Misterije i umnožavanje bogova

Svi koji se ozbiljnije bave biblijskom naukom i istorijom svjesni su činjenice da su se razne neznabožačke ideje i vjerovanja uvukli i našli svoje mjesto pod krovom „hrišćanskog“ svijeta. Jedno od takvih vjerovanja koje se direktno tiče Božje prirode je učenje o trojstvu. Kratak istorijski pregled razvoja ove dogme lako će nas dovesti do istine.

Naravno, nijedan od novozavjetnih pisaca nije se bavio takvim špekulacijama. Nakon apostola, jedini pisci čija djela su ostala netaknuta u post-apostolskom dobu bili su Klement, Ignjatije, Polikarp i Hermas (90-140. n.e.) i u njihovim spisima nema ništa o trojstvu tri vječne osobe. Onda su došli grčki apologeti (130-180 n.e.) koji su prvi napravili zaokret prema trinitizmu tako što su povezali Isusa (Jovan 1:1) sa svojim vjerovanjem u postojanje Logosa u predhrišćanskoj eri. Sledeća faza obuhvata period od 170-325. n.e., da bi se pred kraj 4. vijeka doktrina o trojstvu konačno ustanovila.

Prvi koji je upotrijebio termin „trojstvo“ bio je Tertulijan (150-225. n.e.) oko 200. godine. On je isprva vjerovao u dva lica Božanstva, a onda su ga montanisti naučili vjeri u Parakleta (Svetog Duha). Nakon njega došao je Origen (185-254), čovjek koji je mnoge svoje ideje crpio iz paganske grčke filozofije. On je vjerovao da duše postoje prije začeća i da će na kraju i Sotona biti spasen. Takođe je vjerovao da je Sveti Duh udružen u slavi i dostojanstvu sa Ocem i Sinom.

Do kraja 4. vijeka razvio se sukob između različitih koncepcija, a glavne dvije grupe predvodili su Atanasije, koji je vjerovao u tri lica, i Arije, koji je vjerovao da je Isus stvoren i podređen Bogu Ocu. Atanasijev pogled je pobijedio na Nikejskom saboru 325. godine, ali je tek sabor u Konstantinopolju 381. godine objavio da Božanstvo čine tri vječne osobe, te da je Sveti Duh treća vječna osoba. Atanasijevog kreda danas se drže kako Rimo-katolička i Pravoslavna crkva, tako i najveći broj protestantskih crkava. Do 8. vijeka trinitizam je potpuno oblikovan kao dogma.

Važno je napomenuti da su rani trinitarci odbacivali ideju da je Isus Bog. Savremeni trinitarci se ne slažu s njima i vjeruju u jednakost tri lica Božanstva, dok odnose među njima posmatraju uglavnom metaforički.

Da bi prihvatili učenje o trojstvu, moramo vjerovati ono što Rimokatolička crkva uči u svojoj doktrini o Tradiciji i Magisterijumu koja objavljuje da apostoli nijesu imali svu istinu o Bogu i da je „Crkva“ formulisala doktrine nakon što je Biblija napisana koje treba držati važnim kao i istine koje Biblija eksplicitno uči. Interesantno je zapaziti da se identičnom argumentacijom služi savremena Hrišćanska adventistička crkva koja tvrdi da pioniri Adventnog pokreta, koji su bili na biblijskom stanovištu – anti-trinitarci, nijesu imali punu istinu.

Međutim, Biblija nas uči da Riječ Božja određuje šta je ispravna vjera, a ne riječ ljudska (Jovan 17:17; vidi takođe Otkrivenje 22:18).

 

Razvoj misterija kroz antički svijet

Kako god shvatili drevne misterije i njihovu svrhu od prvog Vavilona nadalje kroz antički svijet, ono što ih zajednički karakteriše svakako je izopačenje obožavanja Boga Stvoritelja i Njegovog Plana spasenja. Pod uticajem demonski inspirisanih nauka (1. Timoteju 4:1) i neznabožačke filozofije, ljudi su službu istinskom Bogu pretvarali u obožavanje Sotone i palih anđela, kroz idole i njihove istaknute predstavnike. Ta religijska izopačenost prenosila se u različitim oblicima: veće „tajne“ bile su namijenjene za „prosvijetljene upućenike“, dok su širokim narodnim masama servirani koncepti „kako ih uši svrbe“. Tako je u bramanizam, baš kao u drevnom Egiptu, ograničio monoteističko učenje samo za najviše inicijate: „Učenje o jednom bogu ili Zevsu neotkriveno, rezervisano za sveštenike, bilo je zabranjeno za niže klase, ali tri hrama posvećena za tri lica Trimurtija, Bramu, Višnua i Šivu, otvarala su svoja vrata za bogosluženje ljudima, svima kojima je bilo dopušteno da izaberu jedno od tri lica trojstva kojemu bi dali prednost svoje službe.“ (Jacolliot)

