Uopšteno postoje samo dvije vrste odgovora na jevanđelje: primanje na „dobru zemlju“ (Matej 13:8,23) i odbacivanje na različite načine i zbog različitih uzroka i povoda, vremenski odmah ili kasnije (Matej 13:4-7, 19-22). Dakle, u saradnji božanskog i ljudskog, veoma je važna kakvoća potencijalnog primaoca.
Šta nam ovo govori? Božja namjera sa ljudskim rodom, sa svakim pojedincem, ne počinje neposredno pred njegovo/njeno obraćenje, već se tiče cijelog života, kao i njegove/njene porodice, čak i predaka. Svi činioci su važni za formiranje naše pobožnosti ili bezbožnosti. „Došla mi je Gospodnja riječ: Prije nego što sam te oblikovao u utrobi tvoje majke, poznavao sam te. Prije nego što si iz njene utrobe izašao, posvetio sam te i postavio sam te za proroka narodima.“ (Jeremija 1:4,5) Opšta Božja blagodat data je da se upotrijebi na blagoslov, a može se, prema ličnom izboru, i zloupotrijebiti. Svi su odgovorni pred Bogom, bez obzira priznavali ga ili se pravili gluvi i slijepi. „Ovaj nauk koji ti danas dajem nije pretežak za tebe niti je predaleko od tebe. Nije na nebesima da bi rekao: Ko će se za nas popeti na nebesa da nam ga skine i objavi pa da po njemu postupamo? Nije ni preko mora da bi rekao: Ko će za nas preći more da nam ga donese i objavi pa da po njemu postupamo? Jer je ta riječ sasvim blizu tebe, u tvojim ustima i u tvom srcu, da bi po njoj postupao. Evo, danas pred tebe stavljam život i dobro, smrt i zlo.“ (5. Mojsijeva 30:11-15)
Posledice primanja Božje blagodati ili njene zloupotrebe su neminovnost: „Jer sam ja, Gospod, tvoj Bog, revnosni Bog, koji pohodim prestupe očeva na sinovima, do trećeg i do četvrtog pokoljenja, onih koji me mrze, a milost pokazujem hiljadama onih koji me vole i drže moja uputstva.“ (2. Mojsijeva 20:5,6) Znajući ovo, Gospod je mogao još u Edenu odmah posle Pada da čovječanstvo svrsta u dva tabora: sjeme ženino i sjeme zmijino. Osnovna karakteristika prve grupe je vjera u poslušnosti Božjoj objavi, a osnovna karakteristika druge grupe je pobuna u neposlušnosti, dok i dalje tvrde da su religiozni ili da imaju ispravnu životnu ideologiju.
Međutim, u mješavini dobra i zla nije sve crno-bijelo. Mi kao „daltonisti“ ne možemo da vidimo cijeli spektar boja i nijansi koje vidi Gospod, koji zna sve, te stoga nijesmo pozvani da sudimo umjesto Boga (vidi: Matej 13:25-30).
Svijest o strahoti grijeha i sopstvenoj grešnosti najbolja je preventiva od duhovne oholosti i licemjerja. Činjenica da je cijeli ljudski rod pod grijehom i u potrebi za Spasiteljem, bez razlike, treba da nas ujedini u jevanđelju, umjesto da nas razdvaja. Zato nikad ne smijemo suditi drugima licemjernim isticanjem „svetiji sam od tebe“ (Matej 7:1-5).
Ali to ne znači da smo uskraćeni od svakog rasuđivanja. Standardi za prosuđivanje kojima se pobožni mogu koristiti su dvojaki: 1) Riječ Božja kao vrhunski standard za provjeru svih pitanja istine i zablude (Isaija 8:20); 2) rodovi odnosno praktični rezultati (Matej 7:15-20).
