. Kasnije su pustili zeca, a kad im se više nije vratio, znali su da se poplava povukla.[32] Ovo je očito sjećanje na Nojevu golubicu. Lenape ili pleme Delavare iz Nju Džersija i istočne Pensilvanije pričalo je Dejvidu Zajsbergeru i ranim Moravcima kako je cijela zemlja bila pod vodom. Nojevu arku zamjenjuju džinovskom plutajućom kornjačom kao sredstvom pomoću kojeg su preživjele dvije ili tri žene. Oni su poslali pticu koja je „odletjela daleko i vratila se s malom količinom zemlje u svom kljunu“, što je uspomena na Nojevu golubicu.[33]
Starac iz plemena Irokezi, oko 1856. godine, ispričao je tradiciju o poplavi koja je uništila sav život – uključujući „ogromne, zmijolike morske i kopnene životinje“ (referenca na dinosauruse) – koje su nekada naseljavala svijet. Međutim, nekoliko ljudi je predvidjelo poplavu, budući upozoreni od Velikog Duha. Oni su sa odabranim životinjama pobjegli na planinu Marsi, najviši vrh planine Adirondak, koje je bilo jedino mjesto koje nije potopljeno. Ti Indijanci su se sjećali ne samo činjenice poplave već i datuma! Stari Irokez ispričao je kako su njegovi ljudi obilježili 4.000 godina od svog spašavanja od poplave, ne prije mnogo generacija, zahvaljujući Velikom Duhu na obroncima te velike planine Adirondak.[34] Ovo se vrlo dobro podudara sa biblijskom hronologijom – 4.000 godina od biblijskog datuma potopa je otprilike 2348. godina prije n.e., odakle dolazimo u otprilike 1653. godinu.
Legende o potopu na jugoistoku SAD-a
Krećući se prema jugoistoku, pronalazimo Čirokije, koji su Henriju Skulkraftu 1846. ispričali da je „voda nekada prevladavala nad zemljom, sve dok se nije utopila svaka osoba, osim samo jedne porodice.“ Taj čovjek je bio upozoren da „mora napraviti čamac i u njega staviti sve što je želio spasiti.“[35] Čitimače iz Lujzijane su zamijenili Nojevu barku gigantskim glinenim loncem. Goluba zovu „čuvar zemlje“, jer je vidio kako zemlja izlazi kad se poplava stišala. Nojevog gavrana zamjenjuju djetlićem.[36] Natčezi, Tunika, Atakapa, Juči i druga jugoistočna plemena takođe imaju svoju istoriju potopa.
„Čikasovi kažu da je svijet jednom uništila voda. Napravili su splavove kako bi se spasili… Kažu da je spašena jedna porodica i po dvoje od svih vrste životinja.“ (Henry Schoolcraft, ca. 1830)
„Naši ljudi oduvijek imaju tradiciju Potopa… Navalile su velike vodene planine, koje su uništile sve ljude, osim nekoliko porodica koje su to očekivale i izgradile veliki splav, na koji su spašeni.“ (Tradicija poplave Čoktava ispričana Georgeu Catlinu, ca. 1834)
Katavba, pleme današnje Sjeverne Karoline, kažu da je golub poslan i vraćen, prvo s listom, a kasnije s kukuruzom.[37] „Sedam ili osam ljudi preživjelo je Potop u velikom kanuu“, rekao je narod Pohatan iz Virdžinije ranim kolonistima 1600-ih.[38] Čikasovi smatraju da su dvije velike životinje spašene na ogromnom splavu, zajedno s jednom porodicom.[39] Čoktavi u Misisipiju i Alabami imaju vrlo dobro očuvane tradicije poplave i Vavilonske kule, uglavnom se razlikujući po tome što kažu da se Babel dogodio prije poplave.[40]
Teksaško pleme Kado se sjeća kako je nasilje čovječanstva „oneraspoložilo Enika, Vrhovno biće, što je izazvao veliku poplavu, koja je uništila sve osim jedne porodice; koja se sastoji od četiri osobe.“ Rekli su da je „jedino mjesto koje je voda otkrila“ bila pećina na vrhu visokog brda, „u kojoj su sačuvani mužjaci i ženke svih vrsta životinja“, te da je „nakon što je poplava nastavljena tokom jednog mjeseca, izašla ptica koju su zvali O-Vah, na slobodu, koja se za kratko vrijeme vratila sa slamkom.“ Sjećaju se i Nojeve barke, koju zamjenjuju splavom. Kado, zajedno sa mnogim drugim plemenima u regiji, svake godine su se sastajali na poseban dan na brdu gdje su vjerovali da su njihovi preci našli utočište od poplave. Ovdje bi prinosili žrtve Bogu jer nije uništio cijelo čovječanstvo.[41] Alabame poplavu povezuju sa božanskim sudom, a druga plemena, uključujući Kušata, Tuskegi i Apalači, imaju istoriju poplave sa paralelama iz Postanja. Pleme Krik pripovijeda o dva goluba koja su se vratila s vlati trave kao znak da se poplava stišava.[42]
Iz svih ovih istorijskih tradicija vidjeli smo obilje dokaza da su prva američka plemena znala za Nojev potop. Nema sumnje da se oni pozivaju na Nojevu poplavu, opisanu u Postanju.