Drevni Vavilonjani su jasno priznavali da postoji jedan beskonačni i svemoćni Stvoritelj, najveći nad svima. Dakle, ljudi su ispočetka znali za činjenicu o jednom Bogu. Zatim su mu u svom otpadu mijenjali imena (atribute), prestavši da mu služe u istini, da bi u sledećoj fazi otpada proizvodili više bogova koji su odgovarali njihovoj moralnoj izopačenosti. Što su se geografski više udaljavali od kolijevke čovječanstva i pronosilaca izvorne vjere Božje (kasnije oličene u izabranom Božjem narodu, drevnom Izraelu), to je i njihov religijski koncept bio sve dalji od izvornog, dodatno iskompromitovan paganskom terminologijom, različitim običajima i tradicijama. Ali korjen je bio zajednički, kao što je bio zajednički i jezik. Tako, na primjer, nalazimo da ime „Brahm“ potiče od hebrejske riječi „Rahm“ u značenju „Milostivi“ ili „Sažaljivi“. Slično je sa turskom riječi „Er-Rahman“, što u prevodu znači „Svemilostivi“.

Posle Nojevog Potopa, Rama, Husov sin (Postanje 10:7) pokorio je mnoge narode. U to vrijeme „tajna“ o Potopu uvedena je u mnoge zemlje. Misterije su bile okultno oličenje duhovnog mišljenja koje se raširilo svuda po svijetu. Ljudi su imali potrebu da zaviju istinu u oblande i udalje se od nje pokrivajući je velom mistike. Iz ovog izvora smrtne zablude iznikle su sve paganske religije. Pristalice su „upućivane“ u vjeru kroz razne religijske obrede koji su držani u tajnosti, podstičući tako znatiželju i strahopoštovanje. Misterijska religija kasnije se podijelila u sekte. Jedna od tih sekti bio je bramanizam koja je vjerovala u božanski savjet od tri osobe – Trimurti ili trojstvo sačinjeno od Brame, Višnua i Šive. U tzv. svetoj knjizi nazvanoj „Vede“ sveštenici su ustanovili dogmu o trimurtiju, koja je rezultirala mnoštvom monstruoznih praznovjerica.

U manastiru trinitaraca u Madridu, rimokatolici su naslikali pagansko tojstvo kao tri glave na jednom tijelu. Jasno je da takve predstave potiču iz drevnog Vavilona.

U drevnoj Asiriji nađene su figure koje predstavljaju pagansko trojstvo, predstavljeno slikom starca obavijenog krugom (što predstavlja „sjeme“ u paganskoj simbolici) iz kojeg se protežu krila i rep ptice odnosno goluba. Na jednom medaljonu iz Sibira, koji se čuva u carskom kabinetu starog Sankt Petersburga, trojstvo je prikazano kao jedno tijelo sa tri glave. U Indiji pod imenom „Eko Deva Trimurti“ nalazimo „jednog boga u tri oblika“, dok u Japanu budisti obožavaju Budu sa tri glave pod imenom „San Pao Fuh“.

Zbog opšteprihvaćenosti koncepta trojstva svuda po svijetu, crkvenim misionarima nije bilo teško da naprave kompromis sa paganima i namame ih da svoja politeistička vjerovanja zamijene kultom trojstva i svetaca. Za njih nije bilo velike razlike, te su masovno prihvatali „novu vjeru“.

