Nastanak islama i rimokatolicizam

Zašto su Arapi napustili hrišćanstvo? Kome je bio potreban veliki muslimanski narod? Ko je Alah? Ko je bio Muhamedov savjetnik? Da li je sv. Avgustin postavio temelje za pojavu arapskog proroka? Kakva je uloga ajatolaha?

Podsjetimo da je zbog nemogućnosti da obuzda širenje hrišćanstva koje se iz Judeje i čitave tadašnje Palestine širilo po okolnim arapskim plemenima i ka srednjoj Africi, rimski car Konstantin odlučio da „večeru podijeli sa neprijateljom“ te je 313. godine izdao Dekret o toleranciji vjera. Tako je „prihvatio“ hrišćansku vjeru za zajedničku vjeru Rimljana (osvajača) i Jevreja (porobljenih). Bio je to gest „pomirenja“.

Izvjesno je tada došlo i do potrebe „prilagođavanja“ imidža Isusa iz Nazareta ekumenskoj opštoj religiji koja je smiješala hrišćanstvo sa drevnim vavilonskim misterijama, čije nasleđe je prošireno kroz velike svjetske imperije i kulture do Rima. Tako je crkveni Isus „zamijenio“ vavilonskog Tamuza i njegove replike u daljoj istoriji misterijske religije. Ovo kompromisno maskiranje starog paganizma nije zaobišlo ni Isusovu majku, Mariju, te je tako kult majke i djeteta, raširen odranije svuda po svijetu, dobio novo ruho i snagu.

Prihvatanjem hrišćanstva kao opšte vjere, rimski vlastelini su dobili ideju kako da uz pomoć podobne religije, preobučeni u hrišćane, pokore čitavu Evropu, a kasnije obje Amerike i Daleki Istok.

Kako je nastao islam kao najmlađa velika religija, koja danas ima već 1,9 milijardi sledbenika, i koja će uskoro imati ključnu ulogu u finalnom sukobu civilizacija, prije konačnog uspostavljanja Novog Svjetskog Poretka, čiju okosnicu će činiti ekumenska vjera i svjetska vlada? I zašto baš među Arapima?

 

Kako je nastao islam?

Samo vojskom Rimljani nijesu mogli kontrolisati čitavu svoju imperiju, posebno Bliski i dio Srednjeg Istoka sa brojnim Arapima.

Za taj poduhvat bilo je potrebno formirati nešto jače, moćnu silu na čitavom području koja bi, ne samo mogla da za interese Rima kontroliše, već da kasnije i širi rimski uticaj po čitavom svijetu.

Porijeklo Arapa kao naroda je upitno. Istorija Arapa počinje sredinom 9. vijeka prije n.e. Ali tradicija njihovo porijeklo veže za Ismaila. U Starom Savezu (Knjiga Postanja) piše kako se Bog javio Abramu (2215-2040 prije n.e.) i obećao mu sina preko koga će postati „otac mnoštva“ i blagoslov svim narodima na zemlji – u smislu održanja izvorne vjere, dolaska Mesije i obećanog spasenja od Boga. Ali, kako je njegova žena Sara bila nerotkinja, ponudila mu je služavku, mladu Hagaru, da mu rodi dijete. Hagara je tako rodila sina Ismaila. Ali, čim je rodila Ismaila, Hagara je počela da prezire svoju gazdaricu tako da su nastala trvenja i problemi u porodici. Abram i Sara su napokon dočekali ispunjenje obećanja i dobili sina po imenu Isak koji je bio obećano sjeme (Postanje 17:19,21). Na kraju su Hagara i njen sin Ismailo otjerani iz Abramovog doma, ali Bog je obećao da će od Ismaila takođe napraviti veliki narod, jer je Abramov sin (Postanje 21:13).

Da li se ovo obećanje o „velikom narodu“ zaista odnosi na Arape? Prema Bibliji, teško je vjerovati u to, jer se u Postanju 25:12-18 pominju po imenu Ismailovi sinovi tj. njihova plemena koja su živjela na prostoru između Havile i Šura, prema Egiptu. Njihova imena su bila aramejska, ne arapska.

Ali vratimo se ranijim događajima. Dok se Hagara mučila tumarajući pustinjom sa Ismailom, Bog je poslao sa neba anđela koji ih je ohrabrio i omogućio da se napiju vode iz bunara. Tako je, uz Božiju pomoć, Ismailo preživio. „A Bog je bio s dječakom [Ismailom], i on je rastao, živio u pustinji i postao strijelac. On se nastanio u pustinji Faran, a majka mu je dovela ženu iz egipatske zemlje.“ (Postanje 21:20,21)

Islam je, međutim, proizveo njihovu verziju ove priče iz Svetog Pisma, tvrdeći da je zapravo Ismailo „izabrano sjeme“ a ne Isak. U islamskoj verziji Abram je toliko bio zahvalan Bogu što je dobio sina Ismaila, da je kada ga je Bog jednom iskušavao u šumi bio spreman i da ga ubije i Bogu prinese kao žrtvu.

Alberto Rivera, nekadašnji visoko rangirani jezuita, potvrđuje da je Muhamed ovo kasnije promijenio i kao žrtvu napisao ime Ismaila. Da to učini nagovorio ga je njegov savjetnik Varaka.[1]

Danas kao rezultat ovog „malog“ falsifikata milioni muslimana širom svijeta odaju počast Ismailu i „njegovoj žrtvi“ u džamiji koju su sagradili baš na mjestu gdje je nekada bio jevrejski najsvetiji hram u Jerusalimu. Ovo je sada drugo po redu najsvetije mjesto u islamskoj religiji.

 

Tražio se prorok od krvi i mesa

Objediniti Ismailove kasnije potomke, Arape, nije bilo nimalo lako. Rascjepkani na brojna plemena i na velikom prostoru, oni nikako nisu htjeli da prihvate novu „hrišćansku“ crkvu sa sjedištem u Vatikanu. Razni katolički emisari pohodili su arapska plemena šireći svoju vjeru, ali bez uspjeha.

Arapi su toliko mrzjeli Rimljane u kojima su vidjeli razvratne i bahate okupatore koji su ih pljačkali i terorisali, da nijesu željeli da sa njima dijele istu vjeru. Tako su mnoga plemena i dalje opstajala kao paganska, međusobno često ratujući. Bilo ih je nemoguće kontrolisati.

