Odnos Jevanđelja i Zakona (3)

„O bezumni Galati.“ (Galatima 3:1)

U prethodnom poglavlju Pavle je istakao da bi Isusova smrt bila besmislena da postoji drugi način da budemo ispravni sa Bogom, osim da se pouzdamo u Hristovu posredničku žrtvu za nas.

Sada se Pavle snažno vraća svojim izvornim čitaocima. Pavle Galaćane naziva „bezumnima“ i pita ko ih je opčinio? Riječ „bezuman“ znači „nepromišljen“ ili „idiotski“, što implicira iracionalno ponašanje ili glupost. Kada je Pavle bio tamo, jasno su razumjeli jednostavnu istinu jevanđelja Božje milosti. Pavle je rekao da je Hristova žrtva bila tako dobro opisana kao da su vidjeli svojim očima kada im je to govorio. Da li je neko koristio magiju da ukrade istinu od njih? Da li su pod zlim čarolijama? Pavle zapravo ne sugeriše da je neka vrsta čini na djelu; on naglašava da je ovo toliko glupa laž da je to kao da neko manipuliše njihovim uvjerenjima protiv njihove volje. Ali implikacija je da je iza judaista bio neprijatelj svih duša, a to je Sotona. Svaki hrišćanin koji se okrene od jevanđelja spasenja samo milošću i želi da bude spašen svojim ličnim dobrim djelima zaista zaslužuje da bude nazvan glupim jer je to čista glupost.

Pavle je strog prema njima jer vjernici imaju odgovornost da se drže istine koju primaju o Isusu i da ne pregovaraju o tome.

Pavle počinje da postavlja Galatima niz sugestivnih pitanja. Njegova svrha je da im pomogne da preispitaju ono što znaju da je istina.

Prvo traži da pogledaju dokaze o tome šta se dogodilo kada su primili istinu. Ovi vjernici su primili svetog Duha od Boga u vrijeme svog obraćenja, kao i svi hrišćani. Iskustvo novorođenja ne dolazi kroz legalizam (Jovan 3:6). Očigledno, ovo je bilo praćeno određenim vanjskim znacima, kao što je govor u jezicima, što znači jezicima koje Galaćani nisu poznavali, iscjeljenja i sl. To se često dešavalo u najranijim danima hrišćanstva. Bez obzira na specifičnosti, Pavle misli na neki očigledan izraz Božje natprirodne moći.

Pavle traži da se sjete toga. Da li se to dogodilo kada su čuli i povjerovali u Isusa? Ili, da li su prvo morali da urade neka djela zakona? Izraz „djela zakona“ tipičan je Pavlov izraz koji se odnosi na legalizam ili spasenje vlastitim dobrim djelima ili poštovanjem zakona. Zakon zahtijeva od nas, kao pojedinaca, da mu se savršeno i neprestano pokoravamo ako želimo da se spasemo kroz zakon. Pavle nije protiv zakona, ali je protiv bilo kakve ideje da se zakon koristi kao metoda ili kao sredstvo spasenja. Kada dođemo do 5. poglavlja poslanice Galatima, otkrićemo da Pavle podržava zakon kao standard hrišćanskog života. Ali, kao sredstvo spasenja, postoji samo jedan način na koji možemo otići na nebo, a to je kroz Isusa Hrista i to raspetog. Pavlovo pitanje ima za cilj da im pomogne da uvide da im je Bog dao svoj Duh svojevoljno svojom milošću, a ne zbog nečega što su učinili.

Zar ste toliko bezumni? Počevši u Duhu, zar sad tijelom završavate? (3. stih)

Pavle pita: Jeste li tolike budale? Kako možete biti tako glupi? Počeli ste na platformi opravdanja vjerom; vi ste vjerom ušli pod kišobran milosti i sada, nakon što ste doživjeli ovo divno iskustvo spasenja samo vjerom u Hristovu pravednost, vraćate se nazad legalizmu.

Pavlova poenta je prilično jasna: ako je Duh došao kada su povjerovali, zašto bi mislili da trebaju početi slijediti zakon da bi bili prihvatljivi Bogu?

Dakle, Pavle pita da ako su započeli u sili Božjeg Duha, da li misle da će biti usavršeni sopstvenim ljudskim naporima – „tjelesnim“ – da žive po zakonu? Opet, podrazumijevani odgovor je „očigledno ne“.

Šta im Pavle ovdje pokušava reći? Pavle ovdje kaže da je pravednost koju smo primili kroz vjeru u Isusa Hrista savršena, potpuna pravednost. Ne možemo joj dodati i ne možemo je poboljšati. Pavle nam kaže u Galatima 5:4, u trenutku kada pokušamo to učiniti, mi smo otpali od milosti. Jedina pravednost koja nas kvalifikuje za nebo je Hristova pravednost. I ta pravednost postaje djelotvorna samo vjerom, a ne vjerom plus nečim drugim. Ne postoji način na koji možemo spojiti ove dvije metode spasenja.

