Koji je najvažniji aspekt odgoja djece? Da li je to osiguravanje njihovih fizičkih potreba (hrana, odjeća, sklonište, medicinska njega)? Da li da se uče vještinama neophodnim da bi obezbijedili sebe i svoju porodicu kada postanu odrasli? Da li je to učenje socijalnih vještina? Da li to usađuje dobru radnu etiku? Da li to osigurava da se osjećaju voljeno i sigurno?
Sve ovo je važno. Ipak, najvažniji aspekt djetetovog odgoja još uvijek nije obrađen. Naime, djecu treba odgajati u disciplini i pouci Gospodnjoj (Efescima 6:4). Svi ostali aspekti djetetovog odgoja blijede u odnosu na razmatranje vječnosti. Kakva je korist ako dječak odraste u najobrazovanijeg, najsjajnijeg, najbogatijeg, zdravog, srećnog, porodičnog čovjeka na svijetu, a da ipak nema spasenje u Hristu? Hoće li mu njegovih 70-90 godina sreće na zemlji donijeti utjehu ako bude izgubljen za vječnost? Isus je rekao: „Zaista, šta vrijedi čovjeku da dobije cio svijet, a izgubi dušu?“ (Marko 8:36).
Sekularno obrazovanje u državnim školama zaista može pružiti djeci alate koji su im potrebni za finansijski uspjeh u životu. Ali, kao što smo vidjeli u prethodnom članku, sekularno obrazovanje takođe usađuje pogled na svijet koji je suprotan Svetom pismu. Nije neutralan. Primarna svrha sekularnog obrazovanja je da učenike prilagodi putevima ovog svijeta – upravo ono što nas Biblija upozorava da ne činimo (Rimljanima 12:2; Jeremija 10:2). Iako postoje hrišćanski učitelji u javnom obrazovanju koji ne dijele ovaj cilj, zakonski im nije dozvoljeno da se tome otvoreno suprotstave ili obučavaju učenike na Božji način. Sekularni nastavni plan i program je glavni učitelj u javnim školama u smislu prezentiranih informacija. Upravo će ovaj nastavni plan i program formirati svjetonazor učenika.
Isus je izjavio: „Svako ko je potpuno poučen biće poput svog učitelja.“ (Luka 6:40b). Djeca imaju više učitelja u svom životu: roditelje, bake i djedove, pastore, prijatelje, televiziju, školske nastavnike, knjige i nastavne planove i programe. Sve ovo ima uticaj. Prirodno, najveći uticaj imaće ono koje provodi najviše vremena sa djetetom aktivno ga obrazujući. Tipičan učenik provede oko sedam do osam sati dnevno svakog radnog dana u nastavi u školi prema nastavnom planu i programu. Ovo je daleko više vremena od svih ostalih aktivnih izvora obrazovanja zajedno. Većina djece obrazuje se u državnim školama sa sekularnim humanističkim nastavnim planom i programom. Dakle, ako 90% njihovog obrazovanja dolazi iz sekularnog nastavnog plana i programa, zar ne bismo očekivali da će oko 90% njih postati sekularne odrasle osobe? Statistika to potvrđuje. Oko 90% učenika iz hrišćanskih domova koji pohađaju državne škole završavaju sa sekularnim pogledom na svijet.[1] Isus je bio u pravu.
Pa ipak, mnogi hrišćani tvrde da djecu trebamo slati na školovanje u državnu školu, ili barem da je takva škola sasvim prihvatljiva opcija. Kako neko može opravdati davanje Cezaru onoga što pripada Bogu? Prije nego što pogledamo svaki konkretan razlog, želim dati opšti odgovor koji će obuhvatiti sve ove primjedbe. Ako dopustite malo sarkazma, kad god ljudi ponude razlog zašto ne bi trebali slijediti jasno određena biblijska načela, uvijek sam u iskušenju da odgovorim na sledeći način: „Da! To je zaista veliki razlog da se učini upravo suprotno od onoga što Biblija kaže. Naravno, da je Bog razmišljao o tome, ne bi stavio sve te gluposti u Sveto pismo o tome da svoju djecu odgajate u disciplini i uputima Gospodnjim. Čineći suprotno od onoga što Biblija kaže vjerovatno će izići na stvarno dobro za vas!“
Naravno, zaista nikada ne postoji dobar razlog da se ide protiv biblijskih principa. Bog upućuje roditelje da svoju djecu školuju i odgajaju u disciplini i pouci Gospodnjoj. Vidjeli smo u prethodnom članku da Biblija dozvoljava određeno delegiranje obrazovanja, ali samo ako taj sistem (nastavni plan i program) obučava dijete u disciplini i poukama Gospodnjim (Efescima 6:4). Kada roditelji to ne učine, ogromna većina djece postaje sekularna i napušta svoju vjeru.
