Svijet u kojem živimo pun je nenormalnosti. Mi sami smo nekompletne, manje ili više poremećene i nenormalne ličnosti, lišeni cjelovitog integriteta. Nije potrebno da precizno znamo šta je to standard „normalnosti“ da bismo to shvatili. Svakovrsni problemi koje sami proizvodimo i koji dolaze iz okruženja prate naše životno iskustvo. Pošto je čovjek razumno biće, on prirodno traži odgovore i rešenja za svoje probleme. Ljudski rod organizuje svoj život na društvenim, ideološkim, ekonomskim i teritorijalnim osnovama, koje, logično, uslovljavaju djelokrug i ponašanje pojedinaca. Ali zbog ozbiljnih hendikepa koje imaju na mentalnom, duhovnom i fizičkom planu koji podrivaju, ograničavaju i ugrožavaju zdravu i svrsishodnu funkcionalnost, ljudi su skloni da manipulišu i da budu izmanipulisani. U takvoj situaciji poslednje što čovjek zaista želi je suočavanje sa istinom i prihvatanje istine. U stvari, čovjek ima „potrebu“ da bude obmanut i živi u obmani. To je specifična vrsta obmane koja se zasniva na mješavini istine i zablude, jer je u tom obliku najprihvatljivija čovjeku koji nastoji da racionalizuje i opravda svoje stanje i postupke, a da istovremeno zadrži kontinuitet u svojoj nenormalnosti i „uživa“ dokle traje. Cijeli svijet je u tome.
Bez posebnog Božjeg otkrivenja čovječanstvu koje nalazimo u Bibliji, sami po sebi bili bismo potpuno nemoćni da ikad izađemo iz ovog začaranog kruga ili da shvatimo istinu koja nije poluistina i koja se može u svojim različitim segmentima koji pokrivaju kompletno ljudsko iskustvo uklopiti u jednu zdravu i logičnu cjelinu. Iako još od ranog djetinjstva „osjećamo“ da nešto ozbiljno nije u redu sa svijetom u kojem živimo i sa nama samima, mi u sebi nemamo kapacitete koji bi nas mogli dovesti do istine ili izvući iz te situacije. Sama naša priroda i ono čemu ona teži u svom poremećenom stanju uvijek nas goni nizvodno ili ima tendenciju kretanja „linijom manjeg otpora“. Ta ista priroda diktira želje, prioritete i ciljeve koji su kratkoročni, sebični i destruktivni. Zbog toga nas Riječ Božja poziva na kontra smjer, da „plivamo uzvodno“. Bog nam baca pojas za spasavanje i upućuje ka drugom cilju, čije ishodište je održivi i vječni život.
„Nemojte voljeti ni svijet, ni ono što je u svijetu… Jer ništa što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju i ponos života – nije od Oca, već je od svijeta. A svijet prolazi i njegova žudnja.“ (1. Jovanova 2:15-17) Drugim riječima, život koji vodimo, ideologija ili religija u koju vjerujemo, uzori koje imamo, ciljevi koje postavljamo, želje koje imamo – u stanju neobraćenosti Bogu – proizvod su nenormalnosti, neodrživi u Božjem poretku života i prolazni. „Prolazni“ jednostavno znači da taj koncept nema budućnost, da je privremen i da gravitira ka smrti.
„Prosvijetljeni“ kontrolori sistema i mase
Odvojen od Boga u svojoj nenormalnosti čovjek pronalazi smisao kroz vlastita dostignuća i pozicije moći. Mora da se dokazuje da bi bio vrednovan u takvom sistemu, da posjeduje, da paradira. I dok ustrojstvo života koje je Bog dizajnirao počiva na međusobnoj službi u ljubavi, prepoznavanju i priznavanju zdravih autoriteta koje čine oni koji najviše služe u svojoj skromnosti i vrlini, u satanističkom sistemu ljudi se podstiču da postanu što neodgovorniji, nesposobniji i zavisniji od sistema kako bi vladajući establišment imao što veće ingerencije i kontrolu nad njima. To je centralizovana struktura vladanja koja nikad nije bila Božja namjera.