Ovaj problem je Rimljanima, vremenom, riješio jedan veoma učen i pisanju sklon čovjek koji se rodio u Alžiru 354. godine od majke katolkinje i nazvan je Avgustin. Postao je biskup rimske Afrike i kasnije dobio zvanje sveca. Njegov posao bio je da prevede što više Arapa pod okrilje rimokatoličke crkve. U tome je bio veoma uspješan. Njegovo učenje upravo je zasnivano na ideji da će Bog biti milostiv samo prema onima kod kojih ljubav prema carstvu nebeskom nadjača ljubav prema carstvu zemaljskom. Tako, dok su Rimljani orgijali i uživali u carstvu zemaljskom, narod je strpljivo učen da je grešan i da mora svoje grijehe strpljivo okajavati da bi tek na nebu uživao. Upravo ovi Arapi koje je Avgustin preveo u katoličanstvo, zaključili su da je arapskom narodu potreban živ čovjek od krvi i mesa, kao Isus, koji će biti arapskog porijekla i postati njihov živi prorok.

Dakle, trebalo je izmisliti neku ideologiju, neku vjeru koja bi njima bila prihvatljiva i koja bi ih sve povezala, dok bi ih istovremeno konfrontirala sa Jevrejima kako bi se ostvario princip „zavadi pa vladaj“ (divide et impera). Osmišljavanje i pisanje ove religije trajalo je preko dvjesta godina, baš kao i traženje pogodnog živog proroka.

Pronađen je tek u 6. vijeku kada je u Meki rođen dječak po imenu Muhamed. On će uz adekvatnog savjetnika i adekvatnu priču uspjeti da postane idol čitavog arapskog naroda.

 

Ko je bio Muhamed?

Muhamed (pravo ime Katem) je rođen oko 570. godine u Meki, a kao njegov otac imenovan je Abdulah koji je umro 4 godine prije njegovog rođenja. Ono što o njegovom životu bilježe islamski izvori i ono što je Albertu Riveri u jezuitskoj školi otkrio kardinal Bea, jedan od vodećih kardinala u Ekumenskom pokretu, daju nam zaista šokantnu sliku o tome da je idolatrija strahovito oružje kojim se stotinama miliona ljudi može upravljati zarad interesa vlastele.

Muhamed je imao 25 godina kada se oženio udovicom od 40 godina Kadidžom bint Huvejlid. Imali su dva sina, koji su rano umrli i četiri ćerke. Najpoznatija je svakako Fatima.

Kadidža je poticala iz bogate arapske porodice koja je prihvatila rimokatoličku vjeru. Ona je svu svoju imovinu zavještala crkvi i postala kaluđerica kada je dobila od crkve specijalni zadatak: trebalo je da nađe podobnog mladog čovjeka koji bi širio novu vjeru među Arapima.

Njen otac Huvejlid ibn Asad, koji je umro 585. godine je bio uspješan trgovac, i njegovo umijeće poslovanja je prenio na svoju kćerku Kadidžu. Kadidža lično nije putovala sa trgovačkim karavanima za Siriju i za to je unajmila, po preporuci Ebu Taliba, Muhameda koji je tada imao nadimke „El Sadik“ (istinoljubivi), i „El Emin“ (povjerljivi). Muhamed nije imao iskustva u trgovanju, pa je Kadidža poslala jednog od svojih sluga, Mejsere da mu asistira na tom putovanju. Muhamed je imao samo 25 godina kada je prvi puta krenuo na taj poslovni put. Kadidžin profit je bio duplo veći od tog putovanja nego od bilo kojeg prijašnjeg, a Mejsere je bio fasciniran Muhamedovim karakterom i sposobnošću, pa je Hatidža odlučila da i drugi puta unajmi Muhameda. Ovaj puta je Muhamed išao sa karavanom u Jemen. Kadidža je uvidjevši osobine Muhameda odlučila da je on muškarac koji joj dolikuje, pa je, preko svoje prijateljice Nufejse bint Umeje, Muhamedu poslala pismo u kojem mu nudi brak. Nakon što je Muhamed, po islamskom vjerovanju, primio objavu na brdu Hira od meleka Džibrila, bio je uplašen i zbunjen. Kadidža mu je bila podrška i utjeha u tom periodu i bila je prva osoba koja mu je povjerovala i postala njegov sledbenik.

Dakle, oko 610. Muhamed je počeo da tvrdi kako ima vizije od Boga (koga je nazivao Alah), preko njegovog glavnog meleka (anđela) Džibrila (Gabrijela)… Sam se tada prozvao prorokom. Kadidžin rođak Varaka, veoma blizak rimokatoličkoj crkvi, postao je Muhamedov savjetnik i pomoćnik u tumačenju božijih prikazivanja.

Zatim na red dolaze fantastične legende. Muhamed je tvrdio kako je noću po njega dolazio krilati anđeo sa svojom krilatom životinjom, Burakom (prema opisu riječ je letećem magarcu, osposobljenom za vremeplovska i kosmička putovanja!??), i on bi sjedao na nju i tako su letjeli u Jerusalim na mjesto ruševina jevrejskog hrama. Tu bi mu se pridružili drugi proroci Božiji – Abram, Isus, Mojsije koji su se molili pred njim. Nakon toga bi opet uzjahao Buraka i išao u nebesa kod samog Alaha. Od njega je primio instrukcije za 5 dnevnih molitvi, post, obavezan hadžiluk i danak za sirotinju.

Evo kakva zanimljiva priča okuplja i danas milijardu Muhamedovih vjernika.

 

Kako je nastala Kaba (Ćaba)?

Islam kaže da je Ibrahim (Abram) za svog sina Ismaila sagradio „Božiju kuću“ pored bunara u pustinji koji im se naprasno ukazao i spasao im život. Bunar je poznat pod imenom Zamzam. Originalna kuća je bila mala u odnosu na današnju koja je u obliku velike kamene kocke visoke 15 metara. Kuća je nazvana Ćaba (Kaaba) i nalazi se u Meki.

