Jovan 12:1-11 bilježi ove događaje. Prema jevanđeljima po Mateju 26:6-13 i Marku 14:3-11, pomazanje Isusa od jedne žene se događa u kući Simona gubavog, posle njegovog ulaska u Jerusalim. Postoje i druge narativne razlike. Žena koju oni ne imenuju izliva skupocjeno ulje Isusu na glavu. Ali svrha je ista, kako objašnjava Isus u Marku 14:8. Svakako bi bila veoma čudna koincidencija da je riječ o dva različita događaja u istom selu – Betaniji – u gotovo isto vrijeme, i da su dvije različite žene koristile isti skupocjeni miris u vrijednosti od 300 denara. Takođe bi svrha pomazanja izgubila smisao u ponavljanju. Ako bismo trebali birati čije informacije iz narativa su preciznije, to bi u ovom slučaju bio Jovan kao jedan od Isusovih direktnih pratilaca i sudionika događaja. Marko je pisao iz druge ruke, iako mnogo ranije od Jovana. Neke razlike u detaljima istih priča naravno nisu problem – jer isti događaj može biti prikazan sa različitim pristupom pisca ili čak različitom percepcijom stvari. Problem imaju samo oni koji vjeruju u verbalno nadahnuće ili „diktat“ kompletnog Svetog pisma, što očito nije ispravan pogled.
Što se tiče Simona gubavog, nema drugih podataka o njemu; ako je zaista imao gubu, do tog trenutka je nesumnjivo bila izliječena.
Događaji u ovom segmentu dešavaju se manje od nedjelju dana prije Pashe. U ovom slučaju, datum o kojem je riječ je Pasha kada će Isus biti žrtvovan za grijehe čovječanstva. U poglavljima koja vode do ovoga, Jovan je pružio brdo dokaza da je Isusovo poslanje božansko, što je svrha cijelog ovog jevanđelja (Jovan 20:30-31). Ti dokazi uključuju čuda, svjedočanstva i reference na Sveto pismo. Među spektakularnijim od tih tačaka bilo je podizanje Lazara – mrtvog četiri dana – iz groba pred gomilom svjedoka (Jovan 11:38-44).
Isus se sada vraća na mjesto tog čuda, počašćen večerom u rodnom selu Lazara i njegovih sestara, Marije i Marte. Stihovi koji slijede predstavljaju nekoliko primjera kako hrišćani predstavljaju svoje svjedočanstvo vjere u Boga i tvrdoću srca otpornih.
Stihovi 2 i 3 odražavaju različite načine na koje hrišćani mogu primijeniti svoju vjeru punu ljubavi u Hrista, kroz postupke brata i dvije sestre. Sve troje pružaju neku vrstu „usluge“, u različitim oblicima. Martin doprinos je najbukvalnija vrsta usluge, jer ona radi na pružanju hrane i gostoprimstva. Lazareva služba je u ličnom svjedočenju: živa predstava Hristove sile u nečijem životu.
Marijina služba prikazana je u pobožnoj žrtvi. Taj će čin, između ostalih, naići na ogorčenu reakciju Jude. Njegova motivacija je daleko od čiste, što njegovo prisustvo čini simbolom onih koji umanjuju napore drugih.
Nard je ulje napravljeno od biljaka uzgojenih u sjevernoj Indiji. U eri mnogo prije vozova ili aviona, ovo je bila nevjerovatno skupa supstanca. Grčki izraz ovdje je libra, što bi u obliku ulja iznosilo oko pola litre, ili nešto manje od pola današnje litre. To je bilo procijenjeno na oko 300 denara, što je skoro čitava godišnja nadnica za običnog radnika. Kao žena sa drevnog Bliskog istoka, Marija vjerovatno nije posjedovala nikakvu imovinu ili zemlju. To je, dakle, bio značajan dio njene životne ušteđevine ili čak miraz. Posuda, napravljena od kamena nalik mermeru zvanog alabaster (Marko 14:3), naglašava koliko je supstanca bila vrijedna. Alabaster je vrsta gipsa, mekog, bijelog, prozirnog kamena koji se često koristi za skulpture. Nejasno podsjeća na mermer. Kada žena „razbije“ bocu, to najvjerovatnije znači da je slomila pečat na poklopcu.
Marijina primjena ulja je posebno skromna i pobožna. Brisanje nečijih nogu bio je čin služenja i pokornosti (Jovan 13:1-7). Uz žrtvu samog ulja, žene u ovoj eri obično su držale kosu pokrivenu u javnosti. Marija koristi svoju kosu – a ne peškir ili krpu – da obriše Isusova stopala. Iako je ta slika čudna samo za moderne oči, u to doba to je bio duboko intiman, samoizlažući čin, koji ju je doveo u poziciju niskosti i kvazi-golotinje.
Ovo ne implicira nikakvu seksualnu komponentu Marijinog postupka – to bi takođe bio moderan nesporazum. Umjesto toga, Marijino ponašanje bilo je nesputano potčinjavanje Hristu, izraz krajnje zahvalnosti. U narednim stihovima se napominje da se posmatrači nisu plašili da je kritikuju, ali da je kritika bila u vezi sa uočenim rasipanjem, a ne o nečemu lošem u njenom činu.