Shodno tome, postoji „prosvijetljena elita“ koja vlada svijetom, kontroliše najvažnije resurse i poluge sistema, i potčinjene mase. Oni koji znaju „nešto više“ ili kontrolori znanja. Da li oni zaista raspolažu nekim istinama koje se iz određenih razloga skrivaju od širokih masa? I opet, na osnovu otkrivenja Biblije, odgovor je NE. Oni ne raspolažu istinom. Nemoguće je baviti se manipulacijom a pri tom i sam ne biti obmanut. Bavljenje manipulacijom samo po sebi isključuje stajanje u istini i nikad ne može biti put ka istini. Razlozi za korišćenje obmanjivačkih metoda moraju biti nepošteni i imaju za cilj sticanje privilegovanog statusa putem nemoralnih i nezakonitih šema i radnji. Ali to je način za postizanje „uspjeha“ u uslovima nenormalnosti. Hegel je to izrazio u svojoj dijalektici kao proces od tri koraka: teza, antiteza i sinteza. U strategiji vladanja to bi u praksi značilo da isti centri moći kontrolišu i poziciju i opoziciju, i sve promjenljive, da bi ih u konačnici sintetisali u svoju korist. Ili još jednostavniji primjer, napraviti „istočni“ i „zapadni“ blok, podijeliti čovječanstvo, a u tajnosti kreirati ideologiju, podići, finansirati i održavati obje strane. To je manipulisanje nenormalnih moćnika nenormalnim masama koje po inerciji svoje pale prirode sarađuju u tom procesu. Pogledajmo kako to izražava apostol Pavle: „A zli ljudi i prevaranti će napredovati naviše, varajući i sami budući prevareni.“ (2. Timoteju 3:13)
Riječ je, dakle, o „prosvjetljenju“ u grijehu, ili ako govorimo u domenu postojanja nekih tajni nedostupnih „običnim smrtnicima“, te „tajne“ nijesu i ne mogu biti ništa drugo do okultna znanja i tehnike koje povezuju nemoralne „vladare svijeta“ sa nevidljivim duhovnim svijetom palih anđela i Sotone kao „svevidećeg oka“ na samom vrhu piramide. Naravno da nijesu povezani sa Bogom niti je to moguće, iako se mogu tako (lažno) predstavljati u religijskom domenu. Da bi takav sistem funkcionisao neophodna je hijerarhija sa mnoštvom nivoa u koje je sve teže ulaziti kako se uzdižu prema vrhu, pri čemu viši nivoi kontrolišu niže i doziraju njihovu razinu znanja i opseg poslova. Sve to čak i nije nešto što je potpuno nepoznato široj javnosti, jer su o tome pisali i neki istaknuti masonski autori.
Stoga je nemoguće da postoji neka bitna instanca ili mehanizam u sistemu koji nije, svjesno, polusvjesno ili nesvjesno u službi centara moći, nebitno naravno da li ima funkciju teze ili antiteze. Tako dobijamo odgovor na pitanje koja je crkva „prava“ ili, ako hoćemo šire, koja je religija „prava“ unutar sistema. To je isto kao kad bismo iz pozicije antialkoholičara tražili najbolju kafanu. Ili kao kad bi djevojka koja želi sačuvati svoju čednost tražila posao u „najboljem“ kupleraju.