Božja Riječ ne ostavlja nikakvu mogućnost opstanka zdrave vjere bez poslušnosti: „Stoga je svaki koji sluša moje riječi i izvršava ih sličan mudrom čovjeku koji je svoju kuću sazidao na stijeni. Pade kiša i naiđe bujica, i vjetrovi dunuše i obrušiše se na tu kuću, ali ona se ne sruši jer joj je temelj bio na stijeni. A svaki koji sluša moje riječi i ne izvršava ih, sličan je ludom čovjeku koji je svoju kuću sazidao na pijesku. Pade kiša i naiđe bujica, i vjetrovi dunuše i sručiše se na tu kuću, i ona se uz silan tresak sruši.“ (Matej 7:24-27)
Vjera bez poslušnosti je uobrazilja. Izbjegavanja poslušnosti vodi iskrivljivanju jevanđelja i njegovom prilagođavanju potrebama pale prirode. Prije nego pređemo na neke konkretne znake raspoznavanja istinskog jevanđelja, ukratko ćemo objasniti kako se ono zloupotrebljava, posebno od savremenih vjernika.
Individualnost i hedonizam nasuprot jevanđelju
Problem savremenog čovjeka posebno je izražen u dva pravca: individualizmu i hedonizmu.
Individualizam podrazumijeva osoben sistem vrijednosti, teoriju ljudske prirode i posebna društvena i vjerska uvjerenja i stavove. Individualnost teži sagledavanju svake vrijednosti kroz prizmu čovjeka, individue, kojoj se pripisuje najviši značaj.
Najprije da razmotrimo pozitivnu stranu individualnosti. Svako ljudsko biće, stvoreno po obličju Božjem, obdareno je sa moći sličnoj Stvoriteljevoj – individualnošću, moći da misli i djeluje. Svako ima individualnost odvojenu i različitu od svih drugih. Svako se mora uvjeriti za sebe, obratiti za sebe. On mora primiti istinu, pokajati se, vjerovati i pokoravati se za sebe. Pojedinac mora ispoljavati svoju volju za sebe. Niko ovaj posao ne može obaviti preko zamjenika. Iako svako od nas ima osobenu individualnost, Božji plan je jedinstvo u različitosti. To je veoma važno. Božji standardi su uzvišeni i nepromjenljivi, a ljudi sa različitim stepenima sposobnosti sudjeluju u Njegovom planu, tamo gdje su pozvani. Biblijske istine nije izložio jedan čovjek nego grupa ljudi.
Individualnost se ne smije uništavati i utapati u individualnost drugih. Bog je tako uredio stvari, i to je ono što vidimo ne samo kod čovjeka nego i u cijeloj prirodi. Ali pošto je namjera Tvorca vječna, mora postojati jedinstvo koje ničim ne ugrožava Njegov savršeni poredak.
Individualnost se zloupotrebljava kroz grijeh otuđenja od Boga i otuđenja od bližnjih. U kombinaciji sa egoizmom i ohološću, individualnost postaje snažno oruđe protiv Božje istine. Egoista želi svoju „istinu“, prilagođenu svojim potrebama i „unikatnu“ u njegovoj vizuri. Zatim ima potrebu da „unikatnu istinu“ nametne drugima.
U sadejstvu sa hedonizmom, izvrtanje jevanđelja postaje neminovnost. Individualizam (u negativnom smislu te riječi) i hedonizam su pošasti savremenog društva. I jedno i drugo su usmjereni protiv poslušnosti. Otuda snažna „potreba“ da se izvrne jevanđelje i prilagodi psihološkom profilu tako hendikepirane ličnosti.
U crkvama stvari funkcionišu na nešto drugačiji način nego kod manjih vjerskih grupa. Crkve zbog stanja u kojem se nalaze imaju potrebu da uvijek budu u trendu sa situacijom u svijetu da bi bile „priznate“, privlačne i održale kvantitet. Potreba tradicionalnih crkvi je drugačija i njihovi glavni aduti su zaglupljivanje kroz ropstvo tradicijama, pothranjivanje neprijateljstva prema svakoj reformi ili nosiocima istine, kao i navođenju na slijepu i fanatičnu pokornost ljudskim autoritetima.
