„Oštro suđenje i kritika izazivaju odmazdu. Oni koji su najaktivniji u pronalaženju mana kod drugih imaju i svoje ozbiljne mane koje ne uočavaju.“ (Ellen White, Manuscript 26, 1905)
Proročica crkve Adventista sedmog dana, Elen G. Vajt, bila je poznata po svojim oštrim sudovima i kritikama onih koji su svetkovali nedjelju. Međutim, kako je starila, proročica je postajala sve kritičnija prema svojim sledbenicima. Gospođa Vajt je očigledno voljela stajati u crkvi i s propovjedaonice koriti grijehe publike. Ronald Grejbil, bivši pomoćnik sekretara White Estatea, prepričava jedan takav incident:
„Džejms [Vajt] je branio stil, kao i sadržaj poruka svoje supruge, predstavljajući njene oštre prekore u najboljem mogućem svjetlu. Jednog popodneva 1867. godine sazvala je kongregaciju u Rajtu [Wright], Mičigen, kako bi je čuli kako čita 51 stranicu ‘svjedočanstva’ koje je napisala o raznim članovima crkve. ‘Oni koji su ukoreni’, izvijestio je Džejms, ‘bili su, naravno, iznenađeni kada su čuli opis svog stanja i bili su bačeni u veliku kušnju.’“[1]
Zamislite potpuno poniženje kada prorok prikazuje vaše „grijehe“ pred cijelom crkvom! Još gore, ti „grijesi“ su mogli, a i nisu morali biti tačni, zavisno o tome od koga je prorok dobio te informacije! Ako se pitate kako je ovo moglo da prođe, treba se prisjetiti da su adventisti bili mahom harizmatici koji su vjerovali u duhovni „dar“ svog proroka.
Evo još jednog primjera kako je gospođa Vajt koristila „svjedočanstvo“ da brutalno ismije sestru B., članicu crkve koja se bori s bolešću i depresijom:
„Pokazano mi je… Previše su saosjećali s tobom… U tvom sadašnjem stanju uma nisi sposobna za brak. Nema nikoga ko bi te želio, u tvom sadašnjem bespomoćnom, beskorisnom stanju. Kad bi neko pomislio da te voli, bio bi bezvrijedan; jer nijedan razuman čovjek ne bi mogao ni na trenutak pomisliti da svoju naklonost usmjeri na tako beskorisni predmet … U sadašnjem trenutku tvoje stanje nije prihvatljivo u Božjim očima…“[2]
Ironično u vezi s ovom oštrom izjavom jeste to što je gospođa Vajt često i sama bila bolesna i depresivna!
Posebno nakon krize 1888. godine, njeni spisi postali su sve oštriji prema sekti i njenim vođama. Kao odgovor na ovaj negativni publicitet, vođe sekte su je počele marginalizovati, što je samo povećalo njenu ogorčenost. Bila je ljuta što njeni sledbenici više nisu cijenili njena svjedočanstva kao nekada. Njen ostarjeli glas postao je glas nezadovoljstva, rastućeg razočaranja i neostvarenih očekivanja. Dok je licemjerno upozoravala druge da ne pronalaze mane u njoj ili njenim spisima, ona je studiozno pronalazila mane u gotovo svemu u sekti adventista sedmog dana. Sa sve većom učestalošću, svoje najoštrije oružje osude – svoje pero – okrenula je interno prema svojim sledbenicima.
