Ljude povezuju različiti činioci. Osnovna i najprisnija veza ostvaruje se u porodici. Na društvenom nivou ljude udružuju zajednički interesi i/ili ideologija. Jedna od najčešće korišćenih strategija u stvaranju jakih država je razvoj nacionalne i etničke svijesti. Ali to je mač sa dvije oštrice. Po definiciji, nacionalizam u suštini predstavlja privrženost sopstvenoj naciji i državi odnosno njihovim interesima. Ovo bismo mogli poistovjetiti sa rodoljubljem i patriotizmom. Međutim, nacionalizam se vrlo lako može zloupotrijebiti i pretvoriti u kult sopstvene nacije koga karakteriše šovinistički odnos i raspirivanje mržnje prema drugim nacijama, a svoj najviši domet ispoljava kroz porobljavanje i fizičko istrebljenje drugih naroda.
Nacionalizam dobija dodatnu negativnu funkciju kad se poistovjeti sa vjerskom pripadnošću. Umni sklop građana takve nacije postaje kanalisan na način da „pravovjernost“ izjednačava sa nacionalnom pripadnošću koja se podrazumijeva po rođenju. Tako se vremenom stvara fanatičan, idolopoklonički i mitomanski odnos i prema vjeri i prema naciji koji isključuje svaku mogućnost kritičkog preispitivanja ispravnosti (naslijeđene) vjere. Ljudi su spremni da brane svoju etničku vjeru po svaku cijenu. Naravno suvišno je napominjati koliko je ovo moćan instrument za zloupotrebu od strane vladajućeg establišmenta. No vladajuće strukture nijesu jedine koje mogu kanalisati vjerski nacionalizam za svoje potrebe. To jednako može biti u interesu vjerskog establišmenta. Zapravo svaka religija koja nema kakvoću i kvalitet kakve može proizvesti samo ona izvorna, data i definisana od Boga i POVEZANA sa Bogom, da bi se održala neminovno će posegnuti za „spasom“ u pseudo duhovnosti (simulaciji religije kroz ritualne svešteničke službe, ceremonije, običaje i tradicije, ponavljanje „vjerskih obaveza“, razne kultove i sl.) ili poistovjećivanju sa nacijom. To je formula po kojoj nastaje svaki nesveti spoj religijske i državne sile, pri čemu mehanizmi državne sile postaju udarna pesnica „crkve“ za sprovođenje zajedničkih interesa. U knjizi proroka Danila i Otkrivenju političko-vjerske bezbožne sile (velike svjetske imperije osmišljene još u drevnom Vavilonu) prikazane su kao zvijeri ili hibridi zvijeri – strašni predatori (vidi: Danilo 7. i 8. glava; Otkrivenje 13. glava).
Biblijska religija ne gradi na nacionalizmu
Da bi nam ovaj predmet bio jasan, moramo znati kako se prima i formira vjera.
„Dakle, vjera proističe iz propovijedanja, a propovijedanje kroz objavu Božju.“ (Rimljanima 10:17)
Prvi vjernik na Zemlji bio je Adam. Šta Adam treba da vjeruje, naročito nakon duhovnog kraha prilikom pada u grijeh, mogao je ispravno da definiše samo Bog. Ali Adam i njegovi potomci nijesu vjerovali pod prisilom i svako od njih je vjeru mogao odbaciti ili je formirati po ličnim zamislima, kada ona faktički prestaje biti Božja vjera, što iz Biblije vidimo da se dogodilo već u Kainovom slučaju (Postanje 4:3-24). Od samih početaka čovječanstva razvijala se lažna vjera nasuprot izvornoj. Logično, što je više pristalica lažirane vjere, to je veća njihova snaga i mogućnosti da je nameću i propagiraju kao „pravu“. Takva religija ima tendenciju da postane sama sebi svrha (jer ne ispunjava Božje namjere), oruđe za kolektivno ispiranje mozga i u krajnjem slučaju, u duhovnoj ravni, sredstvo za kontrolu od strane demona. Istorija čovječanstva bilježi brojne negativne primjere teških zloupotreba religije, među kojima su i zločini počinjeni u ime „hrišćanstva“.
