Matej 22:34-40 i Marko 12:28-34 bilježe pitanje upućeno Isusu o Zakonu.
Normalno je da vjerske vođe dolaze u dvorište hrama i raspravljaju jedni s drugima o teologiji. Međutim, izazovi protiv Isusa su više od intelektualnih vježbi. Glavni sveštenici, sadukeji, fariseji, pismoznalci i herodovci, svi vide Isusa kao prijetnju, bilo za njihov društveni status ili relativni mir sa Rimom. Dakle, pitanja koja vjerske i građanske vođe postavljaju Isusu imaju za cilj da ga navedu da kaže nešto svetogrdno ili pobunjeničko. Žele ga mrtvog, ali su im potrebni adekvatni razlozi da uključe više autoritete.
Sadukeji, herodovci i fariseji nisu uspjeli, pa je sada red na pismoznalca. Služba pisara je drevna i časna. Prvobitno su vodili zapise za vladare (1. Dnevnika 24:6; Ezra 4:8; Estera 3:12). U vrijeme Isusa, oni su prvenstveno bili poznati kao stručnjaci za Mojsijev zakon (Ezra 7:11). U idealnom slučaju, oni daju mudre savjete o teškim stvarima (1. Dnevnika 27:32).
Nažalost, kao u svakoj profesiji, neki nisu toliko časni. Jeremija je govorio o „lažnoj pisaljki pisara“ (Jeremija 8:8), a Nahum ih je opisao kao nevjerne poput oblaka skakavaca čije prisustvo zavisi od vremena (Nahum 3:17).
Kroz istoriju Izraela, ljudi su se kolebali između slijeđenja Boga i obožavanja idola. Ponekad kraljevi i sveštenici nisu ni znali gdje se nalazi kopija Mojsijevog zakona. Kada su ljudi prekršili Zakon, Bog ih je kaznio. Na kraju su se toliko uplašili Božje kazne da su stvorili tumačenja Zakona koja su išla iznad onoga što je Bog naumio. Na primjer, dok je Bog rekao da se subotom „ne radi“, pisari su dodali toliko detalja koje je napravio čovjek da moderni Jevreji koji slijede njihova učenja neće pritiskati dugmad ili prekidače za sijalicu u takve dane.
Pismoznalci tvrde da je to „usmeni zakoni“ koji je Bog dao Mojsiju na gori Sinaj, ali Mojsije ga nije zapisao u pisanoj formi. Fariseji vole ove zakone skoro onoliko koliko vole da ih nameću laicima (Matej 23:4). Isus ih naziva tradicijama koje je stvorio čovjek (Marko 7:1-13) i osuđuje svakoga ko čini da se ljudi osjećaju loše jer ne čine ono što Bog nije namjeravao.
I tako su sada fariseji poslali pismoznalca da iskuša Isusa (Matej 22:34-35). Isus je s autoritetom poučavao cijelu svoju službu (Marko 1:27). Ako uspiju pobijediti u debati protiv njega pred ovom gomilom u Jerusalimu, on će izgubiti kredibilitet i pokazati se da nije takva prijetnja njihovom vjerskom autoritetu. Oni ne shvataju da niko ne poznaje Božji zakon tako dobro kao Sin Božji.
Čini se da je „test“ sadržan u ovom pitanju više usmjeren na želju da sazna kako će Isus odgovoriti na pitanje o kojem se žestoko raspravlja među samim vjerskim vođama. Pitanje samo po sebi nije „loše“. Isus je odgovorio na sve što se od njega tražilo tako duboko i tako smisleno da je sledeće pitanje samo teško, a ne nužno neprijateljsko.
Dobro obrazovani poznavalac Zakona traži od Isusa da identifikuje „najveći“ nauk u Mojsijevom zakonu.
Čini se da se o ovoj temi redovno raspravljalo među vjerskim vođama tog doba. Koje su instrukcije bile lagane, a koje teške? Koje su bile najvažnije? Koja je bila najveća u cijelom Zakonu, znači u svim starosaveznim spisima? Možda je pitanje zamišljeno kao zamka samo ako Isus na njega odgovori loše. Ako je to slučaj, Markov izvještaj o ovoj razmjeni pokazuje da poznavalac Zakona nije bio spreman da Isus kaže tačno ono što bi on sam rekao (Marko 12:28-34).
Prije nego se pozabavimo Isusovim odgovorom, kratko ćemo se osvrnuti na pitanje da li Bog „zapovijeda“ ili daje upute. Ovo razumijevanje je suštinski važno jer se tiče ne samo Božjeg karaktera već i odnosa sa Bogom kao i Njegovog tretmana bića koja je stvorio po svom obličju.