Teško duhovno stanje adventista sedmog dana
U svojim ranim godinama, gospođa Vajt izrazila je dvije ozbiljne pritužbe protiv članova crkve Adventista sedmog dana. Prvo, smatrala je da mnogi njeni sledbenici ili ignorišu njena svjedočanstva ili se otvoreno bune protiv njih. Na primjer, 1867. godine napisala je svjedočanstvo o ovoj temi i zaključila da „ni jedan od dvadeset“ adventista sedmog dana „ne živi po načelima samopožrtvovanja Božje riječi“.[3] Godine 1870. jadikovala je što Crkva adventista sedmog dana u Batl Kriku ne slijedi njene zdravstvene upute, što ih dovodi u stanje letargične tame:
„Vidjela sam da je zanemarivanje zdravstvene reforme dovelo crkvu u tamu i pod osudu, gdje je gotovo nemoguće probuditi u njima osjećaj uzvišenog karaktera Božjeg djela.“[4]
Još jedna česta pritužba bila je da njeni sledbenici nisu slali sekti dovoljno svog teško zarađenog novca. Godine 1871., napisala je: „Mnogi koji tvrde da vole istinu“ zakopali su svoj talant umjesto da ga stave u kasu sekte, i tako su „obmanjivali vlastite duše“ i „pljačkali Boga“.[5] Godine 1873., dodala je:
„Vidjela sam da mnogi koji tvrde da drže Božje zapovijesti prisvajaju za vlastitu upotrebu sredstva koja im je Gospod povjerio i koja bi trebala ući u njegovu riznicu. Oni pljačkaju Boga u desetinama i prinosima.“[6]
Iako je gospođa Vajt uvijek imala dar za pronalaženje mana kod onih koji joj se nisu sviđali ili su ugrožavali njen autoritet, retorika se pojačala nakon 1888. godine. Nakon 1888. godine, gospođa Vajt je više puta kritikovala svoju sektu zbog njenog velikog gubitka. Više puta je istakla da samo pet posto njenih sledbenika može biti spašeno.
1892 – „Ni jedan od dvadeset čija su imena upisana u crkvene knjige nije spreman da završi svoju zemaljsku istoriju i bio bi podjednako bez Boga i bez nade u svijetu kao i običan grešnik.“[7]
1894 – „U prošlosti sam dala svečanu izjavu crkvi da nijedan od dvadeset čija su imena registrovana u crkvenim knjigama nije spreman da završi svoju zemaljsku istoriju.“[8]
1898 – „Ne postoji ni jedan od dvadeset koji poznaje ljepotu, pravu suštinu Hristove službe.“[9]
1900 – „Ni jedan od dvadeset čija su imena upisana u crkvene knjige nije spreman završiti svoju zemaljsku istoriju i bio bi jednako bez Boga i bez nade u svijetu kao i običan grešnik. Oni navodno služe Bogu, ali još iskrenije služe mamonu.“[10]
Godine 1898, Elen Vajt je objasnila da samo jedan posto njenih sledbenika poštuje Hristovu zapovijest da vole Gospoda i svoje bližnje:
„Vrlo je mali broj onih koji istinski saosjećaju s Hristom Isusom, koji pokazuju svoju odanost Njemu držeći Njegove zapovijesti. Oni ne ljube Boga svim srcem, dušom, umom i snagom, niti ljube svog bližnjeg kao sebe same… Imamo premalo Hristovog karaktera. Potreban nam je kroz sve naše redove. Moramo otkriti tu ljubav koja je prebivala u Isusu. Tada ćemo držati zapovijest koju ne drži nijedan od stotinu onih koji tvrde da vjeruju u istinu za ovo vrijeme.“[11]
Kakvo šokantno priznanje da samo jedan posto adventista sedmog dana poštuje najvažnije zapovijesti u Bibliji (Matej 22:36-40)! Njen opis čini da adventisti sedmog dana izgledaju kao duhovno najbolesnija sekta na planeti. Sledeće godine je dolila ulje na vatru, napisavši: „Ni jedan od stotinu ne zna vrijednost jedenja hljeba života.“[12] „Jesti hljeb života“ znači primiti Isusa kao izvor duhovne hrane i stupiti u preobražujući odnos s Njim. Samo jedan posto adventista sedmog dana razumije vrijednost ovoga? Ili je gospođa Vajt lagala ili je sekta adventista sedmog dana duhovno bolesna u alarmantnoj mjeri.