Danas se pobožni Muslimani mole 5 puta dnevno Alahu okrenuti uvijek u pravcu ovog svetog mjesta, upravo kako im je Muhamed propisao. Kada putuju na hodočašće oni kruže oko ove kuće sedam puta tražeći od Alaha milost i mjesto pored njega u Raju. Interesantno je da muslimani, opet slično kao katolici, vjeruju u koncept zagrobnog raja (dženeta) i pakla (džehenema), što je najraširenija paganska projekcija vječne egzistencije nosilaca zla.

Prije nego što je postala islamsko sveto mjesto, Rivera kaže da je u Kabi bila obješena slike Bogorodice sa malim Isusom. Ili zapravo vavilonske „bogorodice“ sa Tamuzom?

U početku posjetioci Kabe su dolazili i donosili darove. To su obično bile domaće životinje ili razne rukotvorine. Čuvari kuće su ih uljudno i sa zahvalnošću sve dočekivali, a darove ostavljali u kuću. Ali vremenom ljudi iz Jemena koji su kuću čuvali nijesu više primali posjetioce sa takvom usrdnošću, a ni za poklone čini se nije više bilo mjesta. Posle nekoliko plemenskih sukoba i pobuna pokloni iz Kabe su pobacani u bunar i sve je zatrpano pijeskom. Tako je bunar iščezao, a u Kabi je postavljen novi paganski idol, bog Hubal.

Jednoga dana, nakon mnogo godina pojavio se čovjek po imenu Abdul Al-Mutalib iz moćnog plemena Hašima. Bio je veoma ugledan i poštovali su ga i u plemenu Koreiša, koje je sada nastanilo područje gdje se nalazila Kaba.

Abdul Al-Mutalib je jednog dana imao viziju koja mu je otkrila mu gdje da kopa bunar. Usmjeren je tako da slijedi tragove životinja i stigao je na mjesto gdje su iz plemena Koreiša prinosili žrtve i gdje je bilo mnoštvo tragova životinjske balege i krvi, i ptice su tu najviše kljucale. Tu je počeo da kopa i otkrio bunar. Postao je odmah heroj Meke.

Mutalib se molio svom bogu da ga obdari sa deset sinova, a za to bi mu on jednog sina dao kao žrtvu u Kabi. Njegove molitve su uslišene, ali jednog dana se bog Hubal oglasio podsjećajući ga da jednog sina mora da žrtvuje. Tražio je najmlađeg, baš onog koji je Mutalibu bio najdraži.

I dječakova majka se pobunila, pa je Mutalib otišao da pita vračaru za savjet. Ona mu je predložila da pita boga da li bi bio zadovoljan ako bi mu kao žrtvu prinio 100 kamila, a da poštedi sina. Bog Hubal je pristao i mali Abdul Alah, najmlađi sin, bio je spasen. On će kasnije postati otac proroku Muhamedu.

Ali, Abdul Alah nije dočekao da vidi svog sina Muhameda jer je umro dok je njegova žena Amina čekala dijete. Islam dalje kaže da je ona tada čula glas koji joj je rekao da će dijete koje nosi biti „Gospodar naroda“ i kada se rodi da će ga Gospod sam zaštititi. Glas joj je tada rekao i da sina treba da nazove Muhamed.

Kada se Muhamed rodio, djeda Mutalib ga je odnio u Kabu i zahvalio se bogu na tako dragocjenom poklonu.

Muhamed je odmah poslat u pustinju da ga doje pustinjske žene i podižu kako tradicija nalaže kako bi očvrsnuo i izbjegao boleštine koje su vladale u Meki. Tu su, kaže dalje islamska priča, naišla dva čovjeka u bijelim haljinama, položila Muhameda na zemlju i iz njegovih grudi izvadili srce, i iz srca izvadili grijeh u obliku crnog grumena, a zatim srce dobro oprali u bunaru. Nakon izbacivanja grijeha, njegovo srce je napunjeno vjerom. Na njegovom tijelu nije od toga ostao nikakav ožiljak, a na leđima je od rođenja imao mali okruglasi biljeg.

Šta je ovo trebalo da predstavlja?

Alberto Rivera skreće pažnju na riječi samog Muhameda koji je pomenuti događaj ovako opisao: „Satana dodiruje svakog Adamovog sina, onog dana kada ga majka rodi, spasava samo Mariju i njenog sina“. Nije li ovo tipično učenje rimokatoličke crkve? Odakle ovakvo tumačenje Muhamedu, ako nije bio katolik?

Islam dalje kaže da je Muhamed imao devet godina kada je sa svojim ujakom išao sa karavanom kroz pustinju (njegova majka i djeda su već bili umrli), kada ih je presreo jedan rimokatolički monah i vidjevši dječaka počeo da se raspituje za njega. Odmah je tražio da vidi njegov biljeg na leđima i tada je ushićeno uzviknuo: „To je pečat proroštva!“

Odmah je upozorio Muhamedovog ujaka da dječaka čuva od Jevreja (Divide et impera!), koji nikako ne smiju saznati ko je on, jer bi u tom slučaju protiv njega pokrenuli sva zla svijeta. Savjetovao je ujaku da dječaka odmah vrati kući, jer su za njega predodređena neka velika djela.

 

Neki istorijski podaci o Muhamedu

Istorija Muhameda bilježi ovako:

Zbog stalnog proganjanja od strane Arapa, Muhamed je pobjegao u Medinu oko 340 km sjeverno od Meke 622. godine. Odatle je sa svojim ljudima napadao i pljačkao karavane koji su stizali iz Meke.

U Medini je uspostavio svojevrstan prikriveni teror. Svi Arapi koji bi mu se suprotstavili bivali su krišom ubijeni. Tamo je Muhamed počeo da stvara posebno neprijateljski odnos prema Jevrejima (!?) napadajući njihove naseobine.

Muhamed se ženio i drugim ženama, vjerovatno iz političkih razloga, kako bi sebi obezbijedio jači uticaj. Imao je ukupno 13 žena. Očigledno je da ni on niti njegovi savremenici nisu dovodili u vezu moralnost i proročki poziv, što je tipično za paganska shvatanja.

Iz Meke je jednom krenulo čak 10.000 ljudi kako bi ga uhvatili, ali njegova odbrana je bila veoma jaka, a omelo ih je i loše vrijeme. Iako je bio vojno veoma jak, Muhamed nije imao namjeru da sruši Meku i zauzme je u znak odmazde, već je samo želio da stanovnike prevede u novu vjeru – islam.

