Nastanak ljudskog roda i problem incesta

Sada nije legalno oženiti svoju sestru. Ako su, dakle, Adam i Eva bili jedine dvije osobe koje je Bog stvorio, kako je njihov sin Kain mogao naći ženu? Šta je sa zemljom Nod?

„Ko je bila Kainova žena?“ (u ovom ili onom obliku) jedno je od najčešćih pitanja, kako vjernika tako i nevjernika. Za nevjernike ovo je često jedan od razloga koji navode za odbacivanje Biblije.

Ponekad osoba koja pita iskreno traži odgovor, zbunjena oko problema. U drugim slučajevima, pitanje se postavlja trijumfalno, čak i samozadovoljno, kao da implicira: „Ne može biti odgovora; to je nemoguća zagonetka.“ I zaista, na površini izgleda kao nerješiva ​​enigma za vjernika Biblije pa mnogi izbjegavaju tu temu.

Troje Adamove i Evine djece spominju se po imenu: Kain, Abel i Set. Kain ubija Abela, a nakon toga spominje se njegova žena. Pa odakle je došla?

Biblija jasno govori da su Adam i Eva bili jedine dvije osobe koje je Bog stvorio na početku. Adam se naziva „prvim čovjekom“ (1. Korinćanima 15:45, 47), a Eva „majkom svih živih“ (Postanje 3:20).

Pokrenuti čitavu populaciju od samo jednog para znači da bi u ranim generacijama morale postojati sve vrste bliskih brakova, i barem jedan primjer mješovitih brakova između brata i sestre. Ako se sam Kain nije oženio svojom sestrom, već nećakinjom, to znači da se barem jedan od Kainove braće morao oženiti sestrom.

Međutim, ovdje se čini da je vjernik Biblije suočen s dilemom.

1. (Prividni) biološki problem

U rijetkim slučajevima poznatih mješovitih brakova između brata i sestre, postoji vrlo velika vjerovatnoća da će u potomstvu biti raznih nedostataka i deformiteta. Ovo je biološka činjenica.

2. (Prividni) moralni problem

Zar sam Bog ne zabranjuje mješoviti brak između bliskih rođaka? Da, Božji zakon, koji je Izraelcima predat preko Mojsija, jasno daje do znanja da se bliski rođaci ne smiju sklapati brakove. U stvari, čak i vjenčanje sa polusestrom bilo je strogo zabranjeno u zakonima detaljno opisanim u Levitskom zakoniku. Zakoni mnogih zemalja odražavaju slične zabrane.

 

Izbjegavanje problema preko „drugih ljudi“ – da li radi?

Da bi bilo ko bio spašen, prvo mora biti fizički potomak Adama, inače Otkupitelj ne bi mogao biti njihov „rođak“ (Isaija 59:20).

Neki su pokušali riješiti problem tvrdeći da su u to vrijeme morali biti prisutni i drugi ljudi, odnosno da je Bog prvobitno stvorio više od jednog muškarca i žene. Međutim, to uzrokuje još veće probleme. Prvo, kao što je već spomenuto, to podriva jasno čitanje nekoliko različitih djelova Biblije koji jasno pokazuju da su Adam i Eva bili prvi muškarac, odnosno žena. I većina biblijskih skeptika to brzo ukaže.

Takođe, Pavle jasno stavlja do znanja u Novom savezu da su svi ljudi koji danas žive na Zemlji Adamovi potomci. On kaže: „I učinio je da od jedne krvi sav rod čovječji živi po svemu licu zemaljskom.“ (Djela 17:26) I Postanje 2:20 (gdje Adam imenuje životinje) ukazuje na to da nije postojao nijedan drugi član Adamove vrste – nijedno živo biće na Zemlji u to vrijeme nije bilo prikladno da mu bude par.