Legende o potopu iz Kanade i sa Arktika
Najraniji istraživači Kanade i arktičkih regija Sjeverne Amerike pronašli su znanje o potopu među svim plemenima koja su sreli, u izuzetnoj korespondenciji sa izvještajem iz Postanja. Posjedujemo preko 36 starosjedelačkih tradicija potopa samo sa ovog područja! Postoji nekoliko izvještaja o stvaranju, padu i Vavilonskoj kuli.
Legende o poplavi u istočnoj i centralnoj Kanadi
„Sada svi pisci istorije varvara spominju ovu poplavu i ovu arku.“ (Josif Flavije, oko 90. godine nove ere)
Počnimo sa narodom Kri, koji su naselili ogroman dio Kanade. Njihova drevna tradicija, koja se prenosila s koljena na koljeno, kaže da je Bog poslao potop jer su ljudi postali potpuno neposlušni. Ali dobar čovjek po imenu Vesaketčan „sagradio je veliki splav na kojem je ukrcao svu svoju porodicu, kao i po par svih ptica i svih životinja“. Taj čovjek je poslao gavrana i goluba, od kojih se potonji „vratio s komadom gline u nogama. Čovjek je zaključio da je zemlja prilično suva i pristao je.“[43] Montanjai ili Inu iz istočne Kanade pričali su ovu priču: „Bog je, ljut na divove, zapovjedio čovjeku da sagradi veliki kanu. Čovjek je to učinio, a kad se ukrcao u njega, voda se dizala na sve strane i kanu s njom, sve dok se nigdje nije vidjela zemlja.“ I oni se sjećaju Nojevog gavrana.[44]
„Upozoren na Potop u snu, njihov predak sagradio je splav da spasi svoju porodicu i sve vrste životinja, plutajući po vodama mnogo mjeseci.“ (tradicija Otave ispričana Aleksandru Henriju)
Narod Odžibve iz Kanade i područja Velikih jezera kažu da je njihov patrijarh sagradio džinovski splav i spasio na njemu sve vrste životinja i ptica. „Na ovom splavu dugo je plutao dok sve planine nisu bile pokrivene i sve zemaljske zvijeri i ptice nebeske, osim onih koje je imao sa sobom, nisu stradale.“[45] Otave su oko 1770. godine pričale trgovcu krznom Aleksandru Henriju o njihovom pretku Nanibožou, njihovom Noju, koji je „prvobitno živio prema zalasku sunca, gdje je upozoren, u snu, da će stanovnike utopiti opšta poplava, koju su stvorile obilne kiše, sagradio je splav, na kojem je nakon toga sačuvao vlastitu porodicu i sav životinjski svijet bez izuzetka. Prema njegovom snu, kiše su pale i uslijedila je poplava. Njegov splav je plutao tokom mnogih mjeseci, tokom kojih nije otkrivena zemlja.“[46]
Legende o poplavi u zapadnoj Kanadi
U zapadnoj Kanadi nalazimo mnoštvo naroda s tradicijama koje svjedoče o istinitosti zapisa iz Postanja. Među njima, narod Liluet, 1905. godine, ispričao je antropologu Džejmsu Tejtu svoju svetu tradiciju. Čovjek po imenu Ntci’nemkin „imao je vrlo veliki kanu u koji se sklonio sa svojom porodicom“. Poplavne vode su se dizale „sve dok nije kopno potopljeno osim vrha visoke planine zvane Split. Kanu je plutao dok se vode nisu povukle i spustio se na planinu Smimelc.“ Kad su se vode spustile, preživjeli su izašli i ponovo naselili zemlju.[47]
Nutka pleme priča da je jedan dobar i pronicljiv čovjek Vispohahp predvidio poplavu i pripremao se sa svojom braćom. „U njegovom kanuu bile su smještene sve njegove pokretne stvari, supruga, dva brata i njihove žene… Napokon je voda prekrila cijelu zemlju, osim Kuosakta, visoke planine u blizini Tokvahtsa i planine Arousmit.“ Kad se zemlja osušila, izašli su i ponovo je naselili.[48]
