U Novom savezu, suđenje Isusu odnosi se na suđenje pred Sanhedrinom (jevrejskim pravosudnim tijelom) nakon njegovog hapšenja u Jerusalimu i prije suđenja pred Pontijem Pilatom. Riječ je o događaju o kojem govore sva tri sinoptička jevanđelja Novog saveza, dok se Jevanđelje po Jovanu bavi preliminarnom istragom pred bivšim prvosveštenikom Anom.
Isus je uglavnom tih, ne brani se, rijetko odgovara na optužbe i proglašen je krivim za: kršenje zakona o suboti (liječenje subotom), prijetnju uništenjem jevrejskog hrama, vršenje egzorcizma pomoću sile demona, te napokon za tvrdnju da je Mesija. Zatim ga odvode Pontiju Pilatu, guverneru rimske Judeje, da mu se sudi iz političkih razloga, jer je tvrdio da je kralj Jevreja.
Slijedi kratak prikaz uporednih događaja sa suđenja iz sva četiri jevanđelja.
Isus je uhapšen noću u Getsimanskom vrtu od strane jevrejske policije (vjerovatno pridružene straži jerusalimskog hrama) i odveden je prvo Ani, koji, iako više nije bio prvosveštenik od njegovog svrgavanja 15. godine n.e., ipak je zadržao titulu i imao odlučujući uticaj. Pet njegovih sinova, kao i zet (Josif Kajafa, 18. do 37. godine) i unuk bili su naslednici ovog sveštenstva. Anin počasni, ali moćni položaj objašnjava zašto je Isus prvo doveden k njemu. Samo Jovan (Jvn. 18:12-14; 19-23) bilježi ovaj intervju, ali ne i onaj koji je vodio Kajafa, na koji on samo aludira (Jvn. 18:24), vjerovatno zato što ga smatra dovoljno opisanim u Sinopticima i zato što služi kao pozadina njegovog izvještaja o Petrovom poricanju, koji smatra neophodnim jer sadrži ispunjenje predviđanja poricanja zapisanog u Jovanu 13:38. Anino ispitivanje Isusa najvjerovatnije nije bilo službenog karaktera, jer on više nije bio prvosveštenik, iako mu je nesumnjivo bila poznata zavjera protiv Isusa (Jvn. 18:14).
Preliminarno ispitivanje pred Anom nije pokazalo nikakve dokaze o Isusovoj tajnoj aktivnosti protiv jevrejskih ili rimskih vlasti. U svakom slučaju, Isus nije pokazao ni krivo držanje zločinca ni servilnost tipičnu za optužene. Zatim je odveden pred Sanhedrin i Kajafu, vladajućeg prvosveštenika i njegovog predsjedavajućeg po službenoj dužnosti. Ostali članovi vrhovnog vijeća od 71 čovjeka bili su glavni sveštenici i vodeće starješine, od kojih su obje grupe bile uglavnom sadukeji i pismoznalci, potonji iz kaste fariseja. Iako Flavije Josif, Mišna i Talmud ukazuju na to da je redovno sastajalište Sanhedrina bilo na zapadnoj padini brda hrama ili u jednoj od dvorana samog hramskog kompleksa, ipak, jevanđelja jasno govore da se preliminarno planiranje hapšenja i osude Isusa, kao i samo suđenje i poricanje od strane Petra, sve dogodilo u kući prvosveštenika. Ove indicije su pomirljive sa predanjem da su i Ana i Kajafa živjeli u istoj palati, blizu trpezarije. Ovo bi takođe objasnilo zašto je Isus prvi doveden kod Ane.