Nard ima aromu koju je bolje opisati kao „začin“ više nego kao parfem. Međutim, miris je prilično jak, a Marija koristi znatnu dozu. Stoga ne čudi što je cijela kuća prožeta mirisom. Marijina žrtva nije nešto skriveno ili tajnovito – ali ona ne reklamira namjerno svoje dobro djelo. To je jednostavno prirodna posledica njene žrtve.
Sveto pismo ne samo da nam pokazuje pozitivne primjere služenja, već nam daje i negativne primjere onih koji omalovažavaju duhovne napore drugih. U drugim slučajevima, Marta je bila frustrirana zbog Marije, koja sjedi i sluša Isusa dok Marta žuri da posluži goste (Luka 10:38-42). Ta je žalba, barem, bila inspirisana dobrim namjerama. Iskreno je željela vidjeti pravu stvar i previše je naglašavala vlastitu perspektivu. Juda će, s druge strane, pucati na Mariju nepoštenim apelom za bolje korišćenje novca. Istina, njegov interes je pohlepa, i on je zapravo ljut što vidi kako se nard „protraćio“ na Isusa umjesto da dijelom završi u Judinom džepu (Jovan 12:4-6).
Juda je naglašeno označen kao onaj koji će na kraju izdati Isusa svojim neprijateljima (Matej 10:4; Marko 3:19). Jovanova namjera kada je ovo iznio je vjerovatno da naglasi koliko je ova kritika neiskrena.
Ali Juda ima argumente. Ova količina ulja vrijedi 300 denara – skoro godišnju zaradu radnika – i upotrijebljena je odjednom, za pomazanje jednog čovjeka! Nekim ljudima u prostoriji, Judina pritužba ima smisla, a Marko objašnjava kako je drugi ponavljaju (Marko 14:4-5). Ukoravajući ženu koja pomazuje Isusa, oni dokazuju da i dalje previše pretpostavljaju.
Na površini, postoji određena logika u njihovoj reakciji: učinite nešto korisno, poput pomoći siromašnima, umjesto da trošite resurse na luksuz. Da budemo pošteni, mnogi koji klimaju glavom uz Judinu kritiku čine to iz iskrene zabrinutosti.
Ova kritika je zapravo manipulativna laž. Juda se ne zanima za siromašne, ali zna kako da prikrije svoje prave namjere. Juda je blagajnik učenika, i što više novca kontroliše, više može ukrasti (Jovan 12:6). Naravno, to nije nešto što će drugi učenici naučiti sve dok Isus ne bude uhapšen i dok se Judine laži ne otkriju.
Jovan retrospektivno objašnjava pravu motivaciju iza Judine reakcije, gotovo sigurno onu koju je shvatio tek nakon što su Judine laži otkrivene (Matej 27:3-7).
Judine motivacije su ovdje posebno grube. Međutim, tendencija da se puca u službu drugih je uobičajena, čak i ako postoji element činjenice o kojem se treba raspravljati. Kada neko uradi „previše“, prema tuđem mišljenju, uvijek se pretpostavlja da je to „otpad“. Da budemo pošteni, možda su neka od tih djela rasipna, ali to je sud koji treba donijeti od Boga, kroz Njegovo znanje (1. Samuelova 16:7), a ne naše (Jovan 7:24). Kada su drugi iskreno navedeni da daju, žrtvuju ili služe, trebali bismo se usredotočiti na poštovanje njihovih namjera, umjesto da se gnjavimo o tome šta bismo učinili drugačije.
Isus sada brani Marijine postupke, gledajući naprijed u njegovu predstojeću žrtvenu smrt. Bez obzira da li Marija u potpunosti razumije šta će se dogoditi, ono što je učinila nosi proročki element. Ova Marija je na drugim mjestima opisana kao strastvena Isusova učenica (Luka 10:38-42). Njeni motivi su iskreni – za razliku od kritike Jude, koja je varljiva. Ovo je bila prilika za Mariju da izrazi svoju pobožnost i zahvalnost za Hrista. Kako se ispostavilo, ona neće biti među ženama koje prilaze Isusovom grobu nakon njegovog raspeća, s namjerom da pomažu njegovo tijelo (Marko 16:1). Bez obzira na vlastitu svijest, Marija obavlja upravo taj zadatak, unaprijed.
Isus takođe naglašava da je ovo rijetka prilika (Jovan 12:8). Iako postoji nešto istine u ideji da se vrijednost mirisa mogla iskoristiti na druge načine, te mogućnosti će se nastaviti. Prilika da se oda počast Hristu, kao što je to učinila Marija, bila je nešto što se više nikada neće dogoditi. Njena odluka rezultirala je primjerom koji je sačuvan u samoj Riječi Božjoj, za sva vremena (Marko 14:6-11).
