Logika Stvaranja: Kako su stvari krenule po zlu?

Ako je prvobitno Božje stvorenje bilo „veoma dobro“, zašto je danas priroda puna krvoprolića?

Da li je Bog stvorio životinje sa strukturama za odbranu i napad?

Jesu li životinje redizajnirane nakon Pada?

Zar ne bi došlo do populacijske eksplozije kad životinje ne bi jele jedna drugu?

U svijetu prije Pada nisu postojali smrt, bolesti ni patnja jer je Bog proglasio dovršeno stvorenje „veoma dobrim“ (Postanje 1:31). U skladu s time, Bog je životinjama dao biljke za hranu (Postanje 1:29–30). Danas mnoga stvorenja imaju strukture koje izgleda da su dizajnirane za napadanje, ozljeđivanje, hvatanje, ubijanje ili jedenje drugih ili pak za odbranu od takvih struktura. Tako opažamo npr. zmijske zube za ubrizgavanje otrova, velike mesojede mačke, paukovu mrežu i sl. Kako su nastale te strukture, prikladne za pali svijet, ali nepotrebne u svijetu prije Pada? Ne postoji jedinstven stav koji odgovara na ovo pitanje s kojim bi se složili svi kreacionisti. Zato ćemo ukratko iznijeti korisne uvide nekih od stavova. Kao prvo, moramo pogledati jasan nauk Svetog Pisma o ovom pitanju, uzimajući u obzir da nam Biblija pruža tačne, ali ne i iscrpne informacije. Zatim možemo promišljanjem pokušati popuniti rupe u našem znanju, što će u određenoj mjeri biti pomalo spekulativno, koristeći znanje o živom svijetu. Biblija naučava sljedeće:

• Ljudima i životinjama na početku su biljke bile određene kao hrana (Postanje 1:29–30). Prije Pada ni ljudi ni životinje nisu jeli meso. Mesojedni dio „prehrambenog lanca“ kakvog danas opažamo nije postojao. Bog je prikladno opisao svoju tvorevinu kao „veoma dobru“ (Postanje1:31).
• Biblija jasno razlikuje status biljaka i životinja. Ljudi i životinje opisani su u Knjizi Postanja kao bića koja imaju ili jesu nefeš (hebrejski „duša“) – vidi Postanje 1:20,21,24, gdje se nefeš haja prevodi kao „žive duše“ ili „živa bića“, i Postanje 2:7, gdje je Adam postao „živa duša“ (nefeš haja). Nefeš prenosi misao o „biću koje diše“. Takođe se često koristi u Starom savezu, zajedno s drugim riječima, kad se govori o emocijama, osjećajima i sl. Možda se nefeš odnosi na život s određenim stepenom svijesti. Biljke nemaju takav nefeš i zato je Adam mogao pojesti mrkvu bez uzrokovanja smrti u biblijskom smislu.
• Svijet će jednog dana biti vraćen u prijašnje stanje (Djela 3:21) kad opet neće postojati nasilje i smrt među životinjama. Stihovi u Isaiji 11:6–9 bez sumnje se odnose na novu Zemlju, gdje stoji da će jagnjad, vukovi, leopardi, djeca, medvjedi, goveda i zmije živjeti u miru. Lavovi će opet postati biljojedi. Jasno je da ova vizija budućeg blaženstva odražava nekadašnji raj izgubljen zbog grijeha.
• Jasno je da prije Pada nisu postojali bolesti, patnja ni smrt među životinjama (nefeš bićima). Time se postavlja pitanje šta je tačno nefeš životinja. Imaju li jednoćelijske životinje poput bakterija i kvasaca, ili beskičmenjaci poput crva, kukaca i škampa nefeš život? Pismo nam daje nekoliko smjernica. Kaže nam da je „život“ (nefeš) živog bića u krvi (Levitski zakonik 17:11. Vidi takođe Postanje 9:4). Ako po ovom kriteriju razvrstamo organizme u one sa i bez „nefeš života“, za sada je korisno isključiti mikroorganizme iz skupine koja ima nefeš život. Ali i dalje postoji problem šta se smatra pod krvi. Na primjer, kukci i rakovi imaju određenu vrstu krvi, iako se ona ponešto razlikuje od krvi kičmenjaka. Postojanje hemoglobina ne može biti presudan kriterij jer ga nalazimo i kod nekih biljaka.
• Adamovo imenovanje kopnenih životinja u drugom poglavlju Knjige Postanja daje još nekoliko smjernica. Adam je imenovao sve „žive duše (nefeš haja)“ (Postanje 2:19). Koja bića je imenovao? „Tako je čovjek davao imena svoj stoci i svim stvorenjima koja lete po nebesima i svim divljim životinjama poljskim.“ (Postanje 2:20) Ovdje bi valjalo istaknuti da remes bića, „gmizavci“ iz Postanja 1:24, nisu uključena. Ako „gmizavci“ podrazumijevaju npr. kukce i crve, tada oni možda nisu nefeš život. Međutim, Pismo nije jasno po ovom pitanju pa ne trebamo išta dogmatično tvrditi.
• S druge strane, možemo sa sigurnošću tvrditi da nije postojala nasilna smrt, posebno ne ona koja uključuje prolivanje krvi. Drugim riječima, stvorenja koja u svakodnevnom govoru nazivamo „životinjama“, nisu se borila, ubijala, prolivala krv drugih životinja niti jela druge životinje kao što to mnoga čine danas.
• Čovjeku je dozvoljeno jesti meso tek nakon Potopa (Postanje 9:3). To je vjerovatno zato jer su u Potopu izumrle mnoge biljne vrste koje su nekada omogućavale zadovoljavanje čovjekove potrebe za svim bjelančevinama i vitaminima. Hraniti se uravnoteženo isključivo vegetarijanski danas je teško, ali ne i nemoguće. Naravno, ljudi su možda jeli životinje i prije toga, bez Božje dozvole. Ako je to bio slučaj, pojava vjerovatno nije bila vrlo raširena jer Pismo spominje da su se životinje tek neznatno bojale čovjeka prije Potopa (Postanje 9:2).