1888. godine starci plemena Sarci ispričali su kako su, u davnim vremenima, „kada je svijet bio poplavljen ostali samo jedan muškarac i jedna žena, a ovo dvoje spasili su se na splavu, na kojem su takođe sakupili životinje i ptice svih vrsta.“[49] Skvamiški narod takođe je imao svoju tradiciju globalne poplave prema kojoj se, dok je polako napredovala, sastalo Veliko vijeće i odlučilo da „treba sagraditi džinovski kanu“ i da svu djecu treba smjestiti u ovaj kanu, sa jednim mladim muškarac i ženom da vode brod. Zatim, „sve je bio svijet vode“, i „danima i danima nije bilo zemlje.“ Napokon se Poplava povukla i brod se ponovo počinuo na planini Kovičan. Preživjeli mladi ljudi spustili su se s planine i ponovo naselili zemlju.[50]
„Mi već davno imamo tradiciju o nadolasku vode“, rekao je poglavica Tsimšiana gospodinu Dankanu, u kojoj su „svi ljudi stradali u vodi, osim samo nekolicine“.[51] Bela Kula pleme pričaju da je „površina vode prekrivala svu zemlju do vrhova planina“. Oni takođe imaju nejasnu tradiciju brkanja jezika, za koju kažu da se dogodila nakon poplave.[52]
Starci plemena Kovičan pričaju da su davno neki ljudi počeli sanjati zastrašujuće snove. „Jedan je čovjek rekao: ‘Sanjao sam čudnu stvar’, a drugi su bili nestrpljivi da čuju šta on ima da kaže. ‘Sanjao sam da je pala takva kiša da smo se svi utopili.’ ‘Ja’, rekao je drugi, ‘sanjao sam da se rijeka podigla i poplavila mjesto, a mi smo svi bili uništeni.’ ‘I ja sam’, zazvonio je drugi. ‘I ja takođe.’ Odlučili su da naprave ‘ogroman splav kanua povezanih zajedno’. Drugi su se podrugivali i ismijavali, koji nisu vjerovali u ove snove. Ali oni koji su vjerovali ‘uzeli su svoje porodice i smjestili ih na splav, uzeli hranu i čekali’. Tada je došla poplava i ‘splav se podigao s vodom i bio je jedina stvar koja se vidjela mnogo dana.’ Oni koji su se ranije rugali pobjegli su u planine, ali i oni su ubrzo bili pod vodom. Konačno, oni na divovskom splavu su ‘osjetili kako se voda spušta i njihov splav se zaustavio na vrhu planine Kovičan.“[53]
„Jedno vrijeme bila je poplava koja je prekrila zemlju … Poplavljena je sva zemlja, osim vrhova nekoliko vrlo visokih planina. Ksals i njegova supruga i kćeri pobjegli su u velikom kanuu. … Zaplovili su prema vrhu planine Kotselis … Voda se napokon povukla i oni su odbacili svoj kanu.“[54]
Narod Kariera priča da je jedan dječak preživio poplavu na splavu i poslao vuka (umjesto Nojeve golubice) da vidi da li je novopojavljeno zemljište spremno za stanovanje.[55] Tahltan pleme je ispričalo kako je jedan mudar čovjek upozoren na nadolazeći potop, koji je Bog poslao zbog zloće čovječanstva. Njihova tradicija takođe spominje rasu palih bića koja je postojala u to doba i zbrku jezika koja se dogodila nakon poplave.[56] Tsetsauti kažu da su njihovi preci „odlučili zatvoriti svoju djecu u šuplje drveće“, te da su im „dali dovoljnu količinu hrane, a zatim drveće zatvorili drvenim poklopcima koje su zalijepili smolom“. Nakon što je poplava završila, izašli su i ponovo naselili zemlju.[57] A pored ostalih imamo i tradicije o potopu, uključujući narode Šusvap, Kutenej, Kvakiutl, Haida i Dabrovi.