So i svjetlost
Jedan od razloga zašto neki hrišćani šalju svoju djecu u javnu školu je da ta djeca budu dobar svjedok drugima, dijeleći jevanđelje svojim kolegama iz razreda. Takvi roditelji bi mogli reći: „Učenici javnih škola možda nikada neće čuti jevanđelje ako ga naša djeca ne podijele s njima. Uostalom, Biblija kaže da treba da budemo so i svjetlost i da volimo bližnjega.“ Naravno, biblijske reference su van konteksta jer se nijedna od njih ne odnosi na obrazovanje djece. Kada je Isus govorio da je so i svjetlost u Mateju 5:13-16, poučavao je svoje učenike i gomilu (Matej 5:1-2). Vi ste so i svjetlost. Isus nije govorio ljudima da bace svoju djecu u lavlju jazbinu da rade njihov posao. Umjesto toga, djecu treba odgajati u disciplini i uputama Gospodnjim kako bi postali odrasli koji dijele Božju Riječ kao so i svjetlost. Duhovni rat je za duhovno zrele, kao što fizički rat nije za djecu (npr. Jevrejima 5:13-14). Da li biste svoje neobučeno, nenaoružano, osmogodišnje dijete poslali samo na bojno polje?
Ovo ne znači da hrišćanska djeca nikada ne mogu dijeliti Jevanđelje. Naravno da mogu. Oni se čak mogu pridružiti svojim roditeljima u evangelizaciji kako bi naučili kako to ispravno raditi. Na malu decu lako utiču njihovi vršnjaci i njihovi učitelji (1. Korinćanima 15:33; Luka 6:40). Zato Bog nalaže očevima da svoju djecu odgajaju u disciplini i pouci Gospodnjoj. Ipak, većina djece smještena je u javnu školu – sredinu u kojoj su stalno okružena nezrelim, prvenstveno nevjerničkim vršnjacima, i gdje su preplavljena sekularnim obrazovanjem. Da, mogu imati pozitivan uticaj na druge. Ali drugi će sigurno imati negativan uticaj na njih.
Djeca će postati poput onih oko njih. Bacati nezrelo dijete u sekularni sistem u nadi da će pomoći drugoj djeci pomalo je kao baciti dobru jabuku u korpu loših jabuka, nadajući se da ćete ih pretvoriti u dobre jabuke.[2] Izreke 13:20 kažu: „Ko se druži s mudrima, postaće mudar, a ko ima posla s bezumnima, loše će proći.“ Isto tako, 1. Korinćanima 15:33 kaže: „Nemojte da zastranite! Zli razgovori kvare dobre navike.“ Umjesto da budu so za druge, devet od desetoro djece izgubi svoju slanost kada se odgaja u sekularnom sistemu. Oni postaju sekularni.
Zaista, kada čitamo Mateja 5:13 u kontekstu, vidimo da Isus zapravo upozorava ljude da ne izgube svoju slanost. On kaže: „Vi ste so zemlje. Ali, ako so obljutavi, čime ona da se posoli? Ne vrijedi više ni za šta, nego samo da se izbaci napolje i da je ljudi izgaze.“[3] Matej 5:13 je upozorenje o gubitku naše efikasnosti kao vjernika u svijetu time što postajemo poput svijeta. Upravo to se dešava sa 90% hrišćanske djece koja se odgajaju u sekularnom nastavnom planu i programu. Ironično je da mnogi hrišćani pokušavaju da iskoriste ovaj stih kao opravdanje za slanje svoje dece na obuku u sekularnom sistemu, kada je zapravo upozorenje o posledicama svjetovnosti – samom problemu sekularnog obrazovanja!
Isto tako, u Mateju 5:14-16, Isus nas upozorava da svoje svjetlo ne skrivamo ispod posude. Ipak, to je upravo ono što sekularni nastavni plan i program nastoji učiniti. On skriva Boga u svakoj tački u svakoj temi. Uči djecu da Bog ili ne postoji ili je potpuno irelevantan za umjetnost, istoriju, nauku, gramatiku, jezik, muziku, matematiku itd. Hrišćanska deca u sekularnim školama su obučena da sakriju svoje svjetlo tako što će postati svjetovna u svom razmišljanju. Opet, ironično je da se stihovi o „soli i svjetlosti“ koriste za argumentaciju za stavljanje hrišćanske djece u sekularno okruženje, dok su ti stihovi zapravo upozorenje na posledice činjenja nečeg tako glupog.