S druge strane, manje vjerske grupe mogu mnogo lakše da se prilagođavaju profilu i „potrebama“ savremenog vjernika kojeg odlikuju otuđenost i nedostatak empatije prema drugima, posebno prema slabijima i onima od kojih nemaju određene koristi, na šta se nadograđuje klasični hedonistički stav usmjeravanja života linijom manjeg otpora.
Imajući sve ovo na umu, ne treba da nas iznenađuje uspjeh tzv. jevanđelja ljubavi u svijetu. Jednostavno Boga proglasite samo ljubavlju, oslobodite jevanđelje sprege vjere i poslušnosti, ratosiljate se Zakona, predstavite djelovanje Duha Božjeg kao čudesnog autopilota, i eto religije kao izmišljene za hedoniste. Ruke pod glavu i na prijatno krstarenje do Raja na Nebu. Oštećenje zdravog razuma i rezona je neminovno, i to se kompenzuje stalnim pozivanjem na „uzvišenije“ subjektivno iskustvo.
Božja Riječ se selektivno primjenjuje i prilagođava potrebama „novog jevanđelja“, a određeni tekstovi prenaglašavaju i daje im se značenje koje nemaju. Navešćemo jedan primjer.
„Ja sam čokot, a vi ste loze. Ko bude u meni i ja u njemu, on donosi mnogo ploda, jer bez mene ne možete činiti ništa.“ (Jovan 15:5)
Prava poslastica za hedonističko „jevanđelje“. Kako? Vjernik hedonista će ovu izjavu da zloupotrijebi i kaže: Evo dokaza da mi moramo biti vođeni Hristovim Duhom 24h na dan, jer kao 100% grešnici ne možemo proizvesti nikakvo dobro. Hedonista inače obožava ideju da sebe proglasi „100% grešnikom“. Takvom izjavom ružimo Božje obličje i Božju opštu blagodat proglašavamo ništavnom. Međutim, iz ovih Isusovih riječi potpuno će zanemariti dio teksta koji se odnosi na donošenje roda, što je cilj ove sprege „čokota i loze“, na sličan način kao u poređenju sa Hristom kao glavom i vjernicima kao različitim udovima istog tijela. Kao što se loze granaju na čokotu, tako su i udi različiti, ali svi pripadaju jednom tijelu. U oba slučaja Božja volja, Božji plan i Božje djelo je ono što ih spaja. Rodovi se ogledaju kroz službu. Bog nam obezbjeđuje snagu, hranu i pobjedu kroz iskupljenje, a mi udružujemo svoje snage i sposobnosti sa božanskom silom. To je ono što bismo mogli nazvati cirkulacijom života.
Da li je Hrist ovim iznio neku novu ideju koja je bila nepoznata ljudima? Naravno da nije, jer to je koncept poznat svim pobožnim ljudima u prošlosti. Bog kao izvor svega dobrog i korisnog jasno je predstavljen kroz cijelu Bibliju. Sve je od Boga. Samo u hedonizmu i individualizmu ovo je novost. Hedonista će ovo obratiti u laž samoproglašenjem navodnog duhovnog vođstva koje se „dokazuje“ subjektivnim vjerovanjem i subjektivnim zadovoljstvom u „slobodi“. Duhovna oholost je posledica, a vrata širom otvorena za suptilno djelovanje demonskih duhova.
Zdrave karakteristike odnosa prema blagodati jevanđelja
Jevanđelje ničim i u nijednom trenutku ne poništava našu individualnost, našu slobodnu volju i našu odgovornost. Kroz jevanđelje Bog nas oslobađa i daruje nam slobodu od svega onoga čega se sami nikako nijesmo mogli osloboditi (vidi: Djela 13:39).