„Čovječanstvo i životinje radile su kako su htjele, svađale se i prolijevale puno krvi“, rekao je jedan pripadnik plemena Zapadni Kri. „Svađe ljudi i životinja zacrvenile su zemlju od krvi“, i „ovo je Velikog Duha jako razljutilo“. Stoga je Veliki Duh poslao poplavu. Jedan čovjek je preživio i nekoliko životinja s njim, od kojih je jedna poslana i vraćena s komadom zemlje. Zapadni Kri takođe prepoznaju dugu kao „žig života“, znak da Veliki Duh neće poplavom ponovo uništiti zemlju.[58]
Najraniji istraživači Kanade i arktičkih regija pronašli su znanje o Potopu među svim plemenima koja su sreli, u izvanrednoj korespondenciji sa Biblijom.
Narod Soltoa, oko 1850. godine, ispričao je poručniku Huperu „o liječniku po imenu Vis koji je sagradio veliki kanu u koji je stavio sve klase životinja. Dogodila se velika poplava i pokrila je svu zemlju, brda i drveće.“ Nakon poplave, „poslao je vranu i, kad se nije vratila, zaključio je da je [zemlja] sada dovoljno velika da je svi mogu nastaniti. Tako su on i sve životinje izašli iz čamca.“[59]
Legende o poplavi iz Arktičkog regiona
„Neka od ovih plemena [Aljaske] imaju ne samo tradiciju Nojevog potopa, već i izvornog Haosa, prvog razdvajanja voda i stvaranja nebeskih tijela, biljaka, životinja i ljudi u gotovo mojsijevskom slijedu. A ove tradicije očito nemaju dodira sa podučavanjem od strane bijelaca“. (Julia McNair Wright, oko 1885.)
U krajnjim sjevernim regijama ovog kontinenta nalazimo grupu naroda Dene, koja naseljava veći dio Aljaske i sjeverozapadne djelove Kanade. Prema njihovoj tradiciji, starac po imenu Čapevi „napravio je veliki splav, na koji je stavio po par svih vrsta životinja, a on se udaljio na svom splavu“. Poplava je dugo pokrivala cijelu zemlju, uključujući najviše vrhove Stjenovitih planina. Dene su takođe sačuvali uspomenu na vranu koju je starac pustio, praćenu golubicom. „Poslata treći put, [golubica] se naveče vratila umorna i držeći u nogama zelenu granu jele.“[60] Jupici s Aljaske govore o velikoj poplavi, koju je samo nekoliko ljudi preživjelo u krznenim čamcima, a zatim se iskrcalo na najviše planine.[61] Kaigani, aljaško pleme, govorilo je o „velikom kanuu u kojem je jedan dobar čovjek spašen u vrijeme velike poplave.“ Kanu se zaustavio na visokoj planini. Kasnije je poslao vranu da vidi jesu li vode pale.[62]
Starci iz naroda Dogrib, koji su živjeli na sjeverozapadnim teritorijama, pričali su da je u najstarija vremena bogoliki čovjek po imenu Čapevi „stvorio djecu kojoj je davao dvije vrste voća, crnu i bijelu, ali im je zabranio jesti crno.“ Neko su ga vrijeme poslušali, ali kad je otišao na duži put, „zaboravili su zapovijesti svoga oca i jeli crno [voće]“. Čapevi je „bio vrlo nezadovoljan po povratku i rekao im je da će u budućnosti zemlja rađati crne plodove i da će ih mučiti bolest i smrt – kazne koje su vezane za njegovo potomstvo do danas.“ Što se tiče poplave, pričaju da se jednom, „voda digla i prelila zemlju. Čapevi se s porodicom ukrcao u kanu, vodeći sa sobom sve vrste ptica i zvijeri.“ Kasnije, poslao je životinje da mu pomognu da ponovo napravi zemlju sve dok, nakon pune godine, „svi koji su se nalazili na kanuu nisu mogli da se iskrcaju na njoj [zemlji]“.[63]