Što je još važnije, sugestija da neki ljudi nisu potekli od Adama i Eve potkopava logiku Jevanđelja predstavljenu u Novom savezu. Jasno je da je preduslov za spasenje biti fizički Adamov potomak. Isus Hrist je nazvan „posljednji Adam“ (1. Korinćanima 15:45). Za Gospoda Isusa se navodi da je naš „rođak-otkupitelj“. Definitivno značenje riječi korištene u Isaiji 59:20, „Doći će Otkupitelj Cionu“ – ovdje se koristi ista hebrejska riječ גּוֹאֵ֔ל (gâ’al) kao što se koristi za opisivanje Boaza u odnosu na Nojeminu (Ruta 4:14). To je zato što je On, Sin Božji, uzeo ljudsku prirodu, postavši jedan od nas.

Ovo je bilo Božje rješenje za problem grijeha. Nakon što je neposlušnost prvog Adama donijela prokletstvo smrti i krvoprolića, poslušni poslednji Adam prolio je svoju krv u smrti, savladavši smrt Njegovim uskrsenjem. To je cijela poenta Pavlove poruke u 1. Korinćanima 15:21–22. Kao rezultat toga, oni koji po vjeri primaju Njegov milostivi dar oproštenja grijeha više nisu podložni uništenju za vječnost, već imaju vječni život.

Dakle, to znači da bilo ko da bi bio spašen, prvo mora biti fizički potomak Adama, inače Otkupitelj ne bi mogao biti njihov „rođak“.[1] Poslanica Jevrejima takođe objašnjava kako je Isus uzeo na sebe prirodu čovjeka da spasi čovječanstvo, ali ne i anđele (Jevrejima 2:11-18). Možemo biti spašeni zato što je poslednji Adam ušao u našu ljudsku lozu – potomak od prvog Adama, kao i svi mi. Ponovljena veza Adam-Hrist je jasna. Možda je zbog toga bilo važno da i sama Eva, da bi se kvalifikovala za spasenje, bude i fizički potomak Adama („kost od mojih kostiju, meso od mog mesa“ – žena načinjena od muškog rebra). Da je stvorena na potpuno odvojen način – od sirovina, kao što je Adam bio – ne bi bila „potomak“ prvog Adama“.

Isti princip takođe objašnjava zašto su vjerovanja o dugovječnosti toliko štetna za ljude kao što su australski Aboridžini. Ako su oni zaista bili u Australiji 40.000 godina (prema datiranju ugljenika-14, koje mnogi tako nekritički prihvataju), kako su onda mogli poteći od Adama, koji je živio prije oko 6.000 godina prema Bibliji. To znači da oni ne mogu biti povezani sa Hristom, pa kako se mogu spasiti?

Ova „jevanđeoska veza“ važan je razlog zašto je ovo pitanje Kainove žene tako važno za hrišćanina. Drugi glavni razlog je to što je to tako široko korišćena tačka kojom se dovodi u pitanje i napada pouzdanost (a time i autoritet) Biblije.

Predlaganje da okolo postoje ljudi koji bi mogli poslužiti kao supružnici Kainu i njegovoj braći i sestrama otvara vrata za sve vrste bizarnih (čak i rasističkih) ideja. To sugeriše da su neki ljudi bili/jesu dovoljno „ljudi“ da stupe u brak s drugima, ali ne i dovoljno „ljudi“ da bi ih spasio Gospod Isus.

Sve u svemu, biblijski je neprihvatljivo pokušavati izbjeći zagonetku „Kainove žene“ predlažući ovu ideju o „drugim stvorenim ljudima“.