Daljnje izjave Elen Vajt dokazuju bolesnu prirodu ove sekte:[13]
1897 – „Mnogi će stajati za našim propovjedaonicama s bakljom lažnog proročanstva u rukama, zapaljenom od paklene baklje Sotone.“
1890 – „Religija mnogih među nama biće religija otpalog Izraela, jer ljube svoj vlastiti put i napuštaju put Gospodnji.“
1890 – „Biblijska religija je vrlo rijetka, čak i među propovjednicima.“
1892 – „Krivica samoobmane je na našim crkvama. Religiozni život mnogih je laž.“
1903 – „Ukoliko se crkva, koja sada biva ukvašena vlastitim otpadništvom, ne pokaje i ne obrati, ješće plodove vlastitih djela, sve dok se ne zgrozi sama sebe.“
1909 – „Mnogo je adventista sedmog dana koji ne shvataju da prihvatiti Hristovo djelo znači prihvatiti Njegov krst. Jedini dokaz koji daju u svojim životima o svom učeništvu je ime koje nose.“
Iz ovih izjava lako se može procijeniti duhovno stanje sekte adventista sedmog dana, koja je rasla pod direktnim nadzorom Elen Vajt:
- 95% je izgubljeno
- 95% ljudi služi mamonu umjesto Bogu
- 99% ljudi ne poštuje Božje najveće zapovijesti (ljubav)
- 99% ne shvata vrijednost ličnog odnosa s Hristom
- Mnogi su učenici samo po imenu
Ovo je gorki plod 70 godina službe Elen Vajt: Sekta koja je potpuno duhovno bolesna i disfunkcionalna – prema njenom vlastitom priznanju! Isus je to najbolje rekao:
„Po plodovima ćete ih prepoznati. Beru li ljudi grožđe s trnja ili smokve s čička?“ (Matej 7:16)
Ne rade dovoljno naporno
Činjenica da su adventisti sedmog dana još uvijek na planeti mogla bi se smatrati dokazom njihovog žalosnog neuspjeha. Godine 1898. gospođa Vajt je objasnila:
„Kad bi Božji narod imao Hristovu ljubav u srcu, kad bi svaki član crkve bio potpuno prožet duhom samopožrtvovanja, kad bi svi pokazivali potpunu ozbiljnost, ne bi nedostajalo sredstava za domaće i strane misije; naši resursi bi se umnožili… Da je Božji cilj bio ispunjen od strane Njegovog naroda dajući svijetu poruku milosti, Hrist bi došao na zemlju, a sveti bi prije toga bili dobrodošli u Božji Grad.“[14]
Budući da je samo jedan posto adventista sedmog dana poštovalo Božje zapovijesti o ljubavi, ne čudi što ona priznaje da njen narod nije imao ljubav prema Hristu u svom srcu. Da su adventisti sedmog dana samo davali više novca i radili više, Hrist bi došao do 1898. godine. Pa ipak, šta je očekivala od sekte u kojoj 95% nije spašeno i služi mamonu umjesto Bogu?
U kasnijim godinama, gospođa Vajt se više puta žalila na neuspjeh adventista sedmog dana da ispune njen zadatak širenja posebnih doktrina adventista sedmog dana drugim hrišćanima:
1904 – „Ni jedan od stotinu među nama ne radi ništa osim bavljenja običnim, svjetovnim poslovima. Nismo ni napola svjesni vrijednosti duša za koje je Hrist umro.“[15]
1908 – „Komercijalni poduhvati su toliko dugo apsorbovali interese i sposobnosti tolikog broja adventista sedmog dana da su uglavnom nesposobni da obave posao donošenja svjetla sadašnje istine pred one koji je ne poznaju.“[16]
1909 – „ Mnogi adventisti sedmog dana očigledno nisu u stanju da shvate potrebu da se ozbiljan rad brzo obavi. Godine prolaze u vječnost, a očigledno je malo učinjeno da se pomogne onima koji su do nedavno bili rasa robova.“[17]
1913 – „Relativno malo se misionarskog rada obavlja; i kakav je rezultat? Istine koje je Hrist dao se ne uče. Mnogi Božji ljudi ne rastu u milosti. Mnogi su u neugodnom, žalosnom raspoloženju.“[18]
Kada je gospođa Vajt rekla da su „mnogi“ bili u „neugodnom, žalosnom raspoloženju“, očigledno je mislila na sebe, koja se stalno žalila na neuspjeh adventista sedmog dana da uvjere hrišćanski svijet da usvoji adventističke doktrine kako bi se Hrist mogao vratiti.