Meku je zauzeo 630. godine i Kaba je tada definitivno počišćena od gomile paganskih darova i paganskih simbola.

Ustoličio je kao predmet obožavanja samo jednog boga – Alaha, a sebe je predstavio kao njegovog jedinog proroka na Zemlji. U tumačenju Alahovih javljanja Muhamedu pomagao je Varaka pažljivo ih zapisujući. Iz ovih pisanja, kao i koktela semitskih tradicija, kasnije je nastao Kuran. Alberto Rivera tvrdi da postoji još dosta toga u Kuranu što nije do sada objavljeno i to je tajna. Ovu tajnu čuvaju ajatolasi, i eventualno objavljivanje ovih tajni pokazalo bi veliku upetljanost rimokatoličke crkve u formiranju islama. Zato obje vjere ovo veoma pažljivo prikrivaju i međusobno moraju da sarađuju, štiteći tako jedna drugu od skandala.

 

Alah je paganska boginja Mjeseca

Alah je staro pagansko ima za boginju Mjeseca iz preislamskog perioda, davno prije nastanka hrišćanstva.

U knjizi o Sudijama 8:21, 26 nalazimo da je Gedeon uzeo ukrase u obliku (polu)mjeseca od Ismailaca koje je porazio. To je bilo u periodu od oko gotovo 1200 godina prije nove ere.

Tako je odavno bila obožavana boginja Sibila (Kibela), odnosno Majka Priroda koja se kod raznih naroda pojavljuje pod raznim imenima. Kult ženske plodnosti bio je njegovan širom svijeta, pa su tako nastale i boginje ljubavi i razvrata: Alah, Sirs, Venera, Artemis, Afrodita, Meduza, itd. Vavilonska boginja Mjeseca nazvana je Sin ili Ištar. U Egiptu je njeno ime bilo Izis, a kod Arapa – Alah. Sibila je kao Dijana kod ranih hrišćana smatrana „crnom djevicom“.[2]

„Alah je kasnija islamska muskulinizacija arapske boginje, Al-Ilat – vavilonske Alatu – koja je ranije obožavana u Kabi u Meki. Islamski Alah je bio muška transformacija primitivnog lunarnog božanstva Arabije. Njen drevni simbol bio je mladi mjesec koji se i dalje javlja na islamskim zastavama, premda savremeni muslimani više ne priznaju da je ženski simbolizam povezan sa potpuno patrijarhalnim Alahom.“[3]

Arapske žene još uvijek insistiraju da je mjesec roditelj čovječanstva. Sveštenici Kabe su i danas poznati kao „sinovi Stare Žene“.

Sibilin hram je otkriven u Pergamosu, u Maloj Aziji, gdje je obožavana sa Crnim kamenom. U Otkrivenju 2:12,13, Isus govori o Pergamosu i kaže da je tamo sjedište Sotone.

Obožavanje Crnog kamena koji je navodno dat Adamu kada je pao iz Raja, nastavljeno je i u islamu. Kamen je navodno bio bijel, ali je pocrnio od grjehova hodočasnika koji ga dodiruju i ljube. Crni kamen je odavno bio obožavan kod primitivnog naroda i kasnije je povezan sa Sibilom. Danas je Crni kamen zaliven srebrom i nalazi se u Ćabi. On je u Meku stigao „pravo sa neba“ kada je Abram za Ismaila gradio „Božiju kuću“.

Jedna statua boginje Mjeseca nađena je u Turskoj, blizu grada Efesa. Ova boginja Mjeseca je pred porođajem i sa rukama na leđima dva leoparda. Na njoj se vide oznake polumjeseca. Ovo je vjerovatno jedna od najstarijih statua ove boginje. Najstarija je svakako statua Vilendorfske Venere.

U mjestu Hazor u Palestini 1950. iskopana je statua Alaha na tronu. On na grudima ima znak polumjeseca.

Sibila je u Rim donijeta oko 200 godine prije Hrista. Tu Sibila postaje glavna lažna boginja Rima i mitski je tada udružena sa svojim pratiocem Atisom. Okružena je lavovima i nazvana Venera.

Kod Asiraca je bila nazvana Asterota. Persija je imala takođe svoju boginju Mjeseca.

Bogovi Hanana sastojali su se od Sunca i Mjeseca, koji su nazivani Baal i Alah. Mjesec i Sunce su imali svoju djecu – zvijezde.

Mjesec i Sunce su u braku imali tri kćeri: Al Lat, Al Uza i Manat. Sve tri su bile obožavane u tom dijelu svijeta kao „Alahove kćeri“. Al Uza je bila zaštitnica Meke.

 

Idolopoklonstvo je počelo u vrijeme zidanja Vavilonske kule

Istorija i Biblija bilježe idolopoklonstvo sa početkom zidanja Vavilonske kule. Glavni akteri pobune protiv Boga i Njegovih naloga vezano za repopulaciju zemlje bili su Nimrod, njegova majka-žena Semiramis i otac Huš, vjerovatno ideolog cijelog „projekta“. Okosnicu njihovog uspona i moći činila je okultna religija u čijem središtu je bio čovjek i njegove sposobnosti. Ovu porodicu je pratila fama i propaganda koja ih je načinila božanstvima identifikovanim sa Suncem, Mjesecom, zvijezdama… Odatle potiče kult trojstva.

Nimrod je često predstavljen i kao čovjek-bik. Vavilonska kula na glavi asirskog krilatog bika je često viđena i na slikama Dijane iz Efesa.

Tako dva najpopularnija simbola paganizma postaju polumjesec i bikovi rogovi koji su oblikom slični polumjesecu. Polumjesec je često predstavljao i samog Nimroda (otuda zbrka i preklapanje muško-ženskih božanstava).

Drugo ime za Nimroda, ili možda kasnijeg sina Semiramis – „boginje Mjeseca“ – je Tamuz. Krst, koji u vrijeme uzdizanja rimokatolicizma popularisan kao „hrišćanski znak“ nastao je od početnog slova imena Tamuza – tau. Dakle, u osnovi svakog paganizma je vjerovanje u Sunce, Mjesec i zvijezde. Ovim bogovima su davana različita imena, ali suština svih vjerovanja je ista.

