Nacionalizam

Osnov svakog totalitarizma je u manipulisanju ljudskim slabostima. Ljudska zajednica, koju odlikuje kolektivna neodgovornost, pokušava da nadomjesti problem gušenja razuma i savjesti kroz potrebu za ideološkim autoritetom koji će da misli i odlučuje umjesto nje same. To je pretpostavka za instalaciju državnog aparata. Pošto sam čovjek nema moći da trajno riješi zajedničke egzistencijalne probleme, svaki poredak je ranjiv i podložan smjenjivosti. Ali pošto ljudi ne žele stvarnu duhovnu i moralnu reformu, obično se sve završi na zamjeni autoriteta i idola i kozmetičkim promjenama u sistemu i zakonodavstvu. Jedna krajnost je dometanje sve strožijih i represivnijih zakona u svrhu zaštite vladajuće oligarhije, a druga liberalizam i tolerancija destrukcije i nemorala. Tako smo iz bivše socijalističke Jugoslavije u kojoj je vladao kult ličnosti Tita i Partije kao neprikosnovenih autoriteta dobili odvojene republike sa jakim nacionalističkim nabojem i povampirenom pseudo religioznošću, čiji glavni nosioci su jednostavno svoje pređašnje narodne heroje zamijenili crkvenim svecima ili istaknutim nacionalistima, a petokraku krstom. Očekivano, tradicionalne crkve su se pronašle kao pokrovitelji nacionalizma, znajući da su i u prošlosti dominirali nad ljudskom savješću i poslovima zahvaljujući podjelama i podstrekavanju vjerskog fanatizma. Ali uprkos naizgled radikalnim promjenama, grešni pokretački motivi ljudi su ostali isti, ili postali još gori. Tako je običan narod ubrzo zažalio za pređašnjim vlastima i sistemom.

Čovjek, ovakav kakav jeste, sam sebe dovodi u položaj zavisnosti i ropstva različitim mehanizmima manipulacije.

Koliko su zaista opasne lažne ideologije, pseudo religije, sekte? Samo onoliko koliko je čovjek duhovno slab, koliko u njihovoj teoriji nalazi izgovor za sopstvene grijehe!

Zabluda nema sama u sebi silu zla. Ona je samo iracionalna teorija, kojom čovjek umiruje svoju savjest.

Silu zabludi daje grijeh ljudskog srca.

Ako smatrate da nijeste odgovorni za svoje postupke, već da je neko drugi umjesto vas odgovoran, onda onaj ko je kriv za vaše stanje je više čovjek nego vi sami.

U ljudskoj prirodi prepoznajemo motive koji su nesvrhoviti čovjekovom dobru i njegovoj egzistenciji. Sebičan čovjek je spreman da žrtvuje i svoje zdravlje i svoju egzistenciju radi narkomanskog užitka. Proždrljivac će žrtvovati svoj želudac radi hrane, kao što će samoljubiv čovjek biti sklon da izvrši samoubistvo zbog povrijeđene sujete. Nacionalista će žrtvovati naciju radi svojih nacionalnih vrijednosti, kao da čovjek postoji radi svojih vrijednosti, a ne one radi njega.

Kada bi grešni motivi mogli razumno da opravdaju svoje postojanje, tada oni više ne bi bili grešni, grijeh više ne bi bio grijeh. Zato, dokle god se voljno pokoravamo svojim slabostima, mi se bojimo da mislimo, jer bismo razumnim preispitivanjem smisla svojih postupaka došli u opasnost da raskrinkamo sopstvene motive kao grešne. Od mudrosti bježimo u površnost. U nama se javlja potreba da budemo zavedeni, bilo mišljenjem nekog autoriteta, bilo mišljenjem većine, bilo sopstvenom zabludom.

Bez nečiste savjesti niko ne bi bio sklon da povjeruje u zabludu, kao što niko, bez duhovne praznine u srcu, ne bi bio sklon da padne u grijeh. Kao što je narkomansko uživanje tjelesna potreba naše grešne prirode, tako je zabluda intelektualna potreba naše nečiste savjesti.

Kada postanemo zastupnici zablude, tada se plašimo drugačijeg mišljenja, jer nismo u stanju da razumnim argumentima odbranimo sopstveno mišljenje. Strah od tuđe kritike rezultuje formiranjem tabua u koje ne smije da se dira, kao i sklonošću da se ne poštuje sloboda drugog čovjeka da odgovorno misli i da se slobodno izražava.

Osoba koja ne želi da odgovorno provjeri ispravnost sopstvenih uvjerenja, plaši se svakoga ko svoja uvjerenja odgovorno preispituje, kao što se često osjeća ugroženom i od onoga ko ima drugačije mišljenje od nje same. Takva nepoželjna situacija obično se rješava na dva načina: ignorisanjem ili stavljanjem tabua i zabrane preispitivanja sopstvene ideologije/religije i njenih osnivača odnosno nosilaca.