Ne daju dovoljno novca
Kao što je ranije navedeno, dio razloga za odlaganje Hristovog povratka bio je taj što adventisti sedmog dana jednostavno nisu davali dovoljno svog teško zarađenog novca sekti. Na primjer, 1893. godine objavila je sledeći komentar u novinama sekte:
„Sasvim nedavno sam dobila direktno svjetlo od Gospoda po ovom pitanju, da su adventisti sedmog dana pljačkali Boga u desetinama i prinosima…“[19]
Godine 1901. nastavila je svoju tiradu u novinama sekte:
„Ali mnogi adventisti sedmog dana ne shvataju odgovornost koja leži na njima da sarađuju s Bogom i Hristom u spasenju duša. Oni ne pokazuju svijetu veliko zanimanje koje Bog ima za grešnike…. Guba sebičnosti je obuzela crkvu.“[20]
U ovom citatu, gospođa Vajt objašnjava da je nevoljnost članova sekte adventista sedmog dana da izdvajaju svoj teško zarađeni novac simptom dubljeg duhovnog problema: gube sebičnosti. Guba je smrtonosna bolest. Stoga je, po mišljenju Elen Vajt, sekta bila u mukama smrtonosne duhovne infekcije.
Adventisti sedmog dana ne slijede zapovijesti Elen Vajt
Nakon 1888. godine, gospođa Vajt je više puta spomenula svoju raniju pritužbu da se adventisti sedmog dana bune protiv njenih svjedočanstava o zdravlju i drugim temama ili ih ignorišu:
1889 – „Umovi mnogih su bili obuzeti raspravama i odbacili su svjetlo dato kroz Svjedočanstva, jer se nije slagalo s njihovim vlastitim mišljenjima.“[21]
1890 – „Bog je poslao jasna, direktna svjedočanstva, upućujući ih na riječ koju su zanemarili slijediti. Pa ipak, svjetlost se često odbacuje.“[22]
1894 – „Živimo u dobu proždrljivosti, a navike kojima se mladi uče, čak i od strane mnogih adventista sedmog dana, u direktnoj su suprotnosti sa zakonima prirode.“[23]
1904 – „Bog je govorio svom narodu svjedočanstvima, riječima ukora i upozorenja. Mnogi su ih pogrešno predstavljali, ismijavali, pogrešno tumačili i odbacivali.“[24]
1908 – „Njegov narod danas nema izgovor za odvraćanje od savjeta Njegovog Duha. U svojoj Riječi, On nam je dao primjere koji bi nam trebali biti upozorenja, ali iako smo sve to znali, mnogi Božji ljudi nisu poslušali Božja upozorenja.“[25]
To je još jedan znak teške duhovne bolesti da „mnogi“ adventisti sedmog dana ne obraćaju pažnju na Božja upozorenja.
U aprilu 1902. godine, izdavači Pregleda i Glasnika, možda ožalošćeni neumoljivom negativnošću i gunđanjem gospođe Vajt, odlučili su da njene članke premjeste s početka časopisa na sredinu. Gospođa Vajt je bila bijesna kada je ovo otkrila:
„Moja duša je uznemirena zbog promjene napravljene u našim crkvenim novinama… Članci koji sadrže posebno svjetlo za ovo vrijeme nisu lako dostupni… Vidjela sam starješinu D.M. Kenrajta kako drži primjerak Pregleda i Glasnika pred skupštinom i govori im da većina adventista sedmog dana sada gleda na poruke Elen G. Vajt na način koji je naznačen promjenom s prve stranice Pregleda na sredinu novina. Akcija preduzeta u stavljanju uvodnika prije ovih članaka nije bila ugodna Gospodu, ali je ugodila neprijatelju pravednosti i istine. Ova akcija je govorila glasnije od riječi stotinama ljudi, rekavši da neki manje cijene ove članke nego uvodnike kojima se sada daje prednost.“[26]
Gospođa Vajt izgleda da je ljuta što su adventisti sedmog dana radije čitali druge autore nego nju. Uprkos prijetnjama Božjim nezadovoljstvom, izdavači su ignorisali zahtjev gospođe Vajt i nastavili su stavljati njene članke u sredinu Pregleda.[27]
Da li su adventisti sedmog dana previše nesposobni da razumiju Bibliju?
