Različite interakcije između Isusa i fariseja dokazuju njihovo licemjerje. Na površini, njihova namjera je da se pridržavaju zakona koje je dao Bog, da zaštite istinu i da vode narod Izraela. U stvarnosti, međutim, oni su zabrinuti samo za vlastitu moć i prestiž. Isus nastavlja raspravu, započetu za vrijeme Praznika sjenica. Ranije su pokušali da ga uhapse, ali ti ljudi su bili, djelimično, sputani Isusovim komentarima o odlasku na mjesto gdje ga drugi nisu mogli slijediti (Jovan 7:33-36). U Jovanu 8:21, Isus daje vrlo sličnu primjedbu govoreći farisejima da će ići negdje gdje oni ne mogu.
Kao i kod njegovih prethodnih komentara, ovo je moglo navesti vjerske vođe da se nadaju da je Isus namjeravao napustiti Jerusalim. Čini se da je to takođe protumačeno kao referenca na samoubistvo (Jovan 8:22). Nije bilo sasvim neuobičajeno da filozofi i duhovni gurui počine samoubistvo, a to bi bilo sasvim prihvatljivo farisejima.
Međutim, u ovom slučaju, Isus izričito osuđuje fariseje i njihov nedostatak vjere. Prije ili kasnije, njihovo vrijeme da prihvate Hrista bi završilo, i iako bi ga mogli tražiti, bili bi prokleti za svoje grijehe. Kasnije će Isus ponovo naglasiti ovu tačku, govoreći onima koji ga odbacuju da su predodređeni da umru zbog svoje duhovne tvrdoglavosti (Jovan 8:24).
S druge strane, Isusovi kritičari počinju sumnjati da Isus misli na nešto drastičnije od putovanja na velike udaljenosti. Filozofi i spiritualisti tog doba ponekad su izvršili samoubistvo. Ako bi Isus to učinio, to bi – opet – riješilo jedini problem za koji su ovi protivnici zaista bili zainteresovani.
Isus je nedavno sebe nazvao „svjetlom svijeta“, što ukazuje na nosioca duhovne istine. Isus je takođe tvrdio da ga je poslao Bog Otac (Jovan 8:16), o čemu svjedoče čuda. Iz tog razloga, Isus tvrdi da može govoriti o stvarima koje drugi na zemlji nikada nisu vidjeli. U 23. stihu on daje sličnu primjedbu. Ljudi koji ga napadaju dio su „svijeta“, koji u Svetom pismu ima dvostruko značenje. „Svijet“ se može odnositi na ljudski, pali, sistem i grešni način razmišljanja. To takođe može značiti ovo fizičko područje. Oba opisa odnose se na ljude o kojima Isus raspravlja, ali prvenstveno, on misli na njihovu neobraćenost i nesposobnost za ispravno duhovno rasuđivanje. Stoga su oni „odozdo“ sa umnim sklopom ovoga svijeta. Isus ima svoj dom na nebu i nije vezan grijesima i greškama svojih klevetnika (Jevrejima 4:15).
„Zato sam vam rekao da ćete umrijeti u svojim grijesima. Jer ako ne vjerujete da Ja jesam, umrijećete u svojim grijesima.“ (Jovan 8:24)
Još jednom, Isus tvrdi da je jedina opcija za spasenje. Ranije, kada je tvrdio da je „svjetlo svijeta“ (Jovan 8:12), iznio je istu sugestiju. Zatim, dok je raspravljao s farisejima, Isus je direktno rekao da će oni koji ga odbace „umrijeti u svojim grijesima“ (Jovan 8:21). Budući da je Isus poslat od Boga oca (Jovan 8:16), da dolazi s neba (Jovan 8:23) i vrši volju Božju (Jovan 7:28-29), oni koji ga odbacuju ne mogu biti spašeni (Jovan 3:36). Okrenuti leđa Hristu znači okrenuti leđa samom Bogu (Jovan 6:29).
Ovo je kontekst Isusovih nedavnih komentara o odlasku tamo gdje ga ne mogu slijediti. Prvo i najvažnije, to znači povratak na nebo nakon njegovog raspeća i uskrsenja (Jovan 20:17). Međutim, to takođe odražava činjenicu da ovim ljudima ponestaje vremena da prihvate svog Spasitelja. U jednom trenutku, oni će shvatiti da treba da traže Hrista, ali biće prekasno (Luka 16:19-31).
Zanimljivo je da Isus još jednom ovdje koristi izraz „Ja jesam“. U Jevanđelju po Jovanu postoji sedam istaknutih trenutaka u kojima Isus sebe opisuje koristeći ovaj specifičan izraz. Isus naglašava da on jeste ono što tvrdi da jeste – Mesija, kao što će biti jasno u nastavku.
Tada su ga upitali: „Ko si ti?“ A Isus im je odgovorio: „Upravo ono što sam vam govorio od početka. Imam mnogo toga da kažem o vama i da sudim. A onaj koji me je poslao je istinit, i ono što sam čuo od njega, to govorim u svijetu.“ (Jovan 8:25-26)
Grčki izraz koji se koristi u ovom stihu nije sasvim jasan. Fariseji ovo možda postavljaju kao iskreno pitanje. Možda su to rekli kao retorički napad: „Šta ti uopšte misliš ko si?“ U svakom slučaju, Isusov odgovor je dosledan – on ih podsjeća da je upravo ono što je govorio i kako se predstavljao od početka svoje službe. On je u više navrata jasno potvrdio svoje poslanje od Boga. Pa ipak, zbog tvrdoglavosti i neposlušnosti (Jovan 8:43), fariseji tvrde da ne znaju ko je Isus.
Važno je napomenuti da u ovom trenutku Isus ne nudi dodatne dokaze ili argumente. Ovo je koristan princip koji moderni hrišćani trebaju imati na umu: u nekom trenutku, oni koji traže još više dokaza nisu iskreni. Oni koji odbijaju da prihvate ono što im je dato neće imati koristi od toga da im se da još više (Matej 7:6). Kao što će Isus naglasiti, ima još mnogo toga što bi se moglo reći, ali okorjela srca poput njihovog učinila bi takve napore gubljenjem vremena.