Zato je vrlo razumljivo što nas Bog u Bibliji poziva da izađemo i odvojimo se, ako hoćemo stati na Njegovu stranu. „Ne budite u istom jarmu s nevjernicima. Jer šta imaju zajedničko pravednost i bezakonje? Ili šta imaju zajedničko svjetlost i tama? Nadalje, u čemu se slažu Hristos i Belijal?[1] Ili šta je zajedničko pobožnom i nepobožnom? I kako se hram Božji slaže s idolima? Jer vi ste hram živog Boga, kao što je Bog rekao: Useliću se u njih, i hodiću među njima, i biću njihov Bog, a oni će biti moj narod. Zato izađite između njih i odvojte se, govori Gospod, i ne dotičite se nečistote i ja ću vas primiti. I biću vam otac, a vi ćete mi biti sinovi i kćeri, govori Gospod Svemoćni.“ (2. Korinćanima 6:14-18; ref. 3. Mojsijeva 26:12; Isaija 52:11; Jeremija 31:1)
Završni božanski poziv čovječanstvu uključuje istu poruku upozorenja na otpali sistem koji ima zajednički imenitelj „Vavilon“: „Pade, pade Vavilon Veliki i postao je prebivalište demonima, stanište svakog nečistog duha i skrovište svih nečistih i mrskih ptica! Jer svi su se narodi opili vinom gnjeva njenog bluda. Kraljevi zemaljski s njom su blud činili, a trgovci zemaljski obogatili su se od silne i besramne raskoši njene.“ (Otkrivenje 18:2,3) Ovo je konstatovanje činjenica iz Božje perspektive. Zatim slijedi poziv: „Izađite iz nje, narode moj, da ne budete saučesnici u njenim grijesima i da vas ne zadese njene nevolje!“ (Otkrivenje 18:4) Sve dok smo unutra, mi smo podržavaoci i saučesnici u njenim kumulativnim grijesima, bez obzira koliko nam je naša „kafana“ draga, što je naše društvo tu, koliko je duga njena tradicija, ili koliko je vješta u simuliranju da se u njoj toče samo cijeđeni sokovi i bezalkoholno vino. To je prvi razlog za izlazak. Drugi razlog proizilazi iz prvog, a to je posledična nevolja odnosna konačna božanska kazna za grijehe. Koliko ljudi ili čak onih koji sebe nazivaju hrišćanima shvata punu ozbiljnost ovog poziva?
Zašto ljudi ostaju u nenormalnom i nemoralnom stanju
- Nenormalno se proglašava normalnim. – Jedan aktuelni primjer je propaganda u p(l)andemiji korona virusa koja nas tjera da prihvatimo tzv. novu normalnost. Proglašavanje nenormalnog normalnim se događa u svim aspektima ljudskih poslova, uključujući naravno religiju. Ali nad takvim izvrtanjem stvari počiva Božje prokletstvo. „Teško onima koji prestup vuku konopcima neistine i grijeh užima kolskim… Teško onima koji za zlo kažu da je dobro, a za dobro kažu da je zlo, koji od tame prave svjetlost, a od svjetlosti tamu, koji od gorkog prave slatko, a od slatkog gorko!“ Teško onima koji su mudri u svojim očima i razumni sami pred sobom!“ (Isaija 5:18,20)
- Varljivost zaklanjanja iza (samo)obmana koje se predstavljaju kao istine. – „Teško onima koji su mudri u svojim očima i razumni sami pred sobom!“ (Isaija 5:21) „Jer takvi ljudi su lažni apostoli, koji varaju druge i pretvaraju se da su Hristovi apostoli. A nije ni čudo, jer se i sam Sotona pretvara da je anđeo svjetlosti.“ (2. Korinćanima 11:13,14) „Jer smo od laži napravili sebi utočište i pod prevarom se sklonismo.“ (Isaija 28:15)
- Simuliranje ispravnosti. – Simulacija je imitacija vršenja određenog procesa na predviđeni, ispravni ili očekivani način. Ovo je posebno karakteristično za religijska i politička tijela. Upravu u tu svrhu uspostavljeni su mnogi obredi i pompezne crkvene manifestacije. Simuliranje je isto što i lažno prikazivanje i nalazi se pod posebnom osudom u Svetom Pismu (Matej 23:14; Ezekijel 13:6-15).