Svakako je tačno da treba da volimo bližnjega. A stavljanje djece u antihrišćansko okruženje kako bi se ona obučavala da ignorišu Boga u svakom predmetu, i u kojem 90% njih diplomira sa sekularnim pogledom na svijet, teško da je ljubav. Ako ne možemo voljeti svoju porodicu, kako možemo voljeti svog bližnjeg? Nadalje, Bog nije ovlastio roditelje da koriste svoju djecu za obuku djece drugih ljudi. Umjesto toga, Bog ovlašćuje roditelje da odgajaju vlastitu djecu da postanu odrasli koji ljube Gospoda svim svojim srcem, umom, dušom i snagom i koji ljube bližnjega kao sebe samog.
Socijalizacija
„Ali osim javnog obrazovanja, kako će moja djeca naučiti da se druže?“ Hrišćanske škole pružaju isto toliko „socijalizacije“ kao i sekularne škole, ali u mnogo pozitivnijem okruženju. Dakle, čini se da je ovaj prigovor prvenstveno protiv školovanja kod kuće. Očigledno, neki ljudi misle da djeca koja se školuju kod kuće žive u balonu i nemaju nikakav ljudski kontakt osim roditelja i braće i sestara. Međutim, hrišćani uživaju u redovnom druženju s drugim vjernicima – to je ono što je vjerska zajednica. Zajednica je divno okruženje za druženje male djece sa svim vrstama ljudi – od kojih će većina biti hrišćani. To je mjesto gdje vjernici „podstiču jedni druge na ljubav i dobra djela“ (Jevrejima 10:24). To je vrlo pozitivno okruženje za djecu da nauče socijalne vještine. Zapamtite, Biblija uči da ljudi postaju slični onima oko kojih su (Izreke 13:20; 1. Korinćanima 15:33). A djeca su tome posebno podložna.[4] Nije li stoga mudro da djeca većinu vremena provode sa hrišćanima? Mnogi roditelji koji imaju kućnu školu redovno se sastaju sa drugim roditeljima koji imaju kućnu školu, tako da njihova djeca mogu komunicirati, igrati se i tako dalje, sve u pozitivnom moralnom okruženju.
Uporedite to sa „socijalizacijom“ koja se dešava u državnim školama. U tom okruženju djeca su okružena drugom djecom istog uzrasta koja su jednako nezrela. Većina te djece nisu hrišćani. Ono malo koji su hrišćani nezreli su u Hristu, ako ni zbog čega drugog ono zbog svojih godina. Djeca su po prirodi blesava (Izreke 22:15). Kada ogromnu većinu svog vremena provode sa djecom koja su podjednako budalasta, kakav je rezultat?
Kada ste zadnji put bili u blizini velike grupe ljudi u kojoj ste svi bili potpuno istih godina? Zar to nije bila škola? To je vrlo vještačko okruženje – lažna socijalizacija koja se ne dešava u stvarnom životu. Društvo se sastoji od ljudi različitih životnih dobi. „Socijalizacija“ u javnoj školi ne priprema djecu za vrstu socijalizacije s kojom se suočavaju u stvarnom svijetu. Međutim, vjerska zajednica to čini. Zdrava zajednica ima ljude raznih uzrasta i u različitim životnim fazama. U zajednici djeca komuniciraju sa mnogim ljudima svih uzrasta, a opet u pozitivnom, moralnom okruženju. Ovo je daleko bolja priprema za socijalizaciju odrasle osobe u stvarnom društvu.[5] Prave društvene vještine uče se van školske učionice. Nekoliko istraživačkih radova pokazalo je da učenici kod kuće diplomiraju sa znatno boljim socijalnim vještinama od učenika iz institucionalnih okruženja.[6] To uključuje bolju saradnju, veću samokontrolu, bolje liderske vještine, veću empatiju, nižu depresiju, veću prihvaćenost u porodici, manju zloupotrebu supstanci, manje svađe i bolje komunikacijske vještine.
