Moćni lovac

Lovac preteča

Biblijski junaci judaizma su heroji hrišćanstva; neprijatelji izabranom narodu smatraju se neprijateljima Boga kako od hrišćana tako i Jevreja. I istorijska pozadina, kao i značaj pojedinih spisa izloženih od jevrejskih naučnika, generalno su prihvaćeni od strane njihovih hrišćanskih kolega. Ali postoji upadljiv izuzetak od ovog opšteg saglasja kada je u pitanju lov, tu postoji široko razilaženje između jevrejske i hrišćanske tradicije.

Tradicionalna jevrejska odvratnost prema lovu počinje sa komentarima o čovjeku koji se zvao Nimrod. On je prvi čovjek kojeg Biblija opisuje kao lovca (Postanje 10:9). Izgleda da samo ime Nimrod ima korjen u sledećem: Nim-rod; od „nir“ – leopard, i „rada“ ili „rad“ – potčiniti, ukrotiti. Rabini su ga kritikovali zbog ove aktivnosti koju su doveli u vezu sa opštom degeneracijom njegovog karaktera. Jerusalimski Targum kaže da je Nimrod bio „moćan u lovu i u grijehu pred Bogom.“ Sirijci ga zovu „ratoborni džin“. I Targum Jonatana ben Uziela kaže: „Od postanka svijeta niko nikada se nije našao kao Nimrod; moćan u lovu i u pobuni protiv Gospoda.“ Uz lov, Nimrodova „pobuna protiv Gospoda“ uključila je osnivanje grada Vavilona, u kojem je izgrađen zloglasni toranj. Ti ljudi su vjerovali da posjeduju toliko tehnološke vještine da mogu da izgrade objekat koji će sezati „do neba.“ Ne bez osnova svakako, jer su najvjerovatnije naslijedili dobar dio pretpotopnog znanja i inteligencije. Egoizam i arogancija tog poduhvata odražavaju aroganciju koja navodi čovjeka da ubija Božja stvorenja kao razonodu ili kao demonstraciju njegovog junaštva.

Ali nije samo „lovac kao sportista“ na meti rabinskog prezira. Komentatori koji kastigaju Nimroda imaju dodatnu potporu za to u drugom biblijskom lovcu, Isavu, koji je jeo životinje koje je ubijao.

Isav je blizanac koji je prodao svoje prvenaštvo svom bratu Jakovu, za činiju kaše. Biblija ga opisuje kao čovjeka koji je provodio vrijeme tumarajući zemljom, u potrazi za životinjama radi ubijanja (Postanje 25:27), dok se Jakov, njegov brat, koji je postao patrijarh dvanaest plemena Izraela, opisuje kao poljoprivrednik koji je gajio usjeve da bi hranio svoju veliku porodicu.

Isav se, kao Nimrod, smatra prezrenim karakterom. Jevrejska Enciklopedija navodi da „dva poznata lovca u Bibliji, Nimrod i Isav, posmatraju se u pogrdnom svjetlu, kao pobunjenici protiv Boga i same antiteze duhu judaizma.“ Enciklopedija takođe izvještava da je „rabinski stav prema lovu potpuno negativan. Oštre riječi su upotrijebljene i o onima koji love čak za život.“

Ova osuda lova i lovaca nastavila je da obilježava judaizam. To je jačalo u periodu srednjeg vijeka i oko 1700. godine, Šemeš Zedakah zabranio je lov sa oružjem i kao profesiju i sporta radi. Što se tiče ovog drugog, S. Morpurgo nedvosmisleno navodi da oni koji love su „preuzeli zanimanje zlog Isava, i da su krivi za surovost u predavanju na smrt Božjih stvorenja bez razloga.“

Ali ova tako snažna osuda lova u jevrejskoj tradiciji nema paralelu među hrišćanima. U stvari, hrišćanstvo je podržalo surovost koja sebi daje oduška u lovu. U srednjem vijeku to su bili bogati plemići koji su imali vremena i sredstava da zadovolje svoju požudu za krvlju ubijanjem životinja u rekreativnoj potjeri. I zato što su crkve i njihov kler žudjeli za ekonomskom i vojnom podrškom ove privilegovane klase, oni su „blagosiljali“ taj pomor nevinih. Jasno, ovdje je riječ o hrišćanstvu po imenu, jer vrlo je teško ili nemoguće zamisliti biblijskog hrišćanina kako „uživa“ u lovu.

