Odnos hrišćanina prema politici

Politika u najširem smislu označava aktivnost kroz koju ljudi stvaraju, čuvaju, provode ili mijenjaju pravila po kojima žive. Kao takva označava prvenstveno društvenu aktivnost, koja je s jedne strane bitno vezana uz postojanje različitosti i konflikta, a s druge strane spremnosti na kompromis i konsenzus. Politika u pravilu nikada ne predstavlja ostvarenje, nego nastojanje da se ostvari razrješenje sukoba. Politika je i proces i metod sticanja i održavanja podrške javnosti.

Prema klasičnoj definiciji politike Maksa Vebera politika je težnja i borba za vlast. Bez vlasti, nijedan politički igrač ne može ništa postići. U demokratskim sistemima politički igrači se međusobno nadmeću za naklonost i podršku javnosti kako bi osvojili većinu. Zbog toga je i sastavni dio te igre napadanje protivnika, na primjer u izbornoj kampanji, ne bi li se privukli glasači i novi članovi stranke.

Istorija politike se odražava u porijeklu, razvoju i ekonomici institucija vlasti.

Porijeklo države se može naći u razvoju umjetnosti ratovanja. Istorijski govoreći, sve političke zajednice modernog tipa duguju svoje postojanje uspješnom ratovanju i osvajanju teritorija i važnih resursa.

Kraljevi, carevi i drugi tipovi monarha u mnogim zemljama su smatrani božanskim. Među institucijama koje su vladale državama, isticala su se kraljevstva dok Francuska revolucija nije okončala „božansko pravo kraljeva“. Kralj je često, čak i u apsolutnoj monarhiji, vladao svojim kraljevstvom uz pomoć elitne grupe savjetnika, vijeća bez kojeg on ne bi mogao da održi vlast. U cilju očuvanja vlasti uspostavljene su institucije kraljevstva kroz nasledstvo u čuvanje tradicija društvenog poretka, te zatim sposobnošću odupiranja napadima političke konkurencije i kritici.

Do sada smo govorili šta je politika u teoriji. U praksi izvjesno stvari stoje malo drugačije. Politika razdvaja i dijeli ljude, ispunjava ih strastima i borbom za gole interese. Ako nema u stvarnosti neprijatelja, političari će ga izmisliti. Odavno je poznata izreka „politika je kurva“. Međutim, ona baš ne odgovara istini. U politici nema šta da traži onaj ko je iskren. Kod kurvi je to obrnuto. One su potpuno iskrene i jasne, a foliranje im ne ide u prilog – kvarilo bi im posao. Ali sami političari se ne protive ovoj izreci. Zar to ne ukazuje na mogućnost da su političari sami za sebe izmislili i podmetnuli narodu tako jasnu definiciju sa kojom mogu pravdati sve nedoslednosti, foliranja, lažna obećanja, podilaženja, korupciju, namještaljke…? Stoga bi mnogo bolje odgovarala izreka „politika je gluma“. A gluma je u osnovi laž. Ponekad u politici zalutaju i oni koji bi da izvrše promjene i narodu kažu istinu. Ali to je nemoguće i unaprijed osuđeno da bude progutano od sistema. I od samog naroda koji to ubjedljivom većinom neće. Dakle, politika je i ogledalo naroda.

Ko je bio prvi uspješni političar?

Biblija je, između ostalog, istorijski udžbenik. U opisu razvoja i migracija ljudskog roda nakon globalnog Potopa u knjizi Postanja, nalazimo na jednu istaknutu ličnost:

Hušu se rodio Nimrod. On je postao prvi moćnik na zemlji. Bio je moćan lovac koji se protivio Gospodu. Zato se kaže: „Baš kao Nimrod, moćan lovac koji se protivio Gospodu.“ On je najprije kraljevao nad Vavilonom, Erehom, Akadom i Halnom, u zemlji Šinar. Iz te zemlje otišao je u Asiriju i izgradio Ninivu, Rehobot, Halah i Resen koji je bio između Ninive i Halaha: oni zajedno sačinjavaju veliki grad. (Postanje 10:8-12)