Treba takođe zapaziti da se Isus opet poziva na svoje poslanje od Boga i ističe da govori ono što je „čuo“ od Boga koji je istinit. Prema tome, govori istinu, koja nije proizvod njegovih vlastitih preferencija ili traženja sopstvene slave. Isus je bio pun Duha svetoga, nadahnut od Boga i vođen po Očevoj volji u svojoj misiji na zemlji.
Ljudi koji raspravljaju s Isusom ne tumače njegove riječi sa razumijevanjem da je on Obećani. Svjesnost ovoga pojašnjava i njihov otpor, kao i neka pitanja i izazove koje postavljaju. Kada Isus govori o svom „Ocu“, njihovi umovi odmah skaču na zemaljskog, biološkog oca. Za njih je zbunjujuće čuti Isusa kako govori o Bogu, a zatim koristiti izraz „otac“ u ovoj raspravi.
Međutim, jednostavan nesporazum nije osnovni uzrok njihovog neslaganja. Ovo nije nenamjerno neznanje – ovo je namjerno, tvrdoglavo odbijanje da se vidi istina. Kao što je Isus ranije rekao, samo oni koji žele da vrše Božju volju mogu zaista razumjeti Njegove riječi (Jovan 7:17). To jednostavno znači da su nečije namjere moćnije od nečijih dokaza. Fariseji ne žele poznavati Isusa i zato ne mogu razumjeti njegovu poruku.
Zato je Isus rekao: „Kad jednom podignete Sina čovječjeg, tada ćete znati da sam ja ono što kažem da jesam i da ništa ne činim sam od sebe, nego govorim onako kako me je Otac moj naučio. Onaj koji me je poslao sa mnom je. Nije me ostavio samog, jer ja uvijek činim ono što je njemu ugodno.“ (Jovan 828-29)
Ova jedna izjava pakuje brojne ključne ideje u samo nekoliko riječi. Ovdje Isus predviđa svoju vlastitu smrt, tvrdi da je ispunjenje proročanstva, izjednačava sebe sa Mesijom, i ispovijeda da su njegove riječi i djela riječi i djela od samog Boga.
U Isusovo vrijeme, razapinjanje se smatralo tako podlim, tako brutalnim i tako sramotnim da su ljudi rijetko govorili o tome direktno. Umjesto toga, koristili bi razne metafore, kao što je „podizanje“. Ovo je posebno uobičajena referenca za Isusa, koji često govori o tome kako Mesija – sam Isus – mora biti „podignut“ da bi izvršio svoju misiju (Jovan 3:14; 12:32).
Kada Isus koristi frazu „Sin čovječji“, njegova publika tačno zna da je to jedna od referenci na Mesiju. Mnogi od njih takođe znaju da je Isus volio koristiti ovaj izraz u odnosu na sebe (Matej 8:20; Marko 8:21; Luka 12:10; Jovan 3:13-14).
Isus takođe daje još jedan komentar povezujući svoje riječi i njegova učenja sa riječima Boga Oca. Isus tvrdi da je Bog Otac sa njim, da ga Otac vodi i podržava. Otac ga nije ostavio. Ovo je direktno povezano s Isusovim stalnim podsjetnicima da je njegova misija vršiti volju Božju (Jovan 6:38) i činiti to u kontinuitetu. Isusova stalna pokornost Božjoj volji je najveća garancija ispravnosti njegove misije. To čini da su oni koji ga odbacuju još pravednije osuđeni; odbaciti Isusa Hrista znači odbaciti samoga Boga (Jovan 3:36).
Dok je on to govorio, mnogi su povjerovali u njega. (Jovan 8:30)
Ova kratka konstatacija predstavlja problem za Isusove zemaljske kritičare – u ovom slučaju, fariseje. U isto vrijeme, to ne predstavlja posebno dobre vijesti za Isusa ili njegove druge sledbenike.
Uprkos svojim tvrdnjama da traže istinu i slijede Božji zakon, lokalne vjerske vođe su uglavnom zabrinute za vlastitu moć i ugled. Isusove nečuvene tvrdnje nisu samo izazvale nemir, već su i navele ljude da ispituju svoje vođe. Neki sumnjaju da su fariseji povjerovali u Hrista. Ako nisu, mogli bi pretpostaviti, onda su ovi ljudi preslabi da zaustave bogohulnika. Ovdje Isusove riječi nastavljaju uvjeravati članove gomile da je ono što on kaže istina. Ovo dodaje ulje vatrenom gnjevu fariseja protiv Isusa.
Pa ipak, vjerovanje koje mnogi od ovih ljudi ispovijedaju nije spasonosna vjera. Možda je to slaganje, u nekom smislu. Ali obilježje spasonosne vere je nastaviti u istini (Jovan 8:12; 1. Jovanova 5:1-3). Mnogi, ako ne i većina, ljudi koji slušaju Isusa u ovom konkretnom trenutku neće održati svoju podršku za njega u narednim danima. Baš kao što su neki izrazili plitku vrstu „vjerovanja“ nakon što je Isus nahranio hiljade (Jovan 6:22-25), ali su se odvratili onda kada im se nije dopalo njegovo učenje (Jovan 6:66), ljudi kojima Isus sada govori uglavnom će mu okrenuti leđa dok se nastavlja suprotstavljati farisejskim stavovima prema Bogu.
Isus je Judejcima, koji su mu vjerovali, rekao: „Ako ostanete u mojoj riječi, zaista ste moji učenici, i upoznaćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Jovan 8:31-32)
Biblija razlikuje one koji vjeruju u površnom i privremenom smislu od onih koji izražavaju legitimnu vjeru u Hrista. Ovaj stih objašnjava jedan od načina da se spozna razlika: oni koji se istinski pokoravaju Hristu „ostaju u [njegovoj] riječi“ (Jovan 8:12; 5:38; 1. Jovanova 2:14). Neka od Isusovih ranijih učenja navela su neke koji su tvrdili da vjeruju u njega da odu. Mnogi od mnoštva koji smatraju da su Isusove riječi uvjerljive u ovom trenutku, kasnije će ga odbaciti.
Terminologiju koja se ovdje koristi treba razumjeti. „Jevreji“ ili preciznije „Judejci“, kako se koristi u Jevanđelju po Jovanu, obično se odnosi na vjerske vođe Jerusalima i njihove sledbenike. To bi uključivalo hramske pisare, fariseje i lokalno stanovništvo koji su se složili s njihovim pristupom. Razgovor koji Isus sada vodi i dalje je uglavnom usmjeren na fariseje, ali zapravo uključuje svu neprijateljsku gomilu koja se sada okupila.