Navešćemo četiri razloga zašto ne možemo miješati te dvije metode spasenja, jer u trenutku kada to učinimo nalazimo se u nevolji. Spasenje je samo po milosti.

1. Jevanđelje je dobra vijest samo za one koji nemaju povjerenja u sebe i u potpunosti počivaju u Isusu Hristu. U trenutku kada dodamo svoja djela, više ne zavisimo o Hristu. Mi zavisimo dijelom o Hristu, a dijelom o sebi i to je problem hrišćana iz Galatije. To je problem koji moramo izbjeći.
2. Razlog zašto toliko hrišćana upada u ovu zamku „ja plus Hrist“ je zato što projektuju ljudsku ljubav Bogu, a ljudska ljubav je recipročna. Drugim riječima, „Volim te samo ako voliš ti mene.“ To nije osnova našeg spasenja. Naše spasenje je zasnovano na Božjoj postojanoj ljubavi.
3. „Tijelo“ je ponosno. Ono je egocentrično i stoga želi dati neki doprinos spasenju. Moramo priznati da smo duhovni prosjaci da bismo se spasili samo milošću. Ne možemo dodati naše radove.
4. Konačno, čovječanstvo je po prirodi legalističko. Rođeni smo s prirodom koja prirodno želi da se spasi kroz naše performanse. Pala ljudska priroda neprekidno teži samodokazivanju i izgradnji identiteta vlastitim naporima i dostignućima. Poslanica Galatima je ključna jer problem djelimično po milosti, a dijelom po djelima nije postojao samo u Pavlovo vrijeme. To je problem danas među mnogim hrišćanima.

Kada su Galaćani prvi put prihvatili jevanđelje, bili su progonjeni. Protivili su im se oni koji su odbacili jevanđelje. Bili su progonjeni od strane neprijatelja Isusa Hrista. I bili su voljni da pate jer je radost spasenja bila veća od svih patnji u koje su bili uključeni kroz progon pod kojim su bili. Sada ih Pavle podsjeća: „Toliko ste patili. Bili ste voljni odreći se toliko toga za ovo jevanđelje. Šta se sada dogodilo? Zašto ste se predomislili?“

U 5. stihu Pavle ponavlja svoje pitanje iz Galatima 3:2. Judaisti, jevrejski hrišćani, uvjerili su Galate da samo spasenje vjerom nije dovoljno. Morali su tome dodati i svoj nastup. Morali su biti obrezani. Morali su činiti dobra djela i morali su se držati zakona. Međutim, da li im je Bog dao svog Duha i pokazao svoju moć zbog djela zakona? Ili je to učinio kao odgovor na to što su čuli istinu i primili je s vjerom? Ne bi trebalo da bude teško pitanje. Na kraju krajeva, Galaćani još nisu učinili nikakva djela zakona kada im je Bog poslao svog Duha. Duh je došao odmah nakon što su povjerovali i prije nego što su mogli išta „učiniti“. Prisustvo Duha jednako je Božjem odobravanju.

Podsjetivši ih na njihovo lično iskustvo kada su prvi put prihvatili jevanđelje, Pavle sada skreće pažnju na Abrama u 6. stihu. Zašto Abram? Judaisti su bili Jevreji. Za njih je Abram bio njihov otac, a za Jevreje, otac je značio ne samo nekoga ko ih je stvorio ili proizveo već i nekoga ko je bio njihov prototip, njihov primjer. On podsjeća ove galatijske hrišćane, koji su bili neznabošci, da je čak i otac Jevreja, koji je takođe otac svih koji vjeruju, spašen samo vjerom. Da bi poentirao, Pavle citira Postanje 15:6. Abram još nije bio čak ni obrezan prije nego što ga je Bog proglasio pravednim zbog njegove vjere.

Lažni učitelji su insistirali da niko ne može biti uključen u Božju porodicu osim ako nije Abramov potomak. Greška koju su Jevreji napravili bila je u vjerovanju da fizički potomci ili doslovno potomci Abrama, Isaka i Jakova čine Izrael ili Božji narod. Po toj logici, ako ne-Jevreji, poput Pavlovih čitalaca u Galatiji, žele da budu u Božjoj porodici, moraju da rade isto što i svi Jevreji. Moraju biti obrezani. Pavle je, međutim, upravo istakao da je Bog nazvao Abrama pravednim mnogo prije nego što je bio obrezan.