Dakle, vratili smo se na prividnu dilemu. Biblija kaže da je Kain imao ženu – kako je to moguće? Možda nije ni čudo što su skeptici koji pokušavaju pronaći razloge da ne vjeruju Bibliji, i/ili da odvrate druge od toga, više puta napadali ovaj dio Postanja. Uvjereni su da ne postoji racionalno rješenje. Jedan od najpoznatijih bio je agnostički antiteista Klarens Darou, advokat za stranu evolucije na čuvenom Skopsovom suđenju u Dejtonu, Tenesi, 1925. On je unakrsno ispitivao antievolucionistu Vilijama Dženingsa Brajana na klupi za svjedoke na tom suđenju. Darou je uspješno ponizio svog protivnika kada Brajan nije bio u stanju dati odgovor u vezi s Kainovom ženom.[2] I zahvaljujući pristrasnom izvještavanju o događaju od antihrišćanskog novinara Henrija L. Menkena, ovo neznanje je pripisano svima koji su vjerovali u istinu Postanja.

U popularnom filmu Kontakt (baziranom na knjizi ateističkog evolucioniste Karla Segana), ateistička heroina (koju glumi Džodi Foster) kaže da je izgubila vjeru iz djetinjstva jer njen pastor nije mogao odgovoriti na pitanje: „Odakle je Kain dobio svoju suprugu?“ Poruka koju je ovaj film propovijedao milionima bila je jasna: „Nema odgovora; hrišćanstvo se ne može racionalno braniti.“

Da je Holivud mislio da su hrišćani u stanju lako odgovoriti na ovo pitanje, bilo bi vrlo malo vjerovatno da bi ovakav dijalog stavio u veliki film, iz straha od velikog gubitka obraza u javnosti.

Tužna stvar je što mnogi, možda većina, vjernici godinama unazad, nisu u stanju da odgovore na ovo. Često izbjegavaju pitanje, zapravo, govoreći da je „nevažno“. Ali poruka koju posmatrači dobijaju takvim izbjegavanjem je jasna: „Ne žele da odgovaraju jer nemaju odgovor.“ Drugi razlog za ovu nesposobnost da odgovorimo može biti taj što nismo navikli da razmišljamo u okviru doslednog biblijskog pogleda na svijet, u kojem se sve uklapa. Uglavnom, navikavamo se da razmišljamo u terminima „duhovnih“ stvari koje su prilično odvojene od činjenica, kao što su nauka, istorija i tako dalje.

Međutim, biblijska poruka spasenja čvrsto je ukorijenjena u istoriji. Ako je nešto pogrešno u vezi s ranom istorijom ovog svijeta, kako se može vjerovati kad je naša duhovna sudbina u pitanju? Isus je rekao u Jovanu 3:12: „Ako ne vjerujete kad vam govorim o onome što je zemaljsko, kako ćete vjerovati ako vam budem govorio o onome što je nebesko?“ Isus je uvijek govorio o likovima u Postanju kao o stvarnim i doslovnim ljudima, i o događajima kao o pravoj istoriji.

Poenta svih ovih preduslova za davanje odgovora je da se pokaže da je neuspjeh da se uhvati u koštac sa ovim izazovom bio široko rasprostranjen i da ima ozbiljne posledice. Vjernici su obavezani da budu spremni da daju odgovor za odbranu naše vjere (1. Petrova 3:15).

Dakle, koji je odgovor?

 

Biološki problem

Nije tačno reći da će brak s rođacima neizbježno uzrokovati deformitete – svi se uzimamo s rođacima. Svi smo mi u različitom stepenu povezani, jer smo svi potekli od istih prvobitnih roditelja. (Ako vam muž ili žena nisu u rodbini, imate problem, jer bi to značilo da niste u braku sa ljudskim bićem!)

Biološki problemi (i moralne i zakonske zabrane) koje ovdje razmatramo imaju veze sa sklapanjem braka sa bliskim rođacima. Pa pogledajmo zašto postoje nedostaci i deformiteti u potomcima bliskih brakova. Odakle dolaze nedostaci?