Kada su ljudi formirali „lovačka društva“ da idu u šumu da ubijaju Božja stvorenja, sveštenici su bili upravo ti koji su to „ovjeravali“ tražeći Božji blagoslov za ove ubilačke aktivnosti. Oni su takođe služili predlovne službe u privatnim kapelama bogatih, tražeći od Boga milost da se ubije veliki broj Njegovih stvorenja. Takav srednjovjekovni „hrišćanski“ stav i dalje preovladava.

Glasovi pravih hrišćana koji su podignuti u znak protesta protiv bezobzirnog ubijanja životinja su ignorisani. Čak je odbojnost prema lovu i lovcima koja je uobličena u katoličkom kanonskom pravu ignorisana: „Isav je bio lovac, jer je on bio grešnik, a u Svetom Pismu ne nalazimo da je ijedan sveti čovjek bio lovac.“ (Iz Corpus Juris Canonici, Rim, 1582.)

U istom vijeku, Ser Tomas Mor je pisao o vrsti zajednice u kojoj će ekonomska, politička i društvena pravila odražavati odluku čovječanstva da živi u okviru Božjeg plana za zemlju. Ljudi ove pobožne zajednice bi učili da oni „nijesu gospodari, već upravitelji Božje tvorevine“, a lov bi se zabranio. Stanovnici ove zajednice „ne bi vjerovali da božanska blagost uživa u krvoproliću i klanju, cijeneći da je ona usadila život animalnim stvorenjima da bi mogla uživati u životu.“

Ali uprkos mnogim hrišćanskim glasnogovornicima koji su osudili zlostavljanje i ubijanje životinja još od prvog vijeka nove ere, rekreativno ubijanje ostaje prihvatljiva i časna aktivnost za hrišćane po imenu. Ovo je daleko od jevrejskog odnosa prema lovu koji je artikulisan od Majmonida i opstaje kao živi jevrejski etos: „Lice koje se upušta u ovaj sport nedostojno je imena Jevrejin.“

Još jedan aspekt Nimrodove lovačke vještine

Da li epitet „moćan lovac“ znači išta više od toga osim da je Nimrod ubijao i jeo životinje? Ako je tako, Nimrod nije bio političar, već jednostavno vlasnik prve radnje brze hrane i vavilonski šampion.

Velika većina poznavalaca Biblije prepoznaju da Postanje 10:8-12 uči nešto o osnivanju carstava. Mnogi vide Nimroda kako djeluje kao „zamkar ljudi putem prevare i sile“ (Herder, 1864). Kalvin govori o „plodovima veličine koja se ne drži u okviru svojih granica, odakle je nastala stara poslovica: ‘Velika carstva su veliki pljačkaši’. Mnogi, dakle, misle da je Nimrod svoje potencijale i moć koristio da prisvaja resurse i kvari druge ljude svojim ogromnim uticajem. Samo bavljenje lovom moglo je predstavljati uvođenje militantnog duha i svojevrsan dril. Žudnju za ubijanjem životinje od žudnje za ubistvom ljudskog bića dijeli, mogli bismo slobodno reći, isto što i pušenje marihuane od intravenoznog uzimanja kokaina.

Porodica nasuprot totalitarizmu

Dobro vođeno društvo karakteriše spontano poštovanje Božjeg autoriteta i disciplinovana sposobnost da se podredi glupom autoritetu bez nekontrolisane frustracije ili pobune.

