Logička neodrživost Trojstva

Trinitizam je dugo bio predmet kritika muslimana, Jevreja i skeptičnih racionalista. Za one izvan tradicionalnog hrišćanskog kruga, ništa ne može biti očiglednije iracionalnije, samoprotivrječnije i idolopoklonskije od doktrine o Trojstvu. Apsurdnost i iracionalnost se čine toliko očiglednim da je teško razumjeti kako ih iko shvata ozbiljno.

Među onima koji podržavaju doktrinu Trojstva, malo ko zna mnogo o njoj osim formule „Jedan Bog u tri osobe“.

Evo definicije trojstva u rimokatolicizmu:

„Trojstvo je Jedno. Ne ispovijedamo tri Boga, već jednog Boga u tri osobe, ‘jednobitno Trojstvo’. Božanske osobe ne dijele među sobom jedno božanstvo, već svaka od njih je Bog cjelovit i sveobuhvatan: ‘Otac je ono što je Sin, Sin je ono što je Otac, Otac i Sin su ono što je Duh Sveti, tj. po prirodi jedan Bog.’ Riječima Četvrtog lateranskog sabora (1215.), ‘Svaka od osoba je ta vrhovna stvarnost, tj. božanska supstanca, esencija ili priroda.’

Božanske osobe su zaista različite jedna od druge. ‘Bog je jedan, ali nije usamljen.’ ‘Otac’, ‘Sin’, ‘Duh Sveti’ nisu samo imena koja označavaju modalitete božanskog bića, jer su one zaista različite jedna od druge: ‘On nije Otac koji je Sin, niti je Sin onaj koji je Otac, niti je Duh Sveti onaj koji je Otac ili Sin.’ One se razlikuju jedna od druge u svojim odnosima porijekla: ‘Otac je onaj koji rađa, Sin koji je začet i Duh Sveti koji ishodi.’ Božansko Jedinstvo je Trojstveno.“[1]

Ovaj koncept Trojstva je očito samoprotivjeran. Tvrdi da je tri jednako jednom. Tvrdi da je Bog i nestvoren, u slučaju Oca, i stvoren u slučaju Sina i Svetog Duha koji „proizlaze“ ili su „začeti“ od Oca. Oni poriču da su ishođenje i začeće oblici stvaranja, ali to nije ništa više od sofističke retorike s njihove strane. Ako Sin i Sveti Duh u konačnici imaju svoj izvor u Ocu, kao što trinitarci tvrde, oni ne mogu biti podjednako božanski.

Ukoliko trinitarci proglašavaju postojanje tri božanske osobe, njihove tvrdnje da obožavaju jednog Boga ne uspijevaju.

Prema trinitizmu:

• Postoji jedan i samo jedan Bog.
• Bog egzistira u tri osobe.
• Tri osobe su: Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh.
• Svaka osoba je u potpunosti Bog.
• Njih troje su ravnopravni i vječni.
• Njih troje su međusobno različiti, ali ipak nisu tri Boga.
• Bog nije Bog osim kao Otac, Sin i Duh – sva trojica zajedno.

Napomena: Mnogi trinitarci koriste termin „Božanstvo“ da bi označili trojedinog Boga. U ovom kontekstu „Božanstvo“ se odnosi na „hrišćanskog Boga, posebno Trojstvo“. Jedan od razloga za trinitističku upotrebu termina „Božanstvo“ umjesto „Bog“ je taj što u trinitizmu Bog nije osoba.

• Bog je tri osobe, a ipak samo jedno „biće“ ili „suština“.

Napomena: Iako se riječ „biće“ obično odnosi na cjelovitu i kompletnu osobu (npr. „ljudsko biće“), trinitarci je koriste u smislu „nečije osnovne ili esencijalne prirode“.

Trinitarci koriste grčku riječ hipostasis (ili latinsku persona) kao približan ekvivalent riječi „osoba“ (iza ovoga stoji duga istorija u koju nećemo ulaziti). Stoga je Bog tri hipostaze (tri osobe).