Prije primanja i cijenjenja spasonosne blagodati, mi takođe moramo biti svjesni opšte blagodati. Zahvaljujući opštoj Božjoj blagodati „u Njemu imamo život i mičemo se i postojimo.“ (Djela 17:28) Spasonosna Božja blagodat, što je osnovna poruka jevanđelja, predstavlja realizaciju Božje inicijative „koja donosi spasenje svim ljudima“ (Titu 2:11). Bog nas poziva da prihvatimo život (Ezekijel 33:11). Ali neophodna je saradnja, akcija i sa jedne i s druge strane: „Ovako kaže Gospod nad vojskama: ‘Vratite se meni’, govori Gospod nad vojskama, ‘i ja ću se vratiti vama.’“ (Zaharija 1:3) Ukoliko odbijamo saradnju sa Bogom, spasenje za nas ne može biti djelotvorno. „Pokajte se dakle i obratite se da se izbrišu vaši grijesi, da bi od Gospodnjeg lica došla vremena okrepe.“ (Djela 3:19)
Kako se mi uopšte možemo pokajati? Božja ljubav daje pokajanje kroz živu spoznaju o onome što je On učinio i što čini za nas.
„Ko ne voli, nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav. Po ovome se pokazala Božja ljubav prema nama: Bog je poslao svog jedinorođenog Sina u svijet da živimo kroz njega. Ljubav je u ovome: nismo mi voljeli Boga, nego je on volio nas i poslao svog Sina kao žrtvu pomirenja za naše grijehe.“ (1. Jovanova 4:8-10)
„Ili možda prezireš bogatstvo njegove dobrote i uzdržljivosti i dugog trpljenja, ne shvatajući da te Božja dobrota vodi do pokajanja?“ (Rimljanima 2:4)
Dakle, opšta Božja blagodat nije pasivna, već poziva sve ljude na vodu života, što je primanje spasonosne blagodati. Ali da bismo pili mi prvo treba da shvatimo svoju potrebu za tom „Vodom“, iako možda zbog izopačenosti svojih duhovnih čula ne osjećamo žeđ.
„Ako je neko žedan, neka dođe k meni i pije! Ko bude vjerovao u mene, kao što je rečeno u Pismu, iz njegovog tijela poteći će rijeke žive vode.“ (Jovan 7:37,38)
Pijenje sa Izvora života nikako ne ostavlja bez ploda, već i mi sami prenosimo tok žive vode. Uvijek postoji ta sprega, taj ciklus života. To je najvažnija odlika istinskog jevanđelja.
Bog apeluje da se uključimo u život: „Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu! Dođite, vi koji nemate novca, uzmite i jedite. Dođite, uzmite soka od grožđa i mlijeka bez novca i bez plaćanja. Zašto trošite novac na ono što nije hljeb i zašto se trudite za ono što ne siti? Slušajte me pažljivo i ješćete ono što je dobro, i vaša će duša uživati u najboljoj hrani. Prignite uho i dođite k meni. Slušajte i duša će vaša živjeti, i sklopiću s vama trajni savez, zbog milosti koju sam obećao Davidu. Evo, dao sam ga za svjedoka narodima, za vođu i zapovjednika narodima. Evo, zvaćeš narod koji ne poznaješ, i k tebi će pohrliti ljudi iz naroda koji te nije poznavao, zbog Gospoda, tvog Boga, i Svetog Boga Izraelovog, jer će te on ukrasiti. Tražite Gospoda dok se može naći. Prizivajte ga dok je blizu. Neka zli ostavi svoj put i nepravednik svoje misli. Neka se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, našem Bogu, jer će mu velikodušno oprostiti.“ (Isaija 55:1-7)