Prema gospođi Vajt, za svjedočanstva su krivi ljudi iz Adventističke crkve. Napisala je:
„Da ste proučavali Božju riječ, sa željom da dostignete biblijski standard i postignete hrišćansko savršenstvo, ne biste trebali Svjedočanstva.“[28]
Budući da su adventisti sedmog dana „malo obraćali pažnju… na Bibliju“, dato im je „manje svjetlo“ „da vodi muškarce i žene ka većem svjetlu“.[29] Kakvo zapanjujuće priznanje! Zbog njihovog nedostatka interesa za Bibliju i zato što nisu proučavali Bibliju sa željom da dostignu savršenstvo, Bog ih je morao udariti po glavi žestokim svjedočanstvima gospođe Vajt! Štaviše, tvrdila je da je „dodatno svjetlo“ u njenim spisima bilo namijenjeno „da dovede zbunjene umove do njegove Riječi“.[30] To implicira da su adventisti sedmog dana bili zbunjeni oko Biblije i da im je trebala Elen Vajt da im je objasni.
Nejedinstvo
U Bibliji, Pavle navodi „neprijateljstvo, svađe… rivalstva, razdore, podjele, zavist“ kao djela tjelesna (Gal. 5:19-21). To ukazuje na to da nejedinstvo ne dolazi iz života ispunjenog Duhom, već iz tjelesnih želja i nedostatka duhovne zrelosti. Pavle kori korintsku skupštinu zbog njihovih podjela, govoreći: „Jer kad je među vama ljubomora i svađa, niste li svjetovni?“ (1. Kor. 3:3) Nejedinstvo pokazuje da se vjernici ponašaju kao nevjernici. Nejedinstvo, svađa i prepirke žaloste ili gase djelo Duha unutar zajednice (Ef. 4:30, 1. Sol. 5:19). Sotona se često smatra krajnjim uzročnikom podjela, koji nastoji posijati razdor među vjernicima kako bi ih oslabio. Ukratko, Biblija opisuje nejedinstvo ne kao manji problem, već kao ozbiljan duhovni nedostatak koji ometa zdravlje i učinkovitost zajednice.
U jednom trenutku, gospođa Vajt je priznala da je njena sekta počela manifestovati isti njen duh pronalaženja mana:
„I mnogi adventisti sedmog dana stoje pred svijetom kao svadljivi i skloni pronalaženju mana, umjesto da su povezani jedinstvom s Hristom.“[31]
Godine 1905. je napisala:
„Pronalaženje mana i nesuglasice među braćom lišavaju mnoge Božji narod duhovnog života i vjere.“[32]
Ovo je još jedan dokaz sekte koja je usvojila praksu pronalaženja mana svog proroka, što je na kraju rezultiralo plodom nejedinstva.
Mlaka crkva
Nakon 1888. godine, gospođa Vajt je više puta osuđivala svoju sektu kao Laodikejsku crkvu. Godine 1889. shvatila je propast sekte adventista sedmog dana i dala užasno priznanje: „Među nas je ušla lažna religija, formalna religija.“[33] Kako se to moglo dogoditi sa „živim prorokom“ na čelu?