Najprivlačniji aspekt grijeha je obećanje slobode. Čak i od prvog iskušenja, u Edenskom vrtu, čovjek je pretpostavio da je „nezavisnost“ od Boga i Njegovog Zakona način da sam kontroliše svoju sudbinu i postane „bog“. To je osnovna premisa satanizma, ideologije koju je razvio Lucifer kroz svoju pobunu protiv Boga na Nebu. Satanizam donosi spoznaju zla, a zlo će neminovno ugroziti našu slobodu. Zlo je aktivni razarajući samodestruktivni princip koji ima silu da ugrozi cijeli sistem i vuče ga u propast. Na personalnom nivou, pristanak na zlo oštećuje najprije duhovni aspekt ličnosti, izazivajući time poremećaj i svih drugih aspekata odnosno pokretanje mehanizama (samo)destrukcije. Prosto ne postoji opcija da ustanemo protiv sistema, koji počiva na ljubavi istini, pravdi i dobroti, kakav je Bog dizajnirao i stvorio, a da ne pokrenemo promjenu sopstvene ličnosti na zlo i napadnemo sve njegove vrijednosti, te se napokon distanciramo i od samog Tvorca. To je istovremeno način na koji slobodno moralno biće odbacuje svoju slobodu. Dakle, sloboda se gubi kad ne ispunjavamo svrhu života (zbog toga pojam „grijeh“ ima za jedno od značenja „promašaj cilja“). Jer zlo nema sposobnost da donese slobodu ili kvalitativno veću slobodu na božanskom nivou, kakvu je Sotona ponudio Adamu i Evi. Otvaranje opcije da možemo imati ličnu iskustvenu spoznaju dobra i zla (koncept satanizma) i uživati veću slobodu je utopija. U stvari, tačno je suprotno. Ništa ne porobljava kao grijeh – on kvari naše razmišljanje, kontroliše naše postupke i uništava naš mir. Najgore od svega, to nas odvaja od Boga (Isaija 59:2; Efescima 2:12) i vodi nas u sigurnu smrt (Rimljanima 6:23). Isus, s druge strane, predstavlja istinu od Boga. Ovo je tema kojoj će se Hrist često vraćati u svom učenju (Jovan 14:6; 8:12). Nijedna druga tvrdnja nije istinita, i ništa osim istine ne može nas zaista osloboditi.
Utješne laži nikada nisu toliko korisne kao ljubav prema istini. Čak i kada istina nije ono što želimo da čujemo, ne možemo očekivati da donosimo dobre odluke ili ispravne izbore kada radimo pod kontrolom laži. Kao što je Hrist rekao ranije u ovom dijalogu, on je „svjetlost svijeta“ koja omogućava da se shvati istina. Prava sloboda se nalazi u oproštenju grijeha i služenju Bogu, a to se može naći samo kada prihvatimo Isusa.
Kako to „istina oslobađa“? Biblija definiše istinu na tri načina:
i) Riječ Božja je istina (Jovan 17:17);
ii) Zakon Božji je istina (Psalam 119:142);
iii) Isus je istina (Jovan 14:6).
Ukoliko se ignoriše bilo koja od ovih ključnih premisa istine, tada to prestaje biti istina (vidi Isaija 8:20; Otkrivenje 14:12).
Zbog palog stanja i življenja u otuđenju od Boga, ovdje za nas na zemlji, neophodna je spoznaja istine da bismo bili slobodni. Bez spoznaje istine, naš put ka slobodi ostaje zatvoren, a mi zarobljenici različitih zabluda, pseudo prioriteta, pseudo ideala i raznih drugih „pseudo“.
„A vi ne želite da dođete k meni da biste imali život.“ (Jovan 5:40)
Jedini put do slobode vodi kroz Vrata. „Ja sam vrata. Ko uđe kroz mene, biće spasen.“ (Jovan 10:9). Hrist je jedino moguće sredstvo ponovnog povezivanja sa Bogom.
Samo sistem, poredak života koji je Tvorac uspostavio, garantuje održivost slobode. Zbog toga se u Bibliji Božji Zakon naziva zakonom slobode (Jakov 2:12). Moralni Zakon je definicija života i međusobnih odnosa u ravni Bog – stvorena bića i nadređen je prirodnim zakonima. Alternativa tome može biti samo bezakonje, spoznaja zla, koja po automatizmu uvodi ropstvo umjesto slobode. Ropstvu grijehu, zlu ili bezakonju podložni su jednako prevaranti i prevareni (2. Timoteju 3:13). Ropstvo grijehu znači ropstvo smrti. „Svako ko čini grijeh, rob je grijeha.“ (Jovan 8:34) „Plata za grijeh je smrt.“ (Rimljanima 6:26)
Spoznajom istine kakva je data u Božjoj Riječi, spoznajom Plana spasenja, mi se oslobađamo ropstva zabludi. Ali puna sloboda se ne može postići bez oslobođenja od ropstva grijehu. Biblija uči da kad upoznamo istinu o kojoj je Isus govorio, mi tada bivamo začeti Duhom Božjim u novi život. Mi zapravo prelazimo iz smrti u život (vidi Jovan 5:24)! Sloboda nužno mora biti povezana sa životom koji je Božji život i vječni život. Bez povezanosti sa Izvorom života, osuđeni smo na smrt. Tu slobodu sada možemo primiti ispravnom vjerom, čija odlika je istrajnost. Pravilno shvatanje između čega zapravo biramo doprinijeće da se lakše i brže uskladimo sa kanalima blagoslova koje Bog obezbjeđuje i istovremeno živimo odnos sa Bogom i bližnjima. Međutim, Sveto pismo daje jasna obećanja o konačnom oslobođenju Božjeg naroda (Rimljanima 8:19-23; 1. Korinćanima 15:50-53).
Glavni razlog zašto su Jevreji većinski odbacili Hrista je što nije ispunio njihova očekivanja o mesiji oslobodiocu od okupatora i dominaciji Izraela. Međutim, „okupator“ prethodnik svih okupacija kojega se nikako nijesu htjeli odreći bio je grijeh. A Hrist je radio upravo na takvom oslobođenju. Da bi uopšte ušli u proces stvarnog oslobođenja, prvi koraci se tiču spoznaje istine.