Narod Hareskin (ili Sahtú) 1852. godine ispričao je jednom dr Taču svoju priču o poplavi. „U istoriji njihovog potopa, arku zamjenjuju plutajućim ostrvom, na kojem su četiri osobe sa nizom životinja i ptica pronašle sigurnost i pobjegle od opšteg uništenja.“[64] 1870. godine narod Gvič’in ili Kutčin misionaru Emilu Petitou ispričao je svoju tradiciju o svom pretku, starcu zvanom Mariner, koji je „plutao u gigantskoj slami dok vode nisu isparile, a zemlja se isušila“. Pokazali su na planinu na kojoj su rekli da je pristao, na Stjenovite planine krajnjeg sjeverozapada Kanade, mjesto koje su nazvali „mjestom starca“.[65]
„To je stara, stara priča“, rekao je taj Netsilik Inuit. Oni su se pozvali na „strašni potop“, rekavši da se „svijet srušio, zemlja je uništena, da su veliki pljuskovi kiše poplavili zemlju“. „Neprestana kiša poplavila je zemlju i uslijedila su velika razaranja. Sve životinje i ljudi su umrli, osim dva šamana.“[66]
„Svi Inuiti misle da je ova zemlja [jednom] bila prekrivena vodom“, rekla je žena Inuita na ostrvu Bafin. „Davno je okean počeo naglo da se diže, sve dok nije prekrio cijelu zemlju. Voda se čak popela na vrh planina.“ Kao dokaz ove poplave ukazali su na kosti kitova, tuljana i riba, koje su pronađene na vrhu lokalnih planina.[67]
Čak su i na Grenlandu rani misionari i etnolozi pronašli znanje o poplavi. „Kada je onaj gore bio nezadovoljan ljudima na njemu, uništio je svijet.“ „Čitavo čovječanstvo, osim jednog, utopljeno je.“ Kao i drugi Inuiti, oni su istakli da su kosti velikih stvorenja pronađene na visokim planinama kao dokaz globalne poplave. Što se tiče edenskog vrta, „prvog čovjeka zovu Kalak i kažu da je izniknuo iz zemlje, a ubrzo potom i njegova supruga iz njegovog palca“, dok Postanje kaže da je Bog iskoristio čovjekovo rebro da načini ženu. „Za ženu se kaže da je donijela smrt na svijet“ zbog nečega što je rekla, prema Grenlanđanima urođenicima.
Pored toga, mogli bismo se pozvati na istoriju potopa naroda Kaski na teritoriji Jukon, Inuitima Tiglit sa arktičke obale i naroda Tlingitu na jugoistoku Aljaske. Ovaj potonji imao je ne samo tradiciju poplave već i maglovito sjećanje na vavilonsku kulu.[68]
Jedan pisac opisao je bogatstvo aljaške tradicije povezane sa Postanjem na ovaj način: „Nedavna [interakcija] naših prezbiterijanskih misionara sa mongolskim i ugrijskim plemenima Aljaske otvorila je prekrasno nasleđe tradicije. Neka od ovih plemena imaju tradiciju ne samo Nojevog potopa, već i izvornog Haosa, prvog razdvajanja voda i stvaranja nebeskih tijela, biljaka, životinja i ljudi u gotovo mojsijevskom redosledu. A ove tradicije očito nemaju dodir sa podučavanjem od strane bijelih ljudi.“[69]
Zaključak
Kako treba objasniti ove tradicije, sa izuzetnom sličnošću s Postanjem? Da li slučajno liče na izvještaje iz 1. knjige Mojsijeve? Jesu li sve ove tradicije i istorijski zapisi neautentični? Da li su za sve ovo krivi „hrišćanski misionari“? Postoji toliko mnogo čudesnijih dokaza o plemenima i nacijama ostatka svijeta o kojima tek trebamo raspravljati, pokazujući da su se sjećali Nojevog potopa. Jedino zadovoljavajuće objašnjenje je da je istorija o potopu iz Postanja apsolutno istinita.