Unaprijed određena svrha suđenja bila je osuda Isusa na smrt (Mat. 26:3-5; Mar. 14:1, 55; Luka 22:1-2; Jvn. 11:45-53). Međutim, iskazi svjedoka optužbe bili su pravno nevažeći jer se njihove izjave, kao fragmentarne i konfuzne, nisu slagale u svakom detalju, kako je to zahtijevao Ponovljeni zakon 17:6; 19:5 (Mišna Sanh.4.1d). Isusovo odbijanje da se brani od ovih tužitelja (Mat. 26:62) je pokazatelj da je On bio svjestan uzaludnosti pružanja bilo kakve odbrane protiv onih čija je namjera bila očigledna. Pošto su propustili da izvedu osuđujuće dokaze od kompetentnih svjedoka, prisutni članovi Sanhedrina su shvatili da su potrebna druga sredstva kako bi se postigla željena osuda. Sam prvosveštenik je tada lično zahtijevao da Isus nedvosmisleno, pod zakletvom, kaže da li je on Mesija, Sin Božji, tj. od Boga postavljeni vođa nacionalne obnove i inaugurator mesijanske ere opisane u spisima proroka (kasniji judaizam od makabejskog perioda nadalje imao je svoju vizuru očekivanja Mesije). Isto tako direktno, Isus je odgovorio potvrdno, prisvajajući sebi sliku iz Danila 7:13 i Psalma 110. Oba odlomka potvrđuju kraljevsku moć dominacije legitimnom predstavniku Sinu Božjem. Isusov odgovor je bila Njegova smrtna presuda. Njegove sudije proglasile su ga krivim za bogohuljenje i podložnim ekstremnoj smrtnoj kazni.
Ovo gledište bilo je aktuelno vidljivo je iz ranijih optužbi za bogohuljenje koje su iznijete protiv Isusa u Marku 2:7 i Jovanu 10:33 (uporedi takođe Djela 12:22; 14:14). Iako Stari savez ne definiše bogohuljenje, on ga razmatra uopšteno (Izlazak 22:28; Levitska 24:11-16; Brojevi 15:30). Nadalje, međusobni antagonizam Isusa i legalista trajao je od početka Njegove javne službe (Matej 7:28: Marko 1:22; 2:6-8); povremeno se u jevanđeljima opisuje kao otvoreni sukob, ali se češće javlja u obliku neprekidne kritike međusobnog stava prema preovlađujućem tumačenju Mojsijeve tradicije. Zavjera protiv Isusa je stoga bila kulminacija dugog perioda u kojem su dominantne pravne stranke primijetile Isusovu rastuću popularnost i njihov proporcionalno sve manji uticaj (Marko 12:35-37; Luka 19:48). Jovan predstavlja oživljavanje Lazara kao poslednji i odlučujući događaj ovog sukoba (Jovan 12:9-11). S obzirom na ovaj dugotrajni antagonizam, nije nevjerovatno što nisu barem neki od sudija na Isusovom suđenju bili manje nego potpuno nepristrasni i što su bili lako pod uticajem odlučujućeg dijaloga između Isusa i Kajafe da svoj stav dovedu do konačnog izraza putem smrtne presude.
Suđenje pred Pilatovim sudom
Pod rimskom vladavinom, međutim, ova kazna Sanhedrina bila je samo deklaratorna; njeno izvršenje bilo je rezervisano za prokuratora, koji je, kao predstavnik rimskog carskog suda, za sebe rezervisao jus gladii. Stoga je bilo potrebno od Pontija Pilata dobiti potvrdu presude i njeno izvršenje.
Prokuratori su obično boravili u lučkom gradu Cezareji u Palestini, ali su u vrijeme praznika bili naviknuti da borave u Jerusalimu, ustanovljavajući svoj sud, ili pretorij, u Herodovoj palati.
Sanhedristi koji su osudili Isusa na smrtnu kaznu na vjerskoj osnovi bogohuljenja, iznijeli su pred Pilata optužbe protiv Isusa političke prirode. Očigledno se nisu mogli nadati pogubljenju osim ako Isus ne bude osuđen za teško kršenje rimskog zakona. Sudije su tako optužile Isusa pred Pilatom da je uzbunio narod, zabranio plaćanje poreza cezaru i proglasio se kraljem (Luka 23:1-2; ref. Matej 27:63, gdje je Isus nakon svoje smrti nazvan prevarantom).