A oni su mu rekli: „Mi smo Abramovo potomstvo i nikada nismo nikome robovali. Kako ti kažeš: ‘Postaćete slobodni?’“ (Jovan 8:33)
Odgovor neprijateljske gomile nije samo bizaran, već pokazuje nedostatak uvida.
„Sloboda“ o kojoj je Isus govorio je duhovna: oni koji odbacuju Hrista i dalje su robovali grijehu. To rezultira i prokletstvom odvajanja od Boga i zemaljskim posledicama (Rimljanima 1:26-27). Ljudi koji se osvrću na svoju slobodu, čini se da misle da ako nisu stvarni robovi, u društvenom smislu, nemaju potrebu da budu oslobođeni. Na taj način, njihova reakcija dokazuje da ne razumiju Isusovu poentu.
Apsurdna strana ovog argumenta je da ignoriše i istoriju Izraela i trenutnu situaciju! U prošlosti, Izrael je često bio potčinjen drugim nacijama – cijela knjiga Sudija opisuje cikluse grijeha, ugnjetavanja i spašavanja nacije. U jednom trenutku, velika većina jevrejskog naroda je odvedena u zarobljeništvo (Danilo 1:1; Estera 2:5-6). I, najočiglednije, narod Izraela je bio porobljen od strane egipatskog naroda prije događaja iz knjige Izlaska. U trenutku kada su te riječi izgovorene, Izrael je bio pod apsolutnom kontrolom Rimskog carstva. Zapanjujuće je da su mogli tvrditi da „nikada nikome nisu robovali“. A opet, takva je i njihova nesposobnost da prepoznaju svoje ropstvo grijehu.
Isus im je odgovorio: „Zaista, zaista, kažem vam, svako ko čini grijeh, rob je grijeha. A rob ne ostaje u kući uvijek, ali sin ostaje uvijek. Dakle, ako vas Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni.“ (Jovan 8:34-36)
Isus naglašava važnost ove izjave dvostrukim ponavljanjem riječi „amin, amin“.
Važno je shvatiti šta Hrist ovdje govori, a šta ne govori. Ranije je Isus tvrdio da je nosilac prave duhovne istine i da će oni koji su ga prihvatili biti oslobođeni ropstva grijeha (Jovan 7:37-38; 8:12). Bez sumnje, Isus ističe da je grijeh znak slijeđenja tame, umjesto svjetlosti (1. Jovanova 1:5-10). Grijeh, po definiciji, znači biranje zemaljskih, svjetskih stvari u odnosu na nebeske.
Ono što Isus ne kaže je da sav grijeh, u svakom trenutku, treba tumačiti da znači da grešnik nema nikakve veze s Hristom. Grčki jezik ove fraze čini ovu nijansu mnogo lakšom za razumijevanje od bilo kojeg prevoda. Tačan izraz koji se koristi je pas ho poiōn ho hamartia doulos ho hamartia. Doslovno, ovo znači „svako ko nastavi da praktikuje grijeh je rob grijeha.“ Drugim riječima, Isus sada govori o uobičajenom, trajnom grijehu. Oni koji su slobodni u Hristu mogu se spotaknuti u tamu, ali ne „hodaju“ stalno u njoj (Jovan 8:12).
Isus zatim povlači razliku između kućnog sluge i stvarnog sina kuće.
Robovi – od grčkog izraza dula – što znači „sluga“ – bili su ekvivalent zaposlenima u antičkom svijetu. Živjeli su u gospodarevoj kući, i imali su određenu vrstu odnosa sa gospodarom. Međutim, oni zapravo nisu bili dio gospodareve porodice. Na kraju bi ti robovi otišli ili bi bili otpušteni. Samo su stvarna djeca gospodara imala trajno pravo da žive u domu. Klasičan primjer ovoga nalazimo u Postanju 21, gdje je Ismailo, Abramov sin preko sluškinje Hagare, otpušten iz kuće; njegov sin Isak, preko njegove žene, ostaje. Ovo se, prema Isusu, odnosi na naš duhovni odnos prema Bogu.
Konkretno, Isus upućuje na raniju tvrdnju gomile da su Abramova djeca. Kao što će Isus uskoro istaći, njegovi kritičari su možda „u kući“ Abramovoj, ali oni zapravo nisu „djeca“ Abramova, budući da duhovno nisu dio Božje porodice. Prije ili kasnije, kao i sa svakim drugim „robom“, naći će se izbačeni.
Jovan 8:36 jedna je od najnadahnutijih fraza u cijelom Svetom pismu. Dok nas grijeh porobljava, prava sloboda nalazi se samo u Hristu. Grijeh vara obećavajući slobodu, a sve što radi je da nas kontroliše i kvari. Oni koji nemaju vjeru u Hrista vezani su grijehom (Rimljanima 6:18) i podložni su ne samo ropstvu, već i duhovnoj smrti (Jovan 3:36). Oni koji pronađu Hrista, biće zaista slobodni.
Kontekst ovog komentara je rasprava o Abramu i konceptu duhovnog „oca“. Vjerske vođe Jerusalima i njihovi sledbenici se u ovom dijelu jevanđelja po Jovanu nazivaju „Judejcima“. Kada je Isus tvrdio da vrši volju svog „oca“, ovi kritičari su odgovorili polaganjem prava na svoje porijeklo preko Abrama. Njihova zabuna leži u pretpostavci da su, kao Abramovi potomci, po automatizmu dio „kuće“ Božje. Hristov odgovor je da biološko očinstvo nije toliko važno koliko duhovno očinstvo. Isus je upravo upotrijebio primjer kućnog sluge, koji nije stalni dio porodice, za razliku od sina, kojem je uvijek zagarantovan pristup svom ocu (Jovan 4:15-16). Ovo je bila analogija s razlikom između onih koji samo znaju „o“ Bogu – uključujući duhovno tvrdoglave fariseje – za razliku od onih koji istinski poznaju Boga jer poznaju Hrista (Jovan 8:31-35).
Hrist je pravi, obećani Abramov „sin“ (Galatima 3:16). Dakle, „prava“ djeca Abramova su oni koji su poslušni Bogu, prihvatajući Hrista (Galatima 3:26). Ovo je podtekst iza ostatka Isusovog dijaloga s gomilom.