Da bi religija imala funkciju koju joj je Bog namijenio, ona mora najprije da zaživi individualno. Roditelji i porodično vaspitanje su svakako najvažnija instanca koja nam može prenijeti zdravu ideologiju i pravilno vaspitanje. Međutim, stvarno prihvatanje prave vjere može se dogoditi samo ličnim osvjedočenjem i ličnom odlukom. Ne treba naglašavati koliko će se to prije dogoditi ako potičemo iz zdrave porodice. No u kakvim god uslovima da smo podignuti, pozitivna odluka je uvijek moguća. Zbog toga u Bibliji nalazimo naizgled radikalne opomene da čak ni naši najrođeniji ne smiju biti brana koja će spriječiti naše povezivanje sa Bogom ili ugroziti vjernost Bogu (Luka 14:26; Matej 10:37; 5. Mojsijeva 13:6-11). Ovdje je na tasu izbor između života i smrti. Kad nadahnuta Riječ daje ovakvo svjedočanstvo za najuže porodične veze, koliko manju težinu ima pogrešno poistovjećivanje vjere i nacije? Ali treba primijetiti da etnička i nacionalna pripadnost imaju veću silu poistovjećivanja sa masom, proizvodeći time snažniji osjećaj lažne sigurnosti i prihvaćenosti.
Jedna od najvećih zabluda Jevreja upravo je bilo poistovjećivanje pravovjernosti sa nacionalnom pripadnošću. Božju namjeru za duhovni Izrael sve više su kvarili kroz otpad koji je svoje pokriće najviše nalazio baš u izgovorima „neopozivo izabrane nacije“ ili „nadnacije“. Kad je Isus razobličio ovu (samo)obmanu, Judejci su bili veoma gnjevni na Njega (vidi: Jovan 8:33-59).
Glavni razlog zašto su Jevreji „zvanično“ odbacili Isusa kao Mesiju je što nije ispunio njihove predstave i očekivanja od Mesije. Ta očekivanja svodila su se uglavnom na uzdizanje i dominaciju Izraela kao nacije nad cijelim svijetom. Ali Isus je u više navrata pokušao objasniti da se Božje kraljevstvo nikako ne može uspostaviti u uslovima postojanja grijeha i nosilaca grijeha, već da je osnov tog Kraljevstva (rečeno zemaljskom terminima) izbavljenje od grijeha koje počinje povezivanjem i saradnjom sa Bogom u Planu spasenja. Sve to su Jevreji mogli dobro znati iz Božjih uputa, postupanja sa njima i proročkih objava kao što je, na primjer, ona u Danilu 2:31-45. Ali nema pogubnije kombinacije nego kad ljudi nastoje izgraditi i čuvati vjeru u svojoj tjelesnoj grešnoj prirodi. Dakle, na primjeru Jevreja najbolje možemo vidjeti koliko je u stvari nacionalizam poguban za istinsku vjeru.
Novosavezna učenja prave još jasniju distancu vjere od nacionalizma. Ovo posebno zahvaljujući brzom razvoju shvatanja da je pronošenje Božje i Hristove religije nadnacionalna misija. Svrha jevanđelja (dobre vijesti) sažeta je u ovom Isusovom nalogu: „Zato idite i naučite sve narode, [krsteći ih] u moje ime, i učeći ih da drže sve što sam vas uputio.“ (Matej 28:19,20)
Kad Biblija govori o konačnoj svrsi i ishodu Božje vjere, koje je spasenje za vječni život, to uključuje pripadnike svih naroda (Otkrivenje 7:9; uporedi sa 1. Mojsijeva 12:3; Isaija 2:2; Zaharija 2:1). Ko god se nađe među spasenima, to će svakako biti rezultat njegovog/njenog prihvatanja Plana spasenja, saradnje sa Bogom ili življenja po dobroj savjesti i datoj svjetlosti; izvjesno ne zbog pripadnosti ovoj ili onoj naciji.
Novosavezni kosmopolitizam i nebesko građanstvo
Da je nadnacionalna orjentacija hrišćanstva zaista funkcionisala u praksi, svjedoče brojni primjeri. Jedan od njih desio se kada je Pavle morao da prekori apostola Petra zato što se Petar dvolično i licemjerno ponašao pred jevrejskim hrišćanima, pokazujući time da se stidi društva ne-jevrejskih hrišćana, „ne postupajući ispravno, po istini dobre vijesti.“ (Galatima 2:11-16). I Petar i Pavle su bili Jevreji. Apostol Pavle, nekada revni judaista, shvatio je nadnacionalnu istinu u Hristu: „Zaista, svi ste vi Božji sinovi vjerom u Hrista Isusa. Jer koji se god u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste. Nema više ni Judejca ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškog ni ženskog, jer vi ste svi jedno u Hristu Isusu.“ (Galatima 3:26-28) Petar, po prirodi samouvjeren, malo se teže oslobađao negativnog nacionalnog nasleđa, ali i on je, vođen uputima Duha Božjeg, izjavio: „Sad zaista shvatam da Bog nije pristrasan, nego iz svakog naroda prihvata onog ko ga se boji i čini što je pravedno.“ (Djela 10:34,35)
Zbog indoktrinacije pseudo religijama i ateističkom filozofijom i naukom, mi gubimo iz vida činjenicu da su svi ljudi potomci jednog čovjeka i žene (Djela 17:26). Podjele su nastale kao rezultat prokletstva grijeha.