Pilatova proučena presuda bila je da Isus nije kriv ni za kakav zločin protiv rimskog zakona. Na insistiranje tužitelja, nastavio je da razmatra slučaj, intervjuišući Isusa nasamo, šaljući ga Herodu Antipi (koji je, kao tetrarh Galileje i Pereje od smrti svog oca Heroda Velikog 4. p.n.e., mogao imati jurisdikciju nad Isusom, rodom iz Nazareta), nudeći da ga puste na osnovu tradicionalne pashalne amnestije i dozvoljavajući da Isus bude bičevan (policijska kazna koja se obično izriče agitatorima koji nisu bili rimski građani; ref. Djela 22:22-29), u nadi da će ova ograničena kazna umiriti tužitelje i dozvoliti njemu samom da bude oslobođen daljeg uključivanja u slučaj. Iako je tokom privatnih intervjua s Pilatom, Isus priznao svoje pravo na titulu kralja, Pilat je očigledno u Isusovom insistiranju vidio ili vjersku tvrdnju koju je smatrao unutrašnjim pitanjem Jevreja, ili zabludu, ali teško ili nimalo vjerovatni izvor pobune. Konačno, međutim, Pilat je podlegao prijetnji Jevreja da će njegovo oslobađanje Isusa biti prijavljeno carskom dvoru u Rimu kao neuspjeh da se uguši moguća pobuna, budući da je Isusova priznata tvrdnja bila na naslovu Mesija, kralj jevrejski (Jovan 19:12-15). Ova prijetnja, zajedno s insistiranjem mnoštva, koje su Sanhedristi podstakli da zahtijevaju Isusovu smrt, konačno je navela Pilata da odbaci stvar što je brže i lakše moguće, tj. pristankom. Stoga je izdao osuđujuću naredbu, potvrdivši smrtnu kaznu i odredio razapinjanje, uobičajeni rimski oblik pogubljenja za izdaju.
Deset razloga zašto je suđenje Isusu bilo nezakonito
(1) Nikada nije trebao biti uhapšen.
Juda je uzeo mito od sudija. I te iste sudije (koji su uključivali sveštenike i starješine) bili su uključeni u hapšenju Isusa. Nije bilo formalne optužbe za bilo kakav zločin, niti je u tom trenutku podignuta optužnica. Za hapšenje nije izdat nalog.
(2) Nikakvi pravni postupci nisu se trebali odvijati noću.
Isus je i uhapšen noću, a zatim odmah odveden prvosvešteniku. Suđenje se, kako nam je rečeno, dogodilo prije nego što je pijetao zapjevao, signalizirajući Petrovo poricanje.
„Neka se tokom dana sudi za smrtni prekršaj, ali ga obustavi noću.“ (Mišna, Sanhedrin IV. 1.)
(3) Suđenje za smrtni prekršaj ne može početi u petak ili dan prije godišnjeg prazničnog dana.
Nijednom sudu pravde u Izraelu nije bilo dozvoljeno da održava zasjedanja subotom ili bilo kojim od sedam biblijskih praznika. U slučajevima teškog zločina, suđenje se nije moglo započeti u petak ili dan prije bilo kojeg praznika, jer nije bilo dozvoljeno ni odlagati takve predmete duže od preko noći, niti ih nastaviti subotom ili praznikom.
(4) Suđenje za smrtni prekršaj treba da traje više od jednog dana.
Prema Mišni, „Ako treba da se izrekne smrtna presuda, krivična optužba se ne može zaključiti prije sledećeg dana.“ (Mišna, „Sanhedrin“ IV, 1). To bi omogućilo drugim svjedocima ili odbrani da se uključe. Ali suđenje Isusu je održano za manje od devet sati.
(5) Sudije nisu bile nepristrane.
Sanhedrin je bio taj koji je podizao optužbe i koji je vodio suđenje. Nije bilo formalne optužnice sve dok pozvani svjedoci nisu govorili na javnom skupu. Kada su govorili, a dokazi dvojice su se složili, formirala se pravna optužba. „A prvosveštenici i cio Sanhedrin počeše da traže neki lažan dokaz protiv Isusa, da bi mogli da ga pogube.“ (Matej 26:59) Sanhedrin je već bio odlučan da ga razapne. Ovo nikako nije bilo pošteno ili nepristrano suđenje.
(6) Optužnice protiv Isusa bile su lažne ili nedokazane.