„Znam da ste Abramovo potomstvo, ali vi želite da me ubijete, jer moja riječ ne nalazi odjeka među vama. Ja govorim ono što sam vidio kod svog Oca, a vi činite ono što ste čuli od svog oca.“ (Jovan 8:37-38)
Isus je svjestan da su vjerske vođe Jerusalima i njihovi sledbenici – koji se ovdje u jevanđelju po Jovanu nazivaju „Judejci“ – potomci Abrama. Međutim, oni zapravo nisu dio Božje porodice, jer ne prihvataju Božju poruku. Ta poruka uključuje Hrista (Jovan 6:29). Pošto odbacuju Isusa, odbacuju i Boga i ne mogu tvrditi da imaju Njegovu istinu, ili Njegovo svjetlo, u sebi. Isusov izazov njihovoj duhovnoj aroganciji naveo ih je, ne samo da ga odbace, već i da ga pokušaju ubiti (Jovan 5:18).
Ovo navodi Isusa da nastavi analogiju o „očinstvu“, dajući brutalno osuđujuću primjedbu. Isus će sugerisati da ljudi koji mu se protive slijede primjer svog duhovnog oca koji nije ni Bog ni Abram.
Oni su mu rekli: „Naš je otac Abram.“ Tada im je Isus rekao: „Da ste Abramova djeca, činili biste Abramova djela. A sada želite da ubijete mene, čovjeka koji vam je rekao istinu koju sam čuo od Boga. Abram nije tako postupao. Vi činite djela svog oca.“ (Jovan 8:39-41a)
Glavna tačka ponosa izraelskog naroda bilo je njihovo porijeklo od Abrama. Kao čovjek kojem je Bog dao obećanje, Abram predstavlja uporište za jevrejsko razumijevanje da su oni Božji izabrani narod.
Međutim, kao što je Isus istakao, biti dio Božje porodice vođeno je vjerom i duhom, a ne genealogijom. „Prava“ Abramova djeca su oni koji su poslušni Bogu, što uključuje slijeđenje Njegovog Sina, Isusa Hrista. Kao što je Abram slijedio Boga, tako će i njegova duhovna djeca.
Dok Isus dolazi Božjom voljom i čini ono što njegov Otac želi da učini, ljudi koji traže da ga ubiju djeluju po primjeru svog oca. Pošto je Abram poslušao Boga, a ovi licemjeri ne, oni ne mogu tvrditi da je Abram njihov duhovni otac. Umjesto toga, njihovi postupci sugerišu da slijede drugačiji primjer i drugog duhovnog oca. Posebno, oni nastoje da ubiju Onoga koji se ne slaže s njima. Ovo je dio tačke prema kojoj Isus gradi: da ni Abram ni Bog nisu „otac“ ovih ljudi. Umjesto toga, njihov izvor je neko povezan s ubistvima i lažima. Kada Isus u potpunosti otkrije ovu kritiku, to će rezultirati bijesom (Jovan 8:59).
A oni su mu rekli: „Mi se nismo rodili iz bluda, mi imamo jednog Oca. Boga.“ Tada im je Isus rekao: „Kad bi Bog bio vaš Otac, voljeli biste mene, jer sam ja od Boga izašao i dolazim. Jer nisam došao sam od sebe, nego me je on poslao. Zašto ne razumijete ono što govorim? Zato što niste u stanju da slušate moju riječ. Vaš je otac Đavo i želite da postupate po željama svog oca. On je bio ubica ljudi od početka i nije ostao postojan u istini, jer u njemu nema istine. Kad govori laž, svoje govori, jer je lažov i otac laži. A ja istinu govorim, i zato mi ne vjerujete.“ (Jovan 8:41b-45)
Ovdje razgovor dobija gadan zaokret. Prije toga, napadi gomile na Isusa bili su donekle formalni. Oni su osporavali njegove tvrdnje, osuđivali njegove riječi, pa čak i pokušali da ga uhapse ili ubiju (Jovan 5:18; 7:32). U ovom trenutku, međutim, pribjegavaju otvorenim ličnim uvredama. Izjava „nismo rođeni iz bluda“ direktna je uvreda za Isusa, čije je rođenje bilo predmetom nekih kontroverzi (Luka 1:30-38). Ukratko, kritičari kaljaju Isusovu reputaciju nazivajući ga vanbračnim djetetom.
Isusov odgovor pokazuje da on nije pasivni, mekani lik kakav se često zamišlja. Umjesto toga, on snažno ponavlja svoju tvrdnju da ga ovi ljudi odbacuju zato što odbacuju Boga – oni su duhovna djeca Sotone! Isus ponovo ističe da dolazi od Boga, noseći Njegovo direktno poslanje i poruku. Da Judejci zaista imaju ispravan odnos sa Bogom, oni bi voljeli Isusa i njegove riječi.
Oni koji ne mogu razumjeti Božju volju, ili Božju poruku, su oni koji ne žele razumjeti. Problem nije njihov intelekt ili njihovo učenje. Problem je u tome što su posvećeni odbacivanju onoga što ne žele da čuju. Njihova namjera nadmašuje sve dokaze, logiku i duhovnu poniznost. Isus je istakao da ovi ljudi imaju pristup Svetom pismu (Jovan 5:39-40), bili su svjedoci njegovih čuda (Jovan 5:36; 8:18; 3:1-2), čuli su ljudsko svjedočanstvo (Jovan 5:33-34), i čuli same riječi Onoga koji je došao s neba (Jovan 8:23).
Ovaj tvrdoglavi stav je ukorijenjen u njihovoj prirodi; priroda je nešto što čovjek nasleđuje preko oca. Prema ovim vjerskim vođama, njihov otac je Abram. Međutim, kao što je Isus istakao, njihovi postupci ukazuju na nešto sasvim drugo. Abram bi mogao biti njihov zemaljski predak, ali nije njihov duhovni otac. Oni koji su „pravi sinovi“ Abramovi činili bi ono što je Abraham činio – bili poslušni Bogu. Ovi ljudi se bave lažima i nasiljem. Kao takvi, oni nisu u stanju da slušaju i podnesu Isusove riječi istine. Isus je napravio nekoliko suptilnih referenci na nekog „drugog“ oca, a njegovi kritičari su odgovorili tako što su ga nazvali vanbračnim djetetom.