Godine 1890, napisala je u novinama sekte:
„Od sastanka u Mineapolisu, stanje Laodikejske crkve sam vidjela kao nikada prije. Čula sam Božji ukor upućen onima koji se osjećaju tako zadovoljno, a ne znaju svoju duhovnu bijedu… Poput Jevreja, mnogi su zatvorili oči da ne bi vidjeli…“[34]
Tokom preostalih decenija svog života, ona je neprestano kritikovala sektu zbog toga što je laodikejska:
1897 – „Kažem vam u ime Gospodnje da su oni koji su imali veliko svjetlo danas u stanju koje je Hrist opisao u svojoj poruci laodikejskoj crkvi.“[35]
1898 – „Crkva je u laodikejskom stanju. Božje prisustvo nije među njima.“[36]
1901 – „Dolazi mi svjetlo da će mnogi Božji ljudi biti pobijeđeni ukoliko nemamo očiglednija djelovanja Božjeg Duha i veće manifestacije božanske sile koja djeluje među nama.“[37]
1902 – „Opis stanja Laodikejske crkve je vjeran prikaz našeg vlastitog duhovnog stanja.“[38]
1903 – „Laodikejska poruka je primjenjiva na naše crkve. Mnogi Božji ljudi…[odbijaju] poslušati Gospodnje opomene. Mnogi koji su nekada čvrsto vjerovali u istinu postali su nemarni u pogledu svoje duhovne dobrobiti i popuštaju, bez ikakvog protivljenja, Sotoninim dobro smišljenim planovima.“[39]
1907 – „Mnogi Božji ljudi stoje u položaju opisanom u porukama crkvama u Sardu i Laodikeji: ‘Znam tvoja djela, jer imaš ime da si živ, a mrtav si.’“[40]
1912 – „Zbog neuspjeha u odricanju od sebe, mnogi Božji ljudi nisu u stanju dostići visoki standard duhovnosti koji im je On postavio.“[41]
Čak je otišla toliko daleko da je u sebi razmišljala o tome da li bi trebala napustiti crkvu adventista sedmog dana i osnovati novu sektu:
„Kao reformatori izašli su iz denominacijskih crkava, ali sada djeluju slično onome kako su crkve djelovale. Nadali smo se da neće biti potrebe za još jednim izlaskom.“[42]
Evo koliko je loše postalo: čak se i osnivač sekte pitao da li će biti potrebno da je napusti!
Zašto bi adventisti sedmog dana željeli pozivati ljude iz drugih crkava da se pridruže njihovoj sekti kada je ona tako očigledno bolesna? Prema samom priznanju Elen Vajt, plod njenog rada bila je sekta koja:
- Odgovara opisu mlake Laodikejske crkve
- Božje prisustvo je odsutno iz nje
- Nedostaje joj djelovanje svetog Duha
- Puna je „mnogih“ koji su nemarni prema vlastitoj duhovnoj dobrobiti i ne protive se Sotoninim planovima
- Crkva je „mrtva“ poput Sarda
- Ispunjena je „mnogima“ koji ne uspijevaju da se odreknu sebe
Ko bi se želio pridružiti ovakvoj sekti? Jesu li adventisti sedmog dana transparentni po ovom pitanju? Da li obavještavaju potencijalne obraćenike da je, prema njihovom proroku, sekta koja se poistovjećuje sa „poslednjom crkvom“ – Laodikejom, lišena Božjeg duha, ispunjena nevjernicima (95%) i „mrtva“ kao Sard?
Vođstvo je još gore
Nakon 1888. godine, čini se da je gospođa Vajt izgubila svako povjerenje u vođe adventističke crkve. Očigledno umorni od njene negativnosti i tirada, pokušali su ublažiti njen uticaj tako što su je premjestili iz centra pažnje u neko nepoznato uporište u Australiji. U međuvremenu, iako odvojena od vođa u Americi, ona ih je zasipala oštrim svjedočanstva:
1890 – „Bog Izraelov otvorio je prozore nebeske i poslao svijetu obilnu poplavu svjetlosti, ali ta svjetlost je odbačena. Duh koji se manifestovao u Batl Kriku bio je duh mnogih crkava.“[43]
1895 – „Generalna konferencija se sama po sebi kvari pogrešnim osjećajima i načelima. Ljudi povezani s Božjim djelom postupali su nepravedno… Uvedeni su planovi suprotni istini i pravednosti… Ovo smišljanje vodi ugnjetavanju, nepravdi i zloći.“[44]
1896 – „Glas iz Batl Krika, koji se smatrao autoritetom u savjetovanju o tome kako treba obavljati posao, više nije Božji glas.“[45]
1897 – „Ponižavajuće, sramotne postupke… vodile su satanističke agencije, a djelo istine je ometeno.“[46]
