Načela i metode širenja Božje Riječi

Osnovno biblijsko načelo propovijedanja je da ono potiče od Božje objave (izvora objektivne istine). „Dakle, vjera proističe iz propovijedanja, a propovijedanje kroz objavu Božju.“ (Rimljanima 10:17)

Šta znači širiti istinu? U svojoj samoj suštini širenje istine ima dva glavna aspekta:

1. Pronošenje poziva na obnovu Božjeg karaktera ljubavi, pravednosti, milosti i istine.
2. Objava Božje volje i planova sa primjenom na ličnom, porodičnom, društvenom i univerzalnom planu.

Da bismo se uspješno bavili ovim najsvečanijim i najsvetijim pozivom u koji ljudska bića mogu biti uključena, neophodna je temeljna priprema u oba pomenuta aspekta. Hrišćani, ako zaista s pravom nose to ime, treba da odražavaju Hristov i Božji karakter jer se nalaze u procesu duhovne obnove Božjeg obličja. To znači zdravu uravnoteženost u glavnim tačkama koje odlikuju Boga i bića stvorena po Njegovom obličju. Ne može se odbaciti nijedan od tih atributa, a i dalje polagati pravo da budemo saradnici u Božjem djelu. „Jer mi smo Božji saradnici, a vi ste Božja njiva, Božja građevina.“ (1. Korinćanima 3:9)

Ovo je uslov da bismo mogli postati nosioci Božje objave plana spasenja odnosno poruke jevanđelja. Potpuno je logično da sadržaj i načela Božje poruke za nas lično i za sve ljude budu usklađeni sa Božjim karakterom. Moramo uvijek imati na umu da je Bog dosledna ličnost. Stoga je i Božja objava uvijek dosledna iako se istina otkriva na progresivan način, a isto tako i usvaja. „Svaki dobar dar i svaki savršen poklon odozgo je, jer dolazi od Oca svjetlosti kod kojeg nema ni sjenke promjene.“ (Jakov 1:17) „Isus Hristos je juče i danas isti i u svim dobima. Ne dajte da vas zavedu raznim tuđim učenjima.“ (Jevrejima 13:8-9)

Zato i mi u svojoj obuci za Božje djelo moramo uvijek imati na umu doslednost u svemu, svjesni kakvu odgovornost nosimo. „Strah od Gospoda početak je znanja.“ (Izreke 1:7)

Naša priprema počinje već sa obraćenjem. Stoga je veoma važno kako smo primili istinu i da li je to zaista bilo preko nosilaca istine koje Bog može da podrži. Ako je to slučaj, naš rast u vjeri i istini će biti brz i postojan, pod uslovom da ga sami ne usporavamo. Ako smo imali lutanja i lomove u svojim počecima, tada se to mora ispraviti usrdnim ličnim naporima i marljivošću da se uključimo na stazu istine, čisteći i odlučno odbacujući sve zablude. Ali treba da znamo da nas Bog nikada ne poziva na individualizam i da postanemo „slobodni strijelci“, već je naše mjesto u Božjoj građevini, u tijelu Hristovom. Skromnost i poniznost su dragocjene vrline koje nam pomažu da steknemo realan uvid u svoj status i poziv. Na osnovu toga prepoznajemo i naše duhovne darove odnosno područje rada gdje ćemo biti najkorisniji.

Da bismo postali uspješni nosioci istine, moramo sami biti upoznati sa istinom. Ovo je veoma važno. Nije dovoljno da izgradimo dobar karakter, da smo pošteni i iskreni. Ispravne doktrine su kritično važne. Bez njih mi nismo u stanju da budemo radnici za Boga. Zašto? Zato što naša poruka svijetu mora imati čvrstu platformu, jasan koncept, mora biti smislena, povezana, razumna, logična, mora biti na liniji onoga što je Bog objavio. Mi sami moramo razumjeti istinu u svim njenim važnim činiocima odnosno u doktrinama da bismo je uspješno prenosili i bili postojani i odlučni. Ali ona istina nije na nivou puke informacije, ona mora proisticati iz nas samih kao kanala ili oruđa Božjih. Standard po kojem znamo da li je to zaista tako je Sveto Pismo i rodovi tj. praktični rezultati.

Tek kad su ispunjena oba uslova možemo služiti kao svjetlost svijetu. To ne znači da svi moraju savršeno poznavati teologiju, jer su duhovni darovi različiti i službe su različite. Ali ono u čemu jesmo i sa nivoa na kojem se trenutno nalazimo, možemo biti korisni za Božje djelo. Kad nećemo biti od koristi i kad možemo napraviti štetu? To će se desiti ako lično dajemo loš primjer i ako počnemo da propovijedamo nešto što nije u skladu sa istinom. Zbog toga je neophodna zajednica, zbog toga imamo strukture autoriteta koje je Bog dao.