Isus dovršava svoju izjavu o pravom duhovnom ocu ovih kritičara, na spektakularan način.
Bez sumnje, Isus kaže da su ovi mrski neprijatelji, u stvari, duhovna djeca đavola. On govori o ubistvu, otporu istini i lažima – sve su to bile dio njegove ranije kritike ovih ljudi. Ovo nije blag, stidljiv odgovor od strane Isusa. Ovo je otvoren, određen ukor izrečen protiv vjerskih vođa koji druge vode u smrt (Matej 23:15).
Izjava u Jovanu 8:44 ima ogromne implikacije. Prvo, ukazuje da Sotona nije nikakav „prosvjetitelj“ čovječanstva, kako ga mnogi predstavljaju. On takođe nije alegorija za zlo. Sotona je stvarno biće i prvi pobunjenik protiv Boga. On je pridobio ljudski rod na svoju stranu (Postanje 3), ali to ne znači da je prijatelj čovječanstvu. On je zapravo ubica svih svojih pristalica. Sotonin koncept vodi samo u jednom smjeru: destrukcija i smrt.
Postupanje po željama Sotone je nepostupanje po Božjoj volji. Jovan to sažima u svojoj 1. poslanici 2:15-16: „Ako neko voli svijet, ljubav Očeva nije u njemu, jer ništa što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju i ponos života – nije od Oca, već je od svijeta.“ „Požuda očiju“ je pohlepa materijalizma (uporedi sa Matej 4:8-9; 6:24; Luka 12:15), dok „ponos života“ uključuje svjetovne ambicije, žudnju za pompom, hvalisanjem i slavom, aroganciju…
Sotona je „otac laži“. Laž je sve što ne nosi pečat Božje istine. Poluistina je takođe laž. Laž je i nepostojanost u istini. Svaki iracionalni izgovor za odbacivanje istine ili izgovor za grijeh takođe spada u kategoriju laži. Laž je opasna zato što može da se prikriva na mnogo načina, da simulira istinu (2. Korinćanima 11:13-15), insinuira i izokreće stvari, stvara obmanjivačke perspektive i iluzije. Laž je prividni i opasni „saveznik“ u životu koji nas može pretvoriti u bolesne i poremećene osobe. Laž vodi osjećanju krivice, dovodi do promjena u ponašanju, trajno oštećuje mozak i negativno utiče na sposobnosti zdravog rezonovanja, proizvodi duhovno sljepilo i kvari karakter. Laganje zahtijeva mnogo napora, dok je istina jednostavna i prirodna. Da bi se prikrila, laž zahtijeva spoljašnji sjaj i glamur. Na taj način obmana postaje prihvatljiva tjelesnim čulima. Isus kaže da je laž smrtonosno oruđe u rukama ubice koji ne želi nikakvo dobro čovječanstvu, ali ljudi se žele povoditi za njim. Zbog svih navedenih i drugih sličnih karakteristika, čini se kao da laž pobjeđuje. Zato se vodi veliki sukob između Hrista i Sotone, a Božji plan spasenja je osmišljen upravo u svrhu opravdanja Njegovog karaktera, raskrinkavanja obmane i dokazivanja istine. Borba se vodi za lojalnost ljudskih duša, a pristanak na Božju ili Sotoninu stranu imaće za ishod život za vječnost ili smrt za vječnost.
Napokon, ne smijemo propustiti još jednu važnu implikaciju. Mnogi ljudi su samouvjereni po pitanju ispravnosti svoje religije na sličan način kao Jevreji Isusovog vremena. Oni tvrde da pripadaju „pravoj“ crkvi, pozivajući se na nasleđe, dugu tradiciju, crkvene „očeve“, naciju… ili da je njihova denominacija, sekta, grupa… baš ona prava. Ali presudan je test istine na osnovu Svetog pisma, kao i duhovno stanje u kojem se ljudi nalaze i njihovi rodovi.
Razlog zašto Judejci odbacuju Isusove riječi je taj što više vole laži, a pošto je ono što Isus kaže istina, oni su posvećeni tome da to ignorišu, omalovaže, izvrnu i odbace.
„Ko me od vas razotkriva za grijeh? A ako govorim istinu, zašto mi ne vjerujete? Ko je od Boga, sluša Božje riječi. Zato vi ne slušate, jer niste od Boga.“ (Jovan 8:46-47)
U ovom trenutku, Isus takođe iznosi još jedan važan dokaz koji podržava njegove tvrdnje: njegov bezgrešni život. Da su vjerske vođe imale samo jedan incident koji bi mogli iskoristiti da optuže Isusa za nemoral, već bi ga iznijeli. Zbog toga su pribjegli jeftinim trikovima i izazovima – nisu imali drugu „prljavštinu“ za bacanje. I Isus to direktno iznosi: niko od ovih ljudi ga ne može optužiti ni za kakav grijeh!
Ovo se povezuje sa licemjerjem njihovog odbijanja. Ako je Isus potvrđen čudima (Jovan 20:30-31), pokazuje bezgrešan život (Jevrejima 4:15) i govori istinu, zašto mu ne bi vjerovali?
To dokazuje da su oni duhovna djeca đavola! Ovo takođe objašnjava njihov stav, koji odbija da prihvati sve što ne žele da čuju (Jovan 7:17). Zato Isus kaže da oni „ne slušaju“ njegovu poruku: kao duhovna djeca đavola, ne žele je čuti.
A Judejci su mu odgovorili: „Zar nismo u pravu kad kažemo da si Samarićanin i da je demon u tebi?“ (Jovan 8:48)
Ovdje ljudi koji se suprotstavljaju Isusu tonu još niže u svom pristupu. Jevrejski narod je Samarićane doživljavao kao prezrene polušane. Ova kulturna mržnja bila je glavni razlog zašto su Isusovi postupci u samarićanskom gradu Siharu bili tako kontroverzni (Jovan 4:1-9). Nazivanje Isusa „Samarićaninom“ spojilo je dvije uvrede u jednu: ismijavanje njegovog rođenja i optuživanje za jeres. Nazvati nekoga kao opsjednutog demonima bilo je, u to vrijeme, jednako nazvati ga ludim. Nesposobni da daju razumne odgovore na njegovo učenje, oni koji se protive Isusu pribjegavaju uvredama. Nažalost, ova taktika je i danas uobičajena u debatama, gdje ismijavanje i vrijeđanje zauzimaju mjesto stvarne rasprave.