Stoga ne iznenađuje da kada je Nimrod napustio Božji patrijarhat nije mu ostalo ništa drugo do brutalna sila da oblikuje svoje društvo. Da bismo razumjeli zašto, razmotrimo koncept vlasti kao što se vidi u kontrastu između Noja i Nimroda. Kalvin ga izvlači iz konteksta Postanja 10. glava:

Ovakav stav zapravo sumira rat između patrijarhata i politike. Nikakva sila, sistem ili institucija ne može nadmašiti porodicu u mogućnosti da usadi pobožan karakter. Zapanjujuća sposobnost porodice da kanališe Božiju blagodat u dijete, da ga oblikuje od buntovnika u odraslu jedinku, može se nazvati „nježna revolucija.“ Nijedna institucija nema moć ljubavi, niti blagoslov vremena (vidi 5. Mojsijeva 6:6-9), da njeguje navike pobožnosti. Samo porodica ima vremena i sredstava da investira u djecu; institucije ne mogu pružiti lično staranje jedan-na-jedan kakvo porodica pruža. Sociolog Džordž Gilder se slaže:

Ovaj koncept je od ključnog značaja za razumijevanje načina na koji božanski ustanovljena Porodica generira pobožnost u sledećoj generaciji. Nakon Pada, prenošenje Božjeg karaktera je plivanje uzvodno, a to se može naučiti samo u kvalitetnoj porodici!

Treba li onda da nas iznenadi to što su sve sile ovog svijeta upregnute na razbijanju i obesmišljavanju porodice?

Kakav autoritet je Nimrod imao? On je napustio božansku porodicu; očigledno je prezreo umjerenost, spontanu poslušnost i pobožan autoritet. On je želio nešto drugo. On je želio vlast, kontrolu nad drugima. Kako će on to dobiti? On je odbacio vladu putem pobožnog uticaja. On je stoga morao da se osloni na spoljnu prinudu i tiraniju, inače bi se njegovo društvo raspalo u haosu. Nimrod je zato prototip despota, pokvarenog političara i lažnog aristokrate, kakvi su kasnije defilovali kroz vjekove.

Patologija lova

Budućnost vrsta slovi kao visoko ugrožena. Jedan od visokorangiranih neprijatelja životinjskih vrsta i ravnoteže u prirodi je lov.

Lov, sam po sebi, je apsurdna aktivnost. Jer kako drugačije objasniti „potrebu“ za neopravdanim proganjanjem i ubijanjem divljih životinja, Božjih stvorenja, da bi ih lovac – „vitez“ izlagao kao trofej u kući, fotografisao se sa njihovim okrvavljenim i mrtvim tijelima ili se hvalisao svojim lovačkim „podvizima“. Da se tu ne radi o nikakvom sportu, govori činjenica o potpuno neravnopravnom nadmetanju naoružanog pojedinca ili grupe ljudi sa jadnim i preplašenim životinjama koje ne znaju ni šta ih je snašlo – upravo od onih koji bi trebali biti njihovi zaštitnici. Lovci proganjanje, ranjavanje i ubijanje životinja radi zadovoljenja svoje potrebe za „dokazivanjem“, „trofejima“, hvalisanjem ili čak patološkom strašću, iživljavanjem i nasiljem nazivaju lovom, čime žele ublažiti i prikriti činjenicu da je prosto riječ o surovom i nepotrebnom proganjanju i ubijanju životinja. Oni žele da lovom demonstriraju svoju nadmoć nad životinjama koje nemaju šanse da se odbrane i spasu svoje živote.

Pored uobičajenih potencijalnih opasnosti koje ova „aktivnost“ nosi, ona mijenja profil ličnosti (lovca) na negativan način, osobu koja sve manje cijeni i vrednuje život, pokazuje malo ili nimalo saosjećanja prema slabijima i nezaštićenima i koja, napokon, sama sebe zaglupljuje i lišava plemenitih vrlina.