Ukratko, iz Biblije možemo zaključiti da je Bog uspostavio poredak života koji počiva na zakonitostima života koje su izraz Njegovog karaktera, te da je Božji Zakon zakon slobode (vidi: Jakov 1:25; 2:12), i da Zakon ostaje takav i u uslovima grijeha i pobune. Bog očito poštuje slobodnu volju moralnih bića, ali očekuje od njih i odgovornost. On nije pasivan na pobunu, već je pripremio Plan spasenja kao priliku za ljudski rod za ponovno usvajanje u Božju porodicu. Na kraju će Bog ispoštovati svačiji izbor, iako su to samo dvije opcije: život ili smrt.
Zašto bi čovjek uopšte imao pogrešnu percepciju Božjeg Zakona? Pošto je ljudska priroda u stanju pobune opterećena svojim slabostima i rukovođena grešnim motivima, ona je sklona pogrešne motive pripisati i samom Bogu, odnosno projektovati Boga kroz predstavu sopstvene pale prirode ili čak sotonske prirode.
Čovjek u grijehu je naviknut na prinudu, i njemu je „prirodno“ najshvatljiviji bog koji koristi moć, prisilu i strah. Zbog ovakve tendencije, ni same biblijske ličnosti nijesu ostale imune na određene pogrešne percepcije o Bogu.
U namjeri da povećaju imperativ Božje Riječi, njeni pronosioci to mogu činiti na pogrešan način putem pokretanja grešnih motiva, kao što su strah i fanatizam. U istom taboru mogu se naći i prevodioci. Upravo to je slučaj sa terminom koji se u velikoj većini Biblija prevodi kao „zapovijesti“. Umjesto da time pomognu Bogu, oni su mu napravili ono što se naziva „medvjeđom uslugom“.
Istina je da Bog nigdje svoj moralni Zakon nije nazvao zapovijestima. To su Deset riječi ili deset govora (vidi: Izlazak 34:28; Ponovljeni zakon 10:4). U drugom govoru (Izlazak 20:6) susrećemo se sa pojmom koji je obično prevođen kao „zapovijesti“: imenicom ženskog roda „micva“.
„Micvot“ (množina) izražavaju Božju volju, ali ne u smislu naređenja da se nešto uradi, već prije moralnog imperativa ili moralne obaveze. U jevrejskom načinu razmišljanja, „micvot“ nemaju konotacije bremena zapovijesti, već prilike da se izrazi zahvalnost Bogu za dar života (vidi: 1. Jovanova 5:3). Najprecizniji prevod na naš jezik bio bi „instrukcije“ ili „uputstva“, ali opet ne u tehničkom već u moralno obavezujućem smislu tih izraza. Logično, razumnom moralnom biću se predočava moralna obaveza.
„Micva“ je takođe i propis u pogledu različitih Božjih uputa za ispravno sprovođenje obredne tipske službe i ponašanja u teokratskom uređenju.
Ako Bog zaista izdaje zapovijesti koje podrazumijevaju prinudu i izvršnu silu, tada Njegov Zakon ne bi mogao biti nazvan zakonom slobode.
Pogledajmo sada neke primjere.
„Ako budeš slušao glas Gospoda, svog Boga, i držao i tvorio sva njegova uputstva koja ti danas dajem, Gospod, tvoj Bog, uzvisiće te iznad svih drugih naroda na zemlji. Svi ovi blagoslovi doći će na tebe i stići će te samo ako budeš slušao glas Gospoda, svog Boga.“ (Ponovljeni zakon 28:1-2)
Očito, čovjeku se daje sloboda da posluša ili ne posluša. Kod zapovijesti nema te slobode.
Apostol Pavle je ovo odlično razumio: „Sve mi je dozvoljeno, ali nije sve korisno. Sve mi je dozvoljeno, ali neću dopustiti da bilo šta ovlada mnome.“ (1. Korinćanima 6:12) Riječ „dozvoljeno“ u originalu ima zakonsku konotaciju.
Jošua Nunov je pred Izraelce na skupu u Šekemu stavio ovaj izbor: „A sada, bojte se Gospoda i služite mu u besprekornosti i u istini… Ako ne želite da služite Gospodu, izaberite danas kome ćete služiti, bogovima kojima su služili vaši praočevi s one strane rijeke ili bogovima Amoreja u čijoj zemlji živite. A ja i moj dom služićemo Gospodu.“ (Jošua 24:14-15)
S ovim na umu, mnogo lakše je shvatiti sažetak Zakona koji daje Isus.
