Biblijski pojmovi za „nevjerstvo“ imaju značenje nevjerovanja i skepticizma u religijskom smislu ali takođe i neposlušnosti i nepokornosti.
Koliko je zaista dubok taj pojam, možemo shvatiti iz pažljivog proučavanja Svetog Pisma. Bog tretira nevjerstvo kao grijeh. U Jevrejima poslanici 3:7-11 apostol Pavle citira Psalam 95:7-11 i objašnjava grijeh nevjerstva starog Izraela. To nam govori da nevjerstvo nije vezano samo za ateizam ili ideologije koje negiraju Boga, već i za one koji se predstavljaju kao religiozni.
Većina ljudi razumijevanje grijeha svodi na pogrešne stvari koje se čine protiv Boga i moralnog kodeksa. Ali naši grijesi nijesu samo zli akti. Grijeh takođe uključuje pogrešna i zla stanovišta našeg srca ili uma (vidi: Marko 7:21-23).
Kad je Mojsije vodio narod kroz pustinju, njihov najgori i najopasniji grijeh bio je pogrešan odnos u srcima (Jevrejima 3:8). Oni su odbijali da vjeruju Bogu, što rezultira otvorenom neposlušnošću. Manifestacija grešnih akcija bila je plod pogrešnog unutrašnjeg stanovišta.
Ovdje moramo napraviti razliku između nevjerstva i kritičke sumnjičavosti. Ukoliko ne poznajemo Boga, sumnja je opravdana. Kritička analiza je više nego opravdana i svakako poželjna, u protivnom postoji velika vjerovatnoća da završimo u nekom obliku lažirane religije.
Problem Izraela, međutim, nije bila sumnja, već njihova neiskrenost. Oni su iskustveno mogli da vide Božja djela tako da sumnja nije mogla biti realan problem. Oni nijesu željeli da imaju odnos sa Bogom. Njihov stvarni problem bile su odluke koje su donosili o Bogu. Oni su odbijali da prihvate Božji autoritet u svojim životima.
Govorimo o nevjerstvu (i nepokornosti) kao vlastitom izboru. Ljudi odbijaju da se povjere i pokore Bogu, i to je grijeh nevjerstva proistekao iz narkomanske ljubavi prema grijehu, želji da rade po svom nahođenju.
Rezultati nevjerstva u slučaju Izraela bili su vrlo ozbiljni. Narod koji je Mojsije vodio većinski nije ušao u Obećanu zemlju zbog grijeha nevjerstva tj. neposlušnosti (Jevrejima 4:6).
Rezultati nevjerstva jednako su ozbiljni i danas. Nevjerstvo uništava lični odnos sa Bogom.
Grijeh označava misli, riječi i djela koja su loša ili zla. Grijeh nas obmanjuje i uzrokuje da mislimo stvari koje nijesu istinite.
Pogledajmo šta Pavle kaže u Efescima poslanici:
„Oživio je i vas koji ste bili mrtvi u prestupima i grijesima, u kojima ste nekada živjeli prema dobu ovog svijeta, u skladu sa knezom koji vlada u zraku, duhom koji sada djeluje u sinovima neposlušnosti. I među njima smo svi mi nekada živjeli po željama svog tijela ugađajući prohtjevima tijela i uma, i po svojoj prirodi bili smo djeca gnjeva, kao i ostali.“ (Efes. 2:1-3)
Drugim riječima, život u grijehu, život prema svjetskim standardima, poistovjećuje se sa satanizmom i neposlušnosti, kada su tijelo i um na koordinisanom kursu bezbožnosti. Zapazite da Pavle kaže „svi mi“, što znači da se praktično u istoj situaciji nalaze formalni vjernici i ateisti. To je Isus potvrdio Nikodimu, istaknutom jevrejskom poglavaru (Jovan 3:1-8).
Srž nevjerstva sastoji se u stanovištu da nam Bog nije potreban i nije poželjan u našem životu, iako formalno sve vrijeme možemo ispovijedati neki oblik religije. Suština je u neprihvatanju Boga kao Izvora života i neshvatanju potrebe za spasenjem. Grešnik zapravo brani vlastiti život, smatrajući ga sopstvenim i nezavisnim.