„I dao je neke da budu apostoli, neke da budu proroci, neke da budu propovjednici dobre vijesti, neke da budu pastiri i učitelji, kako bi usmjeravali svete, kako bi služili i kako bi izgrađivali Hristovo tijelo, dok ne dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanja Sina Božjega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Hristove; da više ne budemo kao mala djeca koju zanosi tamo-amo svaki vjetar učenja, prema ljudskoj ćudi i lukavom umjeću za dovođenje u zabludu. Nego, govoreći istinu u ljubavi uzrastimo u svemu u onom koji je poglavar, a to je Hristos.“ (Efescima 4:11-15)

Način širenja Božje Riječi

Kada samo pomenuli glavne Božje atribute – ljubav, pravednost, milost i istinu – ovi uslovno rečeno „sastojci“ su obavezni koju god metodu za obznanjivanje Boga i Njegove poruke koristili. Drugo što je jednako važno i takođe opšte pravilo je da naše poruke moraju biti sistematizovane, od početka do kraja. Zbog toga je dobro tematski proučavati i tematski podučavati druge ljude. Dobar biblijski primjer kako se to radi je Pavlova poslanica Rimljanima, jer on je tada pisao ljudima koje nije prethodno lično posjetio pa je tako morao preći osnove koje vode do jevanđelja i dalje do praktičnog hrišćanskog života. Drugim riječima, mi ne možemo propovijedati jevanđelje ili se preokupirati isključivo jevanđeljem ako ljude prethodno ne dovedemo ljude do spoznaje zašto je za njih važno jevanđelje.

U današnjoj kulturi koja je mješavina pseudo religioznosti, ateizma i pozivanja na nauku koja polaže (neosnovano) pravo da iznosi potpuno neobjektivne teorije o porijeklu, najbolje polazište je predočiti ljudima realnost postojanja Stvoritelja koristeći logične argumente. U drugom koraku predstavljamo Bibliju kao otkrivenu Božju volju i objavu za čovječanstvo. Sledeće je razumijevanje načela Božjeg stvaranja i svrhe za čovjeka. To je prilika da predstavimo Božji Zakon u njegovoj vertikalnoj dimenziji (odnos prema Bogu) i horizontalnoj dimenziji (međuljudski odnosi). Dalje na red dolazi osnovna problematika ljudskoj roda, pobuna i pad u grijeh, uzroci ključnih egzistencijalnih problema: patnje, propadanja i smrti. Strahota razdvojenosti od Boga, izgubljeni identitet, bezuspješna potraga i građenje identiteta putem vlastitih dostignuća. Ishod grijeha u propasti i smrti i nemogućnost da se sami izbavimo. Tek nakon toga možemo uvesti jevanđelje. I na kraju dolazi poziv na ličnu odluku onih kojima propovijedamo za pomirenje sa Bogom. Takav poziv sadrži i ohrabrivanje na pokajanje, reformu u pogledu morala, zdravih navika, zdrave ishrane, savjete kako se pripremiti za pobožan lični i porodični život, itd.

Bez obzira na početnu temu ili iskustvo koje je dovelo do mogućnosti upoznavanja istine, naš rad ne smije biti stihijski, već imamo obavezu da mudro usmjeravamo stvari pravilnim tokom. Ukoliko to propuštamo, osobe s kojima radimo i same će biti podložne neredu i zbrci i tako veoma otežati napredak, biti ranjive i sklone otpadu. Stoga se ljudi moraju učiti da koriste razum, logiku, da se osposobe za razlikovanje istine od zablude, i da budu dosledni i stabilni u svemu što rade. Tada će i borba sa grijehom biti lakša, i vatra kroz koju moraju proći kraće trajati (nijedno istinsko obraćenje ne može se dogoditi bez žrtve, bez borbe sa sobom, svijetom i silama tame).

Prije nego pobrojimo neke od metoda za širenje istine, moramo se kratko osvrnuti na stvari koje ne možemo koristiti u Božjem djelu.

• Ne smijemo manipulisati ljudima nikakvim sredstvima i metodama. Slobodnu volju i izbor svakog čovjeka moramo poštovati.
• Ne možemo se koristiti prevarom i lažima bilo koje vrste.
• Ne smijemo razvodnjivati istinu niti iznositi privatna „jevanđelja“ jer sve što bismo time proizveli je lažna religioznost i duhovna narkomanija.
• Ukoliko naš rad ima elemente zloupotrebe stanja neznanja i situacije slabosti pojedinaca odnosno njihovog dovođenja u stanje fizičke, psihičke ili materijalne zavisnosti, mi ne radimo za Boga već pravimo sektu. Dakle, naš zadatak nikad nije vrbovanje, već zadobijanje za Boga i za život ili tačnije pomaganje ljudima da sami naprave pravi izbor.
• Ne smijemo koristi intelektualnu nadmoć niti bilo kakve trikove da potčinimo ljude svojoj volji.
• Moramo paziti da sami nečim ne budemo na spoticanje ili sablazan ljudima (1. Korinćanima 10:32; 8:13; 2. Korinćanima 6:3).
• Napokon, moramo i sami biti otvoreni za napredak, poučljivi i brzi da uočimo, priznamo i ispravimo vlastite greške.