Da bismo ovo razumjeli, potrebne su nam neke osnovne činjenice genetike. Nasledne informacije koje se prenose s generacije na generaciju kodirane su na djelovima DNK koji uključuju dobro poznate „gene“. Kako se te informacije više puta kopiraju, kopiraju se hemijski slovo po slovo. Pri tome mogu nastati greške u kopiranju. To se zove mutacije. Mutacije su odgovorne za hiljade naslednih bolesti, poput cistične fibroze, hemofilije, progerije, anemije srpastih ćelija i fenilketonurije. One se prenose kroz generacije, jer jednom kada dođe do takve greške ili „greške u kopiranju“, i ta se greška kopira. (Kada se napravi kopija kompjuterskog programa ili datoteke za obradu teksta koja ima defekt, na kraju se kopira i defekt.)

Ako postoje uzastopne generacije kopiranja, kao u biološkom nasleđu, onda se ta greška ne samo prenosi, već će prije ili kasnije nastati još jedna greška, koja se zatim dodaje izvornoj grešci. I tako dalje. Ako bismo imali populaciju čija genetska informacija sadrži samo jednu grešku, onda će prije ili kasnije postojati populacija koja sadrži dvije greške. I onda tri, i tako dalje. Budući nedostaci će se dodati postojećim. Ovaj problem sve većeg genetskog (ili mutacionog) opterećenja je dobro poznata pojava.[3]

Drugim riječima, s vremenom se takve greške gomilaju. Broj ovih defekata u populaciji ima tendenciju da se progresivno i nemilosrdno povećava. Zbog toga svako od nas nosi stotine genetskih grešaka. One su naslijeđene iz gomilanja grešaka u kopiranju koje su se dešavale dok su naši preci imali djecu.

Za gen uključen u određenu osobinu (sposobnost stvaranja insulina, na primjer[6]) nasleđujete jedan gen od majke i jedan od oca. Dakle, to je kao da imate „rezervnu kopiju“ normalnih uputstava ako neka bude neispravna. Recimo da ste naslijedili defektnu kopiju određenog gena, dajući, na primjer, instrukcije da se napravi „obilježje X“ (šta god to bilo – nešto što utiče na način na koji su vaše uši izgrađene, na primjer). Poenta je da normalni gen naslijeđen od drugog roditelja i dalje nosi normalne upute za stvaranje X – tako da će vaš X (npr. uši) uglavnom biti u redu. Ali šta se dešava ako naslijedite isti defektni gen od oba roditelja? Sada nemate uputstva da napravite normalan X – tako da će vaš X sada biti neispravan.

Ovo objašnjava zašto, kada se danas dvoje ljudi vjenčaju, njihova djeca rijetko pokazuju mutacijske defekte. Poenta je u tome da, iako svaki roditelj nosi stotine grešaka i prenosi mnoge dalje,[7] greške koje nosi svaki roditelj obično nisu isti skup grešaka. Budući da muž i žena obično imaju roditelje s prilično različitim genetskim porijeklom, oni će imati značajno različite skupove grešaka. Dakle, svaki defektni gen naslijeđen od jednog roditelja će normalno biti „pokriven“ ili „kompenzovan“ normalnim genom, koji nosi normalne upute, prenijete od drugog roditelja.

Ponekad, u ovom palom svijetu, čak i kada muž i žena nisu u bliskom srodstvu, jednostavno će se dogoditi da se dvije iste greške upare u genima za jednu karakteristiku – tj. ista greška će biti naslijeđena od svakog roditelja, što je tragična, ali relativno rijetka situacija.

Ali brat i sestra imaju iste roditelje, tj. izvori iz kojih dobijaju svoje greške su isti. Dakle, postoji prilično velika šansa da će potomci zajednice brata i sestre naslijediti barem jedan par gena u kojima je prisutna ista greška od svakog roditelja.[8] Zbog toga postoji tako velika šansa da se deformiteti i drugi nedostaci pojave ako se brat i sestra razmnožavaju.

Ljudi koji su u bliskom srodstvu, ali manjem od brata i sestre (kao što su polubraća i polusestre), imaće manje, ali ipak značajne šanse da njihovo potomstvo ima takve deformitete. Što je veza bliža, to je veći rizik. Stoga ima biološkog smisla da postoje zakonske i moralne zabrane čak i polubraće i sestara da stupaju u brak. To je i hrišćanski nazor (1. Korinćanima 6:18; 15:1–2).

