Teologija odmazde u osnovi je ideja da dobijate ono što zaslužujete. Bog se brine da dobri lјudi dobijaju dobre stvari u životu, a loši lјudi loše. Bog kažnjava lјude na ovom svijetu u direktnom odgovoru na njihove postupke. Teologija odmazde kaže, na primjer, ako dobijete rak, to je znak da vas Bog kažnjava zbog nečeg lošeg što ste učinili. Ako vam posao uspijeva, to je znak da je Bog zadovoljan vama. Teologija odmazde stoga predstavlja pretjerano pojednostavljeno tumačenje životnih događaja koje pretpostavlja Božjim namjerama. O Božjoj odmazdi ili „karmi“[1] često možete čuti komentare među ljudima koji se ponekad odnose i na zlo koje snalazi potomstvo zbog grehova roditelja ili predaka. Ovo je usko povezano sa sujeverjem.
Tačno je da Biblija uči konceptu sjetve i žetve (Galatima 6:7). Bog će se osvetiti zločincima jednog dana (Matej 3:7; Rimljanima 12:19; 5. Mojsijeva 32:35) i obećava konačni sud (Isaija 1:24; Otkrivenje 20:11–15). Dakle, doći će do konačnog pravednog suda. Ali glavna presuda je još budućnost, iako se neki Božji sudovi mogu pratiti kroz biblijsku istoriju. Teologija odmazde bavi se nagradama i kaznama ovdje i sada, što je, kao što ćemo vidjeti, veoma zamršeno područje gdje se, ukoliko insistiramo na njoj, možemo lako zaplesti u nerješive dileme. Ako pokušavamo vaspitati djecu i mlade predočavajući im sigurne nagrade za „dobre“ i kazne za „zle“ u ovom životu, rezultati će biti kontraproduktivni, jer će oni kad odrastu brzo uvidjeti da stvari tako ne funkcionišu u ovom svijetu. To često može biti povod za potpuno odbacivanje Boga i religije.
Teologiji odmazde suprotstavlja se Sveto Pismo. Činjenica je da nisu svi dobri lјudi nagrađeni dobrim stvarima u ovom životu (kao na primjer Isaija, Jovan Krstitelj ili Pavle). I nisu svi zli lјudi odmah dobili kaznu; u suprotnom ne bismo imali pitanja kao što je ovo: „Dokle će zli, o Gospode, dokle će zli klicati? Naviru im riječi, neobuzdano govore. Svi se zločinci hvale.“ (Psalam 94:3,4; uporedi sa Psalam 73:2-16). Kralj Ahab bio je jedan od najbogatijih kraljeva koji je ikada zauzeo presto, a ipak je kraljevao dvadeset dvije godine u Samariji (1. Kraljevima 16:29). Dvadeset i dvije godine luksuza za zlog kralja, dok su pravednici u Izraelu bili progonjeni, tako da sigurno nije bilo puno vjernika u teologiju odmazde u Ahabovo vrijeme.
Kada su Jovovi prijatelјi došli da razgovaraju sa Jovom u njegovom jadu, donijeli su sa sobom njihovu teologiju odmazde. Elifas je rano postavio pozornicu: „Sjeti se, molim te: Da li je ikada nevin poginuo? Gdje su to izginuli čestiti? Koliko sam vidio, oni koji zlo smišljaju i koji nevolju siju, sami će to i požnjeti. Od daha Božjeg ginu, od duha nozdrva njegovih nestaje ih.“ (Jov 4:7–9). Drugim riječima, Elifas je jednostavno zaključio da su nedužni zaštićeni na ovom svijetu, a zli propadaju. Bildad i Sofar ponavljaju ista osjećanja, optužujući Jova za krivično djelo, o čemu svjedoči i njegovo stanje (Jov 8:6; 20:27–29). Ali sva trojica Jovovih prijatelja nisu bila u pravu u vezi sa Jovom i imali su pogrešne ideje u vezi s Bogom (Jov 42:7).
Održivost teologije odmazde na osnovu nekih biblijskih tekstova
Neki vide teoriju odmazde naučenu u knjizi Izreka. Čini se da mnoge poslovice obećavaju dobre stvari za pravedne, a loše za zle. Na primjer: „Gospodnje je prokletstvo na kući zloga, a prebivalište pravednih blagosilja“ (Izreke 3:33). Ili: „Prije propasti srce je čovečije oholo, a prije časti ide poniznost“ (Izreke 18:12), i „Pravednik jede dok mu se duša ne nasiti, a stomak zlih ostaje prazan“ (Izreke 13:25). Moramo se sjetiti nečeg o prirodi poslovice: naime, poslovice nisu obećanja; prije su to opšte istine o životu. Generalno posmatrano, donošenje mudrih odluka u životu donosi bolje rezultate od pravljenja glupih izbora. Živjeti pobožno obično ima i praktične, ovozemaljske koristi pored vječnih koristi. Ali itekako postoje izuzeci od pravila, na primjer kada je pobožni čovjek bačen u jamu sa lavovima (Danilo 6:16) ili spušten u blatnjavi bunar (Jeremija 38:6).