Današnje životinje posjeduju određene biološke strukture koje koriste za napadanje drugih ili za vlastitu odbranu. Svrstaćemo ih u jednu skupinu i nazvati „strukture za odbranu i napad“. Prvo pitanje koje se postavlja jeste: „Da li su te strukture stvorene za npr. nanošenje štete?“ Sljedeće pitanje, povezano s prvim, je: „Kada su se pojavile te strukture?“ Strukture za odbranu i napad bile bi prilično neumjesne u svijetu prije Pada. U nastavku donosimo nekoliko mogućih odgovora uz diskusiju o nekim problemima koje otvaraju.

Prvi stav

Strukture koje se danas koriste za odbranu i napad nisu bile dizajnirane za tu svrhu i prije Pada korišćene su u druge svrhe. Svoju sadašnju funkciju dobile su degeneracijom, npr. kroz mutacije. Možemo istaknuti da neka bića danas imaju oštre zube kojima bi mogla kidati meso, ali znamo da ih ne koriste za to. Dobar primjer takve životinje je šišmiš koji se hrani voćem. Neke ribe iz skupine pirana svoje zube i čeljusti koriste isključivo za hranjenje biljkama. Time se argumentuje da su zubi lava možda služili za žvakanje voća prije Pada. I virusi koji danas ubacuju štetne gene u svoje domaćine možda su imali korisnu funkciju prije Pada.[1]