- Poistovjećivanje sa okolinom i strah od gubitka vlastitih pozicija i statusa. – Pritisak sistema na čovjeka počinje praktično od trenutka kad dođe na svijet. Vremenom osoba postaje i sama spremna da nosi nalijepljene etikete, promoviše i fanatično brani „vrijednosti“ kojima je naučena, jer se u masi osjeća sigurnije, moćnije, prihvaćenije i neopterećenije zbog eventualnog kontakta sa istinom.
- Privrženost tradiciji. – Tradicija je konzervans za ljudske ideje i namete koja ih čuva u određenim okvirima. Zašto ljudi vole tradiciju? Glavni razlog je što ne žele da se mijenjaju, a tradicija je vrlo dobar način da se sačuvaju i tabuiziraju mnoge laži koje su proglašene za istinu. Isus je ljudske tradicije proglasio bezvrijednim pred Bogom (Matej 15:1-9).
- Nerazmišljanje svojom glavom i poklanjanje povjerenja lažnim autoritetima. – Ne postoji dovoljno velika glupost koju lažni autoriteti ne mogu da podvale ljudima. Poznati naučnik Tomas Edison rekao je da samo 5% ljudi misli, 10% misli da misli, a da 85% prije bi se ubilo nego da počne da misli.
- Idolatrija. – Nimalo slučajno, najveći broj osuda i opomena u Svetom Pismu odnosi se na idolatriju. Idolatrija predstavlja jedno od najsnažnijih lažnih psiholoških utočišta. Ona je prisutna jednako u ateizmu i teizmu kroz kult ličnosti i vezivanje za žive ili mrtve objekte obožavanja. Idolatrija uništava ispravnu predstavu čovjeka o Bogu. Na duhovnom i psihološkom planu, idolatrija predstavlja odbacivanje Boga i moralnih zahtjeva koje živi Bog postavlja pred čovjeka i mijenja ih mrtvim idolima koji ne zahtijevaju moralnu odgovornost. Na taj način čovjek gubi zdravi razum i postaje fanatik i fanatični branilac svojih idola koji su istovremeno postali predstavništva za obožavanje demona. Idolatrija omogućava svojim praktikantima upražnjavanje svakog grijeha i nemorala pod plaštom simulacije religioznosti.
- Prirodne sklonosti i ciljevi vezani samo za prolazno. – Čovjek se prepušta kolotečini života i miri sa sudbinom (po principu „kud svi Turci, tu i mali Mujo“), vežući svoje ambicije i ciljeve za zemaljsko i prolazno. Ovo odgovara prirodnim sklonostima čovjeka, te mu se utoliko lakše poistovjetiti sa takvim životnim kursom. Kolika se opasnost nalazi u ovome, najbolje svjedoče sledeće Hristove riječi: „Ako neko dođe k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i život svoj, ne može biti moj učenik.“ (Luka 14:26) „Mrzeti“ je jači ekvivalent za „manje voljeti“ (Matej 10,37). Svrha ovakvog načina izražavanja je ukazivanje na prirodne sklonosti kao potencijalno najveće prepreke u dolasku i odanosti Bogu i Hristu, što se poistovjećuje sa odvajanjem od izvora života i spasenja. Ova načela su takođe izražena u Zakonu (5. Mojsijeva 13:6-11; 21:18-21; 33:8,9).
- Neprihvatanje vlastite odgovornosti i sklonost ka jeresima, fanatizmu i iracionalnim teorijama. – Jeresi i fanatizam nastaju kao izraz sebičnih i skrivenih motiva čovjeka da se postavi nasuprot od Boga otkrivenoj istini ili da je izvrne, nebitno u kojem procentu, kako bi pravdao svoje vlastite kompromise sa grijehom i zlom. U panici i strahu da zaštiti sebe zbog suočavanja sa realnošću koja nije poželjna ljudskom nepreporođenom srcu, čovjek pribjegava „prilagođavanju istine“ kako bi mu ona postala prijemčiva. U tom procesu formiraju se jeresi ili se ulazi u neki oblik fanatizma kroz gubljenje zdravog razuma. Ukoliko se naša ideološka i teološka stajališta ne grade na zdravoj nauci i poštovanju pravila tumačenja Svetog Pisma, pod stalnim nadzorom razuma i nadasve strogog poštenja i objektivnosti, problemi su neminovni. Vjerski fanatizam se manifestuje kroz razna čudna i nebulozna učenja i vjerovanja, u suprotnosti sa zdravom logikom, cjelovitom naukom, teološkim ili ideološkim dokazivanjem, tumačenjem i zaključcima. Ne postoje granice glupostima koje su takvi spremni da prime i pronose.