Prema Marku 14:58, dva lažna svjedoka pogrešno su citirala Isusa i rekla da će uništiti hram. Sama činjenica da je Sanhedrin tražio svjedoke da optuži Isusa vraća čitavu proceduru unazad. Svjedoci su trebali podnijeti optužnicu, a onda počinje suđenje. Trebalo je da budu dva ili tri svjedoka, a morali su se dogovoriti oko detalja. Ali prema Mateju 26:65, nije se mislilo na standard, već je Sanhedrin kazao da više nema potrebe za svjedocima nakon Isusovog potvrdnog odgovora na pitanje da li je on Sin Božji.
Čuli su ono što su htjeli čuti. Nisu dali priliku ni za kakvu odbranu i krenuli su u egzekuciju na osnovu iskaza lažnih svjedoka. Ovo ukazuje na još jedan nezakonit aspekt…
(7) Presuda je bila jednoglasna.
Ovo je pomalo suprotno našim instinktima. Uostalom, ako je slučaj potpuno jednostavan, zar se jednoglasna odluka ne bi trebala smatrati otvorenim i zatvorenim slučajem? Presuda se ne smije donijeti na dan ispitivanja, ali kad se svi odjednom slože oko osude, zar se ne čini da je osuđenik žrtva zavjere?
(8) Isusu nije data odbrana.
Zakon je zahtijevao da neko služi kao odbrana. Isusu nije dat branilac. Prema Ponovljenom zakonu 13:14 prvosveštenik je trebalo da „istraži, ispita i potanko se raspita o tome“. Ipak, izgleda kao da su to učinili u pokušaju da pronađu ljude koji će osuditi Isusa. Nisu uopšte tražili branioce.
(9) Smrtna presuda se mogla izreći samo na sudu.
Ovo je bio veliki slučaj, pa bi se Sanhedrin (svaki prisutni član) morao sastati u hramu u Dvorani tesanog kamenja. Nijedna smrtna kazna nije se mogla izreći van ovog mjesta. No, prema Novom savezu, sve se to dogodilo u privatnoj rezidenciji.
(10) Zamijenili su optužbe kada su stali pred Pilata.
U ranijim ispitivanju Isusa, izdaja se nikada nije spominjala. Ali znali su da Rim nije mario za zakone o bogohuljenju. Da bi ih natjerali da izvrše razapinjanje, vjerske vođe su promijenile optužbu iz bogohuljenja u izdaju. Izdaja je nešto do čega bi Rim brinuo. A Pilat je, kada je odmjerio dokaze, utvrdio da Isus ni na koji način nije kriv za izdaju (Jovan 18:38, 19:4; Matej 27:18 ).
Da li je očekivani Mesija trebao biti sam Bog ili POSLANI OD BOGA?
Najprije se moramo podsjetiti nekoliko bitnih biblijskih činjenica vezano za dolazak Mesije. Iz Svetog Pisma znamo da je odmah po padu u grijeh dato obećanje o dolasku Spasitelja (Postanje 3:15). Važno je zapaziti da će obećani Mesija biti „sjeme ženino“ tj. pojaviti se kao čovjek. Ovo obećanje ponavljano je i proširivano sa dodatnim detaljima kroz brojna starosavezna proročanstva. Pored toga, služba Mesije bila je ilustrovana u obrednom sistemu žrtava i praznika. Ključni akt Mesije zapravo je trebalo biti posredničko žrtvovanje u korist palog ljudskog roda.
Iako postoje proročanstva koja nagovještavaju opunomoćenje Mesije od Boga, pa čak i njegov božanski status (vidi: Jovan 1:1-3, 14; Jevrejima 1. glava),[1] niko i nikada nije očekivao da bi Mesija bio sam Bog. I što najvažnije, Isus to nije ni sam tvrdio. Odakle onda ova dominantna predstava o Hristu u većinskom hrišćanskoj zajednici?
Od 2. do 5. vijeka hrišćanstvo je odstupilo od svojih biblijskih korijena i usvojilo dogmu o Trojstvu, između ostalih ključnih tačaka otpada. Ova dogma zahtijeva da je Isus Hrist „drugo lice Božanstva“, su-vječan i su-jednak Ocu, i da je takođe Duh sveti Bog – „treće lice Božanstva“. Ovoj premisi koja se smatra imperativom podređeno je svako tumačenje Svetog Pisma među trinitarskim teolozima i apologetima.