Možda su neke od struktura za nanošenje štete imale različitu funkciju prije Pada koja je izgubljena ili modifikovana, izborom[2] ili (kako se češće tumači) degenerativnim mutacijama. Velika panda ima oštre zube i kandže, ali te strukture obično koristi za kidanje i jedenje uglavnom biljne hrane (bambusa). Povremeno je opaženo da pande jedu male životinje. Da su pande uglavnom jele životinje prije nego ih je čovjek počeo opažati, teško bismo mogli zamisliti da su svoje zube i kandže izvorno koristile za prehranu biljem. Imunološki sistem u osnovi razlikuje „svoje“ od „tuđeg“, što je bila važna funkcija za održavanje cjelovitosti tijela i u svijetu prije Pada. Naravno da je takav sistem postao još važniji nakon Pada u svrhu zaštite od organizama koji uzrokuju bolesti. Prvi stav izbjegava problem pripisivanja stvaranja struktura za nanošenje štete dobrom Bogu.[3] Međutim, javlja se problem ako se ovim stavom pokuša objasniti postojanje svih struktura za odbranu i napad. Gotovo sva bića posjeduju neku vrstu struktura za odbranu i napad, makar u obliku vrlo osjetljivog nervnog sistema za upozoravanje na napad. To sigurno ukazuje na to da su dizajnirana za preživljavanje u palom svijetu. Mnoge strukture za odbranu i napad pokazuju veliku kompleksnost i specijaciju u svom dizajnu. Činjenica je da većina primjera, ako ne i svi, koje kreacionisti koriste da bi ukazali na dizajn kod živih bića uključuje i strukture za odbranu i napad. Ako kažemo da su te strukture ili barem neki vidovi njihove sadašnje funkcije nastali slučajnim mutacijama, onda ozbiljno potkopavamo glavni argument za dizajn. To je jednako kao da ustvrdimo da su milioni različitih, kompleksnih i isprepletenih pojava nastali slučajno (mutacijama i prirodnom selekcijom). Pomislimo na sofisticirane hemijske procese koji stoje iza stvaranja paučine i inženjersko čudo paukove mreže, koju neki pauci koriste za hvatanje insekata. Sva ta kompleksna mašinerija za proizvodnju mreže povezana je sa programiranim instinktima (programima koji uključuju kodiranu informaciju) koji govore pauku gdje napraviti mrežu za postizanje najboljih rezultata lova te kada i kako pristupiti ulovljenom plijenu i ubiti ga. S obzirom da tvrdimo da kompleksne i svrhovito dizajnirane strukture ukazuju na inteligentno i svrhovito stvaranje, u doslovno milionima primjera nalazimo prima facie dokaze da je Bog svrhovito dizajnirao i strukture za odbranu i napad. Drugi problem ovog argumenta jeste da je kod svakog slučaja opažene strukture za odbranu i napad, funkcija prije Pada bila ponešto drugačija. Može se tvrditi da naše nepoznavanje funkcije prije Pada ne znači da funkcija nije postojala. To je naravno tačno, ali ako to tvrdimo za svaku strukturu za odbranu i napad od doslovno miliona njih, rizikujemo ulazak u područje lakovjernosti. Ne smijemo previdjeti što sve podrazumijeva pojedini mehanizam za odbranu i napad. Na primjer, govoreći o oštrim zubima i kandžama možemo previdjeti činjenicu da dizajnirane karakteristike velikih mačaka za hranjenje mesom ne podrazumijevaju samo oštre zube. Lav ima precizno programirane lovačke instinkte i nevjerovatnu mišićnu snagu kojom može slomiti vrat drugoj divljoj životinji jednim udarcem. Njegov probavni sistem prilagođen je prehrani sirovim mesom (iako lavovi mogu preživjeti jedući povrće u kriznim vremenima, a s obzirom da je meso lakše probavljivo, zavisnost o mesu možda je posljedica degenerativnih promjena). Sve to indikativno ukazuje da je lav vrhunski dizajniran stroj za lov i ubijanje. Ovakve pojave vrlo su česte. Što je bila funkcija zasljepljujuće brzine geparda prije Pada?[4] Za što su kukci nekih vrsta iz porodice trčuljaka koristili svoj dvostruki „top“ (sada korišten za odbijanje napadača)?

Kad bismo se i dosjetili neke svrhe, i dalje bi ostalo otvoreno pitanje kako i kada su nastali instinkti za „pucanje“ na napadače. Jednak problem javlja se i kod tvrdnje da su zmiji zubi prije Pada služili za ubrizgavanje tvari za omekšavanje voća. Zašto, kako i kada (ako ne direktnim stvaranjem) su zmije promijenile ne samo svoj način prehrane, već i svoje ponašanje, koje izgleda kao da je programirano u njihov genetički kod, a ne stvar svjesnog odabira?[5] U svakom slučaju, zmijski otrov sadrži kompleksne hemikalije koje izgledaju kao da su dizajnirane u svrhu koja nema nikakve veze s jedenjem voća. Neke od tih hemikalija vrlo su specijalizovane za napad na središnji nervni sistem gdje uzrokuju prekid disanja, dok druge ciljano napadaju mehanizam za zgrušavanje krvi tako da žrtva umre od unutrašnjeg krvarenja. Uprkos navedenim problemima, ovo može biti ispravno tumačenje barem u nekim slučajevima, ako ne i u većini slučajeva. Ženke komarca sišu krv jer im je potreban hemoglobin za razmnožavanje. Međutim, mužjak komarca siše samo sokove iz biljaka. Možda su i mužjaci i ženke sisali sokove iz biljaka prije Pada, ali kasnijim izumiranjem nekih biljnih vrsta više nisu mogli tako jednostavno doći do hemoglobina (kao što je već spomenuto, neke danas živuće biljne vrste sadrže hemoglobin).

Drugi stav

Ovaj stav uzima u obzir da kompleksan dizajn svih struktura, bile one za odbranu i napad ili ne, zahtijeva direktnu intervenciju Stvoritelja. Međutim, unutar ovog stave postoje različiti pristupi. Navodimo nekoliko primjera.

1. Prije Pada nijedno biće nije imalo strukture za odbranu i napad. Bića s tim strukturama stvorena su kasnije.

To bi značilo da većina danas živućih bića nema svoje predstavnike u svijetu prije Pada. Biblija ne govori o takvom naknadnom stvaranju, a Izlazak 20:11 direktno se protivi takvoj zamisli. Zato nije ni čudno da ovaj pristup nije naširoko prihvaćen.