Tri hipostaze – Otac, Sin i Duh – dijele jednu suštinu ili supstancu. Stoga trinitarci govore o tri hipostaze u jednoj usiji (tri osobe u jednoj supstanci).

Od ousia (usija) potiče homoousios („jedne suštine“ ili „jedne supstance“), što je istorijski ključni termin u trinitizmu jer je upravo taj termin ili njegov koncept ono što navodno čini trinitizam „monoteističkim“.

Budući da su tri osobe od iste suštine, kaže se da su „jednosupstancijalne“.

• Ovaploćenjem je druga osoba Trojstva – naime, vječno preegzistencijalni Bog Sin – stekla ljudsku prirodu i preuzela bogočovječje postojanje kao Isus Hrist, koji sada, kao jedna osoba, zauvijek posjeduje i božansku i ljudsku prirodu, i u potpunosti je Bog i u potpunosti čovjek kroz „hipostasno sjedinjenje“ (dvije Hristove prirode, božanska i ljudska, u jednoj osobi ili hipostazi).

Ova osnovna definicija Trojstva zasniva se na desetinama definicija koje su dali trinitarni autoriteti, protestantski, katolički i pravoslavni.

Svako ko čita formalnu ili tehničku literaturu o Trojstvu zna da ona teži korišćenju grčkih i latinskih termina i da je prožeta neoplatonističkim i drugim filozofskim konceptima. Oni stvaraju više zabune nego što objašnjavaju kako tri osobe mogu biti jedan Bog.

 

Homoousios nema biblijsku podršku

Riječ homoousios („jedne suštine“) je istorijski ključni termin u trinitizmu jer upravo taj termin ili njegov koncept, zbog riječi „jedan“, daje trinitizmu određeni privid monoteizma. Problem je što se riječ homoousios nigdje ne nalazi u Bibliji. To priznaje i poznati trinitarski naučnik Karl Bart:

„Bibliji nedostaje izričita izjava da su Otac, Sin i Sveti Duh jednake suštine i stoga u jednakom smislu sam Bog. I druga izričita izjava takođe nedostaje, da je Bog Bog ovako i samo tako, tj. kao Otac, Sin i Sveti Duh. Ove dvije izričite izjave, koje idu dalje od svjedočanstva Biblije, dvostruki su sadržaj crkvene doktrine o Trojstvu.“[2]

U ovom upečatljivom priznanju, Bart priznaje da dva glavna načela trinitizma (koncept jedne suštine i koncept tri osobe u jednom Bogu) nisu prisutna u Bibliji.

Hans Küng, jedan od najvećih katoličkih teologa 20. vijeka, napisao je odjeljak pod naslovom „Nema doktrine o Trojstvu u Novom zavjetu“ u svom klasičnom djelu, Hrišćanstvo: Suština, istorija i budućnost, u kojem odlučno odbacuje trinitizam. Evo nekoliko izjava iz njegove knjige, počevši od stranice 95:

„…prema Novom zavjetu, princip jedinstva očito nije jedna božanska ‘priroda’ (fisis) koja je zajednička za nekoliko entiteta, kako su ljudi mislili nakon neonikejske teologije četvrtog vijeka. Za Novi zavjet, kao i za hebrejsku Bibliju, princip jedinstva je očito jedan Bog (ho teos: Bog = Otac), od kojeg su sve stvari i po kojem su sve stvari.

…odakle zaista potiče ova doktrina o Trojstvu? Odgovor je da je ona bila proizvod velike promjene paradigme od ranohrišćanske apokaliptične paradigme do helenističke paradigme rane crkve.“

 

Gnostička upotreba riječi homoousios

Gnosticizam se široko smatra najvećom prijetnjom životu crkve u prva dva stoljeća.

Trinitarci će biti šokantni saznanjem da su gnostici prvi koristili riječ homoousios. Prva osoba za koju se zna da ju je koristila bio je gnostički teolog Vasilid (2. vijek nove ere), koji je koristio riječ homoousios da objasni svoj koncept „trostrukog sinovstva istobitnog s bogom koji nije“.[3]

Ovaj pojam su od gnostika preuzeli trinitarski teolozi.

 

Ogromne logičke poteškoće: Da li je trinitizam triteistički?