Isus je odgovorio: „Nije demon u meni, nego poštujem Oca svoga, a vi me obeščašćujete. Ali ja ne tražim slavu za sebe. Ima ko traži i sudi. Zaista, zaista, kažem vam, ako neko drži moju riječ, nikada neće vidjeti smrt.“ (Jovan 8:49-51)
Isus ovdje pravi važnu razliku, što dalje pokazuje razliku između njega i njegovih kritičara. Sve što je Isus činio u svojoj zemaljskoj službi imalo je za cilj da proslavi Boga Oca. I, Isus je uvijek ukazivao na Boga za svoju misiju, svoje riječi i sve zasluge za ta postignuća (Jovan 8:50). Fariseji su, kao i druge vjerske vođe tog doba, bili više zainteresovani za vlastitu moć i prestiž nego za istinu (Matej 20:25; Luka 11:43; Matej 23:6). Njihove riječi opet dokazuju ono što je Isus iznova i iznova iznosio: oni koji odbacuju Onoga poslanog od Boga, odbacuju i Boga. Osramotiti Isusa znači pljunuti u lice Boga Oca. Isus je, s druge strane, pokazao da svaka njegova riječ i djelo imaju za cilj da donesu slavu Bogu, a ne njemu samom.
U isto vrijeme, „postoji Onaj koji želi [da proslavi Isusa]“, a to je Bog Otac (Jovan 8:54). To će se postići ako Isus nastavi slijediti raspored koji je Bog odredio (Jovan 7:6-8), i podvrgavati se poslu koji mu je Bog dao da obavi (Jovan 8:28-29).
Isusov komentar o tome da je Bog sudija ovdje je kratak i često se zanemaruje. Međutim, u kontekstu ovog razgovora, to je izuzetno važno. Ljudi koji se u ovom trenutku svađaju sa Isusom su izvan razuma i počeli su da koriste podle uvrede. Isusova primjedba odlaže sud za te postupke Bogu (Rimljanima 12:19). Umjesto da se uznemiri ili razbjesni, Isus prepušta posledice Bogu.
S druge strane, oni koji „drže njegovu riječ“, u ovom kontekstu, su oni koji izražavaju spasonosnu vjeru u Sina Božjeg (Jovan 3:16-18). To znači vječni život! Oni koji odbacuju Hrista, međutim, osuđeni su na smrt (Jovan 3:18, 36).
A Judejci su mu rekli: „Sada znamo da je demon u tebi. Abram je umro, a i proroci, a ti kažeš: ‘Ako neko drži moju riječ, nikada neće okusiti smrt.’ Zar si ti veći od našeg oca Abrama, koji je umro? A i proroci su umrli. Za koga se ti izdaješ?“ (Jovan 8:52-53)
Isusova služba izazvala je snažnu frustraciju kod njegovih kritičara. Odgovori koje su dali ovi ljudi su pali na nivo ličnih uvreda, kao što je impliciranje da je Isus vanbračno dijete ili da je lud. U ovom stihu se ponavlja ta optužba za ludilo, budući da je Isus upravo tvrdio da oni koji ga slijede neće „okusiti smrt“ (Jovan 8:51), što je komentar koji fariseji i njihovi sledbenici pogrešno razumiju. Abram je bio glavna tema ovog razgovora, a on je, iako je slijedio Boga, ipak doživio fizičku smrt.
Abram je jedno od najcjenjenijih imena u cijeloj ljudskoj istoriji, a posebno od strane jevrejske vjere. Tema koja se ponavlja u ovoj debati bila je da li vjerske vođe Jerusalima slijede njegove duhovne stope. Prema farisejima i drugim Isusovim kritičarima, oni su Abramovi potomci, i zato drže istinu. Isus je, s druge strane, istakao da postupci njegovih kritičara ukazuju na drugog duhovnog oca. Abram je vjerovao i poslušao Boga.
Ovdje se kritičari još jednom pozivaju na superiornost svojih predaka. Pitanje koje se ovdje postavlja je formulisano na način da očekuje odgovor „ne“. Ovo je kao da pitate „ne mislite li… zar ne?“ na našem jeziku. Isus je tvrdio da oni koji slijede Boga, prihvatajući njegova učenja, neće „okusiti smrt“. Ovi ljudi to osporavaju ističući – u svojoj zbunjenosti – da su Abram i proroci umrli. Da li Isus tvrdi da donosi superiornu poruku?
Ironično, to je upravo ono što Isus radi, što je glavna tema Poslanice Jevrejima. Međutim, u ovom slučaju, Isus govori o doslednoj poruci od Boga. To je ono čega su Abram i svi ostali proroci bili svjesni. Isus će slijediti ključno pitanje koje je ovdje postavljeno – „što misliš, ko si ti?“ – do spektakularnog i nečuvenog zaključka.
Isus im je odgovorio: „Ako ja slavim samog sebe, moja slava nije ništa. Mene proslavlja moj Otac, za koga vi kažete da je vaš Bog, ali ga ne poznajete. A ja ga poznajem. Kad bih rekao da ga ne poznajem, bio bih lažov kao i vi. Ali ja ga poznajem i držim njegovu riječ. Abram, vaš otac, ustrajno je htio da vidi moj dan. Vidio ga je i obradovao se.“ (Jovan 8:54-56)
Kao što je ranije istaknuto, oni koji istinski slijede Boga trebaju slušati Njegovu poruku (Jovan 6:37). Oni koji odbacuju Božju Riječ ne mogu tvrditi da su dio Njegove porodice (Jovan 8:37-38), i osuđeni su da umru za svoje grijehe (Jovan 8:21). Isus dokazuje da bi njegovo insistiranje na vlastitoj slavi bilo bezvrijedno, baš kao što je ljudska slava u Božjim očima. Bog je taj koji zaista proslavlja Isusa ali to nije „slava“ koju Isusovi kritičari vole. Oni u stvarnosti ne poznaju Boga. Isus ima znanje o Bogu i poučava poruku koju Bog želi da svijet čuje. Ljudi koji mu se protive zato što Isus poznaje Boga i predstavlja istinu. Ovi kritičari su lažovi koji ne poznaju Boga.