2. Informacije za dizajniranje struktura za odbranu i napad postojale su prije Pada, vjerovatno u latentnom ili prikrivenom obliku.

To podrazumijeva da je Bog predvidio mogućnost Pada, što naravno odražava Njegovo sveznanje i jasno je izrečeno u brojnim biblijskim odlomcima koji govore o izborima „prije postanka svijeta“ (Efescima 1:4). Tim informacijama bilo je dozvoljeno da se manifestuju, bilo direktnim otkrivanjem nakon Pada ili prirodnim procesima rekombinacije i odabira. Ako je ovo drugo slučaj, onda opet podrazumijeva Božje predznanje da će do Pada doći kratko nakon Stvaranja. U suprotnom bi se strukture za odbranu i napad počele ubrzo manifestovati i u Edenu. Međutim, nije lako zamisliti kako bi se u genetičkom smislu pokrenula takva automatska aktivacija u tako velikom broju stvorenja koja moraju uzajamno djelovati u ekosistemu (pojava strukture za odbranu mora se dogoditi ubrzo nakon što neprijatelj manifestuje novo oružje).

3. Nisu stvarana nova bića, već su mnoga postojeća „redizajnirana“ nakon Pada dodavanjem nove informacije u njihovu DNK.

Ovaj stav ima određenu indirektnu biblijsku potvrdu. Prokletstvo izrečeno nad tvorevinom nakon Pada uključuje biološke promjene na čovjeku – nakon Pada ljudi su počeli umirati (Postanje 3:19) i povećala se bol pri rađanju (Postanje 3:16). Zemlja je takođe prokleta tako da je počela rađati trnjem i korovom (Postanje 3:18), što sugeriše da je došlo do bioloških promjena u biljkama. A čini se da je Bog radikalno i trajno redizajnirao barem zmiju izrečenim prokletstvom (Postanje 3:14). To znači da je došlo do promjena u čovjeku, životinjama, biljkama i zemlji usled Pada. Razum nalaže da ove promjene shvatimo kao suvereno djelo Božje usled Adamovog grijeha, a ne kao posledicu puštanja stvari da idu svojim tokom.[6] Ovakvo shvatanje u skladu je s navodima iz Pisma, kao što je Rimljanima 8, gdje se opisuje da je „sva tvorevina“ podložena prokletstvu i očekuje otkupljenje od posledica grijeha.

Zaključak

Pismo jednostavno ne daje dovoljno informacija na temelju kojih bi hrišćani mogli dogmatski ustvrditi da je neko od ovih objašnjenja potpuno u pravu ili potpuno u krivu. Nekoliko objašnjenja možda bi trebalo prihvatiti zajedno. Kao pala stvorenja u palom svijetu, teško možemo zamisliti kako je uistinu izgledao svijet prije Pada. Osim toga, ograničena smo bića kojima nedostaju informacije. Zato trebamo biti posebno pažljivi kad na temelju sadašnjosti iznosimo argumente o prošlosti. Iz Božje Riječi jasno je da sadašnja vladavina krvoprolića, nasilne smrti i okrutnosti nije imala mjesta u svijetu prije Adamovog grijeha niti će ga imati u obnovljenoj tvorevini.

DODATAK: Eksplozivan rast populacije?

U današnjem palom svijetu opažamo da su smrt i činjenica da životinje jedu jedne druge korisni načini za izbjegavanje prenaseljavanja Zemlje nekom od bioloških vrsta. Zato neki pitaju kako bi se izbjeglo takvo prenaseljavanje bez smrti i prolivanja krvi da se Pad nije dogodio. Ovo pitanje je nepotrebno jer Pismo daje do znanja da je Adamova pobuna (a time i potreba za prolivanjem krvi Jagnjeta Božjeg, Isusa Hrista) bila predviđena prije Stvaranja. A i kad ne bi bilo tako, suludo je pomišljati da svemogući Stvoritelj ne bi bio u stanju osmisliti načine prevazilaženja ovog problema. Bog je dao nalog bićima da „napune zemlju“ (Postanje 1:22,28), a kad bi se to jednom ostvarilo, nalog više ne bi važio i „punjenje“ bi prestalo. Već postoji jedan dobro poznat prirodan mehanizam za ograničavanje rasta populacije. Kod nekih životinja, kad dođe do pretjeranog rasta populacije, dolazi do drastičnog smanjenja brzine razmnožavanja, koja se opet povećava nakon što veličina populacije ponovno počne opadati. Osim toga, mi živimo u ogromnom univerzumu, čije granice savremena nauka ne može ni naslutiti, i to sigurno nije slučajno. Vrlo je vjerovatna pretpostavka da bi Bog osposobljavao druge planete za širenje populacije sa Zemlje, što se posebno odnosi na ljudski rod.