Trinitizam je doktrina o jednom Bogu u tri osobe, dok je triteizam doktrina o tri različita Boga. Potonji je poseban slučaj politeizma, vjerovanja u mnogo bogova (npr. hinduizam).

Trinitarci žestoko poriču da je trinitarizam triteizam, ali to dvoje je inherentno slično, kao što ćemo vidjeti. Jednostavno rečeno, trinitizam je triteizam koji tvrdi da je monoteistički.

U pokušaju da shvatimo trinitizam, neposredni problem s kojim se susrećemo je njegova upotreba dvostrukog govora: trinitizam pripisuje dva različita značenja riječi „Bog“, a zatim se prebacuje između njih, obično kako bi izbjegao logičke dileme.

Postoji prvo značenje riječi „Bog“ u kojem Bog nije Bog osim kao Otac, Sin i Duh – troje zajedno. Ova formulacija je osmišljena kao sredstvo izbjegavanja eksplicitnog triteizma i jedno je od dva glavna načela trinitizma prema Karlu Bartu (kojeg smo već citirali).

U trinitističkom dvostrukom govoru postoji i drugo i kontradiktorno značenje riječi „Bog“ u kojem je svaka osoba Trojstva pojedinačno i u potpunosti Bog: „Dakle, Otac je Bog, Sin je Bog, i Sveti Duh je Bog“ (Atanasijev kredo). Trinitarci dalje kažu da je svaki od njih „potpuno Bog“.

Istorijski važan Četvrti lateranski sabor (1215, Rim) je još jasniji: „svaki je Bog, cjelovit i potpun“. Drugim riječima, Otac je Bog cjelovit i potpun; Sin je Bog cjelovit i potpun; i Duh je Bog cjelovit i potpun. Pa ipak, sva trojica zajedno su Bog cjelovit i potpun.

U trinitizmu, svaka osoba trojedinog Božanstva, bilo da je Otac ili Sin ili Duh, je u potpunosti Bog, vječno Bog i jednako Bog, tako da trinitarci mogu i govore o „Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu“ jezikom koji svakome pripisuje potpuno božanstvo. Potpuno božanstvo svakog se čuva čak i ako obrnemo red riječi unutar svake od tri klauzule: „Otac je Bog, Sin je Bog i Sveti Duh je Bog“ (Atanasijev kredo).

Trinitizam kaže da je svaka osoba – bilo da je Otac ili Sin ili Duh – „u potpunosti“ Bog („svaki je Bog, cjelovit i sveobuhvatan“; Četvrti lateranski sabor). Štaviše, trinitizam pripisuje dovoljnu razliku između osoba tako da se Otac ne smije miješati sa Sinom, niti Sin s Duhom, niti Otac s Duhom. Atanasijevo vjerovanje kaže: „Jer postoji jedna Osoba Oca, druga Sina, a treća Duha Svetoga“. Da navedemo očigledno, razlika između osoba se već vidi u osnovnoj činjenici da trinitarci govore o „tri osobe“ u jednom Bogu.

Budući da su sva trojica „potpuni“ Bog, a ipak su tri različite osobe, bilo bi semantički ispravno reći da su tri Boga (triteizam). Snaga, jasnoća i očiglednost ove tačke su jasno istaknute, ali njena validnost je odbačena od strane Atanasijevog Kreda: „Ipak nisu tri Boga, nego jedan Bog“.

Ovo kršenje semantičkog smisla za koje Atanasijev kredo ne nudi objašnjenje osim poricanja po nalogu, mora se odbaciti osim ako nije dozvoljeno olakšavajućim faktorima kao što je eksplicitna biblijska podrška. Ali da li Biblija zaista uči trinitarnu formulaciju o tri-u-jednom? Mnogi trinitarci (Bart, Küng, Dejvis) priznaju da je to odsutno u Bibliji. Jedan takav trinitarista je dr Čarls C. Rajri, autor Ryrie Study Bible i profesor sistematske teologije na Dallas Theological Seminary, koji daje šokantno priznanje o trinitizmu:

„Ali evangelici prihvataju mnoge doktrine kao jasno naučene u Svetom pismu za koje ne postoje dokazni tekstovi. Doktrina o Trojstvu pruža najbolji primjer za to. Može se reći da Biblija ne naučava jasno doktrinu o Trojstvu. U stvari, ne postoji čak ni jedan dokazni tekst, ako pod dokaznim tekstom mislimo na stih ili odlomak koji ‘jasno’ kaže da postoji jedan Bog koji postoji u tri osobe… Gornje ilustracije dokazuju pogrešnost zaključka da ako nešto nije dokazni tekst u Bibliji, ne možemo jasno naučavati rezultate… Da je to tako, nikada ne bih mogao naučavati doktrinu o Trojstvu ili božanstvo Hrista ili božanstvo Svetog Duha.“[4]

Klasičan način objašnjavanja triteističkih temelja trinitizma – tvrdnjom da tri osobe dijele jednu suštinu (homoousios) – nije uvjerljiv. To nije samo zato što riječ homoousios nije prisutna u Bibliji, već i zato što zajednička suština ili priroda karakteriše triteizam koliko i trinitizam! Bilo da govorimo o jedinstvu tri Boga (triteizam) ili jedinstvu tri osobe u jednom Bogu (trinitizam), te tri osobe dijele jednu supstancu ili suštinu božanstva. Primjena koncepta „jedne suštine“ na tri osobe koje su svaka „potpuno“ Bog ne čini ih „jednim Bogom“; čini ih samo jedinstvom tri potpuna Boga. Otuda termin homoousios (jedne suštine) – čija je prva poznata upotreba bila od strane gnostičkog teologa Vasilida, a koji je usvojen u Nikeji uprkos protivljenju nekih biskupa iz oba tabora – ne nudi nikakvu pomoć trinitizmu, već zapravo skreće neželjenu pažnju na afinitet trinitizma sa triteizmom!

„Kada govorimo o Trojstvu, moramo shvatiti da govorimo o jednom šta i trima ko-ima. Jedno šta je Biće ili suština Boga; tri ko-ima su Otac, Sin i Duh.“[5]

Ova šokantna izjava nam govori da se trinitarsko pozivanje na monoteizam zasniva na konceptu „jednog Bića“ ili „jedne suštine“, a ne na „jednu osobu“. Ovdje ponovo vidimo trinitarnu depersonalizaciju Boga – On više nije osoba. Pokušavajući da trinitizmu dâ privid monoteizma, Džejms R. Vajt je prisiljen da Boga učini „šta“, a ne „ko“ – što je bogohulni opis Boga. Bog trinitizma je tehnički „ono“, a ne „On“.

Ako ovo shvatate kao da Bog u trinitizmu nije osoba, u pravu ste. Tertulijan, prvi promoter „trojstva“, kaže: „Bog je ime za supstancu.“[6]

K.S. Luis, trinitarac, je izjavio: „Hrišćanska teologija ne vjeruje da je Bog osoba.“[7]

 

Trinitarna semantika

U čudnoj logici trinitizma, sama upotreba riječi „jedno“ kao „jedna suština“ navodno je dovoljna da se trinitizam kvalifikuje kao monoteizam. To bismo mogli nazvati „monoteizmom po vokabularu“: Izjavljujete da je neka doktrina monoteistička jednostavnim prisvajanjem riječi poput „jedno“ koja zvuči monoteistički i ima monoteistički prizvuk.

Trajna poteškoća za trinitarce je ta što i u triteizmu i u trinitizmu postoje tri osobe koje su „potpuni“ Bog, tj. postoje tri osobe od kojih je svaka „Bog u cjelosti“. Ova formulacija, kakva je, je triteistička, a ne monoteistička, pa šta trinitarci rade da bi zvučala monoteistički? Oni jednostavno kažu da troje dijele „jednu“ suštinu!