Zbog velikih dioba proizvođenih vjekovima u svijetu, već po rođenju dobijamo etikete pripadnosti nekoj grupaciji. Međutim, samo osjećanje nacionalne, religijske ili bilo koje druge pripadnosti i motiv ljubavi prema grupi kojoj pripadamo nisu ista kategorija. Osjećanje zajedništva, bliskosti i ljubavi je jedno, a motiv ljubavi je nešto sasvim drugo.

Osjećanje zajedništva, bliskosti i ljubavi predstavljaju samo povod za manifestaciju unutrašnjih motiva koji nas inače pokreću – sebičnih motiva ili motiva prave ljubavi. Samo osjećanje zajedništva, bliskosti i ljubavi tako predstavlja ili povod za manifestaciju čovjekove opterećenosti (sebičnosti, sujete…) ili povod za manifestaciju njegove nesebične dobrote. Kada su osjećanja objekat čovjekove sebičnosti, onda se pojavljuju takozvane psihološke potrebe. Samo zadovoljenje psihološke potrebe (na primjer, za osjećajem identiteta, sopstvene pravednosti, voljenosti, itd.) ne rješava čovjekov problem, već samo ugušuje svijest o njegovom unutrašnjem nezadovoljstvu.

Kada nacionalistu upitamo zašto voli svoju naciju više od drugih, on će navoditi razloge koje vidi u nacionalnim osobenostima, koje on proglašava vrijednostima svoje nacije.

Zapravo on time priznaje da ne voli pripadnike svoje nacije, već njihove vrijednosti koje su najčešće plod generalizacije, mitomanije ili čak fikcije!

I kao što praksa pokazuje, on će radi ostvarenja ili očuvanja samih vrijednosti zbog kojih voli svoju naciju biti sklon da žrtvuje i samu naciju.

Nacionalista ne voli ljude – pripadnike svoje nacije – već voli vrijednosti koje u njima vidi i sa kojima se identifikuje, tražeći u njima odgovor na svoje psihološke potrebe za osjećanjem vrijednosti, moći, sigurnosti, pripadnosti, posjedovanja, pravednosti, itd.

Kako je njegova ljubav sebična (jer traži razlog), on će biti sklon da žrtvuje ljude (naciju) radi razloga zbog kojih ih voli.

On će se radovati kada čuje kako je neko žrtvovao sebe u borbi za svoje ognjište, za svoju azbuku i ostale nacionalne vrijednosti, kao da čovjek postoji radi njih, a ne one radi njega. Čovjek je, naravno, pretežniji od ognjišta, svoje azbuke itd., jer ne postoji on radi njih, nego one radi njega.

Neko je izjavio: „Do poslednjeg čovjeka ćemo se boriti da se ne izvrši genocid nad nama!“ Slična ovoj jednako je bezumna poslovica „Bolje da propadne selo nego običaji.“

Pojam ljubavi prema naciji se tako zloupotrebljava da bi opravdao najniže i najdestruktivnije čovjekove porive.

Bilo da su vrijednosti nacionalne, moralne, ili neke druge, one treba da služe čovjeku, a ne čovjek njima.

Međutim, idolopoklonik materijalnih, nacionalnih ili religijskih vrijednosti često se ponosi svojom ludošću, što će radi samih vrijednosti žrtvovati svoj novac, trud, zdravlje, pa i sam svoj život.

Sam nacionalizam pothranjuje čovjekovu gordost i sujetu.

Zbog toga što je utemeljen na sujeti, nacionalizam ne širi ljubav već podjele, mržnju i rat.

Identifikacija sa određenim vrijednostima diskriminiše one koji te vrijednosti ne ispunjavaju.

Na primjer, ideja da oni koji nijesu pravoslavni ne mogu biti Srbi, napravila je od svih Srba katolika i od Srba muslimana – nacionalne neprijatelje i tako ugrozila samu naciju.

Dakle, nacionalizam prirodno rađa šovinizam (uvjerenje u nadomoćnost i superiornost svoje grupe nad drugima).