Zavođenje i država

Biblijski Nimrod je prototip pogrešnog životnog kursa. Odvajanjem od božanski definisane svrhovitosti života, on je imao sve veću i stalnu potrebu da dokazuje koliko „vrijedi“, što je, između ostalog, upražnjavao kroz lov. U suprotnosti sa sposobnošću porodice da proizvede pobožnost stoji sposobnost Nimroda da proizvede bezbožnost, i da pridobije podršku ljudi za svoje političke programe. Proizvodnja bezbožnosti ne zahtijeva ni vremena ni lične posvećenosti potrebne za pobožan karakter. Nimrod je razvio moć zavođenja, vođenja na stranputicu i podsticanja bezbožnosti u drugima.

Zavođenje je centralna tema razvoja zlog uticaja u Bibliji. Evu je zaveo Kušač propagande političke evolucije u božanstva (Postanje 3:5-6). O idolopoklonstvu se često govori kao bludničenju a kraljevima (idolima) kao zavodnicima.

Političko zavođenje ima mnogo oblika. Ellul je istraživao neke od tih oblika u svojoj knjizi Propaganda. Jednu vrstu on naziva „agitatorska propaganda“, što vodi ljude iz ogorčenosti do pobune. Kad se jednom promjena dogodi, „integraciona propaganda“ stupa na scenu, da se ljudi prilagode željenim obrascima. Ellul ističe da moderna propaganda ne može da funkcioniše bez „obrazovanja“. On „obrazovanje“ (ili ono što se obično podrazumijeva pod tim pojmom u modernom svijetu) naziva „pre-propaganda“ – uobličavanje umova putem ogromnih količina nepovezanih informacija, već pripremljenim za skrivene svrhe koje se predstavljaju kao „činjenice“ i „obrazovanje“. Propaganda tako stvara pseudo-potrebe, za koje onda pruža pseudo-zadovoljstva. I ko je onda svenadležan da obezbijedi ova „zadovoljstva“? Naravno sistem. Nimrod je to znao.

Od Postanja do Otkrivenja, Nimrod i Vavilon povezani su sa zavođenjem.

Ljudi koji su se stavili pod Nimrodovu vlast bili su ništa drugo do robovi. Pohlepa je oruđe koje od normalnog čovjeka pravi roba. Dakle, Nimrod je prvo morao da agituje, da ubijedi svoje sledbenike da imaju potrebe koje to zapravo nijesu i da traže hranu koja ne siti. Direktna posljedica te „parade čovjeka“ je nevjerstvo prema Bogu. Graditelji vavilonske kule očito su držali Boga za „tipa kojem se ne može vjerovati“, što je u liniji sa izopačenošću pobunjenog uma.

Kult „Moćnog lovca“

Kao što je izopačio Bogom datu umjerenost i dostojanstvo stvorenog moralnog bića, Nimrod je imao svoju izopačenu porodicu: majku-ženu Semiramis, i sina (vjerovatno začetog u „svetom“ celibatu po njegovoj smrti) Tamuza. U legendama, Semiramis u liku Kirke slovi za krotiteljku divljih zvijeri i vlasnicu neke vrste cirkusa. Pogledajmo sada neka imena pod kojima ova okultna familija figurira svuda po svijetu.

Konačno, izbor je samo vaš: možete ostati rob Vavilona pod pokroviteljstvom „velikog lovca“, samog Sotone, arhi zavjerenika, pridruživši se paradi bolesnih koji dižu zdravice i govorima mutavih, ili se vratiti božanskoj smjernosti i svrsishodnosti koju nam je naš Tvorac praktično nacrtao u svojoj Riječi. Ako žudite da postanete „svjetski šampioni“, izgubićete prvenaštvo od Boga, i to vrlo jeftino, kao onaj lovac što je prodao svoje za zdjelu kaše. „Tako će poslednji biti prvi, a prvi poslednji; jer je mnogo zvanih, a malo izbranih.“

Priredio: Pavle Simović