„‘Učitelju, koji nauk je najveći u Zakonu?’ A Isus mu reče: ‘Voli Gospoda, svoga Boga, svim svojim srcem, svom svojom dušom i svim svojim umom. To je najveći i prioritetni nauk. A drugi je sličan ovom: Voli svoga bližnjega kao samoga sebe. Na ova dva nauka zasniva se cijeli Zakon i proroci.’“ (Matej 22:36-40)
Ako pogledate grčki novosavezni termin za „zapovijesti“, vidjećete da je originalna riječ „entole / entolas“, što znači učenje, uputstva (instrukcije) ili nalozi (smjernice) u širokom i moralno obavezujućem smislu tih pojmova. Jedan dobar prevod takođe je „nauk“, što odgovara hebrejskim izrazima u jednini u Starom savezu.
Termin „entolas“ se uvijek koristi u Jovanovim poslanicama u pogledu uputstava ili učenja koja su došla od Isusa Hrista.
Kad novosavezni pisci govore o Zakonu u svojim spisima, oni koriste različitu grčku riječ – „nomos“, baš kao što je to slučaj i u Starom savezu. Zakon nije sporan, ali jeste terminologija o tome šta sačinjava Zakon.
„Uput novi vam dajem: Volite jedan drugoga. Kao što sam ja volio vas, tako i vi volite jedan drugoga.“ (Jovan 13:34)
Isus ne zapovijeda ljubav, niti je to moguće. To bi bilo u potpunom neskladu sa načelima Božjeg kraljevstva i Božjim karakterom. U tom slučaju takođe bi bila poništena sloboda izbora.
Isto tako, nije moguće zapovijediti „Sjećaj se…“ (Izlazak 20:8), „Poštuj…“ (Izlazak 20:12), „Ne poželi“ (Izlazak 20:17), jer je to stvar srca, unutrašnjih motiva ili pitanje moralnog integriteta pred Bogom. Kad bi postajao mehanizam prinude, onda bi to zaista bile „zapovijesti“, ali da je to slučaj tada bi ovakva uputstva bila nepotrebna.
Kad je odgovarao na Pilatovu znatiželju kako to da se smatra Judejskim kraljem, Isus je iznio jednu veliku istinu o principima Božjeg poretka: „Moje kraljevstvo nije od ovog svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovog svijeta, moje sluge bi se borile da ne budem predat Judejcima. Ali moje kraljevstvo nije odavde.“ (Jovan 18:36) Drugim riječima, kad bi se Božje kraljevstvo zasnivalo na izvršnoj sili kao što je to slučaj sa zemaljskim, Isus bi imao pravo da ga silom odbrani ili nametne.
| Zakon shvaćen kao „zapovijesti“ | Zakon shvaćen kao „uputstva“ |
| Blokira razum, izaziva otpor | Apeluje na razum i savjest |
| Uništava logički rezon | Podstiče na razboritost |
| Pokreće fanatizam | Otvara um i srce za istinu |
| Provocira „tjelesnost“ (Rimljanima 8:7) | Primljen i shvaćen duhovno (Rimljanima 7:14) |
| Isključuje slobodu | Tretiran kao zakon slobode (Jakov 1:14) |
| Vidi moral kao spoljašnju prisilu | Moral proističe iz srca (Jeremija 31:33) |
| Stvara sliku o Bogu kao o diktatoru | Otkriva Boga ljubavi kroz odnos |
| Proizvodi duh nasilja i težnje kontrole nad drugima | Poziva na slobodu od grijeha i reformu unutrašnjih motiva |
| Proizvodi legalizam koji ne može da cijeni spasonosnu blagodat | Ukazuje na jevanđelje i potrebu za Spasiteljem |
Isusov odgovor pismoznalcu je snažan trenutak, posebno za ove ljude koji su razumijevanje i poučavanje Zakona učinili cijelim svojim životnim djelom.
Za nas, i iz potpuno istog razloga, Isusov odgovor nosi ogromnu priliku. Ovaj odgovor nije samo mudar odgovor ljudskog tumača. To nije samo još jedno mišljenje među raspravama vjerskih vođa. Isusov odgovor otkriva srce Božje u davanju Mojsijevog zakona svom narodu Izraelu.
Isus se ne ustručava da odgovori na ovo pitanje. On ne odgovara protupitanjem, ne priča parabolu ili traži predmet koji bi koristio za ilustraciju. Isus odgovara direktno iz Ponovljenog zakona 6:5.
Bog želi da ga Njegov narod prije svega i iznad svega voli svakim dijelom svog bića. Srce, duša i um mogu opisati centre emocija, akcije i misli. Smisao uputa nije da ih razdvoji, već da ih spoji sa svakim aspektom osobe koja je potpuno predana ljubavi prema Bogu. Čista, neprekidna predanost Bogu i Njegovoj volji je sama osnova ispravnog odnosa s Njim.
Ovaj uput neodvojivo ima najveći prioritet od svih jer se tiče odnosa prema samom Stvoritelju, što je osnova za identitet ljudskog roda i sve druge odnose. Božji najveći prioritet za Njegov narod je da bude u potpunosti i sasvim voljen s njihove strane, a da ništa ne zadržavaju. Svaki drugi čin vjerovanja, vjere ili poslušnosti zavisi od ove jedne osnovne ideje.