Kao što je sujetna osoba veoma osjetljiva i sklona da reaguje mržnjom onda kada su njene vrijednosti dovedene u pitanje, tako i nacionalista lako postaje šovinista kada su njegove nacionalne vrijednosti ugrožene. Ako pokušate da sujetnoj osobi pomognete dobronamjernom kritikom, ona će biti sklona da vas proglasi za neprijatelja, zato što dovodite u pitanje vrijednosti na kojima ona temelji svoje samopoštovanje. Takva osoba ne bi mogla da voli samu sebe ukoliko bi njene vrijednosti bile dovedene u pitanje, pa zaključuje da je u tom slučaju i vi ne volite. Ni nacionalista ne bi mogao da voli svoju naciju kada ne bi imao posebnu sliku o njenoj veličini. To je takođe razlog zašto on tako olako proglašava nacionalnim neprijateljom svakoga ko ugrožava njegovu lažnu sliku o posebnosti njegove nacije.

Isus Hrist je kao prorečeni Mesija došao među jevrejski narod da bi mu donio slobodu. Ali sam jevrejski narod u Njemu nije prepoznao svog prijatelja, već neprijatelja. Kao što ljubav pravog prijateljstva ne laska i ne prećutkuje ljudske slabosti, tako i Isusova ljubav prema svom izabranom narodu nije mogla da ne osudi duh gordosti, samopravednosti i osvetoljubivosti koje su Jevreji gajili prema svojim neprijateljima. Isusove riječi ukora su shvaćene kao riječi izdaje, i njegovo raspeće je opravdano tvrdnjom da je bolje da on jedan strada, nego da zbog prihvatanja Njegove nauke cio narod propadne. Nedugo posle Hrista jevrejski narod se digao na ustanak protiv Rima. Međutim, nacionalna gordost nije oslobodila i sačuvala jevrejsku naciju, već je rezultovala njenim desetkovanjem, omrznutošću od strane drugih naroda i viševjekovnim izgnanstvom po svijetu.

Njihova ohola i slavoljubiva priroda nije mogla da podnese rimski jaram, zato što su bili u jarmu same oholosti i slavoljublja sa „pedigreom“ dominantne nacije. Rimski jaram je trebalo da im pomogne da uvide svoj stvarni karakter, svoje ropstvo grijehu i da shvate potrebu za svojim iscjeljenjem. No, umjesto da krenu u borbu protiv sopstvenih grijeha, oni su razmišljali kako da protjeraju Rimljane. Takva vizura je prenesena i na Mesiju kojeg su očekivali.

Šta je bila suština njihovog sukoba sa Isusom?

Isus je svojim besprekornim životom i neoborivom istinom raskrinkavao slavoljubive porive i licemjernu pobožnost naroda. Pozivajući se na autoritet Staroga saveza (Zakona i Proroka), on je naglasio Jevrejima da čovjek ne postoji radi zakona već zakon radi čovjeka. Primjerom sa svetim hljebovima koji su bili posvećeni samo za službu Božju, a koje je David pojeo jer je bio gladan, pa opet zbog toga nije bio kriv, Isus je potvrdio da je svetost karaktera iznad svetosti samih stvari i samih religijskih rituala. Time je uputio ukor protiv suptilnog jevrejskog idolopoklonstva i fanatizma.

Isus je ukorio i jevrejski nacionalizam, pokazujući im da treba da se pokoravaju čak i svojim neprijateljima po pitanjima koja nisu duhovnog karaktera. „Dajte caru carevo a Bogu Božje.“ (Matej 22:21) Osjećajući da gube svoj uticaj nad narodom, jevrejski sveštenici su, tobož zainteresovani da sačuvaju svoj narod od slabljenja pred rimskim okupatorom, uzviknuli „bolje da jedan čovjek umre za narod nego da čitav narod strada“ (Jovan 11:50). Da bi ga poslali u smrt, Isusa su optužili pred rimskim vlastima da sebe proglašava drugim carem pored Cezara, iako se sam Isus nikad nije miješao u pitanja promjene poretka. Kada ih je Pilat pitao da li žele da im pusti jevrejskog Cara, oni su odgovorili da nemaju drugog cara osim Cezara. Tako se raskrinkalo njihovo licemjerstvo. Navodno su željeli da sačuvaju svoj narod od rimskog okupatora, a priznali su Cezara za svog cara samo da bi sačuvali svoje pozicije. Njihova ravnodušnost prema Izraelu vidjela se kada su u svome prkosu olako i neodgovorno uzviknuli: „Krv njegova na nas i našu djecu“ (Matej 27:25). Tako se opet pokazala njihova licemjerna zainteresovanost sa spas Izraela. Pokrenut uzbuđenjem prkosa i bunta, izraelski narod je prihvatio taj uzvik i usvojio ga kao uzrok budućeg vjekovnog prokletstva.