Iz istorijskih tradicija prvih naroda Sjeverne Amerike, Kanade i arktičkih regija vidjeli smo obilje ubjedljivih dokaze da su oni znali za Nojev potop. Nema sumnje da se oni pozivaju na Nojev potop, opisan u Postanju, iako su legende i tradicije izmijenile neke detalje i pridodale mitski narativ. Ove tradicije pružaju snažne dokaze, zajedno sa geološkim i drugim dokazima, koji potvrđuju Potop iz Postanja i istorijsku pouzdanost Biblije.
Nick Liguori, autor knjige „Odjeci sa Ararata“ (Echoes of Ararat)
____________________________
[1] Leanne Hinton and Lucille J. Watahomigie, “Spirit Mountain: An Anthology of Yuman Story and Song,” Sun Tracks 10 (1984): 15–42.
[2] George Wharton James, The Indians of the Painted Desert Region (Boston: Little, Brown, and Co.: 1903), 209–211.
[3] M. O. Davidson, in “Arizona Superintendency,” Annual Report of the Office of Indian Affairs for the Year 1865 (Washington: GPO, 1865), 131
[4] Hubert Howe Bancroft, The Native Races of the Pacific States of North America, vol. 3, (New York: D. Appleton and Co., 1875), 78–79
[5] Frank Waters, Book of the Hopi (New York: Penguin Books, 1963), 18.
[6] Washington Matthews, Navaho Legends (Boston and New York: American Folklore Society, 1897), 64–65, 74–76.
[7] Geronimo Boscana, Chinigchinich, trans. Alfred Robinson (New York: Wiley and Putnam, 1846), 44–45.
[8] Ruth Benedict, “Tales of the Cochiti Indians,” Bureau of American Ethnology Bulletin 98 (1931): 2–3.
[9] Julian H. Steward, “Myths of the Owens Valley Paiute,” University of California Publications in American Archaeology and Ethnology 34, no. 5 (1936): 372, 363.
[10] Edward Sheriff Curtis, The North American Indian, vol. 1 (Cambridge, MA: University Press, 1907), 27–28; George Catlin, Last Rambles Amongst the Indians of the Rocky Mountains and the Andes (London: Sampson Low, Son, and Marston, 1868), 186.
[11] Rev. Myron Eells, “Traditions of the Deluge Among the Tribes of the North-West,” The American Antiquarian and Oriental Journal 1 (1878): 71.
[12] Lucullus V. McWhorter, “Yakima Tradition of the Flood,” McWhorter Manuscript Collection, Washington State University Library. Box 43, Folder 420, No. 16. As quoted in Ella Clark, Indian Legends of the Pacific Northwest (Berkeley: University of California Press, 1953), 45.
[13] Ella Elizabeth Clark, Indian Legends of the Pacific Northwest (Berkeley: University of California Press, 1953), 43.
[14] Clark, Indian Legends of the Pacific Northwest, 139.
[15] George Catlin, The North American Indians 1 (1926): 178–205.
[16] George A. Dorsey, The Pawnee, vol. 1 (Washington: Carnegie, 1906), 134–135, 296. George A. Dorsey, Traditions of the Skidi Pawnee (Boston: Houghton, Mifflin & Co., 1904), 23–24.
[17] Richard Erdoes and Alfonzo Ortiz, American Indian Myths and Legends (New York: Pantheon Books, 1984), 496–498.
[18] George Amos Dorsey, The Mythology of the Wichita (Washington: Carnegie, 1904), 2.
[19] See the book, Echoes of Ararat, for more information.
[20] Sarah E. Olden, Shoshone Folk Tales, as Discovered from the Rev. John Roberts, a Hidden Hero, On the Wind River Indian Reservation in Wyoming (Milwaukee: Morehouse Publishing Co., 1923), 41. James A. Dorsey and Alfred L. Kroeber, Traditions of the Arapaho (Chicago: Field Columbian Museum, 1903), 15–16.
[21] Frank Hall, History of the State of Colorado, vol. 4 (Chicago: Blakely Printing Co., 1895), 93.
[22] Ernest Whitney, Legends of the Pikes Peak Region (Denver: Chain & Hardy Co., 1892), 25–29.
[23] Harry Hull St. Clair, ed. Robert H. Lowie, “Shoshone and Comanche Tales”, Journal of American Folk-lore, 22 (1909): 273.
[24] George A. Dorsey, The Cheyenne, Field Columbian Museum Publication 99, 9, no. 1 (1905): 144–145, 36–38.