Drugi gledaju na blagoslove i prokletstva povezane sa Mojsijevim zakonom za dokaz teologije odmazde: „Evo, danas pred tebe stavljam život i dobro, smrt i zlo. Ako budeš slušao uputstva Gospoda, svog Boga, koja ti danas dajem, da voliš Gospoda, svog Boga, da hodiš njegovim putevima, izvršavaš njegova uputstva i držiš njegove odredbe i njegove propise, tada ćeš živjeti i umnožićeš se, i Gospod, tvoj Bog, blagosloviće te u zemlji u koju ideš da je zauzmeš. Ali ako ti srce zastrani i ne poslušaš, nego budeš zaveden i počneš da se klanjaš drugim bogovima i da im služiš, danas vam kažem da ćete zaista propasti“ (Ponovljeni zakon 30:16–18). Tačno je da je, pod izraelskom teokratijom, Bog obećao odmazdu neposlušnim. Ponekad je ta odmazda pala brzo (Brojevi 11:33), a ponekad ne tako brzo (Psalam 35:17). Ovo su apsolutne istine, dugoročno posmatrano, u kontekstu opcija poslušnost i život ili neposlušnost i propast. Ali opet ne predstavljaju nikakvu garanciju za primanje dobra za dobro ili zla za zlo u ovom svijetu opterećenom neprirodnom mješavinom dobra i zla. Garancija konačnog dobra zapravo se nalazi u primanju nagrade i nasledstva koje Bog obećava vjernima po realizaciji Plana spasenja. Veoma je važno da to shvatimo, jer tako su razumjeli i heroji vjere (vidi Jevrejima 11:13,16,35,39,40)!
Kada je brod koji je prevozio Pavla pretrpio brodolom kod ostrva Malta, apostol je sakupljao drva kako bi pomogao da se naloži vatra na obali. Dok je bacao neke palice u plamen, izašla je zmija i ugrizla ga za ruku. Ostrvljani su odmah pretpostavili da znaju zašto: „Ovaj čovjek mora da je ubica! Izbavio se iz mora, ali pravda mu ne dopušta da živi“ (Djela 28:4). Ostrvljani su vjerovali u teologiju odmazde, ali bili su u krivu za Pavla.
Kad je Isus visio na krstu između dvojice zločinaca, prolaznici su pretpostavili da je Isus dobio ono što je zaslužio: „A mi smo mislili da mu Bog stvara nevolju, da ga on udara i da ga muči“ (Isaija 53:4). To je vrsta pretpostavke uobičajene u teoriji odmazde, ali, u Isusovom slučaju, opet je bila apsolutno pogrešna.
Kao što vidimo, spoljne okolnosti nisu pouzdan pokazatelj nečijeg ispravnog ili pogrešnog puta, a skroz je pogrešno posmatrati ih kao nagradu ili odmazdu „više sile“. To je paganski koncept, ili, u najmanju ruku, nerazumijevanje svijeta u kojem živimo i nepoznavanje Božjeg načina djelovanja.
Isus opovrgava teologiju odmazde
Kada su Isusovi učenici vidjeli čovjeka rođenog slijepca, pitali su: „Učitelju, ko je sagriješio, ovaj čovjek ili njegovi roditelji, pa se rodio slijep?“ (Jovan 9:2). Takvo pitanje pokazuje osnovno vjerovanje u teologiju odmazde – ili su čovjek ili njegovi roditelji bili kažnjeni zbog nekih nedjela. Isusov odgovor poništava tu ideju: „Niti je sagriješio ovaj čovjek niti njegovi roditelji“ (stih 3). Bog je imao određenu namjeru u sljepoći ovog čovjeka koja je drugačija od kažnjavanja grijeha.
Drugom prilikom Isus spominje izvjesnu kulu u Siloamu u kontekstu odgovora na pitanje o nedavnoj tragediji u Jerusalimu. Neki su pomenuli Isusu grupu Galilejaca koji su došli u hram da prinesu žrtvu, a Pontije Pilat ih je pobio, vjerovatno zbog javnog uznemiravanja koje su Galilejci izazivali (Luka 13:1). Ljudi koji su ovu priču povezali s Isusom možda su ga pokušavali namamiti da zauzme stranu, bilo za ili protiv Pilata, ili su jednostavno bili znatiželjni o Isusovoj reakciji na masakr. Bez obzira na njihovu motivaciju, Isusov odgovor je otrežnjujući: „Mislite li da su ti Galilejci bili veći grešnici od svih Galilejaca jer su tako stradali? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti“ (stihovi 2 i 3).