1898 – „Prošlo je nekoliko godina otkako sam smatrala Generalnu konferenciju Božjim glasom.“[47]
Kada se vratila, nastavila je sa verbalnim uvredama:
1906 – „Putevi i djela koji su razvijeni u Batl Kriku od Generalne konferencije 1901. godine, uzrokuju da drhtim za one koji su tamo; jer su se mnogi ponašali kao da su zaslijepljeni sotonskim silama.“[48]
1908 – „Ljudi postavljeni na visoke odgovorne položaje nisu donijeli plod koji Bog može prihvatiti… Stajali su na položajima visokog, svetog povjerenja, a ipak plod nije bio takav da bi proslavio Boga, jer su donijeli divlje plodove.“[49]
Još jednom, je li vođstvo Adventističke crkve bilo transparentno u vezi sa svojim duhovnim stanjem prema potencijalnim obraćenicima? Jesu li svijetu otkrili da je njihov prorok rekao da su „iskvareni“ pogrešnim načelima, da njihove sastanke „vode satanističke agencije“, da su „zaslijepljeni satanističkim silama“ i da ometaju djelo istine? Ko bi se želio pridružiti sekti s ovakvom vrstom vođstva? Moglo bi se samo nadati da su vođe sekte poslušale njene opomene, ali brojni skandali u poslednjim decenijama izgleda bacaju sumnju na to.[50]
Najgora uvreda od svih
Godinama je gospođa Vajt bila izuzetno negativno nastrojena prema crkvama koje nisu članice adventističke crkve zbog njihovog neuspjeha da usvoje doktrine adventističke crkve. Koristila je razne negativne etikete da ih opiše, poput „Vavilon“ i „otpadnički protestantizam“. Međutim, 1900. godine dala je užasno priznanje:
„Mnogi koji stoje podalje od Adventista sedmog dana žive više u skladu sa svjetlošću koju su primili nego mnogi Adventisti sedmog dana.“[51]
Ovdje nalazimo krajnje poniženje! Uništila je sektu rekavši da pali „Vavilon“ živi više u skladu sa svjetlošću koju su primili nego adventisti sedmog dana. Za adventiste sedmog dana, ne može biti veće poniženje od toga!
Zaključak
Da li su izjave gospođe Vajt istinite ili lažne, prepuštamo čitaocu da odluči. Međutim, ako je govorila istinu, a ne laži, to ima ozbiljne posljedice za sektu adventista sedmog dana. Ako je to istina, adventisti sedmog dana su sekta koja je potpuno podbacila u svojoj misiji, nedostaje joj Božji duh, a njeno rukovodstvo je prešlo na tamnu stranu. 95% njenih članova neće biti spašeno (uz pretpostavku da bi se taj procenat sada još smanjio, s obzirom na pogoršano moralno i duhovno stanje u crkvi), a 99% ne razumije niti se pokorava osnovnim hrišćanskim načelima. Većinom članova vlada mamon umjesto Boga.
Adventisti često tvrde da je njihova crkva „Nojeva barka“, što znači da morate postati članovi te sekte da biste bili spaseni. Ali kako to može biti kad će, prema njihovoj vlastitoj proročici, 95% „ukrcanih putnika“ izginuti? Primjećujemo da su znatno bolje prošli putnici „Titanika“, gdje je od oko 2.200 ljudi spašeno njih 705, što je 32%.
Takav je gorki plod sedamdeset godina oštre službe Elen Vajt, ispunjene pseudo apokaliptičkim, legalističkim i fanatičnim mentalitetom i pronalaženjem mana.
______________________
[1] Ronald Graybill, Power of Prophecy (unpublished manuscript, 1983), p. 9. Note: This document was published in 2019 by Dr. Graybill, and is available on Amazon.
[2] Ellen White, Testimonies, vol. 2, pp. 324, 325.
[3] Ellen White, Testimony for the Church, no. 14 (1867), 3.
[4] Ellen White, Appeal to the Battle Creek Church (1870), 81.
[5] Ellen White, Testimony for the Church, no. 20 (1871), 133.
[6] Ellen White, Testimony for the Church, no. 23 (1873), 25.
[7] Ellen White, Letter 16e, 1892. Later published in General Conference Daily Bulletin, Feb. 4, 1893.
[8] Ellen White, Manuscript 116, 1894.
[9] Ellen White, Manuscript 104, 1898 (6MR 72).
[10] Ellen White, General Conference Bulletin, July 1, 1900.
[11] Ellen White, Letter 121, 1898.
[12] Ellen White, Letter 14, 1899.