„Kao njegovi saradnici ponovo vas molimo da ne propustite da ispunite svrhu Božje blagodati koju ste primili. Jer on kaže: ‘U vrijeme svoje milosti uslišio sam te, u dan spasenja pomogao sam ti.’ Evo, sada je vrijeme milosti! Evo, sada je dan spasenja!“ (2. Korinćanima 6:1,2)
„Ali Bog, koji je bogat milosrđem, zbog svoje velike ljubavi kojom nas je volio, još dok smo bili mrtvi u grijesima – oživio nas je zajedno sa Hristom – blagodaću ste spaseni – i uskrsnuo nas s njim i postavio nas s njim na nebesima u Hristu Isusu, da bi nam, u blagonaklonosti koju osjeća prema nama koji smo u Hristu Isusu, u poretku koji dolazi pokazao neizmjerno bogatstvo svoje blagodati. Tom blagodaću spaseni ste kroz vjeru. I to nije od vas, dar je Božji.“ (Efescima 2:4-8)
„Ja sam došao da imaju život, da ga imaju u izobilju.“ (Jovan 10:10)
Spasonosna blagodat je posebno pružanje blagodati kada suvereni Bog svojim izabranima – onima koji su prihvatili Njegov dar spasenja – poklanja novi život zadobijen u Hristu i pomoć radi njihove obnove i posvećenja. To se događa kad mi pristanemo da sahranimo stari život kroz Hristovu žrtvu (Rimljanima 6:3-5) i primimo Njegov novi život koji nas kvalifikuje kao stanovnike budućeg Božjeg kraljevstva i obnovljene Zemlje (Rimljanima 6:11).
Novorođenje ili začeće u Hristu, drugom Adamu, je osnov za primanje spasonosne blagodati.
„Zaista, zaista, kažem ti, ako se neko odozgo ne rodi, ne može vidjeti Božje kraljevstvo.“ (Jovan 3:3)
„Jer sve što je začeto od Boga pobjeđuje svijet. A ovo je pobjeda koja je pobijedila svijet: naša vjera.“ (1. Jovanova 5:4)
„I od njegove punine svi mi primismo, i blagodat za blagodat.“ (Jovan 1:16)
„Dakle, budući opravdani vjerom, imamo mir s Bogom kroz našeg Gospoda Isusa Hrista, kroz koga vjerom imamo pristup ovoj blagodati u kojoj stojimo, i radujmo se u nadi da ćemo biti učesnici u Božjoj slavi.“ (Rimljanima 5:1,2)
Spasonosna blagodat nije jednokratan čin koji posle možemo odbaciti i pouzdati se u sopstvenu pravednost, već trebamo postojano stajati u njoj vjerom.
„Čudim se da se tako brzo odvraćate od poziva Hristovom blagodaću na drugačiju dobru vijest… Ja ne odbacujem Božju blagodat, jer ako pravednost dolazi preko Zakona, onda je Hristos uzalud umro…“ (Galatima 1:6; 2:21)
U vjeri i blagodati se jača.
„A ti, sine moj, jačaj u blagodati koja je u Hristu Isusu.“ (2. Timoteju 2:1)
„Zato opašite bokove uma svojega, budite trezveni! Uzdajte se u blagodat koja vam se donosi u otkrivenju Isusa Hrista.“ (1. Petrova 1:13)
„Služite jedni drugima u skladu s darom koji je svaki od vas primio, kao dobri primaoci Božje blagodati, koja se izražava na razne načine.“ (1. Petrova 4:10)
„Rastite u blagodati i spoznanju Gospoda našeg i Spasitelja Isusa Hrista.“ (2. Petrova 3:18)
Mogućnost otpada od blagodati
Od spasonosne blagodati može se i otpasti po sopstvenom izboru.