 

Objašnjenje

Dakle, kako je ovo relevantno za Kainovu ženu? Jednostavno. Budući da kretanje naprijed u vremenu znači da će populacija imati sve više i više grešaka, vraćanje unatrag znači da je takvih grešaka sve manje. Na kraju, to bi se moglo ekstrapolirati nazad u situaciju u kojoj nije bilo nedostataka. Ovo ima smisla u biblijskom okviru razumijevanja, budući da prvi muškarac i žena, stvoreni u savršenom svijetu prije nego što je pokvaren grijehom, ne bi imali defektne gene. Zapamtite, Bog je svoje prvobitno stvaranje proglasio „veoma dobrim tj. funkcionalnim“ (Postanje 1:31). Nakon Pada (Postanje 3), takve greške u kopiranju sada mogu nastati. Ali trebalo bi vremena – mnogo generacija, koje uključuju stotine godina – da se greške nagomilaju (zbroje) do nivoa na kojem bi za brata bio značajan rizik da oženi sestru.

Drugim riječima, Kain, ili bilo koji od njegove braće, mogao je oženiti svoju sestru (ili nećakinju, ili bilo koju drugu blisku rođaku) bez ikakvih bioloških problema. Iako se poimenice spominju samo Kain, Abel i Set, Biblija jasno kaže (u Postanju 5:4) da su Adam i Eva imali „druge sinove i kćeri“. A već smo vidjeli da je do takvih mješovitih brakova moralo doći, pošto su u početku bile samo dvije osobe.

Zapamtite da se sve ovo odnosi na zakonite, monogamne brakove pred Bogom. Uskoro ćemo pokriti moralna pitanja.

 

Biblijska podrška

Započinjanje ljudske rase sa dvoje ljudi, kako je Bog odlučio da uradi, logično znači da je prvobitno trebalo da postoji mješoviti brak između bliskih rođaka, kako bi se čovječanstvo umnožilo i napunilo zemlju (Postanje 1:28).

Posle Potopa, čovječanstvo je krenulo iznova sa tri para ljudi – od Nojevih sinova, Sima, Hama i Jafeta i njihove tri žene (Noje i njegova žena posle Potopa više nisu imali djece). Dakle, model brakova u srodstvu se nastavio još neko vrijeme. Koliko dugo?

Abram, koji je živio nekoliko stotina godina nakon Potopa (koji je bio nekih 1700 godina nakon Stvaranja), još uvijek je mogao oženiti svoju polusestru Saru – i nema nagovještaja o bilo kakvim biološkim nedostacima u potomstvu. Isak se oženio Rebekom, kćerkom svog rođaka Betuela (Postanje 24:15, 67); a Jakov je oženio svoje rođake Leu i Rahelu. Jasno je da Biblija ne zabranjuje brak bliskih rođaka sve do Mojsijevog vremena.

Pa zašto Bog nije osudio Abrama i njegovu ženu? Zar nisu prekršili zakon protiv polubraće i sestara koji se međusobno uzimaju? Ne uopšte. Taj zakon je proglašen tek stotinama godina nakon što je Abram živio – u vrijeme Mojsija, otprilike 2700 godina nakon stvaranja, Bog je zabranio brak između bliskih rođaka (Levitski zakonik 18:6-18). Čini se da je jedan od razloga bilo zdravlje. Iako Izraelci nisu znali ništa o DNK, Bog je znao, i znao je da će bliski rođaci vjerovatno imati iste mutacije. Budući da se mnoge bolesti javljaju samo kada dijete ima dvije kopije iste mutacije (jednu od majke i jednu od oca), brak između bliskih rođaka bio bi štetan za Izraelce. To je jedan od razloga zašto su i takvi brakovi danas zabranjeni – da bi se spriječile bolesti koje mogu pogoditi djecu ove vrste zajednice. Korisno je zapamtiti da su stvari ispravne ili pogrešne ne na osnovu našeg mišljenja, već na osnovu onoga što Stvoritelj odredi. A kako znamo koji su Njegovi zahtjevi?