Licemjerstvo religijskih i nacionalnih vođa koji su odbacili Hrista možemo i danas primijetiti kod mnogih koji sebe smatraju nacionalnim patriotama. Oni se predstavljaju kao čuvari nacije, ali će tu istu naciju biti skloni da žrtvuju da bi sačuvali svoje položaje i svoje sebične interese. Laskajući nacionalnom ponosu i fanatizmu, oni navode narod da radi nacionalnih obilježja žrtvuje svoje živote, kao da čovjek postoji radi nacionalnih vrijednosti, a ne vrijednosti radi čovjeka.

Jevreji su, da bi tobože sačuvali svoju naciju od lošeg uticaja neznabožačkog Rima, žrtvovali Hrista, a samim tim su žrtvovali i sve duhovne vrijednosti (istinu, poštenje, poniznost, krotost…), i onemogućili sami sebe da sudjeluju i prate Božji Plan spasenja. Boreći se protiv svijeta njegovim sopstvenim grešnim principima, mi mu postajemo sve sličniji. Tako i oni koji postaju formalni pobjednici u ratu, zbog nepobijeđenog zla u sebi propadaju.

Upornost i dostojanstvo jesu vrline ako nisu izgovor za buntovnost i ponositost. Hrist je otkrio svijetu karakter sile ali i trpljenja, snage ali i nježnosti, veličanstva ali i krotosti, dostojanstva ali i poniznosti. On je pokazivao revnost ali bez naglosti, dosljednost bez tvrdoglavosti, dobročinstvo bez slabosti, nježnost i saosjećajnost bez bolesne sentimentalnosti.

 

Jedan pozitivni primjer suprotstavljanja nepravdi

U Bibliji nalazimo primjer kako se neko suprotstavljao nepravdama vlasti a da je bio pokrenut Hristovim duhom.

Jevrejski narod je jedno vrijeme bio u ropstvu Medo-persijskog carstva. Za vrijeme midsko-persijskog cara Ahasvera, Aman je bio prvi do cara i zato je naredio da svako ko ga sretne mora da mu se pokloni. Jedan Jevrejin, Mordehaj, koji je bio u službi blizu cara, nije htio da se pokloni Amanu. Kada je Aman saznao za razloge njegove nepokornosti, odlučio je da se pogubi ne samo Mordehaj, već čitav jevrejski narod.

Da li je taj Jevrejin bio fanatik koji je svojom ludošću i svojim inatom doveo opstanak cijelog jednog naroda u pitanje?

Mordehaj nije htio da se pokloni Amanu zbog principa sopstvenog vjerovanja. Prva dva uputa Božjeg Dekaloga zabranjuju da se čovjek klanja bilo kome drugome do Bogu.

Kada je Aman saznao da jevrejska vjera zabranjuje klanjanje bilo kome drugom do božanskom autoritetu, odlučio je da istrijebi cio jevrejski narod. Naredba koju je zatim usvojio persijski car i razaslao po cijelom svijetu, slična je odlukama koje Ujedinjene nacije donose da bi opravdale svoje „mirotvorne“ akcije.

„Veliki car Ahasver upraviteljima sto i dvadeset i sedam pokrajina … ovako piše: Budući da imam vlast nad mnogim narodima, i gospodstvo nad svim svijetom, odlučih, ne zanesen ohološću moći, nego u želji da uvijek blago i čovječno vladam, dati podanicima spokojan život i pružiti carstvu blagostanje i slobodu kretanja po njemu, i učvrstiti mir za kojim svi ljudi čeznu.

Pošto sam upitao savjetnike kako bi se to moglo ostvariti, Aman je ukazao na to da se među ostale narode svijeta zavukao jedan neprijateljski narod, svojim zakonima sa svima sukobljen, narod koji vječno prezire careve odluke tako da se ne može učvrstiti zajedničko carstvo kojim inače besprekorno upravljamo.

Ustanovili smo, dakle, da je samo taj narod neprekidno u sukobu sa svim ljudima, da se ističe načinom života što odstupa od zakona, da zbog neslaganja sa našim idejama čini najgora nedjela tako da se carstvo ne može učvrstiti. Zato naređujemo da se zajedno sa ženama i djecom, neprijateljskim mačevima bez ikakvog sažaljenja i milosti potpuno iskorijene. Tako će se … ubuduće za sva vremena naši poslovi moći odvijati postojano i nesmetano.“ (Estera 3. Septuaginta)

Sam Mordehaj se osjetio odgovornim što je svojim poštovanjem Božjeg zakona navukao zlo na sve Jevreje. On se nije hvalisao što će Jevreji zbog njegovog postupka ući u sukob i izginuti. Preispitujući pobude svoga srca, on se ponizio pred Bogom posteći u prahu i pepelu.

A zatim je uputio molitvu Bogu koja otkriva njegove plemenite pobude:

„‘Tebi je sve poznato; ti znaš, Gospode: nisam pao ničice pred bahatog Amana, ali ne iz drskosti, ni iz oholosti, ni iz častoljublja.