Ali pogledajmo samo neke važne detalje iz jevanđelja. Isus pita najbliže učenike:
„A šta vi kažete, ko sam ja?“
Simon Petar mu odgovori: „Ti si Hristos [Mesija], Sin Boga živoga.“
„Blago tebi, Simone, sine Jonin,“ reče mu Isus, „jer ti to nije objavio čovjek, nego moj Otac, koji je na nebesima.“ (Matej 16:15-17)
Dakle, Petar je dao vrlo precizan odgovor, za koji Isus kaže da je objava samog Boga Oca.
Ova Isusova identifikacija se postojano ponavlja kroz sva jevanđelja. To su manje ili više eksplicitne izjave koje se ne mogu pogrešno shvatiti.
Jednom prilikom sveštenici i poglavari su optužili Isusa da se izjednačava sa Bogom. To je opet bilo pitanje njegovog identiteta. Kratko ćemo preći taj slučaj jer ga trinitarci zloupotrebljavaju da dokažu kako se Hrist zapravo predstavljao kao Bog iako je to navodno činio u zavijenoj formi.
A Isus im je rekao: „Pokazao sam vam mnoga dobra djela Oca mog. Za koje me od tih djela kamenujete?“
Judejci su mu odgovorili: „Ne kamenujemo te zbog dobrog djela, nego zbog hule, zato što se ti, premda si čovjek, praviš da si Bog.“
Isus im je rekao: „Zar nije zapisano u vašem Zakonu: ‘Ja sam rekao: ‘Vi ste bogovi?’ Ako je ‘bogovima’ nazvao one protiv kojih je Bog govorio – a Pismo se ne može poništiti – kako onda vi onome koga je Otac posvetio i poslao na svijet kažete: ‘Huliš,’ zato što sam rekao: ‘Ja sam Sin Božji?’“ (Jovan 10:32-36)
Očigledno, Isus nikada nije dao nijednu izjavu u kojoj tvrdi da je On sam Bog ili „drugo lice Božanstva“, jednak Bogu. On je tvrdio da je Sin Božji. Svako dokazivanje koje prenebregava ovu činjenicu i pokušava interpretirati određene izjave i stihove na način koji uzdiže Hrista na nivo vječnog i jedinog Boga Oca, Izvora i Apsoluta svega, čini to sa pozicije Trojstva ili eventualno dvojstva (argumentacija koja se koristi za obje pozicije je u suštini ista i podjednako neodrživa).
U jevanđeljima Isus je koristio izraz „Sin Čovječiji“ 102 puta, izraz „Sin Božji“ je korišten 76 puta (65 puta od strane Isusa), i Isus je objavio da je Bog njegov Otac 54 puta. Postoji 17 zabilježenih slučajeva da se Isus moli Bogu. Ne postoji nijedan zabilježen slučaj gdje Isus tvrdi da je Bog, što dakako nije ni očekivani pogled na Mesiju na osnovu Svetog Pisma. Ali postoje stihovi u kojima Isus naziva Oca svojim Bogom, čak i posle uzlaska na Nebo. Dakle, stvar je vrlo jasna.
Šta je bilo presudno za osudu na smrt Isusa Hrista
Kao što smo već mogli zapaziti, glavna optužba koja je iznesena protiv Isusa na suđenju i zbog koje je osuđen na smrt bila je Njegovo vlastito priznanje pod zakletvom da je On Mesija – Sin Božji.
A prvosveštenik mu reče: „Zaklinjem te Bogom živim, reci nam da li si ti Hristos, Sin Božji?“
„Ti kaza,“ reče Isus. (Matej 26:63-64)
Prvosveštenik ga je opet upitao: „Jesi li ti Hristos, Sin Blagoslovenoga?“
Tada mu je Isus rekao: „Jesam.“ (Marko 14:61-62)
Dakle, suočen sa direktnim pitanjem pod najvišom zakletvom, Isus je dao direktan odgovor. I ovaj odgovor je bio sasvim u skladu sa Njegovim tvrdnjama tokom troipogodišnje službe. Da se Isus ikada, u bilo kojoj prilici, predstavio kao „Bog“, bilo direktno ili indirektno, to bi sigurno bila glavna tačka optužnice. Činjenica da ni sami pristrani sud, čiji jedini cilj je bio osuda Isusa na smrt, nije nijedanput posegao za takvom optužbom pokazuje da nije bilo ni najmanje indicije za to.