[25] Prince Alexander Philipp Maximillian Wied, trans. H. Evans Lloyd, Travels in the Interior of North America (London: Ackermann and Co., 1843), 398.
[26] Charles Beatty, Journal of a Two Months Tour: With a View of Promoting Religion Among the Frontier Inhabitants of Pennsylvania and of Introducing Christianity Among the Indians to the Westward of the Alegh-Geny Mountains (London: William Davenhill, 1768), 90.
[27] Cutting Marsh, “Expedition to the Sacs and Foxes,” Collections of the State Historical Society of Wisconsin 15 (1900): 130–132.
[28] See the book, Echoes of Ararat, for more information.
[29] J. Spencer, “Shawnee Folk-lore,” Journal of American Folk-lore 22 (1909): 319.
[30] Rev. S. M. Irvin and Rev. William Hamilton, “Iowa and Sac Tribes,” in Information Respecting the History, Condition and Prospects of the Indian Tribes of the United States, ed. Henry Schoolcraft, part III (Philadelphia: Lippincott, Grambo & Co., 1853), 262–263. James Owen Dorsey, “Nanibozhu in Siouan Mythology,” Journal of American Folk-lore 5, no. 19 (1892), p. 300.
[31] See the book, Echoes of Ararat, for more information.
[32] John Josselyn, An Account of Two Voyages to New England Made During the Years 1638, 1663 (Boston: William Veazie, 1865), 105.
[33] Edmund de Schweinitz, The Life and Times of David Zeisberger (Philadelphia: J.B. Lippincott and Co., 1870), 218–219.
[34] Henry Wharton Shoemaker, “History of Tamarack Swamp: Another Page from Indian Antiquity,” Reading Times, January 6, 1912.
[35] Henry Schoolcraft, Notes on the Iroquois (Albany, NY: Erastus H. Pease & Co., 1847), 358–35.
[36] John R. Swanton, “Indian Tribes of the Lower Mississippi Valley,” Bureau of American Ethnology Bulletin, No. 43 (Washington: GPO, 1911), 357-358.
[37] Frank G. Speck, “Catawba Texts”, Columbia University Contributions to Anthropology 24 (1934): 23.
[38] Stanley Pargellis, “An Account of the Indians of Virginia”, William and Mary Quarterly 16, no. 2 (1959): 235–236.
[39] Henry R. Schoolcraft, Historical and Statistical Information Respecting the History, Conditions and Prospects of the Indians Tribes of the United States, Part 1 (Philadelphia: Lippencott, Grambo & Co., 1851), 310.
[40] George Catlin, The North American Indians, vol. 2, 145; Horatio Bardwell Cushman, History of the Choctaw, Chickasaw and Natchez Indians (Greenville, TX: Headlight Printing, 1899), 283–284. David I. Bushnell Jr., “The Choctaw of Bayou Lacomb, St. Tammany Parish, Louisiana,” Bureau of American Ethnology Bulletin 48 (1909): 30.
[41] Thomas Freeman and Peter Custis, An Account of the Red River, in Louisiana, Drawn Up From the Returns of Messrs. Freeman and Custis to the War Office of the United States, Who Explored the Same, In the Year 1806 (Washington: YE Galleon Press, 1806), 28–29. Eds. Walter Lowrie and Matthew St. Clair Clarke, American State Papers, Class II: Indian Affairs, vol. 1 (Washington: Gales and Seaton, 1832), 729. For another Caddo version, see: George A. Dorsey, Traditions of the Caddo (Washington: Carnegie, 1905), 18–19. John Sibley, “Lewis and Clarke’s Expedition, Communicated to Congress, February 10, 1806,” American State Papers. Class 2, Indian Affairs (Washington: Gates and Seaton, 1832), 721.
[42] Henry Rowe Schoolcraft, Information Respecting the History Conditions and Prospects of the Indian Tribes of the United States, Part I (Philadelphia: Lippincott, Grambo & Co., 1853), 266.
[43] Émile Petitot, Traditions Indiennes du Canada Nord-ouest (Paris: Maissonneuve Fréres, 1886), pp. 475-476, 387.
[44] Paul le Jeune, “Relation of What Occurred in New France in the Year 1634”, The Jesuit Relations and Allied Documents, ed. Reuben Gold Thwaites, vol. 6 (Cleveland: Burrow Brothers, 1898). p. 156.