Kroz Njegove otkrivene standarde moralnih apsoluta čovječanstvu, kroz Njegovu pisanu Riječ, Bibliju. Međutim, treba zapaziti na čemu je fokus u pogledu seksualne moralnosti u Dekalogu, čija načela su vječna. Sedmi Božji Uput osuđuje preljubu, dok Deseti Uput osuđuje i želju u srcu za preljubom (uporedi sa Matej 5:27-28). Dakle, grijeh pretpotopne generacije i generacija određeno vrijeme posle Potopa nije bio u svrsishodnom rođačkom braku, koji je vjekovima kasnije s razlogom postao nelegalan i označen kao „incest“, već u preljubočinstvu, nasilju i niskim strastima (Postanje 4:19, 23; 6:2-3, 5, 11; 12:18-19).

 

Bog se predomislio?

To ponekad dovodi do toga da se ljudi pitaju da li to čini Boga nedoslednim – zar On ne mijenja svoje standarde? Zamislite pastira koji čuva svoje stado na otvorenoj livadi. Okolo nema divljih životinja, a jedina opasnost za ovce je na jednom kraju livade, gdje se nalaze litice sa kojih bi mogle pasti. Pa pastir pravi ogradu, ali samo oko litice. Ta ograda predstavlja zakon, „Nemoj“. Ostatak livade nije potrebno ograđivati.

Nešto kasnije, vukovi se useljavaju u okrug. Sada postoji nova opasnost za ovce; ako zalutaju izvan vidokruga pastira, rizikuju da budu ubijene i pojedene. Dakle, traži se novi skup pravila, novo „Nemoj“, i pastir sada postavlja ogradu oko cijele livade.

Pastirski standardi se nisu promijenili; njegova ljubav prema stadu je ista kao i uvijek. Ali vremena su se promijenila i potreban je novi zakon kako bi se izrazila ta brižna ljubav.

Na isti način, nakon što je dozvolio mješovite brakove između bliskih rođaka kako bi započelo čovječanstvo od jednog muškarca (i jedne žene koja je takođe potekla od tog jednog muškarca), došlo se do tačke u kojoj je Bog jasno odlučio da uvede novi zakon koji je njima koristio, radi njihove vlastite zaštite. Ovo je moglo biti posebno važno u slučaju djece Izraela (kojima je dat Mojsijev zakon). Bili su genetski „izolovana“ populacija; rečeno im je da izbjegavaju mješovite brakove izvan svoje grupe (osim ako se osoba ne obrati na obožavanje pravog Boga Izraela). Dakle, postojala je povećana vjerovatnoća da će se bliski rođaci vjenčati – zbog čega je zabrana bila neophodna. Izvanjski brakovi bi inače imali tendenciju da „razblaže i odlože“ efekte nagomilanih mutacija. Očuvanje nacije Izraela bilo je od vitalnog značaja, jer od njih je trebao doći obećani Mesija, „sjeme ženino“ (Postanje 3:15).

 

Šta je sa zemljom Nod?

Neki razumljivo spominju činjenicu da nakon što je Kain ubio Abela, postoje pokazatelji mnogih drugih ljudi u blizini. Pozivajući se na Kainovo izgnanstvo, Biblija kaže da je „Gospod je postavio znak za Kaina, da ga niko ne ubije kad ga nađe“ (Postanje 4:15). I kaže da je otišao u „zemlju Nod“ i „sagradio grad“ (Postanje 4:17). Ljudi su često čitali ovaj odlomak da je pronašao ženu među stanovnicima Noda. Međutim, Sveto pismo to zapravo ne kaže, već kaže (nakon što je pomenuo da je otišao da živi u toj zemlji) da je on „poznao“ svoju ženu (u smislu seksualnih odnosa). „Nod“ znači „izbjeglištvo.“ Prema tome, zemlja „Nod“ – Zemlja Izbjeglištva – mogla je biti potpuno prazna prije nego što se Kain tamo preselio – i možda se preselio tamo sa svojom ženom, umjesto da je tamo sreo.