Don Batten (pisac-urednik), David Catchpoole, Jonathan Sarfati, Carl Wieland (creation.com)
(Dijelom adaptirano)

_______________________________

[1] Virusi, na primjer, mogli su prije Pada imati ulogu prenošenja genetskih informacija u svrhu održavanja i povećavanja genetičke raznolikosti. Pretvaranje virusa u uzročnike bolesti ne bi zahtijevalo povećanje količine informacija u njima. Gene su mogli prikupiti od svojih domaćina i modifikovati mutacijama, čime njihovi enzimi postaju manje specifičnima (obratimo pažnju da se ovdje radi o gubitku informacija kroz mutacije) i tako sposobni uzrokovati bolesti. Mnogi organizmi koji uzrokuju bolesti su degenerativni i iz svoje perspektive jer ubijaju svog domaćina i tako uništavaju sami sebe. Osim toga, i domaćin može biti degenesiran i bez otpornosti. Vidi: Bergman, J., Did God make pathogenic viruses? Journal of Creation 13(1):115–125, 1999; creation.com/viruses.

[2] Time se otvara još jedan problem: u kojoj mjeri životinja odabira svoj način života, a u kojoj mjeri je vođena programiranim instinktom? Jedini odlomak Pisma koji to indirektno podupire je Postanje 6:7,11–13, kojeg neki tumače tako da vide nasilje među životinjama kao jedan od razloga za istrebljenje kopnenih životinja izvan Arke. Međutim, to ne znači nužno da Bog drži životinje moralno odgovornima. Možda je Bog bio jednostavno ožalošćen činjenicom da je čovjekov grijeh otvorio vrata vladavini smrti i krvoprolića nakon Pada.

[3] Time se otvara jedan star i zanimljiv teološki problem. Da li bi Bog, koji je svemoguć, bio manje odgovoran za nastanak struktura za odbranu i napad time što bi jednostavno dozvolio da one nastanu „prirodnim“ putem, umjesto da ih aktivno stvori? To je uporedivo s ljekarom koji ne spašava pacijenta davanjem kiseonika iako mu stoji na raspolaganju. Da li je time manje odgovoran nego u slučaju da ga aktivno ubije cijanidom? Neki su istakli da je Bog često aktivno uključen u sud bez pojave etičke ili teološke dileme. Tako je npr. poslao veliki Potop koji je usmrtio milione i uzrokovao uništenje.

[4] Možda je gepard stvoren zato da ukazuje na Božju slavu svojom brzinom (kao što orao leti visoko ili delfin pliva na talasima naizgled u „rekreativne“ svrhe). Osim toga, mnoga Božja rješenja nadahnula su ljudske izume, npr. blendu fotoaparata i „čičak“ (Velcro®). To je možda izraz Božjeg proviđenja.

[5] Na temelju pretpostavke da u svijetu prije Potopa nisu postojale pustinje ni hladna područja, neki su dovodili u pitanje smisao karakteristika mnogih životinja koje su korisne samo u takvim životnim uslovima. Takva obilježja su npr. sistem za zaštitu od dehidracije kod deva i posebna izolacijska svojstva krzna polarnog medvjeda. Međutim, Biblija ne spominje da prije Potopa nisu postojale pustinje ili hladna područja. U svakom slučaju, takve adaptacije mogle su postojati u genima manje specijalizovanih stvorenih vrsta. Na primjer, polarni medvjedi, koji su posebno prilagođeni hladnoći i gotovo isključivo mesožderi, mogu se ukrštati sa mrkim medvjedima, koji nisu posebno prilagođeni hladnoći i uglavnom se hrane biljnom hranom (75%), što sugeriše da su nastali od iste prvobitne stvorene vrste medvjeda.

[6] Kod buduće obnove, za pretvaranje lavova koji jedu meso u lavove koji jedu travu izgleda da će biti potrebno natprirodno preuređivanje DNK tako da promjena postane trajna. S obzirom da je za pretvaranje lavova koji jedu meso u lavove koji jedu travu to potrebno i s obzirom da se radi o obnovi (tj. poništavanju posledica Pada), možda to ukazuje na potrebu da se i pretvaranje lavova koji jedu travu u lavove koji jedu meso dogodila na isti način (natprirodnim reprogramiranjem DNK), ali u obrnutom smjeru.