Da bi dodatno rasvijetlio ovaj predmet, Isus nastavlja razgovor spominjući još jedan aktuelni događaj vezano za nesreću prilikom urušavanja kule u Siloamu: „Ili onih osamnaest na koje je pala kula u Siloamu[2] i ubila ih, mislite li da su oni bili veći grešnici od svih ljudi koji žive u Jerusalimu? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti“ (Luka 13:4,5).
Pad siloamske kule ne pominje se u drugim istorijskim zapisima, a kako Biblija ne daje više detalјa o urušavanju građevine, ne možemo biti sigurni čemu je kula tačno služila i zašto je pala. Tragedija je očigledno bila dobro poznata Isusovim slušaocima. Siloam je bio područje tik pred zidinama Jerusalima na jugoistočnoj strani grada. Bazen ili jezerce je bilo tu, inače mjesto jednog od Hristovih čuda (Jovan 9). Kula Siloama možda je bila dio vodovodnog sistema ili građevinskog projekta koji je Pilat započeo. U svakom slučaju, kula je pala, a u katastrofi je poginulo osamnaest lјudi.
Dva aktuelna događaja – masakr u hramu i rušenje kule Siloama. Iz svakog se izvlači ista pouka. Prvo, Isus je upozorio svoju publiku da ne pretpostavlja da su žrtve tih tragedija osuđene za njihovo veliko zlo. Uvijek je to iskušenje dodijeliti iznenadne, neobjašnjive smrti Božjem sudu kao odgovor na tajni (ili otvoreni) grijeh. Isus kaže ne tako brzo; greška je što se takve tragedije automatski pripisuju Božjoj osveti. Bilo da se radi o tragediji koju je načinio čovjek (Pilatov pokolј Galilejaca) ili prirodno izazvanoj tragediji (pad kule Siloama), pogrešno je pretpostaviti da su žrtve nekako gori grešnici od svih ostalih i stoga zaslužili da umru.
Druga stavka koju je Isus istakao u vezi sa oba događaja je da se svi moraju pokajati. Pokajanje je promjena uma koja rezultira promjenom djelovanja ili pogrešnog kursa. Isus ističe važnost pokajanja dva puta u ovom pasusu: pokajte se ili ćete da propadnete. Umjesto da pretpostavljate grijeh Galilejaca, usredredite se na sopstveni grijeh. Umjesto da pripisujete zloću onima ubijenim iz siloamske kule, proučite svoje srce.
Kada pogode tragedije, poput onoga što se desilo u siloamskoj kuli, prirodno je da lјudi počnu da se pitaju zašto. Javljaju se misli da su možda žrtve to nekako zaslužile. Možda su bili loši lјudi i zato su im se desile loše stvari. Ali ponekad se zaista čini kao da su lјudi pogođeni tragedijama dobri. Naročito kada su žrtve djeca. Zašto se dobre stvari događaju dobrim lјudima? Zašto se loše stvari uopšte dešavaju?
Komentarišući pad siloamske kule, Isus negira četiri pretpostavke koje lјudi često iznose:
1) Patnja je proporcionalna grešnosti.
2) Tragedija je siguran znak Božjeg suda ili „karme“.
3) Loše stvari se dešavaju samo lošim lјudima.
4) Imamo pravo da donosimo takve presude.
Na svaku od tih pretpostavki, Isus kaže – ne.
Događanja i tragedije u ovom svijetu su veoma kompleksna materija, čije uzroke ili svrhu nimalo nije jednostavno prosuditi, posebno ne u crno-bijelom obrascu razmišljanja. Umjesto toga, Isus nam poručuje da gledamo na grijeh u nama i uzimamo takve stvari kao upozorenje da se pokajemo. Nečija iznenadna smrt ne bi trebala biti prilika za nagađanja o eventualnoj krivici, već za samoispitivanje. Ono što je sada za nas najvažnije jeste da se pokajemo i pomirimo sa Bogom, u protivnom izginućemo za vječnost. To je poenta, a ne nikako pretpostavke o Božjoj odmazdi ili „karmi“ u neznabožačkom načinu rezonovanja.
_______________________
[1] Jedna od glavnih dogmi u brahmanizmu, budizmu i džanizmu; apsolutni zakon uzročnosti koji neizbježno prati svijet u svim njegovim manifestacijama. Sva živa bića podložna su zakonu karme: on goni svijet na ponovno rađanje, život i smrt; svaki, pa i najmanji akt ostavlja za sobom svoj karmički efekat, koji čini sudbinu svakog čovjeka onakvom kakvu je zaslužio svojim prethodnim životom.
[2] Hebrejski „šiloah“. Bazen ili jezerce napajano akvaduktom, jugoistočno izvan Jerusalima (Jovan 9:7). Nije poznato o kakvoj kuli je riječ.