Dakle, Pavle izjavljuje radikalnu ideju: svi koji vjeruju u Gospoda, koji se nazivaju „oni od vjere“, sinovi su Abramovi. Ovo uključuje sve ljude, čak i nejevrejski narod poznat kao neznabošci. Ovo je poenta koju će Pavle izričito razjasniti na kraju ovog odlomka (Galatima 3:23-29).

Drugim riječima, „mnogi sinovi“ oca Abrama uključuju sve koji vjeruju u Hrista. Ova kategorija nije ograničena na one koji potiču od Abrama rođenjem i ritualnim preobraćenjem u judaizam. Otpor ovoj istini uzrokovao je veliki dio progona hrišćana od strane jevrejskih vjerskih vođa u prvim godinama zajednice.

Ali kako Pavle može reći tako nešto? Šta je sa svim zahtjevima zakona u Starom savezu? Pavle podsjeća svoje čitaoce na jednu od prvih stvari koje je Bog rekao Abramu, da će kroz njega biti blagosloveni svi narodi na zemlji (Postanje 12:3). Pavle je jasan: ovo je sve vrijeme bio Božji plan. Sveto pismo je uvijek ukazivalo na dan kada će svi ljudi, a ne samo Izraelci koji su slijedili zakon, biti uključeni u Božju porodicu po vjeri, kao što je bio Abram. Zakon nikada nije trebao biti rješenje za naš grijeh – Hrist je to bio.

Pavle završava ovaj dio svog argumenta o Abramovoj djeci. On jasno kaže da Božji blagoslov dolazi onima koji vjeruju Bogu, uključujući i ne-Izraelce. Blagoslovenog Abrama naziva „čovjekom vjere“.

Važno je uočiti dva elementa Pavlovog argumenta: Božji blagoslov i ljudsku vjeru. Božji blagoslov može biti samo dar, koji se nikada ne može zaslužiti ljudskim djelovanjem. U stvari, može mu se pristupiti samo vjerom u Hrista.

Pavle, koji zvuči kao advokat koji iznosi svoju argumentaciju pred sudnicom, nastaviće da pokazuje zašto praćenje rituala sadržanih u Zakonu ne može nikoga spasiti. Pavle koristi svoju obuku kao farisej, kao jedan od naučnih jevrejskih vjerskih vođa. On argumentuje na osnovu Svetog pisma i logike, protiv judaista i u prilog istine zbog koje je i sam jednom progonio hrišćane (Galatima 1:11-24).

Jer koji su god od djela zakona pod prokletstvom su, jer je napisano: „Proklet da je svako ko ne ostane u svemu što je napisano u svitku Zakona da ga vrši.“ (10. stih)

Za lažne učitelje poznate kao judaizatori, istina je izgledala očigledno. Bili su uvjereni da niko ne može biti uključen u Božju porodicu osim ako se ne obreže i ne slijedi Mojsijev zakon (Galatima 2:4). To je za njih bilo jasno učenje Starog saveza. Pavle je iz starosaveznih spisa pokazao da je, u stvari, sam Abram smatran pravednim pred Bogom – „opravdanim“ – kada je povjerovao Gospodu (Galatima 3:6). Sada Pavle počinje da pokazuje da pravila i rituali dati u Zakonu ne mogu nikoga spasiti. Oni mogu samo osuditi one koji pokušavaju da ih slijede.

Ponovo, Pavle citira Mojsija, ovog puta iz Ponovljenog zakona 27:26. Bog kaže Izraelcima da će svako ko ne „čini“ sve što je zapisano u Knjizi zakona biti proklet. Drugim riječima, svako ko pokušava slijediti zakon da bi se spasio uvijek je pod prijetnjom da će biti proklet od Boga. Kao što će Pavle nastaviti da pokazuje, niko nije u stanju da sve što zakon kaže uradi savršeno. Život pod zakonom je, dakle, život pod Božjim prokletstvom.

Pavle će suprotstaviti lažno jevanđelje koje su judaisti propovijedali – spasenje vjerom plus djela zakona – ili istu stvar, spasenje legalizmom, sa pravim jevanđeljem, koje je spasenje putem vjere u Hrista. Ovo je temeljno pitanje kojim se Pavle bavi u cijeloj poslanici Galatima. To je bitka između pravog jevanđelja koje Pavle objavljuje i lažnog jevanđelja koje su judaisti propovijedali. Ova dva puta ka nebu nikada se ne mogu sresti u partnerstvu jer su to dva suprotna metoda spasenja. Ona su potpuno kontradiktorna jedno drugom i međusobno se isključuju.

Drugim riječima, ako pokušavate da budete spašeni putem zakona, zakon zahtijeva od vas dvije stvari:

1. Zahtijeva savršenu poslušnost, i
2. Ova savršena poslušnost mora biti stalna.

A da se zakonom niko ne opravdava pred Bogom, poznato je: „jer pravednik od vjere živjeće.“ (11. stih)

Kako „poznato“? Na koje dokaze Pavle ovdje misli? U osnovi to su dvije stvari:

1. Očigledno je iz našeg vlastitog iskustva, ako smo iskreni prema sebi, da naše poštovanje zakona nikada nije savršeno, da nam svima nedostaje učinak kada su u pitanju naša dobra djela.
2. To je evidentno i iz Svetog pisma.