Islam je tako samo preuzeo dio stare idolatrije, upakovane sa nekim judeo-hrišćanskim tradicijama, pretvorivši se vrlo rano u religijski militarizam. Prvobitni Alah je samo idol – jedno od imena vavilonske „boginje Mjeseca“ – Semiramis. Ali, ogroman broj Ismailove djece okupljene oko ove prepakovane paganske vjere i idola ubrzo će odigrati ključnu ulogu kako bi utro put papskoj inkviziciji u Evropi. Tako je zahvaljujući islamu Vatikan proširio svoj uticaj i surovo se obračunao sa „jereticima“ širom svijeta.

 

Hrišćanstvo vrlo rano stiže u Arabiju

Arapi su od pagana počeli da se preobraćaju u hrišćanstvo zahvaljujući djelovanju hrišćanskih misionara. Jedan od njih je bio apostol Pavle. Godine 37. posle Hrista, Šaul iz Tarsusa je bio mladi jevrejski rabin. Biblija kaže da je tada, u podne jednoga dana, sreo uskrslog Hrista na putu za Damask, gdje je već postojala hrišćanska zajednica (Djela 9:1-22). Zaslepljujuće svjetlo sa nebesa koje je prethodilo pojavi Božijeg Sina, oborilo ga je na zemlju. Tada je Šaul promijenio svoje ime u Pavle i postao najveći hrišćanski misionar koji je ikada živio.

Ali, prvo mjesto na koje je apostol Pavle otišao nakon svog preobraćanja u hrišćanstvo nije bio Jerusalim, u kojim su vjerom gazdovali licemjerni fariseji, već Arabija (Galatima 1:17). Upravo u Arabiji osnovao je prvu hrišćansku zajednicu. Apostol Pavle je postao prvi živi propovjednik arapskim neznabošcima i sam je napisao skoro polovinu knjiga Novog Saveza.

Vjeruje se da je upravo osnivanje ove vjerske zajednice omogućilo ukorjenjivanje pravog hrišćanstva među Arapima, što je kasnije predstavljalo najveću prepreku za prihvatanje rimskog „hrišćanstva“ koje su Arapi odmah identifikovali kao vavilonski razvratni paganizam. Taj pravi hrišćanski temelj koji je udario apostol Pavle održavao se među Arapima punih 600 godina sprječavajući djelovanje rimokatoličke crkve.

Sve dok svoj zadatak nije uspješno odradio Prorok Muhamed sa svojom ženom Kadidžom, rimokatolkinjom, u šestom vijeku.

Zanimljiva je i tvrdnja škotskog reformiste Nila Kikenija da apostol Pavle prilikom svog boravka u Arabiji, nakon što je primio hrišćanstvo, nikada nije pomenuo riječ Alah. Ni na jednom mjestu u Starom Savezu gdje se za Boga koriste razna imena kao Jehova, Elohim, El Šadaj, Adonaj… niko se nije obraćao Alahu. Treba imati u vidu i da su hebrejski i arapski jezik imali isti korjen, primjećuje Kikeni.

Kako bi Arape stavili pod kontrolu i zavadili ih sa Jevrejima, Rimljani su morali da smisle neku novu, za Arape prijemčivu, vjeru.

Ali, islam je uradio mnogo više od toga. Ne samo da je ujedinio sve Arape u jedan veliki muslimanski narod (jer islam je SVE), već je taj brojni narod poslužio kao moćna i fantastično organizovana vojska kako bi za račun nekih rimskih dinastija ratovala i osvajala „jeretičke“ teritorije.

Nakon što je proputovao čitavu Rimsku Imperiju sa dobrim vijestima o Isusu, (jevanđelje znači dobra vijest), apostol Pavle je uhapšen u Jerusalimu. Kasnije je, kao rimski građanin, sproveden u Rim.

 

Hrišćanstvo u Rimu

Prije nastanka rimokatoličke crkve postojale su jake hrišćanske zajednice u Rimu, Arabiji, u Maloj Aziji (Galatija i Efes), Grčkoj i na drugim mjestima.

Pavle je stigao u Rim oko 60. godine n.e. Putovao je brodom iz Jerusalima 14 dana. Negdje oko 56. godine pisao je Poslanicu Rimljanima, i kasnije lično utvrdio istinsku hrišćansku vjersku zajednicu u Rimu, čime je praktično blokirao kasniju falsifikovanu crkvu (naslednicu vavilonskih misterija) koju je Konstantin Veliki 326. godine proglasio rimokatoličkom hrišćanskom crkvom.

„Enciklopedija živih religija“ (izdanje Nolita iz 1992.) doslovce kaže: „Okolnosti pod kojima je osnovana hrišćanska crkva u Rimu nijesu jasne, ali je sigurno da je, kada je apostol Pavle pisao poslanicu Rimljanima (oko 58. god.), tamo postojala aktivna hrišćanska zajednica. Kada je apostol Petar stigao u Rim i koliko je tamo ostao – ne zna se. Međutim 96. godine pojavljuje se izvještaj o mučeništvu ove dvojice apostola pod vlašću Nerona 64. ili 67. godine. Tako je Bazilika Svetog Petra podignuta na mjestu gdje je apostol Petar sahranjen“.

Odbjegli jezuita, Alberto Rivera, tvrdi da je Petrov grob nađen u Palestini u jednom franačkom samostanu, te da on vjerovatno nikada i nije bio u Rimu.

Arheološke iskopine su pokazale da je u Rimu u I, II i III vijeku bilo mnogo svetih mjesta gdje su se okupljali pravi hrišćani – sledbenici učenja apostola Pavla. Tako je 107. godine, kako kaže istorija, Ignjatije Antiohijski za ovu hrišćansku vjeru upotrijebio riječ katholikos što znači opšta, vaseljenska vjera.

Ali, „đavolji prsti“ su stvari malo promijenili.

Kada je Martin Luter početkom šesnaestog vijeka preveo izvornu Bibliju sa oficijelnog latinskog na narodni njemački jezik, razotkrio je ogroman broj laži i krivotvorenja koja je sadržavala latinska Vulgata. Tako u izvornoj Bibliji (koja je do tada bila izuzetno rijetka knjiga) uopšte nije bilo riječi „crkva“ (koja podrazumijeva instituciju, hramove i sveštenstvo), već je postojala samo vjerska zajednica (skupština). Starješina zajednice ili učitelj počeo se smatrati sveštenikom. Ljubav je pretvorena u milosrđe, a umjesto pokajanja (žaljenja i promjene stava za nešto loše učinjeno) izmislili su obavezu ispaštanja, i sl.