[13] Ellen White, Manuscript 92, 1897; Manuscript 61, 1890; Manuscript 19, 1890; Letter 19d, 1892; Manuscript 32, 1903 (8T 250); Review and Herald, Feb. 25, 1909 (this statement first appeared in Letter 198, 1908).
[14] Ellen White, Australian Union Conference Record, Oct. 15, 1898. Later reprinted in the General Conference Bulletin, Apr. 4, 1901, and the Monthly Missionary Reading, May 9, 1908.
[15] Ellen White, Testimonies for the Church, vol. 8 (1904), 148.
[16] Ellen White, Manuscript 65, 1908.
[17] Ellen White, Testimonies for the Church, vol. 9 (1909), 204.
[18] Ellen White, Review and Herald, Aug. 7, 1913.
[19] Ellen White, Review and Herald, Sep. 12, 1893. Statement first appeared in Letter 57, 1893.
[20] Ellen White, Review and Herald, Dec. 10, 1901. Statement first appeared in Manuscript 57, 1901.
[21] Ellen White, Review and Herald, Dec. 24, 1889. Statement first appeared in Manuscript 18, 1888.
[22] Ellen White, Christian Temperance and Bible Hygiene (1890), 129.
[23] Ellen White, Christian Education (1894), 163.
[24] Ellen White, Letter 101, 1904.
[25] Ellen White, Review and Herald, Sep. 24, 1908. Statement first appeared in Manuscript 79, 1908.
[26] Ellen White, Letter 110, 1903.
[27] Na primjer, u prvih 13 izdanja časopisa Pregled iz 1902. godine, članak gospođe Vajt počinje na prvoj stranici. Počevši od 14. broja, njeni članci se premještaju na sredinu časopisa. Na primjer: 4-8-1902, stranica 8; 7-1-1902, stranica 8; 12-30-1902, stranica 8; 12-3-1903, stranica 9; 1-7-1904, stranica 8; 1-5-1905, stranica 8; 12-7-1905, stranica 9; 1-4-1906, stranica 8; 12-27-1906, stranica 8; 1-03-1907, stranica 8; 1-31-10-07, stranica 8.
[28] Ellen White, Testimonies for the Church, vol. 2, 605.
[29] Ellen White, Words of Encouragement to Those in the Missionary Field, (1904), 6.
[30] Ellen White, Letter 130, 1901.
[31] Ellen White, Spalding and Magan Collection (1985), 271.
[32] Ellen White, Manuscript 26, 1905.
[33] Ellen White, Manuscript 30, 1889.
[34] Ellen White, Review and Herald, Aug. 26, 1890.
[35] Ellen White, Letter 5, 1897.
[36] Ellen White, Manuscript 156, 1898.
[37] Ellen White, Letter 25, 1901.
[38] Ellen White, Manuscript 7, 1902.
[39] Ellen White, Letter 15, 1903.
[40] Ellen White, Letter 226, 1907.
[41] Ellen White, Review and Herald, June 6, 1912. This statement first appeared in Letter 152, 1901.
[42] Ellen White, Manuscript 30, 1889.
[43] Ellen White, Letter 43, 1890.
[44] Ellen White, Letter 54, 1895.
[45] Ellen White, Manuscript 17, 1896.
[46] Ellen White, Manuscript 83, 1897.
[47] Ellen White, Manuscript 17, 1898.
[48] Ellen White, Testimonies for the Church Containing Messages of Warning and Instruction to Seventh-day Adventists Regarding Dangers Connected With the Medical Missionary Work (1906), 52.
[49] Ellen White, Manuscript 16, 1908.
[50] Finansijski skandal Donalda Devenporta (krajem 1970-ih i početkom 1980-ih), kontroverza oko Valtera Ree i razotkrivanja plagijata (krajem 1970-ih i početkom 1980-ih), skandal Folkenberg ADRA (1980-ih – 1999), skandali seksualnog zlostavljanja i optužbe za zlostavljanje djece (u toku, sa povećanom sviješću javnosti od 2000-ih), finansijske malverzacije Generalne Konferencije i ulaganja na berzi u neetičke poslove, teološke kontroverze (u toku)…
[51] Ellen White, Letter 59, 1900.