Osim toga, hebrejska riječ עִיר îr prevedena kao „grad“ nema značenje koje bismo mogli pomisliti s našim modernim razumijevanjem koje uključuje mnogo desetina hiljada ljudi. Ova hebrejska riječ odnosila se na urbanu cjelinu opasanu zidinama ili čak nešto tako malo poput zaštićenog logora.

Ali u svakom slučaju, ovo su malo sporne stvari, budući da se može pokazati da je bilo dosta vremena da se na Zemlji stvori značajna populacija prije nego što je Kain ubio Abela – svakako više od sto godina. Kain je bio prvo dijete rođeno Adamu i Evi, i čini se da je začet ubrzo nakon Pada, koji se vjerovatno dogodio ubrzo nakon Stvaranja. (Eva nije zatrudnjela prije Pada, iako su ona i Adam sigurno bili zdrave osobe u savršenom svijetu i kojima je dat nalog da se plode i množe. Ovo nam govori da seks nije „fiziološka potreba“ i da je Adamu i Evi trebalo neko vrijeme da razviju odnos koji će rezultirati seksom i stvaranjem potomstva.)

Čini se da je Set bio zamjena za Abela (Postanje 4:25), a Adam je imao 130 godina kada je Set rođen. Dakle, to znači da je do trenutka kada je Kain ubio Abela i otišao u izgnanstvo prošlo skoro 130 godina. (S obzirom na Kainove godine, čak i u tim danima 900-godišnjeg životnog vijeka, velika je vjerovatnoća da je on već bio oženjen prije svoje migracije u „Nod“.) Ako pretpostavimo da je prva generacija Adamove i Evine djece mogla imaju svoju djecu 40-50 godina nakon Stvaranja (polna zrelost pretpotopne generacije nastupala je kasnije nego danas), bilo bi vremena za još nekolike dodatne generacije, s tim da se broj svaki put eksponencijalno povećava.

Ovo nagomilavanje stanovništva bilo je rezultat mješovitih brakova između Adamove i Evine djece – kao što je ranije spomenuto, Postanje 5:4 nam govori da su imali sinove i kćeri osim onih koji su navedeni u tekstu. Ne znamo koliko su sinova i kćeri imali, ali što ih je više bilo, to bi se broj brže povećavao u kasnijim generacijama. U fusnoti uz Vistonov prevod Djela Josifa Flavija, jevrejskog istoričara, stoji da je „broj Adamove djece, kako kaže stara tradicija, bio trideset tri sina i dvadeset tri kćeri.“[9] Bez obzira na njihov tačan broj, očigledno je da je u tih 130-ak godina mogao postojati znatan broj stanovnika, možda čak i raštrkanih među različitim naseljima.

Neki navode da pošto je Kain strahovao od odmazde (Postanje 4:14) morali su biti drugi ljudi u blizini. I naravno da su bili, kao što je gore objašnjeno. Međutim, zanimljivo je razmisliti ko bi imao ikakvog interesa da se osveti za Abelovu smrt i time ugrozi Kaina, osim ako se radi o Abelovim rođacima. Dakle, činjenica da su svi ljudi u to vrijeme bili relativno blisko povezani s Abelom (i Kainom, i jedni s drugima) može možda dati još više smisla ovom tekstu.

 

Sažetak i zaključak

Biblija bez ikakve sumnje uči da je Bog odlučio započeti čovječanstvo od samo dvoje ljudi. To znači da je u prvih nekoliko generacija brak morao biti između izuzetno blisko povezanih ljudi, uključujući barem jednu zajednicu brat-sestra. Biblija kaže da su Adam i Eva imali i kćeri. Kain je mogao oženiti svoju sestru ili nećakinju.