Sa ovako korigovanim učenjem „hrišćanska“ rimokatolička crkva je stotinama godina manipulisala vjernicima. Ovo im je bilo lako jer narod, uglavnom nepismen, nije ni znao šta u Bibliji zaista piše. Gutenbergova štamparska mašina pojavila se tek 1455. godine.

Vrhunac ovih laži bio je dostignut prodajom Oproštajnica (Indulgencija) koje je zloglasni papa Aleksandar Bordžija 1500. godine pustio u promet kako bi od „grešnog“ naroda sakupio novac, između ostalog, i za gradnju hrama Sv. Petra u Rimu.

Da je „sveta rimokatolička crkva“ nesveta i lažna, 1510. razotkrio je Martin Luter, katolički sveštenik prilikom posjete Rimu. U to vrijeme je Bazilika Svetog Petra bila u izgradnji, a novac za poslove je pristizao od prodaje oproštajnica. To je za Lutera bilo skandalozno, i on se kao što je poznato tome javno žestoko usprotivio. Luter je tada objavio: „Lično sam čuo ljude na ulici Rima koji kažu – ‘Ako postoji pakao, Rim je sagrađen na njemu!’“

Luter je 1520. napisao knjigu „Vavilonsko zatočeništvo vjerske zajednice“. U njoj je uporedio prethodnih 1000 godina rimske dominacije hrišćanstvom sa 70 godina vavilonskog zatočeništva Jevreja.

 

Demonske vizije preteče televizije

Kao što se može zapaziti iz Biblije, božanske vizije su davane prorocima u naročitim okolnostima kada je Božjem narodu bilo potrebno posebno vođstvo, uputi ili otkrivenja od Boga. No vizije i proroštvo takođe mogu poticati od drugog natprirodnog izvora: Sotone i palih anđela (vidi 5. Mojsijeva 13:15; Jeremija 40:14; Plač 2:14; Ezekijel 13:2-17; 2. Solunjanima 2:8-12).

Jedno takvo „čudo“ navodno se dogodilo imperatoru Konstantinu Velikom kada je odlučio da „prihvati“ hrišćanstvo. Njemu se sa neba ukazala svjetlost – imao je viziju krsta u Suncu – put kojim treba dalje da osvaja i pokorava narode. Na krstu je bilo ispisano: „Ovim pobjeđuj!“ – IN HOC SIGNO VINCES! IHS – In Hoc Signo je znak jezuita i danas. I krst i Sunce su stari paganski simboli, a Konstantin je sam bio obožavalac „Nepobjedivog Sunca“.

Upravo to epohalno otkriće da se ljudi lakše osvajaju i pokoravaju vjerom nego oružjem ispisalo je istoriju narednih 12 vjekova ljudske civilizacije, sve dok nije otkriveno još efikasnije sredstvo za osvajanje – spekulativni novac. Stvaranje Novog Svjetskog Poretka ostvaruje se upravo globalnom korupcijom i, naravno, ratovima.

Drevni istočnjački znak Sunca i moderna verzija krsta nalik na avionska krila, pametnom čovjeku sve govore. Moderna inkvizicija „jeretike“ ne ubjeđuje mačevima, već bombama.

Konstantin Veliki je pravi osnivač rimokatoličke crkve i nezvanično se smatra prvim papom, koji je čak proglašen svecem, a zapravo je bio vojskovođa i osvajač koga su zanimala isključivo materijalna dobra. Pazite kakav apsurd – imperator, a sledbenik učenja Isusa Hrista. Da li na njegovom licu vidite blagost hrišćanina ili klasičnog razbojnika?

Konstantin je rođen je u današnjem Nišu 280. godine kao sin rimskog vojnog komandanta i jedne balkanske krčmarice po imenu Helena. Kao i ostali Rimljani vjerovao je u „Najvišeg boga“ (summus deus) koji se ljudima prikazuje samo jednim svojim vidljivim dijelom – Suncem.

Najveći problem rimskih imperatora je bio širenje stvarnog hrišćanstva. Hrišćani su bili istaknuti i uticajni građani i imperatori su ih vidjeli kao opasnost za imperiju, možda ponajviše iz razloga što su odbijali da imperatore vide kao božanstva i bogomdane gospodare. Duhovno osviješćen, slobodouman i razborit narod u stvari nikad nije odgovarao nijednoj vlasti, jer je to najjača prevencija protiv manipulacija.

U prvim danima Rimske imperije narod je mrzio kraljeve. Tako je Rim postao republika. (Dinastije su se očigledno sakrile iza imperatora, kao što se i danas kriju i iza takozvane demokratije i političara).

Ideja da ljudski vladari treba da budu tretirani kao bogovi preuzeta je od egipatskih faraona. Koliko su oni uspješno na taj način vladali, vjerovatno su primijetili i rimski osvajači kada su stigli u Egipat. Ideju su pokušali da kopiraju, ali izgleda da nije išlo.

Ovo je mjesto gdje je trebalo prepakovati hrišćanstvo i prilagoditi ga priči koju je u Vavilonu izmislila Semiramida kada je nakon smrti svoga muža Nimroda, ostala trudna (sa nekim). Ova „mala“ ženska laž kojom je Semiramida pokušala da izbjegne skandal zbog svoje vanbračne trudnoće, pretvorila se u veoma efikasnu idolatriju: ona je razglasila preko svojih sveštenika (koje je ona i izmislila i prikladno obukla) da nosi u utrobi „boga sina“ ili reinkarnaciju „boga sunca“ – Nimroda. Njen pokojni muž, Nimord, u Vavilonu je smatran božanstvom, što mu je omogućilo stabilnu vladavinu. Semiramidin „bog sin“ je dobio ime Tamuz, a njegova majka je tako postala boginja i zadržala vlast u Vavilonu.

Od prvog slova njegovog imena „T“, koje se pisalo kao krst, preuzet je znak koji će obilježiti čitavo hrišćanstvo po imenu.

Da li je Konstantin sve to znao?

Vjerovatno da jeste, jer je još kao veoma mlad vojnik išao na obuku kod imperatora Dioklecijana, poslednjeg i najvećeg progonitelja istinskog hrišćanstva iz Starog Rima.