U neobičnoj logici trinitizma, triteistički koncept „tri osobe koje su svaka u potpunosti Bog“ (obratite pažnju na ključnu riječ „potpuno“) ne diskvalifikuje trinitizam od monoteizma. Ovo je pokušaj da se ima oboje, monoteizam i triteizam, imati Boga kao jednog i Boga kao tri, imati jednog Boga i tri koji su svaki u potpunosti Bog. U konačnoj analizi, zamršena logika trinitizma je neizbježan rezultat pokušaja da se dokaže, ponekad gotovo matematički, da tri iznosi jedan ili da je 1/3 jednako jedan.

Već pomenuti Džejms Vajt kaže: „Otac nije 1/3 Boga, Sin 1/3 Boga, Duh 1/3 Boga. Svaki je u potpunosti Bog, jednak ostalima, i to vječno.“ Ova izjava je problematična jer ako je Bog tri osobe, onda bi svako ko je „potpuno Bog“ – tj. Bog cjelovit i sveobuhvatan – morao biti sve tri osobe istovremeno, inače bi bio nepotpun Bog (osim ako ne promijenimo značenje „Boga“ koristeći dvostruki govor).

Problem je još dublji, jer ako Isus nije sve tri osobe istovremeno, on uopšte ne bi bio Bog, jer Bog uvijek mora postojati kao tri osobe, inače bismo prekinuli „monoteizam“ trinitizma tako da se on spušta u eksplicitni triteizam. Moramo imati na umu da je jedno od dva glavna načela trinitizma da Bog nije čak ni Bog osim ako nije sve tri osobe istovremeno (Bart).

Vajt odbacuje ideju da je Isus jedna trećina Boga, ali se ne može poreći da je Isus jedna trećina Trojstva u smislu da je jedna od tri osobe Trojstva koje trinitarci izjednačavaju s Bogom.

Vajtova izjava da su sva trojica „potpuni Bog“ samo je gola tvrdnja čistog i klasičnog triteizma. Ali trinitarci poriču da je njihova doktrina triteistička, i to čine insistirajući da Bog nije Bog samo kroz Oca, ili samo kroz Sina, ili samo kroz Duha, već kroz sva tri zajedno. Ovo je jedno od dva temeljna načela trinitarizma (Bart) i izrečeno je sledećim riječima Milarda Eriksona, istaknutog zagovornika trinitizma:

„Bog ne bi mogao postojati jednostavno kao Otac, ili kao Sin, ili kao Sveti Duh. Niti bi mogao postojati kao Otac i Sin, ili kao Otac i Duh, ili kao Sin i Duh, bez treće od ovih osoba u datom slučaju. Nadalje, nijedna od njih ne bi mogla postojati bez da je dio Trojstva… Niko nema moć života sam u sebi. Svaki može postojati samo kao dio Trojedinog Boga.“[8]

Erikson se susreće s ogromnim poteškoćama u svom pokušaju da odbrani nelogično i nekoherentno. Njegova izjava da „nijedan nema moć života u sebi samom“ je najšokantniji način opisivanja nekoga ko je navodno Bog. U slučaju Oca, Eriksonova izjava čak protivrječi Jovanu 5:26 gdje Isus kaže: „Otac ima život u sebi“.

Podjednako šokantna je Eriksonova izjava: „Nijedno od ovoga ne bi moglo postojati a da nije dio Trojstva“. Erikson ne samo da kaže da je Bog ontološki trojstven, već da nijedna Osoba nema moć postojanja izvan okvira Trojstva! Eriksonova izjava je vjerovatno smišljena s ciljem izbjegavanja eksplicitnog triteizma.

Eriksonova izjava – da „ništa od ovoga ne bi moglo postojati a da nije dio Trojstva“ – efektivno uništava ono što znači biti Bog. Jer ako je Isus (ili Otac ili Duh) u potpunosti Bog, njegovo postojanje ne bi zavisilo ni od koga ili bilo čega, jer Bog „jeste“. Vječni Bog je „Ja sam onaj koji jeste“ ili „Biću ono što ću biti“. Ništa ne može ograničiti, odrediti ili omeđiti Božje postojanje. Pa ipak, u trinitizmu, krajnja ontološka stvarnost nije Bog Otac uprkos tome što je u potpunosti Bog i uprkos tome što je Onaj od koga je Sin rođen i od kojeg Duh proizlazi. Naprotiv, krajnja ontološka stvarnost u trinitizmu je vječni trojedini okvir koji upravlja postojanjem tri osobe, od kojih nijedna ne može postojati izvan njega („svaka može postojati samo kao dio Trojedinog Boga“, Erikson). Drugim riječima, ovaj trojedini okvir je ono što čini pravog Boga. Zato trinitarci kažu da Bog nije „osoba“ već „šta“.