- Ljudski bezobrazluk, tvrdoglavost i nespremnost da se priznaju greške i zablude. – Ovo je jedna od najvećih barijera kako na individualnom tako i na institucionalnom nivou. Branjenje sopstvenih zabluda po svaku cijenu posebno je karakteristično za crkve i totalitarne religije i ideologije.
- Prepuštanje osjećanjima. – Kroz različite pseudo nauke, kao što je savremena psihologija, preko pogrešnog sistema obrazovanja i medijske kontrole, ljudi se uče da se povode za svojim osjećanjima i sklonostima pale prirode. U vjerskim krugovima, to je najviše zloupotrijebljeno u harizmatskom pokretu. Bolesna sentimentalnost, vjerski zanos i ushićenje djeluju kao snažni pokretači za psihičko zadovoljenje po cijenu gubljenja zdravog razuma i zdravih kriterijuma za razlikovanje istine i zablude. Ovo duhovno drogiranje širom otvara vrata za djelovanje palih anđela.
- Lišenost istinske duhovnosti i saradnje sa Bogom. – Zajednički negativni imenitelj za kompletni sistem ustrojstva života na zemlji je odvojenost od Boga ispod ogromne mreže pseudo ideologija i pseudo religija koje prekrivaju svijet. Sve je „dobro“ i prihvatljivo osim čiste i nepomiješane istine kakva je otkrivena u Svetom Pismu. (Zanimljivo je da je tradicionalna crkva već u 5. vijeku shvatila da mora skloniti Bibliju izvan domašaja naroda kako bi mogla držati duhovni monopol.) „Mi znamo da smo od Boga, a cio svijet je u vlasti Zloga,“ pisao je ostarjeli apostol Jovan (1. Jovanova 5:19). Ovo nije nikakva pretenciozna ili elitistička izjava, već realnost, tadašnja i sadašnja.
Izlaz iz nenormalnosti
Samo istina ima moć da oslobodi (Jovan 8:32), ali takva moć se nikad ne može naći u poluistinama ili bilo kojoj zabludi. Stanje nenormalnosti gubi svoju silu i propada samo kad se tama razagna svjetlošću istine i uspostavi saradnja sa Bogom koji kroz Plan spasenja radi na našem oslobođenju. Ali to se prvo mora dogoditi na unutrašnjem duhovnom planu svakog pojedinca, što je Isus poistovjetio sa Božjim kraljevstvom koje se tako začinje i formira u nama, da bi na kraju procesa uslijedilo konačno oslobođenje prilikom Njegovog drugog dolaska.
Pavle Simović
______________________
[1] Na hebrejskom „Blijal“ znači „bezvrijedan“, a odnosi se na Sotonu (vidi 2. Samuelova 20:1). Fraza „Blijalovi sinovi“ u značenju „bezvrijedni ili pokvareni ljudi“ pominje se još u 5. Mojsijevoj 13:13 (za idolopoklonike), 5. Mojsijevoj 15:9 (za one koji zapostavljaju siromašne), 1. Kraljevima 21:10 (za podlace i nitkove), 1. Samuelovoj 1:16) (za pijanice), 1. Samuelovoj 2:12 (za nemoralne ljude), te 2. Samuelovoj 20:1 i Izrekama 19:28 (za pobunjenike protiv građanskih vlasti).