Takođe, Konstantin je odredio datum koji se smatra Hristovim rođenjem, pošto su svi pisani izvori koji bi mogli otkriti stvarni datum rođenja Isusa u Betlehemu (polovinom septembra mjeseca po današnjem kalendaru), uništeni. Ali, 25. decembar je za pagane odavno bio veliki praznik. To je vrijeme zimskog solsticija i pagani su taj praznik u Rimskoj imperiji nazivali Dies Natalis Solis Invicti (Rođendan nepobjedivog Sunca). Tamuzov rođendan.

Konstantin I (koji je sopstveno krštenje odlagao sve do smrti) je Crkvenim mirom 313. godine dotadašnju proganjanu hrišćansku zajednicu, razorio ubacujući u nju zvijer preobučenu u jagnjeću kožu.

Ova podmukla tehnika razaranja jedne zajednice iznutra i danas čini okosnicu politike Novog Svjetskog Poretka. Kao oruđa za ubacivanje i razaranje država iznutra danas se najčešće koristi moćna i razgranata masonerija i razne katoličke agenture, posebno jezuiti. Većina ljudi predstavlja običan i neupućen narod, po potrebi sistematski ostrašćen nacionalističkom i vjerskom mržnjom. To se radi po sličnom obrascu jednako među hrišćanima, Jevrejima, muslimanima…

Mnogi Jevreji su tokom 2000 godina raseljavani po čitavom svijetu (i ubijani), a kao narod tako „modifikovani“, da sa izvornim Jevrejima iz antičkog Izraela i stvarnim hrišćanstvom nemaju više nikakve veze. Preko 90% današnjih Jevreja je hazarskog porijekla. Na žalost, današnji Jevreji su samo kao pripadnici judaizma „izabrani narod“, baš kao što njihovi najžešći neprijatelji, Muslimani, vjeruju da je Alah (Mjesec) upravo njih izabrao za „Sveti rat“. Oba ova naroda biće glavne poluge u globalnom sukobu za račun moćne vlastele i njihovog korporativnog biznisa koji se tako održava već hiljadama godina.

Njihov globalni sukob treba da rezultira jakom ekumenskom religijom, koju će voditi preobučeni i obučeni rimokatolički kler. Sjedište jedne svjetske religije trebalo bi da bude u Jerusalimu. Ostale više neće biti potrebne.

Masonerija i razna tajna društva danas su glavne poluge globalnog vladanja sakrivene vlastele.

 

Kako nije propala Rimska imperija

I mnoga „varvarska“ plemena iz sjeverne Evrope (uglavnom njemačka) prigrlila su ovu novu Konstantinovu religiju stavljajući krst kao svoj amblem (ratnički, da njime „pobjeđuju“).

Jedno od tih plemena su bili Vizigoti ili Zapadni Goti. Oni su, kako kaže zvanična istorija, osvojili Španiju oko 500. godine, potiskujući odatle Rimljane. U Španiju su upravo oni uveli najveće „bogatstvo“, a to je Konstantinovo „hrišćanstvo“.

U istorijskom opisu svih ovih varvarskih osvajanja (Vizigota, Ostrogota, Vandala, Huna, Franaka, Angla, Saksonaca…) postoji mala nelogičnost. Rimljani su sve ove osvajače upravo nazvali varvarima jer su bili organizovani u primitivne plemenske zajednice, primitivno su obrađivali zemlju (što znači da nijesu imali veliki višak hrane), bili uglavnom nepismeni. Kako su ta primitivna plemena uspjela da se u jednom trenutku pojave kao veoma organizovana vojska, koja je jahala konje sa uzengijama i imala dovoljno sredstava da krene u osvajački rat protiv daleko moćnijih i obrazovanijih Rimljana? I čak ih pobijede! Koja je to moćna i umna sila mogla da instruira i vodi te „varvare“, nepogrešivo u samo srce Evrope, u srce moćne Rimske imperije? Činjenica je da „varvari“ Rim nijesu uništili, već ga samo preuzeli, jer kako kaže zvanična istorija, divili su se rimskoj kulturi, nauci, civilizaciji… I vjerovatno najviše zlatu, koje su rimski osvajači opljačkali od Arapa i Jevreja. Naravno, odmah su počeli da se žene Rimljankama, da uče latinski i što je najvažnije da preuzimaju rimokatoličku vjeru. Tako su Vizigoti postali nosioci Konstantinovog „hrišćanstva“.

Vizigoti su vladali Španijom dva vijeka i u odnosu na paganske razvratne Rimljane, ovi „hrišćani“ su donijeli bitne promjene. Evo kako je njihova „hrišćanska“ vlast izgledala:

„Korumpirana aristokratija podijelila je potpuno zemlju među sobom. Velike posjede obrađivali su ubogi i siroti robovi, bez ikakve nade za boljim životom. Gradske klase su uništene. Sa druge strane Gibraltarskog tjesnaca nalazili su se islamski vojnici, žestoki ratnici, raspaljeni u svojoj novoj žarkoj vjeri (muhamedanskoj), i odgojeni sa oružjem u ruci od najranijeg djetinjstva, jednostavni i sirovi u svom životu i nestrpljivi da otmu bogate zemlje ‘nevjernika’. Između ta dva naroda nije moglo biti sumnje oko ishoda eventualne borbe, ali da bi se uklonila i najmanja sumnja, izdajstvo je stiglo kao pomoć osvajačima.“ (Dio iz knjige „Priča o Mavrima u Španiji“, Stenli Lejn Pula.)

Ko su bili izdajnici? Pa, posvađana gramziva elita. Tako su se vodeće dinastije Vizigota nakon smrti kralja Vitize sukobile oko prestola. Kraljev sin je bio spriječen da sjedne na presto, i Vitizina familija, na čelu sa Roderikom, Vojvodom od Beatiče, po principu – bolje tuđin nego naš, potražila je vojnu pomoć za obračun i to od najbliže i najmoćnije vojske toga vremena – Arapa(!?) Već 711. pod komandom generala Tarika Ibn Zijada muslimanska vojska prešla je Gibraltarski moreuz, porazivši Roderikovu armiju u bici kod Gvadalete i naravno, nezaustavljivo krenuli u osvajanje čitave Španije. Nijesu je napustili sve do 1492. godine, skoro punih 8 vjekova.