 

Trojstvo i obožavanje oca, majke i djeteta

Vavilonsko trojstvo – Nimrod, Semiramis i Tamuz – otac, majka i sin, prenijelo se u pseudo hrišćanstvu u obožavanju Josifa, Marije i Isusa. Paganska majka okarakterisana je nježnošću i milošću, da bi nakon smrti i okončanja svoje karijere bila obožena i zamijenjena golubom kao slikom nebeske ljubaznosti njene prirode. Ona je postala poznata kao D’June ili „Golub“ (Fasti, lib. ii. 461-464, vol. iii. p 113). Ovaj golub je obično simbolizovan sa maslinovom grančicom u svojim ustima, što ukazuje na činjenicu da je priča o Potopu imala veliki uticaj na antičke narode. Tako je narodna heroina Semiramis postala „Z’emir-amit“ odnosno „Nosilac grane“ (Layard, Ninevah and Babylon, p. 25).

Asirska boginja Juno ili „Devica Venera“ poistovjećena je sa Vazduhom, što je na haldejskom jednako Svetom Duhu. U hramu u Hijeropolisu u Siriji nalazi se čuvena statua Juno sa zlatnim golubom u njenoj ruci, po imenu Semejon, što znači „nastavanje“.

Jedna indijska boginja zove se Sakti, što znači „prebivalište“ ili „hram“ za boga. Na vavilonskom njeno ime bilo je Saka (Chesney, Euphrates Expedition. vol. I. p. 381).

Prema Grcima i Rimljanima, Kibela, majka bogova, i Venera, boginja ljubavi, uopšteno se razlikuju. Ali ako znamo kako funkcioniše osnovno načelo misterija, nećemo imati problema sa identifikacijom.

Za predstavu svog koncepta trojstva, Vavilonjani su koristi jednakostranični trougao, baš kao i trinitarci i okultisti danas.

Boginja Sveti Duh predstavljana je kao žensko, majka u obliku goluba. Nazivi „Juno“ i „Kibela“ mogli bi se prevesti kao „golub koji veže užadima“. Sve ove paganštine prenijete su u nešto modifikovanom obliku i zaogrnute hrišćanskom terminologijom u crkvene dogme i obrede. Imena ovih boginja zamijenjena su Marijom, majkom Isusovom, čije obožavanje je u direktnoj vezi sa dogmom o trojstvu i personifikacijom Svetog Duha.

 

Pagansko porijeklo termina u dogmi o trojstvu

Trinitarci koriste termine kao „Božanstvo“ da opišu „Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetog Duha“. Oni to rade kao da su u pitanju biblijski termini i ne razmišljajući da su možda van-biblijski. Upotreba nebiblijskih termina obično vodi u smjeru koji je van-biblijski ili anti-biblijski. Dok termin „Bog Otac“ može da stoji, Biblija nigdje Isusa ne naziva Bogom Sinom, već Sinom Božjim. Isto tako, nigdje nećete naći frazu „Bog Sveti Duh“. Ali trinitistička terminologija za Boga Sina itekako je postojala u Vavilonu („El-Bar“). Ti izrazi odatle su prenijeti na paganski Rim, gdje se obožavao „Vječni Dječak“. Da bismo to razumjeli, treba znati za jednu staru pagansku najsvetiju zakletvu: „Per Jovem Lapidem“ ili „Jupiterom Stijenom“ (Aulus Gellius, I. 21, p.192). Rimski Jovis je oblik od hebrejskog Jehova. Odavde možemo vidjeti da su pagani Jehovinog Sina izopačili u Boga Sina, što naravno nije isto što i biblijski termin „Sin Božji“.

Stoga treba dobro paziti kakve izraze koristimo kad govorimo o Bogu. Šema izopačavanja i ulaska u neki oblik idolatrije može započeti tako što se umjesto Boga počnu obožavati neki Njegovi atributi i od toga praviti novi bog, kao što je slučaj sa Svetim Duhom odnosno prisutnošću Božjom.

 

Sveti Duh i golub u Bibliji prilikom Isusovog krštenja

Već smo vidjeli kako su nekolika vijeka nakon apostola postepeno uvođene izopačene dogme o Bogu nastale kao rezultat miješanja grčke i rimske filozofije, proistekle iz vavilonskih misterija. To su zapravo bili ekumenski pokušaji sjedinjavanja hrišćanstva i paganizma koji su kulminirali u 4. vijeku kada je car Konstantin uveo taj koncept pod državni krov.