Na grčkom, izjava koju Isus ovdje daje implicira još dublju razliku od onoga što se podrazumijeva u prevodu. Kada se Isus poziva na svoje kritičare, on kaže da oni nisu „spoznali“ Boga, koristeći grčki korijen riječi ginosko. Ovo je znanje stečeno posmatranjem i iskustvom. Ali, kada govori o svom vlastitom znanju, Isus koristi grčki korijen riječi eido, što je znanje koje je intuitivno, inherentno ili prirodno. Drugim riječima, ovi ljudi se nisu ni susreli niti naučili o Bogu, dok Isus ima lično, direktno znanje o Njemu. Provalija između Hristovog razumijevanja Boga i njihovog razumijevanja nije samo intelektualna, već iskustvena i duhovna. Razlika je fundamentalna: Isus poznaje Boga jer je Njegov Sin. Ovo je poenta koju će Isus vrlo direktno reći u narednim stihovima, razbjesnivši svoje kritičare.
Vezano za Abrama, Isus sada pojašnjava govoreći da se Abramova vjera radovala Obećanom – a Isus je taj. Stoga, kada Isus tvrdi da donosi poruku koja oslobađa ljude od smrti, ta poruka uključuje i one koji su došli prije njega, kao što je Abram.
Dajući ovu izjavu, Isus implicira da je svjedočio Abramovom životu na direktan, lični način. Kako? Postanje 22. glava bilježi događaj kada je Abram bio pozvan od Gospoda da prinese svog sina jedinca Isaka na žrtvu. „Vjerom je Abram, kad je bio na kušnji, prinio Isaka, i on je primivši obećanja prinio svog jedinorođenog sina… Ali smatrao je da ga Bog može i iz mrtvih podići, odakle ga je, govoreći u poređenju, i dobio.“ (Jevrejima 11:17, 19) Abramova vjera se dramatično pokazala u incidentu s njegovim sinom Isakom. Abrahamov život pokazuje kako je naučio vjerovati u Božju sposobnost da održi svoju riječ, uprkos Abramovoj vlastitoj nesigurnosti. Abram nije mogao vidjeti kako je Bog mogao njemu i Sari dati rođenog sina, ali Bog je upravo to učinio (Postanje 21:5). Abram nije mogao vidjeti kako Bog može suditi grijesima Sodoma, a da ne uništi pravednike (Postanje 18:22-23), ali Bog je upravo to učinio (Postanje 19:15-17). Kada je Bog naredio Abramu da žrtvuje Isaka, onoga preko koga su sva njegova obećanja trebala biti ispunjena, Abram nije mogao vidjeti kako će Bog održati svoju riječ. Pa ipak, Abram je poslušao, iako je ovaj nalog izgledao kao kršenje Božje prirode, kao i prekid Njegovog sporazuma sa Abramom. Abramova vjera u Božja uvjeravanja bila je dovoljno jaka da je osjećao da bi Bog mogao uskrsnuti Isaka, ako zatreba.
Na kraju je Isak pošteđen, a sam Gospod se pobrinuo za žrtvu na brdu Moriji (Postanje 22:12-14). Od svih žrtava zabilježenih u knjizi Postanja, nijedna nije tako bliska sa velikim antitipskim prinosom Hrista kao ona koja se zahtijevala od Abrama kada ga je Bog pozvao da prinese svog jedinca Isaka. To je način na koji je Abram „vidio“ Hristov „dan“ i buduću veliku žrtvu.
Na to su mu Judejci rekli: „Nemaš još ni pedeset godina, a vidio si Abrama?“ (Jovan 8:57)
Uobičajena tema u Isusovoj interakciji sa njegovim kritičarima bila je nesporazum. Češće nego ne, Isusove riječi tumačene su u previše doslovnom, fizičkom smislu. U stvari, većinu onoga što je Isus poučavao trebalo je shvatiti u duhovnom smislu. Oponenti nisu razumjeli jer su odbili poslušati. Njihova mržnja prema istini onemogućila im je da shvate Isusovu poruku (Jovan 7:17; 8:43).
Isus im je rekao: „Zaista, zaista, kažem vam: Ja sam prije nego što se Abram rodio.“ (Jovan 8:58)
„Ja sam“ („ego emi“ na grčkom) takođe ima značenje postojanja te se ovaj izraz može prevesti i kao „ja postojim“ ili „ja sam bio / postojao.“ Isus ovdje potvrđuje svoje pretpostojanje. Referentni biblijski stihovi za ovu tvrdnju su: Jovan 1:1-3, 9-14; 3:13; 6:33, 38, 62; 8:23, 58-59; 16:28; 17:5; Rimljanima 8:3; Galatima 4:4; Kološanima 1:16-17; Jevrejima 1:2-6; 1. Jovanova 1:2.
Konačna stavka je bila Isusova tvrdnja da je stariji od Abrama koji je važio za oca jevrejske nacije. Tako je Isus polagao pravo na starješinstvo i veći autoritet nad Abramom, što je značilo da je veći od njega. To je bila kap koja je prelila čašu ogorčenja i mržnje Judejaca.
Tada su uzeli kamenje da ga bace na njega, ali Isus se sakrio i izašao iz hrama, prošavši između njih, i tako je otišao. (Jovan 8:59)
Činjenica da su ovi ljudi odmah pokupili kamenje dokazuje njihovu indignaciju i bijes. Oni žele usmrtiti Isusa odmah. Ali narativ i ovdje jasno pokazuje da Isus postupa prema rasporedu Boga Oca. Bog osigurava da sve oko Isusa bude u skladu s ovim rasporedom. Ovo je još jedan primjer Isusovih neprijatelja koji su bezuspješno pokušavali da ga uhapse, pritvore ili ubiju.
Većina ovih „bjekstava“ je nejasna i vjerovatno se najbolje tumači prirodnim terminima. Najvjerovatnije je Isus jednostavno otišao ili izašao na takav način da njegovi napadači nisu uspjeli doći do njega. U drugim slučajevima, kao što je kada će biti okružen na visokoj platformi blizu Hrama, postoji veća šansa da je njegov bijeg omogućen natprirodnim sredstvima (Jovan 10:23-24, 39). U svakom slučaju, Isus je vrlo jasno iznio svoje stavove o njihovom licemjerju i duhovnom stanju, a oni ga još jednom nisu uspjeli ućutkati.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