Eriksonova izjava da „Bog ne može postojati jednostavno kao Otac, ili kao Sin, ili kao Sveti Duh“ protivrječi trinitarnoj teoriji da je Otac u potpunosti Bog, Sin je u potpunosti Bog, Duh je u potpunosti Bog.

U stvari, nebiblijsko učenje sabelijanstva ili modalizma (koje kaže da se u istoriji spasenja jedan Bog manifestuje u tri načina, Otac, Sin i Duh) je beskonačno logičnije od trinitizma. To je zato što je modalizam oslobođen samoprotivrječnosti, kao što je i triteizam. Ako trinitizam treba da bude logičan i samodosledan, on to može biti samo kao modalizam ili potpuni triteizam, a oba su jednako nebiblijska kao i trinitizam.

Očekivalo bi se da triteizam, kao poseban slučaj politeizma, posuđuje riječi iz jezika politeizma. Očekivali bismo da to podjednako važi i za trinitizam. Zaista, poznata politeistička religija hinduizma povremeno bi govorila o „božanskoj suštini“ ili „božanskoj supstanci“[9] – činjenica koja dodatno otkriva povezanost trinitizma s politeizmom.

Trinitarni termin „božanska supstanca“ se takođe koristi u politeističkoj grčkoj mitologiji[10] i gnosticizmu,[11] ali ga nema u hebrejskim i grčkim biblijskim spisima!

 

Sažetak o logičkoj neodrživosti

Doktrinu o Trojstvu mnogi smatraju logički neodrživom jer čini se da krši osnovne principe logike, kao što su zakon identiteta (da nešto ne može biti istovremeno A i ne-A) i zakon neprotivrječnosti. Kritičari ukazuju na kontradikciju da je Bog istovremeno i jedan i tri, i tvrde da ako je Otac Bog i Sin je Bog, onda, prema zakonu tranzitivnosti, Otac i Sin moraju biti identični, što protivrječi njihovoj različitosti kao osoba. Ova nekoherentnost vodi do pitanja kako Bog može biti i jedna suština i tri osobe, i ako je svaka božanska osoba u potpunosti Bog, da li to rezultira trima bogovima (triteizam).

 

Argumenti za nelogičnost

Zakon identiteta: Trojstvo tvrdi da su Otac, Sin i Sveti Duh svaki u potpunosti Bog, ali ipak postoji samo jedan Bog. Ako je A Bog, i B je Bog, onda A mora biti B (Otac i Sin su identični). Međutim, doktrina tvrdi da su tri osobe različite, što dovodi do logičke kontradikcije.

Matematička nekonzistentnost: Ideja da su tri osobe jedan Bog smatra se matematički nemogućom i kršenjem osnovnih principa brojanja.

Nedosledna trijada: Tvrdi se da Trojstvo predstavlja „nedoslednu trijadu“ – skup od tri tvrdnje koje ne mogu sve biti istinite istovremeno. Te tvrdnje su:

• Postoji samo jedan Bog.
• Otac, Sin i Sveti Duh su tri različite osobe.
• Svaka od ovih osoba je u potpunosti Bog.

Kršenje tranzitivnosti jednakosti: Kritičari tvrde da doktrina krši ovaj princip jednakosti, koji kaže da ako je A=C i B=C, onda je A=B. Stoga, ako je Otac Bog i Sin je Bog, Otac mora biti Sin, što je kontradikcija.

 

Jednostavna istina

Trojstvo se ne uči na jednom mjestu kroz cijelo Sveto pismo. Postbiblijski „crkveni oci“ razvili su ovu doktrinu, ne poštujući ni elementarna pravila tumačenja Biblije.