Nimrod je, dakle, utemeljivač političko-religijskog sistema manipulativne centralizacije moći, suprotstavljenog Bogu, koji su kopirali kasniji tirani i vladari, zajedno sa klerom. Od tada pa sve do kraj Biblije „Vavilon“ je sinonim za religijsku i političku manipulaciju u pobuni protiv Boga. To je u stvari satanizam koji se upražnjava pod plaštom religije. Zloglasna kula – Babel u originalu znači „Božija kapija“, dok je Babilon (Vavilon) kasnije postao simbol zbrke. Nimrodova vlast nije bila ateistička. On je poput Kajina bio religiozan čovjek, ali „religiozan“ po sopstvenom nahođenju, ne po uputima Božjim. Takva religija oslanja se na ljudsku silu i učinak i ima tendenciju dovođenja drugih u pokornost putem manipulacije ili prisile. Vavilon je političko-religijski sistem (Otkrivenje 17) isto kao i finansijski sistem (Otkrivenje 18). Interesi i religija se udružuju i tako se formira Vavilon. Cilj palog čovjeka je da dominira, da putem svojih dostignuća i djela dosegne Božji položaj, a ne po karakteru već u moći i vlasti. Pogledajmo rezon graditelja Vavilonske kule: „Sazidajmo sebi grad i kulu kojoj će vrh dopirati do nebesa da bismo sebi stekli slavno ime i da se ne bismo rasijali po svoj zemlji.“ (Postanje 11:4) Tako ljudi bivaju prevareni. Oni misle da rade Božije djelo, ali ih motivišu ovozemaljske koristi, položaji i slava! Vavilon se predstavlja kao entitet koji pokazuje ljudima kapiju Božiju (Babel), a zapravo ih vodi na kapiju vječne propasti. Da bi to prikrio Vavilon mora da vodi mudru politiku i da pruži određenu satisfakciju svojim podanicima, zadovoljštinu u grijesima, dok istovremeno tvrdi da rješava duhovne i svjetovne probleme ili izlazi sa obećanjima da će uspješno riješiti u budućnosti. To je srž obmane. I suština politike.

S druge strane, Hrist je jasno obznanio da Božje i Njegovo kraljevstvo nemaju nikakve veze sa svjetovnom politikom i načelima. „Moje kraljevstvo nije od ovog svijeta.“ (Jovan 18:36) „Ne možete služiti Bogu i pohlepi materijalizma.“ (Matej 6:24) U vizijama proroka Danila, Božje kraljevstvo biće uspostavljeno kad se staru sva zemaljska kraljevstva, čiju osnovu čini Vavilon, i bez pomoći ljudskih ruku odnosno ljudski metoda dolaska na vlast (Danilo 2:35,44,45)! Živjeti sa Bogom, u istinskoj vjeri, uvijek znači skromnost, poniznost, svijest o zavisnosti od Boga, zahvalnost, nenametljivost, samoodricanje… Mi hrišćani smo građani jednog potpuno drugačijeg poretka koji jedini ima održivu budućnost. „A naše je građanstvo na nebesima, odakle željno očekujemo spasitelja, Gospoda Isusa Hrista.“ (Filipljanima 3:20) Dužnost nam je ponašati se i živjeti u skladu sa tim građanstvom! Međutim, to ne znači pasivno neučestvovanje u društvenom životu i davanju aktivnog doprinosa lokalnoj i široj zajednici. Naprotiv.

Svijet sve to odbacuje i prezire, i da bi kamuflirao to stanje, Vavilon gradi sistem nepokornosti pod maskom pokornosti. Zbog sklonosti pale ljudske prirode, ova obmana bi bila neodoljiva bez Božjeg miješanja u ljudske poslove i Njegovog plana spasenja. „I poklonili su se aždaji [Sotoni] koja je dala vlast zvijeri [religijsko-političkoj sili]; poklonili su se i zvijeri, govoreći: ‘Ko je kao zvijer i ko može s njom ratovati?’“ (Otkrivenje 13:4) „Cio svijet je u vlasti Zloga.“ (1. Jovanova 5:19)

Koja je prava mjera u odnosu hrišćanina prema politici

Ako postoji išta što će izazvati debatu, ako ne i otvorenu svađu, to je diskusija koja uključuje politiku – čak i među vjernicima. Kao Hristovi sledbenici, kakav bi trebao biti naš stav i naša uključenost u politiku?

Rečeno je da se „religija i politika ne miješaju“. Ali je li to zaista istina? Možemo li imati političke stavove izvan razmatranja naše hrišćanske vjere? Odgovor je ne, ne možemo. Naša vjera treba da oblikuje naše političke stavove. Biblija nam daje dvije istine u vezi s našim stavom prema politici i vladi.