Ti znaš da bih za spas Izraela bio voljan i tabane njegove cjelivati.

To sam učinio zato da ne stavim čast koja se iskazuje čovjeku iznad one koja se iskazuje Bogu…

Neću pasti ničice ni pred kim, nego samo pred tobom, moj Gospode, i to ne činim iz oholosti.

Sada, Gospode, Bože, Care, Bože Avramov, poštedi narod svoj, jer gledaju samo kako bi nas istrijebili: žele da unište ono što je od početka bila tvoja baština.

Nemoj zanemariti svoju svojinu koju si oslobodio iz egipatske zemlje!

Usliši molitvu moju, budi milostiv nasledstvu svome i u veselje promijeni plač naš, da bismo, ostavši živi, mogli hvalospjevima slaviti ime tvoje i nemoj dopustiti da iščeznu usta onih koji te hvale, o Gospode!‘

I sav je Izrael vapio svom snagom svojom, jer je smrt bila pred očima njihovim.“

Umjesto da se zainati i uzoholi, jevrejski narod se ponizio pred Bogom i pokajao za svoje grijehe, da bi se sa njega maknulo prokletstvo.

Cijela ta borba i pobjeda sadržana je u proročkom snu koji je prije svih tih događaja usnio Mardohej, a koji je predslika sudbine Božjeg naroda pred kraj grešnoga svijeta:

„Ovo je njegov san. Evo: krici i buka, grmljavina i zemljotres; pometenost na zemlji. Zatim: dva ogromna zmaja, oba spremna za borbu, brekću snažno. Na to brektanje svaki se narod pripremi za rat kako bi se borio protiv naroda pravednih. Bio je dan mraka i tame, jada i pečali, čemera i velike pometenosti na zemlji. Sav narod pravednih, snužden od straha pred vlastitom nesrećom, spremi se na propast i zavapi k Bogu. Od tog njihovog vapaja neki mali izvor poraste u ogromnu reku, obilnu vodom. Ogranu svjetlo i sunce te se poniženi uzvisiše i proždriješe moćne.“

Bog je već imao u svom proviđenju od ranije pripremljeno rješenje za ovu tešku krizu, ali od njega ne bi bilo ništa da se Jevreji nisu ponizili i pokajali za svoje grijehe. Božje proviđenje je navelo samog persijskog cara da zlo sa Jevreja prebaci na one koji su htjeli da nad njima izvrše genocid i da Jevrejima daruje slobodu.

 

Uzrok stradanja

„Jer ako neko podnosi nevolje i nepravedno pati jer želi da sačuva čistu savjest pred Bogom, to je nešto ugodno u Božjim očima. Jer kakvu hvalu zaslužujete ako podnosite udarce zato što griješite? Ali ako patite zato što dobro činite, i to strpljivo podnosite, to je Bogu ugodno.“ (1. Petrova 2:19,20)

Ljudi koji stradaju obično kažu: „Da ima Boga ne bi ovo zlo dozvolio!“ Pa ako već vjeruju da postoji Bog, da li se pitaju žive li u skladu sa Njegovom voljom? Odupiru li se iskušenjima na zlo? Ako ne, onda je njihov bog – bog ovoga svijeta – đavo!

Grijeh rezultuje prokletstvom. Same nevolje koje nas snalaze zahtijevaju od nas određenu reakciju. Ukoliko na nevolje reagujemo zrelo, one nas tada izgrađuju, a ukoliko na njih reagujemo nezrelo (grešno), one nas još više moralno i duševno degradiraju.

Progonstvo zbog pravednog života nastaje zato što moralni zahtjevi koje takav život otkriva predstavljaju ukor za grijehe svijeta.

U Mudrostima Solomonovim vidimo kako nepravednik doživljava ukor u susretu sa pravednikom, kako ga zbog toga mrzi i kako pokušava da obezvrijedi njegovu dobrotu:

„Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našem ponašanju, prebacuje nam prestupe protiv Zakona i napominje kako izdadosmo svoju nauku. On je ukor utjelovljeni našim mislima, sama njegova pojava tišti našu dušu. Život njegov nije kao u ostalih i njegovo je ponašanje nastrano… Zato ga iskušajmo porugom i mukom da istražimo blagost njegovu i da prosudimo strpljivost njegovu.“ (Mudrosti 2:19-21)