Da su judejski poglavari i sveštenici imali neki osnov za takvu optužnicu, oni bi izvjesno sa istom izašli i pred rimskog prokuratora, jer se na cezara gledalo kao na božanstvo pa bi u tom smislu takva tvrdnja mogla biti predstavljena kao politički „nepodobna“ i opasna. Osim toga, to bi Isusu dodalo i etiketu „opasnog ludaka i ekstremiste“, što bi im olakšalo da izdejstvuju potvrdu smrtne presude.
Napokon, šta bi bilo da se Isus zaista predstavljao da je Bog? Najprije, to bi bilo logički i činjenično neodrživo, jer Bog je jedan – Izvor i Apsolut svega, jedini koji ima besmrtnost i živi u svjetlosti kojoj se ne može pristupiti (1. Timoteju 6:16). Drugo, to bi bilo lažno predstavljanje koje bi ga diskvalifikovalo kao Hrista. Međutim, Isus kao Sin Božji i Sin čovječji ima sve potrebne i jedinstvene kvalifikacije za Mesiju! I ima Najviši autoritet iznad sebe koji potvrđuje njegov identitet i poslanje (vidi: Jovan 8:13-18)!
Dalje, da se Isus zaista predstavljao kao Bog, to bi bilo opovrgnuto činjeničnim stanjem iz Njegovog rođenja, života, rada, zavisnosti od Očeve sile i vođstva, te postavljanja kao Primjera učenicima, uključujući čak i domen čuda odnosno posebnih Božjih intervencija. „Zaista, zaista, kažem vam, ko vjeruje mene, činiće djela kakva i ja činim. Činiće i veća djela od ovih, jer ja odlazim k mojem Ocu.“ (Jovan 14:12) Prema logici ove izjave, ako je Isus bio Bog, na to zvanje bi mogli polagati pravo svi kojima je rekao da će činiti djela koja je On činio, čak i veća.
Da je Isus bio Bog, njegove izjave da je Sin Božji bile bi obmanjivačke i kontradiktorne. Biti „kolega“ Bogu (još jedan Bog) je posve različito od statusa „jedinorođenog (jedinog pravog, doslovnog) Sina“. Ne možete nikako poistovjetiti jedno sa drugim.
Svako razuman može lako zaključiti doslednost i činjeničnu validnost svega što je Isus bio (i što jeste), što je objavio i radio – onako kako je opisano u Bibliji. Zbrku mogu unijeti samo nebiblijske pretpostavke i zablude. I kao što mišljenje i stavovi većine nisu bili nikakav validni dokaz protiv Hrista na Njegovom suđenju, tako ni većinsko držanje antibiblijskih dogmi i vjerovanja, bez obzira na dužinu tih „tradicija“, nije i ne može biti argument za njihovu ispravnost. Istina postoji – obmana se izmišlja. I sve dok je grijeh vodeća motivaciona sila u ovom palom svijetu, istina će biti gažena i činiće se da laž, manipulacija i nepravda pobjeđuju.
___________________________
[1] Zastupnik osobe (hebrejski: šalija) se smatra kao sama ta osoba. Primer posredništva vidimo u Izlasku 23:20-21, gde je Bog ohrabrivao Izraelce da slušaju Njegovog anđela (ref. 1. Korinćanima 10:4) jer je „moje ime u njemu.“ Isus se i sam mnogo puta predstavio kao poslat od Boga, u Njegovo ime (vidi: Jovan 5:23; 12:44-45; 14:9, 24; 17:11-12). Ali primena imena, dolazak u ime GOSPODNJE i date ingerencije, ne izjednačavaju time zastupnika sa Jehovom ili jedinim pravim Bogom, vrhovnim Suverenom univerzuma (Jovan 14:28).