U simbolu vjere koji datira iz tog perioda nalazimo sledeće: „Vjerujem u jednog Boga, Oca, Svedržitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog. I u jednog Gospoda Isusa Hrista, Sina Božjeg, Jedinorodnog, od Oca rođenog prije svih vjekova; Svjetlost od Svjetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog, rođenog, ne stvorenog, jednosušnog sa Ocem, kroz koga je sve postalo; koji je radi nas ljudi i našega spasenja sišao s nebesa, i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve i postao čovek; i Koji je raspet za nas u vrijeme Pontija Pilata, i stradao i pogreben; i Koji je vaskrsao u treći dan po Pismu; i Koji se uznio na nebesa i sjedi s desne strane Oca; i Koji će opet doći sa slavom, da sudi živima i mrtvima, njegovom Carstvu neće biti kraja. I u Duha Svetog, Gospoda, životvornog, Koji od Oca ishodi, Koji se sa Ocem i Sinom zajedno poštuje i zajedno slavi, Koji je govorio kroz proroke. U jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grehova. Čekam vaskrsenje mrtvih. I život budućeg vijeka. Amin.“ Dio ovog kreda označen u italiku pridodat je na saboru u Konstantinopolju 381. godine, iz čega vidimo kako se razvijala dogma o trojstvu i usmjeravana pažnja na crkvu kao instituciju koja ima monopol na vjeru i posrednika u spasenju.

Znamo takođe da su vršeni pokušaji mijenjanja određenih djelova novozavjetnih spisa, kako bi se „uklopili“ u nove paganizovane pseudo hrišćanske dogme. Međutim, pravi hrišćani su to odbacili, ali ti spisi su i dalje čuvani u bibliotekama čuvara ezoteričnih nauka (tajnih i okultnih društava).

Postavlja se pitanje: s obzirom na sve što znamo iz istorije o jasnoj paganskoj vezi između Svetog Duha, božanske Majke (Nebeske kraljice) i goluba – da li je biblijski izvještaj o Isusovom krštenju mijenjan i nešto dodato? Tu sumnju ne možemo izbjeći.

Da vidimo šta govore činjenice. Najprije treba zapaziti da se ovaj izvještaj nalazi u sva četiri jevanđelja. To je vrlo važno, kao što je važno da se daje opis iz različitih uglova. Ovo je prvi indikator da je izvještaj pouzdan.

Matej 1:16: „Kad se krstio, Isus odmah izađe iz vode, a nebesa se otvoriše i on ugleda Božijeg Duha kako silazi kao golub i spušta se na njega.“

Iz Matejevog izvještaja, koji je bio direktni sledbenik Isusov, vidimo da se ovdje zapravo radi o viziji u budnom stanju, i da je Isusu pokazano „otvoreno nebo“ i Duh Božji koji kao golub silazi na Njega. Dakle, iskorištena je slika goluba.

Marko 1:10: „I odmah, dok je izlazio iz vode, vidio je kako se razdvajaju nebesa i kako Duh, kao golub, silazi na njega.“

I ovdje se potvrđuje da je Isus u viziji vidio Duha u obliku goluba.

Luka 3:21, 22: „Kad se sav narod krstio, krstio se i Isus. I dok se molio, otvorilo se nebo i Sveti Duh je sišao na njega u tjelesnom obliku kao golub, i s neba se začuo glas: ‘Ti si moj Sin, voljeni, ti si po mojoj volji.’“

U Lukinom izvještaju nalazimo nove detalje. Isus se molio i onda je uslijedila vizija o silasku Duha u obliku goluba. Postavlja se pitanje ko je sve mogao vidjeti ovu viziju, osim Isusa ili čuti glas s Neba.

Istražujemo dalje. Kad su Jovana Krstitelja pitali za identitet, on je rekao da samo priprema put većem od sebe.