Metode za širenje istine

Sa sviješću da pripadamo Bogu i da smo Njegovi predstavnici na zemlji, mi takođe trebamo biti svjesni pripadnosti zajednici Božjeg naroda i njenog kolektivnog napretka. Istina se nikad ne pronosi za slavu pojedinca, već za slavu Božju, za Njegovo djelo, za opštu dobrobit, čiji sudionici ljudi postaju kao pojedinci.

Koje su metode za širenje istine?

1. Lično verbalno svjedočenje.
2. Pisana riječ (članci, traktati, knjige).
3. Javna predavanja.
4. Audio-video prezentacije.
5. Lična ili grupna organizovana služba (porodica i bližnji, zdravstveni i medicinski rad, misionstvo, humanitarni rad tj. pomaganje pojedincima ili grupama u potrebi, doprinos društvenoj zajednici…).

Šta god od navedenog da radimo, to moramo činiti kao Božji saradnici, svjesni naše zavisnosti od Njega kako za uspješno nastupanje i rad nas samih tako i za rast posijanog sjemena. Osim molitve za Božju pomoć i usmjeravanje u radu, često je potrebna i posrednička molitva (traženje naročite intervencije od Boga u korist određenih pojedinaca kako bi došli u situaciju da upoznaju, shvate i prime istinu).

Mudra procjena i pristup su vrlo značajni. Usiljenost, izvještačenost, sektaško i napadno ponašanje, fanatizam bilo koje vrste i drugi oblici neprikladnog djelovanja biće uvijek kontraproduktivni. Moramo biti svjesni svojih mogućnosti i, ukoliko nismo sami u stanju da valjano objasnimo neki predmet, treba da uputimo sagovornika na ljude ili resurse gdje će dobiti pravi odgovor. Zbog toga i postoji baza akumuliranog znanja kao što je literatura ili internet sajtovi (zdrava vjerska infrastruktura).

Umjeće prenošenja i doziranja istine je jako bitno. Uvijek treba nastojati da se ljudima predoče stvari na sistematičan način da što lakše i brže sami mogu sklopiti zdravu strukturu istine. Zbog toga nikada ne treba insistirati na složenim predmetima koji se ne mogu ispravno razumjeti bez prethodnog upoznavanja sa osnovama. Suštinski je važno da ne pravimo kompromise i ne odstupamo od istine. U istom duhu treba da poučavamo druge. Istina se ne nalazi svuda i mješavina istina i zablude je uvijek opasnost, čak i kad je procenat unesene zablude mali. Nikakve neosnovane teorije, neprovjerena i problematična učenja ne mogu imati mjesta u našem radu. Stoga treba jasno ukazati ljudima važnost prihvatanja cjelovite objektivne istine, bez obzira na subjektivna sviđanja i sklonosti, i da je lutanje uvijek opasno i da ne mogu sjediti na dvije ili više stolica jer će prije ili kasnije otpasti.

Sposobnost prilagođavanja i izvlačenja najboljeg u konkretnoj situaciji je uglavnom rezultat stečenog iskustva.

Naš stav uvijek mora biti pozitivan i otvoren, prijateljski. Takav stav treba zadržati i kad ljudi odbiju istinu, dakle ne ponašati se kao crkve i sekte kojima ste „prijatelji“ samo dok vjeruju da vas mogu vrbovati. Ali isto tako treba staviti ljudima do znanja da nećemo žrtvovati načela i istinu zbog kompromisa, konformizma ili dodvoravanja bilo kome. No s druge strane, trebamo biti velikodušni, otvoreni za saradnju i požrtvovani sve dok to ne ugrožava istinu i odnos sa Bogom. To važi kako u porodičnoj tako i društvenoj sferi našeg djelovanja. Zdrav odnos sa naše strane uključuje i istrajnost, strpljivost i spremnost da oprostimo i prihvatimo ljude ako pokažu namjeru da se mijenjaju na bolje.

Na nama je takođe da prepoznamo kada razgovor postaje nesvrsishodan i neproduktivan i da jednostavno prekinemo sa nepotrebnim nadmetanjem ili sukobom mišljenja ukoliko se zdravi argumenti otvoreno odbacuju ili spinuju. Nije naše da po svaku cijenu „dobijemo“ diskusiju ili porazimo oponenta (nadmoć) već je biblijski savjet da ukažemo ljudima da je njihova pozicija neodrživa (Izreke 26:4-5).

Napokon, trebamo naučiti mudro raspolagati sa vremenom posvećenim radu za Boga i bližnje. Iako ciljna grupa nije ograničena (Rimljanima 1:14), treba praviti razliku i posvetiti se ljudima koji su gladni i žedni istine i pravde, koji bi krenuli u pravom smjeru kad bi dobili pravi uvid kako da naprave izbor, umjesto gubljenja vremena i truda sa onima koji su zastranili, koji nemaju namjeru da bilo šta mijenjaju već sabotiraju i prave destrukciju u Božjem djelu, omalovažavaju rad nosilaca istine i sl.

Kada mi s naše strane damo svjedočanstvo kakvo treba da bude, dalje je to Božji posao i odgovor slobodne volje svakog pojedinca.

Pavle Simović