Isusov komentar uopšte nije namijenjen da odbaci ideju o brizi za one koji su siromašni. Sugerisati drugačije znači zanemariti sve ostalo što Biblija kaže o služenju, žrtvovanju, dobročinstvu i ljubavi (Matej 5:16; Jakov 1:27). Umjesto toga, poenta je u jedinstvenosti ovog trenutka. Sedam dana od večeri opisane ovdje, i dalje će biti prilike da se nahrani sirotinja Jerusalima; ali Isusa više neće biti. Marija ne „rasipa“ novac na nešto što je mogla da uradi bilo kada ili bilo gdje. Bila je inspirisana da iskoristi nezamjenjiv trenutak u vremenu – i za to je zaslužila poštovanje, a ne prekor.
Isus konstatuje da će se Marijino djelo pominjati gdje se god bude propovijedalo jevanđelje (Marko 14:9). U biblijskoj religiji spomeni za sjećanje su veoma važni. Bog je odredio dane praznika (Izlazak 12:14; 13:9), žrtve (Levitska 2:2; 5:12) i kamenje iz rijeke Jordan (Jošua 4) kao podsjetnike na ono što je Bog učinio za Izraelce. Novi savez uspostavlja samo tri interaktivna spomenika za zajednicu: krštenje, obred pranja nogu i večeru Gospodnju. Pomazanje Isusa od strane ove žene služi kao čin istorijskog sjećanja. Njena služba je zauvijek uspostavljena kao spomen na Isusovo raspeće kao stvarnog antitipskog Pashalnog Jagnjeta.
Zavjera za ubistvo Lazara (Jovan 12:9-11)
Uskrsenje Lazara se dogodilo u Betaniji, izuzetno blizu Jerusalima (Jovan 11:18). Poglavlje 12 počinje proslavom u Betaniji (Jovan 12:1-2), koja daje znatiželjnim ljudima priliku da odu i sami se uvjere da li je Lazar zaista živ i čuju svjedočenje iz prve ruke.
Jovan često koristi izraz „Judejci“ u odnosu na vjerske vođe Jerusalima ili njihove neposredne sledbenike. U ovom slučaju on misli na ovo drugo: Jevreje uopšteno. Riječ o Lazarevom spektakularnom uskrsenju navela je mnoge od tih ljudi da dođu i posjete tu porodicu. Očigledno, za neke od njih, gledanje je bilo vjerovanje – prepoznali su ono što su vidjeli kao dokaz Isusovog božanskog poslanja i autoriteta (Jovan 12:11).
Kao odgovor na Isusovo uskrsnuće Lazara, grupe poput fariseja i sadukeja udružile su se da ubiju Isusa (Jovan 11:53). Ne samo da su voljni da ubiju čudotvorca, već su spremni i da ubiju nedužnog čovjeka koji je bio predmet čuda (Jovan 12:10).
Uprkos svim dokazima koje im je Isus dao, oni tvrdoglavo odbijaju da prihvate istinu (Jovan 5:39-40). U stvari, njihova odlučnost da ubiju Isusa samo je ojačana kada je uskrsao Lazara. Ono što je trebao biti najočitiji dokaz postao je njihov najomraženiji incident. Ta mržnja je toliko jaka da će isti ljudi, označeni kao „sveštenički glavari“, tražiti i Lazara da ubiju.
Sveto pismo često ističe da „nedostatak dokaza“ nikada nije valjan izgovor za odbacivanje Boga. Problem nije nedostatak dokaza (Rimljanima 1:18-20; Psalam 19:1), već nedostatak volje da se vjeruje u „nepoželjnu“ istinu koja ukazuje na ličnu odgovornost. Incidenti poput ovog demonstriraju taj problem u grafičkom smislu.
Isusovi neprijatelji su voljni da ubiju nevinog čovjeka, jer je njegovo postojanje nezgodno. Sveto pismo nam ne govori da li je zavjera za ubistvo Lazara uspjela. Postoje naravno mitovi iz crkvene tradicije kojima se ne može pokloniti povjerenje. Ovo predstavlja još jednu razliku između Svetog pisma i mita: onima koji su dotaknuti čudima, kao što je Lazar, kasnije se ne pripisuje poseban značaj, niti im se pripisuje odjek božanske moći. Oni su i dalje obični ljudi, sa izuzetnim pričama.
Namjerno sljepilo sa motivom očuvanja vlastitih pozicija i preferencija po svaku cijenu dovodi do eskalacije mržnje, čak i na ljude poput Lazara, koji takođe dolazi pod prijetnjom nasilja. Njegov zločin nije ništa drugo do živo svjedočanstvo mesijanstva Isusa Hrista. Ljudi koji se protive Isusu ljuti su na broj onih koji dolaze da vide Lazara, mrtvog četiri dana i sada živog, i vide to kao dokaz Isusove službe. Njihov odgovor je da se taj dokaz ukloni, planiranjem smrti uskrslog čovjeka. Kada ljudski um obuzme sotonsko neprijateljstvo prema istini, granice podlosti i zločina postoje samo u onoj mjeri koliko je neophodno da zavara javno mnjenje. To se upravo dešavalo u slijedu događaja koji vode Isusa do lažnog suđenja i raspeća.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