Jovan 1:29-34: „Sjutradan je ugledao Isusa kako dolazi k njemu i rekao je: ‘Evo Jagnjeta Božjeg koje odnosi grijeh svijeta! To je onaj za koga sam rekao: ‘Za mnom dolazi čovjek koji je ispred mene, jer je postojao prije mene.’ Ni ja ga nisam znao, ali zato sam i došao da krštavam vodom da bi se on pokazao Izraelu.’ Jovan je još posvjedočio: ‘Vidio sam kako Duh kao golub silazi s neba i ostaje na njemu. Ni ja ga nisam znao, ali onaj koji me je poslao da krštavam vodom rekao mi je: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krštava Svetim Duhom.’ Ja sam to vidio i svjedočim da je on Sin Božji.’“

Ovaj izvještaj nam pomaže da razumijemo cijelu sliku! Dakle, Jovan Kristitelj je bio nadahnut od Boga da krštava – poziva ljude na pokajanje i obredno ih kupa – sa ciljem da pripremi put Mesiji – Hristu. On nije znao ko je Mesija, ali mu je rečeno da će znak prepoznavanja biti vidljivi (vizuelni) silazak Božjeg Duha na Njega. Dakle, primarna svrha ove vizije bilo je svjedočanstvo za Jovana, koji je na ovaj način znao da je njegova misija uspješno okončana.

Zašto se Bog poslužio predstavom goluba, a ne nečim drugim? Odgovorili bismo, zašto da ne, jer upravo ta slika je bila bliska ljudskom poimanju. Bog, i sam Isus u više navrata, koristio je ilustracije poznate ljudima da bi im prenio važne istine. Jedan takav upečatljiv primjer je priča o bogatašu i Lazaru (vidi Luka 16:19-31), gdje sama ilustracija nema nikakve teološke konotacije, već služi da se prenese druga važna istina. Sličan slučaj je sa slikom žene iz Otkrivenja 12:1.

Isto tako, mi ne smijemo na silu natezati dokaze iz Starog Zavjeta gdje se pominje golub i povezivati to sa vizijom prilikom Isusovog krštenja. Znamo da se golub koristio u žrtvenom sistemu kao jedan oblik prinosa za siromašne. Golub je takođe donio maslinovu grančicu nakon Potopa, što je Noju bio znak da postoji suva zemlja i da se može spremiti za iskrcavanje. Ime proroka Jone zapravo znači golub. Ali sve to nema nikakve veze sa događajem na Isusovom krštenju, a još manje sa Božjim Duhom.

Kako znamo? Vrlo jednostavno. Manifestacija ili vidljivo pokazivanje Božjeg Duha u obliku goluba nije nikakav obrazac koji se ponavlja kao znak ili dokaz za vjerne.

Djela 2:1-4: „Na dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istom mjestu jednodušno. Odjednom je nastala huka s neba kao kod naleta jakog vetra, i ispunila je cijelu kuću u kojoj su sjedeli. Tada su ugledali nešto poput plamenih jezika, koji su se razdijelili, i po jedan je sišao na svakog od njih. Svi su se ispunili Svetim Duhom i počeli da govore raznim jezicima, kako im je Duh davao da govore.“

U ovom izvještaju vidimo da je poseban znak ili svjedočanstvo za učenike bio nalet vjetra i kao plameni jezici koji su se spustili na njih, kao vidljiva manifestacija njihovog ispunjavanja Božjim Duhom. Nijesu su se, dakle, spustili golubovi. Kroz cijelu biblijsku istoriju, Bog je s vremena na vrijeme na poseban način osvjedočavao svoje izabrane. Ali to nikad nije smjelo postati ustaljeni obrazac, inače bi automatski prešlo u idolatriju, kao što je recimo bio slučaj sa bakarnom zmijom omotanom oko motke.

Dalje u Djelima apostolskim nalazimo na slučajeve kad su novoobraćenici primali Svetog Duha jednostavno vjerom, bez ikakve vidljive manifestacije (Djela 8:14-17)!

Možemo zaključiti da Bog na genijalan način osvjedočava svoje izbarane, ujedno ih svojom Riječi štiteći od izopačenja koje Sotona i demoni nastoje unijeti kvareći tako vjeru ne samo u našeg Stvoritelja i Iskupitelja, već i uvodeći neobraćenu pseudo religioznu svjetinu u najteže oblike idolatrije. Jedna zabluda obično izaziva lančanu reakciju i povlači za sobom niz drugih i to prerasta u sistem u Bibliji nazvan „Tajna Vavilon“. Stoga jedan od najvažnijih Božjih poziva svom narodu poslednjeg vremena glasi: „Izađite iz Vavilona“. Klonite se njegovih misterija i duhovog kurvarstva inače ćete izginuti zajedno s njima.

Pavle Simović