Ova velika načela nedijeljenja ljudi po podjelama koje gode tjelesnom srcu istakao je sam Isus Hrist. U Jevanđelju po Luki 10:25-37 zabilježena je priča o razgovoru Isusa i jednog poznavaoca Zakona. Na pitanje zakonika „ko je moj bližnji?“, Isus je odgovorio pričom o dobrom Samarićaninu (podsjetimo da su u to vrijeme Samarjani i Judejci bili „ljuti neprijatelji“). Naši „bližnji“, najbliži koje u stvarnosti imamo, su oni koji s nama dijele istinsku dobrotu.
Na Pilatovo interesovanje o Isusovom vladarskom pravu, odgovoreno mu je sledećim riječima: „Moje kraljevstvo nije od ovog svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovog svijeta, moje sluge bi se borile da ne budem predat Judejcima. Ali moje kraljevstvo nije odavde.“ (Jovan 18:36) To je ono što smo već pomenuli. Dakle, Božji narod teži tom boljem, nebeskom, kosmpolitskom kraljevstvu, tj. obnovi prvobitnog Božjeg poretka života. „A naše je građanstvo na nebesima, odakle željno očekujemo spasitelja, Gospoda Isusa Hrista.“ (Filipljanima 3:20)
Da ovo nije slučaj samo sa hrišćanima, već želja svih pravih vjernika ikad, otkriva nam apostol Pavle nabrajajući neke heroje vjere iz prošlosti: „Svi su oni umrli u vjeri, a da nisu primili ono što im je bilo obećano, nego su to vidjeli izdaleka i pozdravili, izjavljujući da su stranci i iseljenici na zemlji. Jer oni koji tako govore dokazuju da revno traže domovinu. A da su mislili na onu iz koje su otišli, još bi imali priliku da se tamo vrate. Ali oni sada žude za boljim, to jest nebeskim; stoga se Bog ne stidi nazvati njihovim Bogom, jer im je pripremio grad.“ (Jevrejima 11:13-16; uporedi sa 1. Petrova 2:11) Zapazite da se apostol Petar u uvodu svoje poslanice obraća pripadnicima raznih etničkih grupa kao „došljacima u ovom svijetu“ (1. Petrovima 1:1) ili drugim riječima, smatra ih privremenim putnicima na ovoj (neprijateljskoj) zemlji opterećenoj grijehom i smrti. U daljem izlaganju te iste ljude, tadašnje pripadnike raznih nacija i plemena, naziva jednim Božjim narodom (1. Petrova 2:9)! U tom smislu, biblijski vjernici zaista jesu jedan duhovni narod.
Kraljevstvo nebesko je jedan od stubova biblijske vjere i svi istinski vjernici su svjesni te realnosti i prema tome upravljaju svoj život.
Rezon i odnos vjernika prema nacionalnoj pripadnosti i patriotizmu
Biblijska religija unapređuje čovjeka u svakom smislu: kao odgovornog pojedinca i dobrog građanina. Sve što donosi duhovnu i materijalnu dobrobit društvu svaki hrišćanin će podržati. Hrišćanin je lojalan građanin, sve dok ga establišment ne primorava da čini nešto protivno Božjoj volji. Isto tako, hrišćanin uvijek poštuje načelo slobode izbora i slobode savjesti.
Biblijski vjernici zapravo gaje najzdraviji oblik patriotizma koji postoji. Izvjesno nećete vidjeti nijednog pravog hrišćanina kako reklamira svoju vjeru mašući krstovima i drugim „znamenjima“ ili da barjači u nacional-šovinističkoj ekstazi. Dakle, nacionalizam i/ili patriotizam koji stavlja ljubav prema naciji i državi na prvo mjesto (prije Nebeskog kraljevstva i istinske ljubavi prema bližnjima), siguran je pokazatelj poremećenih prioriteta. Ako recimo „osjećate potrebu“ da branite pravoslavlje zato što ste Srbin ili katolicizam zato što ste Hrvat ili islam zato što ste Bošnjak, vi time otkrivate da nikad nijeste razumjeli ni primili istinsku vjeru o kojoj govori Biblija. Jer da ste upoznali istinu, istina bi vas oslobodila od pseudo potreba.
Vjera kao nacionalno nasleđe?
Za balkanske prostore je tipično da se određene vjeroispovijesti vezuju za pojedine etničke grupe, te je i etnički identitet određen vjeroispoviješću. Međutim, jasno je da su to religije koje nemaju biblijsku podršku. Ako biste napravili dobru anketu među „vjernicima nacionalistima“, brzo biste utvrdili da dobar dio njih čak i ne vjeruje da Bog postoji i da im vjersko-nacionalna ostrašćenost zapravo služi kao izduvni ventil za psihičko pražnjenje ili kao droga za pokretanje euforije, fanatizma i mržnje.