„Mislim da su mnogi ljudi to iskusili. Svom svojom dušom želio sam da budem dobar; ali sam bio mlad, imao sam svojih strasti, a bio sam sâm, potpuno sâm kada sam tražio dobro. Svaki put kada sam pokušavao da iskažem ono što je izražavalo moje najiskrenije želje – to da hoću da budem dobar moralno – nailazio sam na prezir i podsmijeh; a kad sam se odavao prljavim strastima, hvalili su me i podsticali… Ne mogu a da se tih godina ne sjetim bez užasa, mržnje i bola u srcu. Ubijao sam ljude u ratu, izazivao na dvoboje da bih ubio, gubio na kartama, ćerdao trud mužika, tukao ih, bludničio, varao. Laž, lopovluk, preljube svake vrste, pijančenje, nasilje, ubistvo … Nije bilo prestupa koji nisam vršio i zbog svega toga su me moji vršnjaci hvalili, smatrali me i smatraju za vrlo moralnog čovjeka…“ (Lav Nikolajevič Tolstoj, Publicistički spisi, str. 55-56)

Zbog svog rada na duhovnoj reformi nacije, borbi protiv plemenske zavađenosti, krvne osvete, krađe, klevetanja, poročnosti i drugih zala, Njegošev stric, vladika Petar I Petrović, nije prolazio bez problema i sukoba sa drugima. U svojoj poslanici Njegušima 1827. godine on piše: „Ja sam množini omrznuo, zato što žalim nejaku sirotinju od napasti i samovoljstva i zato što govorim pravo, ali Bog pravdu ljubi… govoriću pravo, dok god srce u mene kuca!“ Na osnovu kleveta koje je o njemu čuo, Sinod Ruske Pravoslavne crkve ga je optužio da je učinio smrtni grijeh time što je, da bi spasao narod od gladi, založio neke crkvene stvari kod trgovca u Boki. Takođe je optužen „da je svoj narod ostavio bez zakona, da rijetko kad odlazi u crkvu, da su mu manastiri opustjeli, da se djeca na krštenju ne pomazuju svetim mirom, a crkvene knjige, poslate iz Rusije, uopšte ne čitaju.“ Petar I Petrović bio je optužen kao „domaći izdajnik,“ „opasnost za hrišćansku vjeru u Crnoj Gori i Brdima.“ Prozvan je „učiteljom zla i razvrata.“ Namjeru Sinoda da se ustoliči drugi vladika, a da Petar I bude na prevaru lađom prebačen do Petrograda, da bi bio strpan u zatvor i protjeran u Sibir, spriječio je sam narod, odbivši da primi carske poslanike. U pismima kojim su crnogorski glavari branili svog vladiku od optužbi Sinoda pisalo je: „Naš arhijerej nije zaslužio da bi u njegovoj kući i sopstvenoj nezavisnosti mogao iko s njim tako tiranski postupati, jer dok smo mi živi nikakva sila ljudska nije u stanju njemu sličnu nepriliku učiniti.“ „Sveti oci optužuju našega vladiku zbog lijenosti i misle da on ima onu veličinu kao oni u Rusiji, koji se vozaju na pozlaćenim kočijama i imaju vremena da se u svetom služnju upražnjavaju. Toga nema kod nas: naš vladika obilazi svoju pastvu pješice po besputnim krajevima i s krvavim znojem.“

„A svi koji žele da žive pobožno u Hristu Isusu, biće progonjeni. A zli ljudi i prevaranti će napredovati na gore, varajući i sami budući prevareni.“ (2. Timoteju 3:12,13)

Stradanje zbog prokletstva zbog grijeha je zapravo opomena koja treba da one koji su pod prokletstvom navede na reformu srca i karaktera.

Onaj ko strada zbog grijeha svakako ne može imati ljubav prema protivniku, pa u sukobu sa njime reaguje povrijeđenim ponosom, prkosom, inatom i buntom.

Onaj ko strada zbog svoje pravednosti otkriva za vrijeme stradanja karakter ljubavi i krotosti prema neprijatelju, kao i hrabrost u odbrani uzvišenih moralnih načela.

 

Da li je suština nacionalnog preporoda u promovisanju nacionalnog i vjerskog jedinstva?

Danas je pitanje vjerske i nacionalne pripadnosti postalo važnije od pitanja morala i karaktera. Zašto? Zato što pripadnost određenoj zajednici moralno ne obavezuje kao što to obavezuje zahtjev za ostvarenje vrijednosti određenog karaktera.

Oni koji pokušavaju da izgrade jedinstvo naroda radeći na uklanjanju klasnih, vjerskih i nacionalnih razlika između ljudi, uklanjaju samo povod za međusobne sukobe, ali ne i sam izvor sukoba, koji i dalje ostaje u grešnom ljudskom srcu.

Zato pripadnici iste vjere, iste nacije, iste partije pa i iste porodice opet dolaze u međusobne sukobe, jer nemaju isti karakter – karakter nesebične ljubavi i dobrote.