Prva istina je da Božja volja prožima i nadjačava svaki aspekt života. Božja volja ima prednost nad svim i svakim (Matej 6:33). Božji planovi i namjere su fiksni, a Njegova volja je nepovrediva. Ono što je On naumio, On će ostvariti i nijedna vlada ne može osujetiti Njegovu volju (Danilo 4:34-35). U stvari, Bog je taj koji „postavlja kraljeve i smjenjuje ih“ (Danilo 2:21) jer „Svevišnji vlada nad kraljevstvima ljudskim i daje ih kome hoće“ (Danilo 4:17). Razumijevanje ove istine pomoći će nam da vidimo da je politika neće spriječiti Bog da ostvari svoju volju. Iako zli ljudi zloupotrebljavaju svoju političku moć, usmjeravajući je za zlo, Bog je koristi za dobro, čineći sve stvari zajedno na dobro onih koji ga vole, koji su pozvani po njegovoj namjeri (Rimljanima 8:28).

Drugo, vlada nije lijek za sve naše društvene probleme. Ne spasavamo se kroz politiku. Samo Bog može spasiti i On pruža odgovor na probleme društva. Nikada u Novom savezu ne čitamo o Isusu ili bilo kojem od apostola koji podučavaju vjernike o tome kako reformisati paganski svijet od njegovih idolopokloničkih, nemoralnih i korumpiranih praksi putem vlade. Apostoli nikada nisu pozivali vjernike da demonstriraju građansku neposlušnost kako bi protestovali protiv nepravednih zakona ili brutalnih planova Rimskog carstva. Umjesto toga, propovijedali su evanđelje i živjeli na način koji je davao dokaze o preobražavajućoj moći evanđelja.

Nema sumnje da je vlada neophodna i da je naša odgovornost da poštujemo zakone i budemo dobri građani (Rimljanima 13:1-2). Bog je uspostavio svaku vlast i On to čini za našu korist, „da pohvali one koji čine pravdu“ (1. Petrova 2:13-15). Odgovornost je vlade da vlada – nadamo se za naše dobro – da prikuplja poreze i da održava mir (vidi Rimljanima 13:1-8). Dobro građanstvo uključuje ozbiljno shvatanje naše dužnosti da budemo informisani i glasamo za vođe koji promovišu hrišćanske principe. Tamo gdje imamo glas, trebali bismo koristiti pravo glasa. Kandidati ili prijedlozi koji su u suprotnosti s biblijskim učenjem o životu, porodici, braku ili vjeri nikada ne bi trebali biti podržani (vidi Izreke 14:34). Onima koji podržavaju biblijske vrijednosti treba pomoći.

Čak i dok se zalažemo za bogobojazne vrijednosti i glasamo za principijelne vođe, prepoznajemo da naša nada za moral u kulturi ne zavisi od političara. Nada nacije za promjenu ne može se naći u vladajućoj klasi bilo koje zemlje. Ljudima je potreban Gospod.

Naša primarna misija ne leži u promjeni nacije kroz političke reforme, već u promjeni srca kroz Božju Riječ. Naš hrišćanski mandat je širenje Hristovog evanđelja. Da, mi se protivimo grijesima našeg vremena i zalažemo se za politike koje bi pomogle u suzbijanju zla. Kroz sve to, molimo se da Hrist promijeni pojedinačna srca. Samo kada se pojedinci preobraze kroz novo rođenje, kultura će početi odražavati pobožnost.

Vjernici kroz vjekove živjeli su, pa čak i napredovali pod antagonističkim, represivnim, paganskim vladama. To se posebno odnosilo na vjernike iz prvog vijeka koji su održavali svoju vjeru pod nemilosrdnim političkim režimima koji su stvorili ogroman kulturni stres. Razumjeli su da su svjetlo svijeta i so zemlje. Držali su se Pavlovog učenja da slušaju vlasti, čak i da ih poštuju i mole se za njih (Rimljanima 13:1-8). I vjerovali su u zaštitu koju pruža samo Bog.

Politički entiteti nisu spasitelj svijeta. Spasenje za cijelo čovječanstvo manifestovano je u Isusu Hristu. Bog je znao da naš svijet treba spasiti mnogo prije nego što je osnovana bilo koja nacionalna vlada. On je svijetu pokazao da se otkupljenje ne može postići snagom čovjeka, ekonomskom snagom, vojnom moći ili politikom. Mir, zadovoljstvo, nada i radost – i spasenje čovječanstva – obezbijeđeni su samo Isusovom posredničkom misijom. Hrišćani mogu biti glasači ali moraju biti nosioci evanđelja. Uvijek moramo imati na umu da Božje kraljevstvo ne počinje na nekoj teritoriji ili u određenoj državi, već unutra, u nama ili među nama, promjenom srca, a odatle se širi na društvo i preobražava ga iznutra.