Biološki problemi uzrokovani ovakvim zajednicama danas potiču od progresivne akumulacije genetskih defekata od pada. Prvobitno savršena populacija ne bi imala takav problem.

Biblija uči da je čak i Abram, koji je živio dugo nakon stvaranja, još uvijek mogao oženiti svoju polusestru Saru, bez ikakvog nagovještaja bioloških problema u potomstvu (Isak). Čineći to nije prekršio Božji zakon. Mojsijev zakon koji zabranjuje mješovite brakove među bliskim rođacima dat je tek vjekovima nakon Abrama.[10] Biblija pominje i pagansku moralnu izopačenost kao jedan od najvećih razloga za njihovo uništenje, što znači da su seksualne odnose sveli na puku pohotu, ne birajući načine kako i s kime da se zadovolje, kao i stanovnici svijeta pred Potop. Dakle, stvarnu moralnu razliku čini to da li je brak izraz Božje volje i plana ili je proizvod požude i drugih niskih pobuda.

 

_______________________

[1] To što potičemo od Adama je razlog zašto nam je ionako potrebno spasenje, jer smo naslijedili njegovu palu prirodu.

[2] Transkript suđenja: Najpoznatije suđenje na svijetu, slučaj Tennessee Evolution, Bryan College (preštampano originalno izdanje), str. 302, 1990.

[3] Rijetki evolucionisti koji se suočavaju s očiglednom poteškoćom da bismo, da smo bili tu jako dugo, nosili nemogući teret mutacija, često predlažu selekciju kako bi riješili problem. Ali većina mutacija je u prosjeku samo malo štetna i stoga ih prirodna selekcija ne može „vidjeti“ kako bi ih eliminisala. Ove mutacije su poput rđe na automobilu; nijedno pojedinačno mjesto neće zaustaviti automobil, ali dovoljno mrlja rđe neizbježno hoće. Takođe, postoji toliko mnogo mutacija da se one neumoljivo gomilaju, generaciju za generacijom. Ovo je sve veći problem za bilo koju populaciju. Genetičar dr Džon Sanford je opisao ovaj problem za evoluciju i njenu dugu dob u Genetic Entropy & the Mystery of the Genome, FMS Publications, US, 2005.

[4] Neki defektni (mutirani) geni su štetni čak i ako osoba ima samo jedan od njih. To je mnogo rjeđe, i veća je vjerovatnoća da će takvi geni biti eliminisani prirodnom selekcijom (osoba umire prije reprodukcije).

[5] Genetski sistem je nevjerovatno složen, a ovo će neizbježno biti pretjerano pojednostavljenje, iako u svojoj suštini neće varati.

[6] Ovo je važan hormon koji kontroliše nivo šećera u krvi.

[7] Imamo oko 25.000 parova gena (koji kodiraju proteine) sa jednim genom (alel) svakog para koji dolazi od svakog roditelja. Dakle, svi mi kopiramo i prenosimo samo polovinu naših genetskih informacija svakom djetetu, iako je to svaki put „drugačija polovina“ (identični blizanci su rezultat prirodnog procesa kloniranja pri prvoj diobi ćelije novog embrija). Sa polovinom od svakog roditelja, dijete tada ima puni komplementar.

[8] Iako postoji samo jedan naprema četiri šansa za bilo koji određeni genski lokus, sa stotinama mogućih mutacija, postoji velika šansa da će barem jedna biti naslijeđena od oba roditelja.

[9] Josephus, Flavius, (translated by William Whiston, A.M.), The Complete Works of Josephus, Kregel Publications, US, p. 27, 1981.

[10] Činjenica da Bog dozvoljava ili zabranjuje određene stvari shodno dobrobiti ljudi i u skladu sa postojećim okolnostima otkrivena je i kroz dozvolu da se može jesti meso čistih životinja posle Potopa.