[45] Rev. Peter Jones, History of the Ojebway Indians (London: A. W. Bennett, 1861, pp. 33-35.
[46] William Elsey Connelley, Indian Myths (New York: Rand McNally, 1928).
[47] James Teit, “Traditions of the Lillooet Indians of British Columbia”, Journal of American Folk-lore, vol. 25 (Lancaster, PA and New York, NY: 1912), p. 342.
[48] Gilbert Malcolm Sproat, Scenes and Studies of Savage Life (London: Smith, Elder and Co., 1868), pp. 183-184.
[49] Rev. E.F. Wilson, “Report on the Sarcee Indians”, in “Report on the North-Western Tribes of Canada”, Report of the Fifty-Eighth Meeting of the British Association for the Advancement of Science Held at Bath in September 1888 (London: John Murray, 1889), p. 244.
[50] Emily Pauline Johnson, Legends of Vancouver (Vancouver: David Spencer, 1911), pp. 53-58.
[51] Richard Charles Mayne, Four Years in British Columbia and Vancouver Island (London: John Murray, 1862), pp. 273-274.
[52] Franz Boas, “Mitteilungen über die Vilzula Indianer”, Original Mittheilungen aus der Ethnologischen Abtheilung der Königlichen Museen zu Berlin (Berlin: W. Spemann, 1885), p. 179.
[53] Martha Harris, History and Folklore of the Cowichan Indians (Victoria, BC: Colonist Publishing, 1901), pp. 10-12.
[54] James A. Teit, in “Folk-Tales of Salishan and Sahaptin Tribes”, ed. Franz Boas, Memoirs of the American Folk-Lore Society, vol. 11 (Lancaster and New York: American Folklore Society, 1917), p. 132.
[55] Reverend Adrien-Gabriel Morice, “Three Carrier Myths”, Transactions of the Canadian Institute, vol. 5 (Toronto: Canadian Institute, 1895), p. 10.
[56] James Teit, “Tahltan Tales,” Journal of American Folk-lore, vol. 32, no. 124 (1919), pp. 232-234.
[57] Franz Boas, “Traditions of the Tsetsaut”, Journal of American Folk-lore, vol. 9 (Boston and New York: Houghton, Mifflin and Co., 1896), p. 262.
[58] J. B. Tyrrell (editor), David Thompson’s Narrative of his Explorations in Western America (Toronto: Champlain Society, 1917), pp. 85-89.
[59] W.H. Hooper, Ten Months Among the Tents of the Tuski (London: John Murray, 1853), pp. 285-292.
[60] Petitot, Traditions Indiennes, pp. 317-318.
[61] Adrian Woldt, Captain Jacobsen’s Reise an der Nordwestküste, 1881-1883 (Leipzig: 1884), p. 252.
[62] Charles Montgomery Skinner, Myths and Legends Beyond Our Borders (Philadelphia and London: J. B. Lippincott, 1899), p. 27.
[63] John Franklin, Narrative of a Second Expedition to the Shores of the Polar Sea in the Years 1825, 1826, and 1827 (London: John Murray, 1828), pp. 291-293.
[64] Rev. Dr. Tache, “Hudson’s Bay Missions”, Annals of the Propagation of the Faith, vol. 13 (London: 1852), p. 254.
[65] Petitot, Traditions Indiennes, pp. 34-38.
[66] Knud Rasmussen, The Netsilik Eskimos: Social Life and Spiritual Culture (Copenhagen: 1931), p. 209. Also in Report of the Fifth Thule Expedition, vol. 8. Asen Balikci, The Netsilik Eskimo (Garden City, NY: Natural History Press, 1970), p. 210.
[67] Franz Boas, “The Central Eskimo”, Sixth Annual Report of the Bureau of American Ethnology (Washington: GPO, 1888), pp. 637-638. Charles Francis Hall, Life with the Esquimaux, vol. 2 (London: Sampson Low, Son, and Marston, 1864), p. 318.
[68] See the book Echoes of Ararat for more information on these tribal traditions.
[69] Julia McNair Wright, Bricks from Babel: A Brief View of the Myths, Traditions and Religious Belief of Races (New York: John B. Alden, 1885), p. 128.