Međutim, „voljeti“ Boga nije imaginarna ideja ljubavi, prepuštena ljudskim emocijama. Bog je definisao u prva četiri Uputa Dekaloga kako treba izraziti tu ljubav i kako ne treba. (Važno je znati da su definicije Zakona date u uslovima postojanja grijeha, ali načela su vječna.)
Drugi najveći nauk dolazi iz Levitske knjige 19:18. Isus kaže da je sličan prvom nauku, vjerovatno zato što se radi o projektovanju Božje ljubavi u horizontalnoj ravni – u međuljudskim odnosima: Voli bližnjega svoga kao samoga sebe.
Drugi najveći nauk pretpostavlja očiglednu činjenicu ljudske prirode: da ljudska bića prirodno vole i brinu se za sebe. Ova perspektiva je osnova za ono što je postalo poznato kao Zlatno pravilo. Isus je ovo poučavao u svojoj propovijedi na gori (Matej 5:1-2), što pomaže da se objasni šta znači voljeti drugoga kao što volimo sebe: „Zato što god želite da drugi čine vama, činite i vi njima “ (Matej 7:12).
„Voljeti druge“ ispunjava sve djelove Zakona koji se ne odnose direktno na Boga, uključujući poslednjih šest od Deset Uputa. Kada volimo druge, ne krademo od njih, ne ubijamo ih, ne lažemo o njima (Izlazak 20:12-17). Dalje, brinemo o ljudima u nevolji (Izlazak 22:21-27), štitimo ranjive žene (Izlazak 21:7-11), i ne kidnapujemo ljude i prodajemo ih u ropstvo (Izlazak 21:16).
Sada Isus zaključuje govoreći da sav Zakon i Proroci zavise od ova dva nauka. Drugim riječima, cijeli zakon i sva proročanstva od Boga su dizajnirani, u konačnici, da motivišu ljubav prema Bogu i ljubav prema drugim ljudima. Božja najveća želja za bilo koje ljudsko biće je da on ili ona voli Boga i voli druge. Sve ostalo što ikada razmišljamo o Bogu, vjerujemo u Boga, kažemo Bogu ili činimo za Boga, mora biti motivisano ovim osnovnim načelima. Konačno, sva pravila i direktive u Zakonu proizlaze iz ideja ljubavi prema Bogu i ljubavi prema drugima.
Matej ne uključuje odgovor fariseja koji je Isusu postavio pitanje o najvećem nauku. Marko, međutim, pokazuje da se poznavalac Zakona slaže s Isusom. On dodaje da „nema drugog [Boga] osim njega“, što je svakako je u skladu s potvrđivanjem monoteizma i dolazi iz Ponovljenog zakona 4:35. Izraz „Bog“ se upotrebljava vezano za Vrhovno Biće univerzuma koje je konačni izvor svega. Svaki put kad Biblija pominje jedinog pravog Boga, to se odnosi na vrhovno biće, Onoga koji je bio prije svega drugog i od kojeg je sav život potekao. U ovom smislu niko drugi nije Bog. Isus potvrđuje tu istinu ovom prilikom i u više navrata.
Pismoznalac shvata nadmoć ljubavi nad prinosima i žrtvama. Bog je uspostavio sistem žrtvovanja iz najmanje tri glavna razloga: 1) ukazivanje da je plata za grijeh smrt i na neophodnost posredništva budućeg Spasitelja (Postanje 3:15, 21-22); 2) živa ilustracija jevanđelja i Plana spasenja; 3) pokrivanje grijeha Izraelaca i omogućavanje izlaza kojim mogu pokazati svoju zahvalnost.
Isus pohvaljuje i ohrabruje pismoznalca za njegovu izjavu. To znači da ga je priznanje duha Zakona i načina na koji on vidi specifičnosti Zakona dovelo vrlo blizu razumijevanja istine Božjeg plana spasenja.
To je i provokativna izjava. Ovaj pismoznalac, koji se poistovjećuje sa grupom vjerskih vođa koji pokušavaju da uhapse Isusa, stoji potvrđen od Isusa i vrlo je blizu da ga on prihvati. Neki vođe razumiju i vjeruju u Isusa, ali se boje sramote odbacivanja fariseja i gubitka odobravanja naroda (Jovan 12:42-43). Drugi vjeruju i slijede Isusa u tajnosti (Jovan 19:38).
Sada kada je Isus ne samo odgovorio, već je pokazao ohrabrenje pismoznalcu, ova poslednja grupa i dalje raste. Jednom kada Isus pokaže gomili kako će Mesija vladati Davidom, niko se više neće usuditi da ga išta pita (Matej 22:46).
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