Postoji još jedan aspekt ovog pitanja, i to može biti ono što neki hrišćanski roditelji misle kada govore o socijalizaciji. Neki misle da je za hrišćansku djecu dobro biti u blizini puno sekularne djece kako bi naučili kako se „uklopiti“ u (sekularni) svijet. „Ne želimo da se naša djeca doživljavaju kao čudna, da se ističu ili da se suočavaju s progonom zbog toga što su drugačija.“ Stvarno? Onda hrišćanstvo nije za vas (2. Timoteju 3:12). Da, djeca u državnim školama uče da se uklope i postanu poput svojih nevjerujućih drugova iz razreda. Oni će nesumnjivo izgubiti svoju slanost i naučiti sakriti svjetlo koje odlikuje hrišćanina (Matej 5:13-16). Ali da li je to dobra stvar?
Učenici javnih škola uče od svojih drugova iz razreda kako da se ponašaju kao nezrela, neregenerisana deca (1. Korinćanima 15:33). Nauče sve najnovije vulgarnosti i psovke. Uče kako da se osjećaju bolje u vezi sa sobom i da se uklope u svoju društvenu grupu ismijavajući i vrijeđajući druge. Uče da maltretiraju druge kako ih drugi ne bi maltretirali. Uče kako pričati i smijati se prljavim vicevima. Ovo su zaista vrijedne vještine koje će im pomoći da se uklope u opako društvo – ako je to ono što roditelji zaista žele.
Učenici javnih škola uče o pornografiji od svojih kolega iz razreda. Starost u kojoj je prosječan učenik prvi put izložen pornografiji je 11 godina. Jedna studija je potvrdila da je 10% djece od 12 do 13 godina samo izvijestilo da su zabrinuti da su zavisni o pornografiji.[7] Koliko ih je još ili uživalo u toj navici ili im je bilo previše neugodno da to priznaju, može se pretpostaviti. Većinu ovih navika nauče od svojih drugova iz razreda. Ali neke državne škole čak imaju pornografske ili seksualno perverzne lektire u svojoj biblioteci![8] Ovo je u skladu sa pro-LGBTIQ+ agendom koju politička ljevica gura u javni nastavni plan i program. Naravno, ne postoji ništa u nastavnom planu i programu što bi spriječilo takvu perverziju. Na kraju krajeva, učenici su na času prirodnih nauka naučili da su ljudi samo seksualne životinje koje su slučajno evoluirale.
Bez sumnje će učenici u državnim školama naučiti oponašati nepravedne načine svojih drugova iz razreda i osjećaće se ugodnije uklapajući se u pagansko društvo. Ali nije li ovo upravo suprotno od onoga što bi se trebalo dogoditi prema Rimljanima 12:2? Kako mogu biti so i svjetlost ako su obučeni da misle i ponašaju se kao svijet? Može li biti da mnogi hrišćanski roditelji zapravo više vole da njihova djeca budu suobličena sa svijetom, a ne preobražena u Hristu?
Dodatne zamjerke ćemo ispitati u sledećem članku.
Dr Džejson Lajl
______________________
[1] Ovo je potvrđeno PEERS testom koji provodi Institut Nehemiah.
[2] Zahvaljujem Izraelu Vejnu na ovoj pronicljivoj analogiji.
[3] Isus ne nalaže svojim sledbenicima da budu so i svjetlost. On kaže da su oni već so i svjetlost i upozorava na posledice gubitka slanosti i skrivanja svoje svjetlosti – postajanja svjetovnim.
[4] Učenik je taj koji postaje kao učitelj (Luka 6:40), a ne obrnuto. Djeca su učenici svega jer znaju tako malo u poređenju sa svojim odraslim učiteljima.
[5] Neki će se možda pitati: „Šta je sa učenjem interakcije s nevjernicima, posebno s djecom koja ne vjeruju?“ S obzirom na biblijski princip da ljudi postaju slični onima s kojima provode vrijeme, čini se mudrim snažno ograničiti interakciju djeteta s nevjernicima – posebno s djecom koja ne vjeruju. Djetetu ne treba dozvoliti da ima budalu za druga, jer će to dijete pretrpjeti štetu (Izreke 13:20). Djeca će se prirodno susresti s nevjernicima kao i njihovi roditelji i mogu naučiti kako da komuniciraju na dobar, biblijski način gledajući svoje hrišćanske roditelje.
[6] Ray, B., A systematic review of the empirical research on selected aspects of homeschooling as a school choice, Journal of School Choice, 2017, Vol. 11, No. 4, 604–621.
[7] ‘Pornography addiction worry’ for tenth of 12 to 13-year-olds.
Da, ali mi nemamo ni izvorno hrišćansku porodicu, a tek nemamo zajednicu porodica.