 

Da li je suština nacionalnog preporoda u provociranju ljudskih slabosti?

Razuman nalog na ljubav prema bližnjem nema šta da pokrene u grijehom okamenjenom ljudskom srcu.

Kada se jednostavnom i razumnom biblijskom pozivu na dobrotu pridoda iracionalni poziv, sračunat da pobudi fanatične snage čovjekove prirode, u tom trenutku racionalni poziv gubi pokretačku funkciju. Tu funkciju sada preuzima iracionalni poziv, dok razuman poziv dobija funkciju izgovora za one grešne motive koje je sada pobudio iracionalni poziv.

Ako bi čovjek na dobra djela zaista bio pokrenut pravom ljubavlju, onda mu iracionalni dodaci koji pokreću snage njegovog Ja zaista više ne bi bili potrebni. Ne bi bilo potrebno to tako često svojatanje, spominjanje porijekla, korjena, junačkih predaka i sl. Ni ljudska religioznost ne bi bila iskomplikovana svim onim dodacima koji čovjeku pružaju psihološku satisfakciju i koji pokreću ljudske slabosti. Bila bi dovoljna samo razumna svijest o određenoj ljudskoj potrebi da bi se na tu potrebu odgovorilo. Ali kada čovjek čini dobra djela radi zadovoljenja sujete svoga velikog Ja, onda su mu uvijek potrebni ti dodaci koji zapravo predstavljaju pravi razlog njegove revnosti.

 

Da li je suština nacionalnog preporoda u vaspitanju?

Mnogi misle da je ključ preporoda u vaspitanju koje čovjeka uči samosavlađivanju i kontroli. Međutim, iako vaspitanje ima značajno mjesto, ono samo nije sposobno da promijeni čovjekovu prirodu. Najviše što ono može da pruži jeste da stvori dobre licemjere, naučene na određeno ponašanje, koji će umjeti da se ljubazno pokaju što su prema vama u trenutku iskušenja pokazali svoj stvarni karakter, ali koji su nemoćni da se pokaju što su i dalje takvi u svom srcu. To je ljudski moral koji mogu proizvesti jednako ateisti i religiozni.

Dobrota se ne može nametati, jer ako se nametne, ona nije dobrota već karikatura od dobrote – licemjerje. Svaki čovjek mora sam da odluči da bude dobar ako to on zaista hoće. Vaspitanje od strane onih roditelja kojima nedostaje osnovno ljudsko poštovanje, često predstavlja suptilan oblik uništavanja lične odgovornosti, dresiranje koje ne dozvoljava čovjeku da sam odgovorno razumije razliku između dobra i zla, i da se u skladu sa svojom zdravom savješću sam opredijeli da li će činiti dobro ili zlo. Neispravno vaspitanje često predstavlja poguban atak na čovjekov razum, na njegovu savjest i na slobodnu volju, zbog čega čovjek ostaje maloljetan i kada zađe u doba punoljetstva, jer mu njegova sredina, pokrenuta lažnim dušebrižništvom, nije dozvolila da postane čovjek. Kako nije izgradio odgovornost za svoje stavove i postupke, on sada omogućava zvaničnoj ideologiji i autoritarnom režimu da oni misle i odlučuju umjesto njega.

 

Uzrok nastanka totalitarizma

Ako ljudi preuzimaju na sebe odgovornost za svoje postupke, onda nema potrebe da se za njih stara država. Ali, kada se većina ljudi ponaša neodgovorno, prirodno se formira totalitarni režim, zato što sami ljudi traže autoritet moći koji će na sebe da preuzme odgovornost da narodu obezbijedi građansku sigurnost. Što su ljudi gori, potreba za intervencijom vlasti, za njenom kontrolom nad ljudima je veća, pa će prirodno biti veća i mogućnost zloupotrebe vlasti od samih ljudi koji su na vlasti. To je upravo ono čemu vodi Novi svjetski poredak.

Biblija nas, međutim, obavještava da Božja namjera nikad nije bila poredak vlasti kakav uspostavljaju ljudi. Dok se jevrejski narod držao Božjeg Zakona i imao veoma visoke moralne i duhovne kriterijume koji su od naroda zahtijevali reformu srca i karaktera, nije postojala potreba za totalitarnim režimom koji bi silom čuvao narod od njega samog, pa je i prisutnost ličnosti zemaljskog vladara bila ne samo nepotrebna nego i štetna u takvoj sredini, jer bi narodu predstavljala iskušenje za idolatriju prema vladaru, a vladaru iskušenje da zloupotrebljava svoju vlast nad narodom. Taj period je bio idealan za manifestaciju njihove zdrave duhovnosti. Po Svetom pismu, Jevreji nijesu smjeli da imaju cara, ali su ga na kraju na svoje izričito insistiranje dobili, uz Božje negodovanje, i uz sve negativne posljedice koje su ih zbog toga zatim snašle (vidi 1. Samuelova 8. glava).