Istorija jasno pokazuje da se otpad kroz vjekove produbljivao.

325: Nikejski I sabor (je li Sin vječan?)

381: Carigradski I sabor (da li je Sveti Duh treća osoba?)

431: Efes (je li Marija bila nosilac Hristove božanske prirode?)

451: Kalkedon (da li je Hrist imao jednu ili dvije prirode? Kako?)

553: Carigradski II sabor (kako možemo tumačiti dvostruku prirodu bez podjele Hrista na dva dijela)

681: Carigradski III sabor (da li je Hrist imao jednu ili dvije volje?)

787: Nikejska konvencija II (mogu li se obožavati Hristove ikone? Kako?)

Ako je Bog „on“, a ne „oni“, onda je On pojedinačna osoba, a ne više osoba, zar ne? Ako su biblijski autori mislili da je On jedna osoba, a ne tri, koga bismo trebali slušati?

Napokon, evo jednog primjera: Ako je Isus „bogočovjek“ (sto posto Bog i sto posto čovjek), kako je moguće da samo Otac zna „dan i čas“ drugog dolaska (Marko 13:32)?

Sveznanje je neophodno svojstvo božanstva, tako da ako je Isus bio Bog, bio bi sveznajući, ali prema njemu, nije bio! (Očito, prema Otkrivenju 1:1, to nije bio ni posle uznesenja.)

Ali, reći će trinitarci: U svojoj ljudskoj prirodi bio je ograničen u znanju, ali u svojoj božanskoj prirodi zaista je znao kada će se vratiti.

Kako sad to? Zar ne kažete da postoji samo jedna osoba koja postoji u dvije prirode!? On ne može imati dva uma, jedan koji je nešto znao i drugi koji nešto nije znao, osim ako sada ne želimo iznijeti apsurdnu tvrdnju da um i osoba nisu u korelaciji.

Dakle, ako je Isus bio Bog, on je znao sve i lagao je da ne zna dan svog povratka… ali ako je Isus lagao, onda ne može biti Bog, jer Bog ne može lagati (Titu 1:2)

Tako nam preostaje samo odgovor da Isus nije znao sve jer nije bio Bog.

Ali, kazaće opet trinitarci: Isus se ispraznio od svojih božanskih osobina, dakle, on zaista nije znao.

Međutim, zar to nije jednako tvrdnji da Isus nije bio Bog tridesetak godina?

Teoriju kenoze su odbacili ortodoksni trinitarci, a čak i da je nisu odbacili, ona jasno pokazuje kako trinitarci moraju dati više objašnjenja kako bi se držali teorije kojoj Biblija protivrječi (nešto poput ljepljive trake na braniku automobila).

U svjetlu Biblije, možemo sa sigurnošću reći da je Trojstvo logički nekoherentno. Nije stvar samo u tome da je izvan naše logike, već je protiv naše logike. Ako je protiv naše logike, onda je to lažno vjerovanje.

„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe jedinog istinitog Boga i Isusa Hrista koga si poslao.“ (Jovan 17:3)

 

________________________

[1] Katekizam Katoličke Crkve 253, 254.

[2] Karl Barth, Church Dogmatics, I, 1, 437.

[3] Hippolytus in Refutatio omnium haeresium 7:22.

[4] Dr. Charles C. Ryrie, Basic Theology, pp. 89-90.

[5] James R. White, The Forgotten Trin­ity, p. 26.

[6] Vidi: J.N.D. Kelly, Early Christian Doctrines, p.114.

[7] C.S. Lewis, Christian Reflect­ions, p.79.

[8] Millard Erickson, God in Three Persons, p. 264.

[9] Klaus Klostemaier, A Concise Ency­clopedia of Hinduism, p.124; Klostemaier, A Survey of Hinduism, p.487; Steven Rosen, Ess­en­tial Hinduism, p.193; Sri Swami Sivananda, All About Hinduism, p.134.

[10] Richard Caldwell, The Origin of the Gods, Oxford, p.137.

[11] Jean-Marc Narbonne, Plotinus in Dialogue with the Gnostics, p.39; and Sean Martin, The Gnostics, p.38.