I danas u Španiji ima mnogo običaja koji su ostali od osmovjekovne arapske okupacije: borbe sa bikovima i ostale surove zabave sa njima, brojanice, tajna ubistva…. I ne zaboravimo flamenko, čuvenu „špansku“ igru sa ratničkim pokretima i pjevanjem koje neodoljivo podsjeća na pjevanje hodže na minaretu! Tu su i crkvena zvona koja imaju identičnu ulogu sa islamskim mujezinom (ezanom, telalom) koja u određeno doba dana podsjećaju vjernike na adekvatnu molitvu.

Ko je zapravo bio mudri savjetnik vladajuće dinastije koji je znao kome je najbolje da se obrati za vojnu pomoć? Da li je taj savjetnik možda znao za tajnu koja je spajala Muhameda sa rimokatoličkom crkvom?

Nema sumnje, od VII vijeka, jedna imperija je samo zamijenjena drugom. Prije Španije, sledbenici Muhamedovog učenja za samo 100 godina zauzeli su skoro čitav Srednji Istok i Sjevernu Afriku. Imperija Muhamedovih sledbenika bila je veća od stare Rimske imperije.

 

Ratovi od ljudi čine zvijeri

Više granica koje bi narode razdvojile značile su i više ratova. A da bi se od ljudi načinile zvijeri (koje nezajažljivo grabe plijen i kada im nije potreban), treba ih gurati u što više ratova. Tako je 1239. kreirana još jedna država – Portugalija.

Učinjeno je to na teritoriji koju su prethodno uspjeli da nasele Vikinzi, konstantno napadajući obalu sa mora. Vikinzi su takođe bili primitivni i uglavnom nepismeni ljudi iz raznih njemačkih plemena, ali nevjerovatno vješti graditelji brodova i organizovani ratnici (!?) Pored toga došli su u posjed ogromne količine arapskog novca, koji su navodno zaradili trgovinom (!?) Od prvih vikinških enklava uz vojnu pomoć Engleske (bivše rimske provincije – Britanije), koja je (zahvaljujući „varvarskim“ osvajanjima Angla, Saksonaca i Juta već potpala pod kontrolu „hrišćanske“ rimokatoličke crkve), stvorena je država Portugalija.

Sada su sukobi između rimokatolika i Mavara bili još više prošireni i u njima je učestvovala i ova nova država. Da li treba reći da su i oni ubrzo postali „hrišćani“ rimokatoličke crkve?

Mavarska invazija na Španiju 711. učinila je da u sukobu dvije potpuno različite kulture nastane fanatični katolicizam kao odbrana od islama. Vatikan se u tom sukobu pretvarao kao zaštitnik španskog nacionalizma koji je vodio Špance u rimokatoličku vjeru.

Ova fanatičnost Španaca i Portugalaca pomoći će rimokatoličkoj crkvi da se odmah nakon povlačenja Muslimana, pomoću moćne španske i portugalske armade i osvetnički nastrojenih građana, obračuna sa jereticima širom Evrope. „Jeretici“ su, naravno, bili pravi hrišćani i reformatori.

Tako je španska katolička inkvizicija postala bič rimokatoličke crkve kojima će biti bičevani mnogi evropski narodi.

Mavri 1492. predaju Španiju na upravu španskoj kraljevskoj porodici i vraćaju se da žive na svom „plodnom“ pijesku.

To je Špancima omogućilo da vojsku prestroje za osvajanje Novog Svijeta (koji je izgleda već bio poznat i drevnim Egipćanima).

 

Prikazi i vizije u pravo vrijeme na pravom mjestu

Koliko je postojana veza Vatikana i islama govori i sledeća zanimljivost: Mavri su jednom malom mjestu u Portugaliji dali ime Fatima, najvjerovatnije po Muhamedovoj 11. ženi (imao je i ćerku Fatimu).

Baš tu dogodiće se „čudo“ i to u politički pravom trenutku.

Pojavom boljševičke revolucije u Rusiji 1917. godine i Portugaliji je pretila opasnost da postane socijalistička zemlja. Svuda su se pojavljivale crvene zastave. Ovo je predstavljalo opasnost za crkvu jer bi oslabilo njen uticaj. I sama Djevica Marija je to izgleda osjetila i odlučila je da se pojavi pred (ne)vjernicima. Za svoju pojavu izabrala je upravo mjesto nazvano Fatima.

Očevici njenog povaljivanja su bila tri bolesna djeteta iz tog mjesta. Ova bolesna djeca su navodno 13. oktobra 1917. svojim očima vidjela Djevicu Mariju u mjestu Fatima.

Evo šta je tome prethodilo: „Sunce je izblijedilo, tri puta se brzo okrenulo oko sebe… Izgledalo je kao da je počelo da poskakuje iz svoje orbite i primicalo se sve bliže ljudma u cik-cak putanji, zaustavilo se i vratilo opet u normalnu poziciju. Ovo je sve vidjela velika gomila koja je stajala blizu djece i sve je trajalo oko 12 minuta“.

To što ovaj fenomen nije tada primijetilo ostalih dvije milijarde ljudi na istoj zemljinoj hemisferi, nije nikakav problem za katoličku crkvu.

Ovaj kult je odmah transformisan u ideološki krstaški pokret kojim bi se katolička Portugalija odbranila od nadiranja socijalizma. Ogroman broj ljudi je pohrlio na ovo mjesto. Vjernici su znali kako da protumače poruku koju im je Djevica Marija poslala. Socijalisti su na izborima te godine pretrpjeli poraz.

Na čelu ove anti-ruske ideologije bili su papa Pije XII, kasnije poznat kao Hitlerov papa, Kardinal Spelman i Džon Foster Djuls. Statua Djevice Marije (Gospodarice iz Fatima) tako je krenula na svjetsku turneju kako bi podstakla religioznu strast građana i jasno opredijelila birače. Modernim rječnikom Novog Svjetskog Poretka ona bi bila nazvana agentom uticaja.

__________________________

[1] Vidi: Dr Alberto Rivera, Vatikanske ubice, poglavlje „Prorok“.

[2] Vidi: Imena vavilonskih bogova kroz istoriju.

[3] Barbara G. Walker, „The Woman’s Encyclopedia of Myths and Secrets“ (22).

Za dalje proučavanje: Prof. dr Walter Veith – Islamska veza (video)