1) Povratkom službi grijehu i svjetovnom životu:
„Težite za mirom sa svima, i za svetošću bez koje niko neće vidjeti Gospoda, pazeći da niko ne ostane bez Božje blagodati i da ne iznikne kakav otrovni korijen koji bi načinio štetu i kojim bi se mnogi uprljali.“ (Jevrejima 12:14,15; vidi takođe 2. Timoteju 4:10)
„Jer imaju neki ljudi koji su se uvukli među neopreznima koje su Pisma još davno odredila za sud, bezbožnici, koji blagodat našeg Boga pretvaraju u izgovor za besramna djela.“ (1. Jovanova 1:4)
2) Zloupotrebom Dara spasenja kroz opravdanje djelima:
„Odvojiste se od Hrista, vi koji pokušavate da se opravdate po Zakonu, izašli ste iz okrilja njegove blagodati.“ (Galatima 5:4)
3) Prezrenjem blagodati:
„Zamislite samo koliko će težu kaznu zaslužiti onaj ko pogazi Sina Božjeg i ko smatra da krv saveza kojom je posvećen nema nikakvu posebnu vrijednost i ko vrijeđa Duh blagodati?“ (Jevrejima 10:26-30)
4) Izvrtanjem i selektivnom primjenom Božje Riječi:
„Zato, voljeni moji, budući da to očekujete, nastojte da vas on nađe čiste, besprekorne i u miru. Sem toga, strpljenje našeg Gospoda smatrajte spasenjem, kao što vam je i naš voljeni brat Pavle napisao prema mudrosti koja mu je data, govoreći o tome kao što to čini i u svim svojim pismima. Međutim, u njima ima teško razumljivih misli, koje neupućeni i nepostojani izvrću, kao što to rade i sa ostalim djelovima Pisma, na sopstvenu propast.“ (2. Petrova 3:14-16)
„Ali ne pominjite više Gospodnje breme, jer je svakome breme njegova vlastita riječ, a vi izvrćete riječi živog Boga, Gospoda nad vojskama, našeg Boga.“ (Jeremija 23:36)
„Između vas samih dići će se ljudi koji će iznositi iskrivljena učenja da bi odvukli učenike za sobom.“ (Djela 20:30)
„Molimo se Bogu da ne učinite nikakvo zlo, ne zato da mi budemo prihvaćeni, nego da vi činite dobro, makar i mi bili odbačeni. Jer ništa ne možemo učiniti protiv istine, nego samo za istinu.“ (2. Korinćanima 13:7,8)
Svakodnevna dostupnost i potreba za spasonosnom blagodati
Život vjerom i poslušnošću u Hristu daje nam slobodu pristupa prestolu Božje blagodati:
„Pristupimo, dakle, slobodno prestolu blagodati, kako bi stekli milosrđe u nalaženju blagodati kad nam zatreba pomoć.“ (Jevrejima 4:16)
Ovo se odnosi na Hristovo djelo pomirenja koje se odvija u nebeskoj Svetinji, o čemu nam govore tipska služba i praznici pod Starim savezom, kao i Pavlova poslanica Jevrejima.
Zašto je ovo važno? Podsjetimo se da sve dok smo u grešnom tijelu imaćemo iskušenja, padove i potrebu za pokajanjem i primanjem blagodati. To nije jednokratan čin, to je borba, plivanje uzvodno za nas, ali plivanje iz ljubavi prema Bogu, ne iz pogrešnih motiva. Zapazite kako to mudro postavlja apostol Jovan, u dubokoj starosti, sa zrelim hrišćanskim iskustvom:
„Ako kažemo da imamo zajednicu s njim a i dalje živimo u tami, onda lažemo i ne postupamo po istini. Ako u svjetlosti hodimo, kao što je On u svjetlosti, imamo zajednicu jedan s drugim, i krv Isusa Hrista, Sina Njegovog, čisti nas od svakog grijeha.
Ako kažemo: Nemamo grijeha, sami sebe zavaravamo i istina nije u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravednosti. Ako kažemo: Nismo sagriješili, činimo ga lažljivcem i njegova riječ nije u nama.“ (1. Jovanova 1:6-10)
Dakle, put u skladu sa primljenom svjetlošću je ono što se ne dovodi u pitanje. Ali to ne znači našu bezgrešnost ili odsustvo potrebe za maltene svakodnevnim čišćenjem i priznavanjem grijeha.