Božji zakon ne pruža recepte ponašanja kojima teži neodgovorno ljudsko biće, već definiše razliku između dobrih i loših pobuda čovjekovog srca, te tako pomaže čovjeku da sam pravilno upotrijebi svoju volju u trenucima iskušenja.

Takođe, biblijski Bog nikada nije laskao vrijednostima same jevrejske nacije da bi Jevreji mogli da padnu u samoobožavanje i nacionalizam:

„Gospod vam nije pokazao naklonost niti vas je izabrao zato što ste bili najveći od svih naroda, jer ste vi zapravo bili najmanji od svih naroda. Gospod vas je izabrao zato što vas voli i zato što se drži zakletve kojom se zakleo vašim praočevima.“ (5. Mojsijeva 7:7,8)

„Kad ih Gospod, tvoj Bog, bude tjerao pred tobom, nemoj u svom srcu reći: ‘Zbog moje pravednosti Gospod me je doveo u ovu zemlju da je zauzmem’, jer Gospod tjera te narode pred tobom zbog njihove zloće. Ne ideš da zauzmeš njihovu zemlju zbog svoje pravednosti ili zbog čestitosti svog srca…“ (5. Mojsijeva 9:4-6)

 

Da li je suština nacionalnog preporoda u povratku na tradiciju?

Nije li bogohulno kada neko kaže da je religiozan zato što poštuje svoju tradiciju, a ne zato što ima ljubav prema Bogu i bližnjem?

Zašto postoji potreba da se u čovjekovu dobrotu i religioznost upliće tradicija? Zato što čovjek u svom ogrehovljenom stanju nema prave ljubavi i dobrote, pa mu razumna svijest o tuđoj potrebi, ili o zahtjevima Božjeg zakona ne predstavlja nikakav povod za izražavanje ljubavi. S druge strane, pozivanje na zanemarene tradicionalne vrijednosti pokreće ljudsku sujetu. Sujetna osoba je „dobra“ zato što u svojoj dobroti vidi vrijednost kojom će zadovoljiti svoju sujetu. Kako takva dobrota nije stvarni odgovor na potrebe drugoga, već na potrebe sopstvenog Ja, držanje tradicije i ljudskih običaja se lako prepoznaje po tome što je ono samo sebi cilj, dok je prava dobrota svrsishodan i razuman odgovor na stvarne potrebe ljudi oko nas.

Kako je tradicionalisti dobrota sama sebi cilj, ona predstavlja izvor formalizma i religioznog izopačenja. Sveštenici su stalno prigovarali Isusu da krši tradiciju. Isto tako i danas, mnogi kao nekada fariseji, prave idole od objekata svoje dobrote ili religije i spremni su da žrtvuju svoje živote radi svojih idola, dok su istovremeno nesposobni da svakodnevni život žive u skladu sa principima i duhom Božje zakona. Mnogi otvoreno uzdižu vrijednost tradicije iznad ljudskih života, dok duhovne zahtjeve koji predstavljaju temelj opstanka i blagoslova zajednice gaze da bi sačuvali vrijednosti same tradicije u svojim očima.

Dobrotu koja je zasnovana na tradiciji odlikuje još jedna karakteristika: tradicija svojim površnim zahtjevima duhovno ne obavezuje čovjeka, ona nikada ne zahtijeva reformu pobuda čovjekovog srca, kao što je to slučaj sa Božjim zapovijestima koje zahtijevaju određen kvalitet pobuda. Držanje tradicije predstavlja izraz čovjekove neodgovornosti uma i nedostatka ljubavi u srcu.

Upravo ono što se naziva tradicionalnom vrijednošću jeste nuspojava duhovnog otpadništva.

 

U zaključku

Samo obraćena i biblijski religiozna osoba ima zaista uravnotežen stav o svojim nacionalnim i drugim identitetskim obilježjima i postavlja ih tamo gdje im je mjesto, svjesna da smo svi na zemlji iste krvi (Djela 17:26), po tijelu Adamovo potomstvo, a Duhom Hristovi, sa akcentom na nebesko građanstvo (Filipljanima 3:20; Jevrejima 11:16), gdje zemaljske plemenske (Titu 3:9; Filipljanima 3:2-9) i nacionalne diobe gube silu zablude koju im daju grešni motivi ljudskog srca (Galatima 3:28; Jovan 10:16; Rimljanima 10:12; 1. Korinćanima 12:13; Otkrivenje 5:9; 7:9).