Postoje suptilni oblici nevjerstva koje je teže identifikovati, ali ima i onih lako uočljivih primjera u tradicionalnoj religiji. Na primjer, idolopoklonik na pomen svog idola (sveca, svetilišta, vjerskog autoriteta) ispoljava znake strahopoštovanja, dok na pomen Boga ostaje potpuno indiferentan i čak neprijateljski raspoložen u slučaju izlaganja bilo kakvim informacijama i osvjedočenju o Bogu.
U suptilnijim oblicima nevjerstva/nepokornosti Bogu, znak raspoznavanja je uvijek neki oblik bunta. Bunt obično vodi priklanjanju devijantnim oblicima vjere i ogorčenošću na nosioce istine. Latentni buntovnik zapravo želi da promijeni Božju vjeru, da je modifikuje i prilagodi sebi.
Poznajući problematiku ljudske pale prirode, Bog je stoga dao upute u Svetom Pismu koje Božjim neprijateljima i neprijateljima Biblije uglavnom služe kao predmet napada kako je Bog navodno isključiv, osvetoljubiv, netolerantan, „nedemokratičan“, itd.
Međutim, stvari su jednostavne i lako razumljive. Alternativa neposlušnosti Bogu je grijeh i nevjerstvo koji vode u smrt. Da li je Bog nepravedan što želi da nas sačuva za život ili smo mi nepravedni ako izabiramo smrt i druge navodimo u smrt?
„Ako se među vama pojavi neki prorok ili čovjek koji sanja snove i on ti pokaže neki znak ili učini neko čudo, pa se taj znak obistini ili se dogodi čudo o kom ti je govorio, i on ti kaže: ‘Hajde da idemo za drugim bogovima, koje ne poznaješ, i da njima služimo’, ne slušaj riječi tog proroka ni čovjeka koji je sanjao taj san, jer vas Gospod, vaš Bog, iskušava da bi znao da li volite Gospoda, svog Boga, svim svojim srcem i svom svojom dušom. Za Gospodom, svojim Bogom, idite i njega se bojte, njegova uputstva držite i njegov glas slušajte, njemu služite i njega se držite. A onaj prorok ili čovjek koji sanja snove neka se pogubi, jer vas je nagovarao da se pobunite protiv Gospoda, svog Boga, koji vas je izveo iz egipatske zemlje i otkupio vas iz doma robovanja. On je htio da te odvrati od puta kojim te je Gospod, tvoj Bog, uputio da ideš. Ukloni zlo iz svoje sredine.
Ako bi tvoj brat, sin tvoje majke, ili tvoj sin ili tvoja kći ili tvoja voljena žena ili tvoj drug koga voliš kao svoju dušu, pokušao u tajnosti da te nagovara: ‘Hajde da služimo drugim bogovima’, koje niste poznavali ni ti ni tvoji praočevi, nekim bogovima naroda koji su oko vas, u tvojoj blizini ili daleko od tebe, od jednog do drugog kraja zemlje, nemoj da pristaneš na to što on želi i nemoj da ga slušaš. Neka ga tvoje oko ne žali, nemoj se smilovati na njega i nemoj ga štititi, nego ga ubij. Neka se tvoja ruka prva digne na njega da ga pogubiš, a onda ruka sveg naroda. Zaspi ga kamenjem da umre, jer je on htio da te odvrati od Gospoda, tvog Boga, koji te je izveo iz egipatske zemlje, iz doma robovanja. To će čuti cio Izrael i uplašiće se, tako da se među vama više neće činiti takvo zlo.“ (5. Mojsijeva 13:1-11; uporedi sa Matej 24:24; 1. Korinćanima 11:19; 1. Korinćanima 5:13; Titu 3:10,11)
Zapazite da se odstupanja od Boga po pravilu događaju kad se subjektivno mišljenje i iskustvo stavi iznad Riječi Božje. Naravno poenta nije u prijetnji kaznenim mjerama, već u životno važnoj potrebi za striktnom doslednošću Božjem nauku.
Vratimo se sada Pavlovoj analizi nevjerstva u Jevrejima poslanici.