„Hvala Bogu što ste, premda ste bili robovi grijeha, od srca postali poslušni učenju koje vam je predato. Budući oslobođeni od grijeha, postali ste sluge pravednosti. Zbog slabosti vašeg tijela, govorim vam riječima koje ljudi mogu razumjeti: kao što ste svoje udove dali da robuju nečistoti i bezakonju, što vodi u bezakonje, tako sada dajte svoje udove da služe pravednosti, što vodi u svetost.“ (Rimljanima 6:17-19)
Istinsko jevanđelje unapređuje život
Istinsko jevanđelje nikada vas neće navesti na nerealnosti i nerazumu primjenu. Ukoliko se to dogodi, možete biti sigurni da ste negdje izmanipulisani, bilo u samoobmani ili ste obmanuti od drugih. Primanjem jevanđelja i njegovom primjenom u životu u vjeri i poslušnosti Bogu, svaki aspekt vašeg bića vremenom će se unapređivati.
„Uvijek zahvaljujem Bogu za vas zbog Božje blagodati koja vam je ukazana u Hristu Isusu. Zahvaljujem što ste se u njemu obogatili u svemu – u svakom kazivanju i svakom znanju – jer se svjedočanstvo o Hristu utvrdilo među vama, tako da ne oskudijevate ni u jednom daru dok željno očekujete da se pojavi naš Gospod Isus Hristos. Bog će vas i učiniti postojanima do kraja, da budete bez ikakve krivice u dan našeg Gospoda Isusa Hrista.“ (1. Korinćanima 1:4-8; uporedi sa 5. Mojsijeva 4:5-9) „Zato držite riječi ovog saveza i vršite ih, da biste postupali pametno u svemu što preduzimate.“ (5. Mojsijeva 29:9)
Samo u okviru Božje primijenjene blagodati možemo imati zaista kvalitetan život, dobar i uspješan brak, najbolju porodicu i najbolje prijatelje – braću i sestre. Ne zavarajte se da je to moguće postići na bilo koji drugi način.
Ono što ostaje problem sve do Drugog Hristovog dolaska naše je propadljivo tijelo, koje imamo obavezu da održavamo u skladu sa zakonima zdravlja, ali koje će neminovno stradati, ne samo u vatri kroz koju nas Gospod mora provesti da bi nas okušao, nego i od posledica grijeha na zemlji. „Zato ne posustajemo. Naprotiv, ako se naš spoljašnji čovjek i raspada, onaj unutrašnji se obnavlja iz dana u dan… jer mi ne gledamo na ono što se vidi, nego na ono što se ne vidi.“ (2. Korinćanima 4:16-18)
Što se tiče duhovnih darova, najvažniji su oni koji služe za izgradnju karaktera, utvrđivanje u istini i razumu. Specifične darove kao na primjer dar proroštva, dar iscjeljivanja ili dar jezika, Bog daje u naročitim okolnostima prema Njegovoj mudrosti i procjeni, uvijek na korist, a nikad radi senzacije ili zadovoljavanja našeg subjektivnog osjećanja sigurnosti ili pseudo potrebe za ispoljavanjem sile. Vođstvo Duha prepoznaćemo kad god nam ustreba posebno usmjerenje, savjet ili opomena od Gospoda, ali ono nije nikakva čarobna zamjena za obaveze i odgovornosti kojih smo sami svjesni u našoj saradnji u Gospodnjem djelu. Duh oživljava i oplemenjuje naše sposobnosti, pripremajući ih za preobražaj prema prvobitnoj Božjoj namjeri, ali to je proces koji se odvija neprimjetno, slično fizičkom rastu.
Bog nam daje koliko nam treba, ne više od toga, i mi treba da živimo u tome dan za danom (vidi: Matej 6:34). Božji planovi ne poznaju ni žurbu ni zakašnjenje, i mi možemo počivati u toj sigurnosti, ne zapostavljajući Njegovu Riječ i Njegov nalog. Imaćemo u životu uspona i padova, ali ono što čini presudnu razliku je smjer koji smo zaista odabrali.