Dakle, da li se istinska vjera može nacionalno naslijediti? Po biblijskom konceptu, hrišćani su: 1) iskupljeni od grijeha vjerom u žrtvu i posredovanje Isusa Hrista, čime su postali pripadnici Nebeskog kraljevstva; 2) sledbenici Isusa Hrista; 3) isključivo oni koji su lično i svjesno odlučili da prihvate Božji plan spasenja i uđu u savez sa Bogom. Prema tome, to se nikako ne može „naslijediti“ po nacionalnoj osnovi. Ne možemo, kako se to popularno kaže, sjedeti na dvije stolice: ili smo odani Božjem i Hristovom kraljevstvu ili načelima ovog svijeta. Ne postoje polovična rješenja prihvatljiva Bogu, to smo već vidjeli.
Nerealno je tvrditi da se oni koji su rođeni i odrasli u tradicionalno hrišćanskoj sredini, a ne pokazuju nikakvo lično interesovanje za vjeru, zovu hrišćanima. Ili ih vjera zanima površno u domenu običaja i tradicija. Na neki način, to je kao kada bi neko tvrdio da samo zato što su njegov otac i djeda studirali medicinu, to i njega samog čini doktorom, iako ga medicina u stvarnosti uopšte ne zanima.
Vrlo je važno napomenuti i to da biblijska vjera, pristajanje na takvu vjeru, podrazumijeva pojedinačnu odgovornost, ličnu i svjesnu odluku. Nigdje u Bibliji ne stoji da će djeca vjernika obavezno i sami biti vjernici na osnovu vjere roditelja ili predaka, bez ličnog opredjeljenja. Važnost dobrog porodičnog odgoja izvjesno je velika, ali istinska pripadnost vjeri zavisiće isključivo od odluke koju pojedinac donese.
Praktične posledice pogrešnog shvatanja odnosa vjere i nacije možemo zapaziti svuda oko nas. Na primjer, „nacionalna“ crkva se bavi politikom i svjetovnim stvarima, narodi se dijele na „naše“ i „njihove“, „pravoslavci“ ratuju protiv „katolika“ ili obratno (iako su i jedni i drugi nominalno hrišćani), crkve se nameću obrazovnom sistemu ili obrazovni sistem favorizuje „svoju crkvu“, kler i političari se međusobno ispomažu u stvaranju demagogije i vrbovanju svog „biračkog tijela“ odnosno „pastve“, i sl. U toj situaciji Božja moralna uputstva prestaju da znače bilo šta. U stvarnosti, borba se vodi za gole ovozemaljske interese – vjerski monopol, kontrolu stanovništva i teritorija, korporativni biznis… Kao što političarima nije problem da slažu bilo šta, tako ni „kleru“ nije problem da „blagoslove“ zločince ili njihovo oružje. Klerofašisti i nacionalistički ideolozi zloupotrebljavaju vjeru, i kad promovišu „nacionalnu crkvu“, oni zapravo prodaju svoju etničku ideologiju i jeftini nacionalizam. Tako se hrani i održava mržnja prema „onim drugima“ koja se po potrebi može vrlo brzo aktivirati u ubojito oružje. Sve to je prožeto jakom fanatičnom propagandom protiv „izdaje vjere otačke“ ili vjere sa nacionalnim predznakom da oni koji prihvate biblijsku vjeru često doživljavaju osudu, izolaciju i neprijateljstvo čak i od svojih najbližih. Prema tom izopačenom rezonu, bitnija je paganska tradicija nekih sumnjivih nacionalnih heroja i crkvenih „svetaca“ od vjere koja je predata Adamu, praocu svih.
Jasno je da Božja Riječ ne podržava koncept vjerske pripadnosti putem društvenog uopštavanja koje svjetovni naučnici (sociolozi, geografi, istoričari, etnolozi, itd.) koriste da obilježe oblasti vjerskih i kulturnih uticaja. Biblijska vjera nije ni utopija niti individualni ili kolektivni trip. Ona je sredstvo povezivanja sa Bogom, sa jasnim uputima, smislom i ciljevima. U biblijskoj vjeri nema mjesta nagađanju da „postoji neka viša sila“ (ili sile) ili vjerovanju da „Bog možda postoji“ ali da se to nas toliko ne tiče (Jakov 2:19).
Dakle, prava vjera se ne nasleđuje kroz porodičnu ili nacionalnu pripadnost. Biblija nam ne da prostora da se smatramo Božjim narodom, osim ako lično i svjesno nijesmo donijeli odluku da to budemo.