Jako je važno da razumijemo da do nevjerstva zapravo dolazi samozavaravanjem, putem samoobmane. Dakle, nije problem sama naša priroda, naši umovi i naša srca, iako je tačno da nasleđujemo sklonosti ka grijehu. To bi bilo slično kao kad bismo optužili prevozno sredstvo za udes koji smo sami izazvali. Problem se krije u pogrešnom stanovištu kojeg nećemo da se odreknemo.
„Pazite, braćo, da se kako u nekom od vas ne nađe zlo srce nevjerstva, u odstupanju od Boga živoga.“ (Jevrejima 3:12)
Očito je Pavle smatrao da je odstupanje od Boga u domenu našeg voljnog izbora i (samo)kontrole.
„Nego podstičite jedni druge svaki dan, dok još traje to ‘danas’, da ne bi neko od vas otvrdnuo zbog zavodljivosti grijeha.“ (Jevrejima 3:13)
Pogrešno stanovište, nastalo zbog privlačne sile zavodljivosti grijeha, Biblija naziva otvrdnućem srca. To je realna opasnost svim vjernicima u svim vremenima. Izrael je samo naveden kao drastičan primjer. Pavle kaže da mi moramo podsticati jedni druge, govoriti, upozoravati, dok traje vrijeme milosti. Isto tako moramo i sami sebe preispitivati (vidi: 2. Korinćanima 13:5).
„Jer udio u Hristu imaćemo samo ako pouzdanje koje smo imali u početku sačuvamo do kraja.“ (Jevrejima 3:14)
Isus je dijelio s nama ljudsku prirodu (Jevrejima 2:14) na osnovu čega mi imamo udio u Njemu. Prihvatanjem Plana spasenja, mi dijelimo s Hristom Njegovu pripravu. Ali ukoliko promijenimo stanovište i ne istrajemo do kraja, Bog će poštovati našu odluku.
I opet u 15. stihu nailazimo na ponavljanje upozorenja na opasnost od otvrdnuća srca. Božja Riječ nikad nije data u prazno (Isaija 55:11). Ponavljanja nijesu slučajna. U Svetom Pismu nalazimo na brojna ponavljanja i razlog je naglašavanje stvari koje treba dobro da razumijemo. To se čini uvijek za naše dobro, ukoliko dozvolimo Božjoj Riječi da nas poduči. Pavle je to smatrao toliko važnim da je u Jevrejima 4:7 još jednom ponovio isto upozorenje.
Od 16. do 19. stiha Pavle sumira problem nevjerstva starog Izraela. Izraelci u pustinji su ispoljili ogorčenje na Božju objavu. Danas mnogi koji se nazivaju hrišćanima čine to isto.
Zapazimo razliku između dvije grupe pobunjenika.
Jevrejima 3:17: „A koga je On mrzio četrdeset godina? Zar ne one koji su sagriješili, čija su mrtva tijela popadala u pustinji?“
Ovdje je riječ o otvorenim pobunjenicima i grešnicima. Ali u sledećem stihu, Pavle ukazuje na drugu grupu za koju se činilo da će biti poslušna Bogu:
Jevrejima 3:18: „A kome se zakle da neće ući u njegov počinak ako ne onima koji su bili neposlušni?“
Mnogi su pokazivali prividnu lojalnost, dok su srcem stajali u neposlušnosti.
U Jevanđelju po Marku 4:1-20 Isus je govorio o četiri grupe ljudi koji su čuli Božju objavu, ali njihove reakcije bile su različite. Neki su povjerovali Božjoj poruci i slijedili je izvjesno vrijeme, ali na kraju su otpali zbog pogrešnog stanovišta svog srca. Nijesu ostali lojalni Bogu.
Jevrejima 3:19: „Vidimo, dakle, da nisu mogli ući zbog nevjerstva.“
Iz 18. i 19. stiha uviđamo da su neposlušnost i nevjerstvo sinonimi ili paralele koje neizostavno idu zajedno. Biblija ističe duhovnost, ali biblijska vjera nije nimalo apstraktna. Grijeh i nevjerstvo takođe nijesu u domenu apstrakcije. Sve to se itekako tiče našeg praktičnog života u svim njegovim dimenzijama. Pogrešno je nevjerovati Bogu i nepokoravati se Bogu. To su jednostavne činjenice lako shvatljive svakom čovjeku.
Pavle Simović