U Rimljanima poslanici Pavle je jasno zaključio da se svi nalazimo pod grijehom. Što se tiče našeg položaja „pod Zakonom“, svi smo pali (Rimljanima 3:10, 12, 13).

Pavle kaže, u Galatima 3:11, apsolutno je očigledno – kako u smislu našeg subjektivnog iskustva, tako i u smislu Božje Riječi – nema nikoga ko je proizveo savršenu poslušnost. Postoji samo jedan Čovjek na ovom svijetu koji je ikada živio savršenim, bezgrešnim životom. To je naš Gospod Isus Hrist i on je to učinio da bismo mi mogli biti spašeni. Jedini način na koji možemo pobijediti grob i dobiti vječni život je kroz vjeru u Isusa Hrista.

A Zakon nije od vjere, nego onaj ko ga vrši živjeće u tome. (12. stih)

Šta Pavle ovdje govori? Ako želimo da se spasemo po zakonu, ne možemo doći do zakona i reći: „Zakone, mi vjerujemo u svaki uput, propis i uredbu koju si nam dao.“ Jevreji su vjerovali potpunim spisima Tore. Mnogi hrišćani vjeruju u Dekalog, ali činjenica da vjerujemo u Dekalog ili Toru, prvih pet knjiga Starog saveza, ne kvalifikuje nas za spasenje prema metodi zakona. To je zato što zakon ne spasava kroz vjeru. Zakon spasava kroz učinak. Zbog toga je legalistički metod nemoguć. Što se zakona tiče, svako od nas je podbacio.

U trenutku kada pokušamo da se spasemo po zakonu, sva naša vjera postaje besmislena jer nas zakon ne opravdava vjerom. Opravdava nas savršenom, upornom, neprekidnom poslušnošću. Kad je Petar odstupio od stola sa hrišćanima „neznabošcima“, on ih je u stvari opet proglasio grešnicima u odnosu na zakon. I to je bilo suprotno jevanđelju.

Hristos nas je otkupio od prokletstva Zakona postavši radi nas prokletstvo, jer je napisano: „Proklet je svako ko je obješen na drvo.“ (13. stih)

Kada je Adam sagriješio, njegovo potomstvo je naslijedilo tu palu prirodu. Kada Adamovom grijehu dodamo svoje lične grijehe, mi smo pod Božjim prokletstvom. Ne postoji način da se iskupimo od tog prokletstva. Rođeni smo na smrtnoj kazni. Rođeni smo beznadežno izgubljeni da ne možemo da se spasimo šta god da radimo, gdje god da idemo. To je naša nevolja.

Pavle je pokazao da život pod zakonom znači da svoje dane provodimo pod prijetnjom da ćemo biti prokleti od Boga zbog kršenja zakona. Nažalost, svi to nekako kršimo, što znači da su po zakonu svi ljudi osuđeni na propast. Prokleti smo.

Ali Hrist je za nas učinio ono što mi nismo mogli. On nas je otkupio od prokletstva zakona. Riječ „otkupljeni“, od grčkog exēgorasen, posebno se odnosi na kupovinu nekoga iz ropstva. Hrist je to učinio za nas, kaže Pavle, uzevši naše prokletstvo na sebe. Pavle ponovo citira iz Ponovljenog zakona 21:23: Svako obješen na drvetu je proklet. Čak i način na koji je Isus ubijen bio je dokaz da je postao proklet umjesto nas.

Ovaj veliki stih ukratko sadrži suštinu „dobre vijesti“ – jevanđelja – o Hristu. Budući da niko od nas nije mogao slijediti zakon a da ga ne prekrši, svi smo bili prokleti njime. Bili smo odvojeni od Boga, i nismo mogli biti proglašeni pravednima. Tada je Hrist ušao i preuzeo naše prokletstvo na sebe, a to je smrt i odvojenost od Boga. To nas oslobađa ispod zakona i stvara priliku da budemo spašeni vjerom.

Zašto su Jevreji uopšte tražili da se Isus razapne, a ne kamenuje, što je bila kazna za bogohuljenje (Levitska 24:16)? To je čudno, jer raspeće je bio metod koji su koristili Feničani i kasnije Rimljani. Po njima, Isus je hulio zato što se predstavljao kao Sin Božji (Jovan 19:6-7). Ranije, u nekoliko navrata pokušali su da ga kamenuju (Jovan 10:31).

Jevreji nisu vjerovali u besmrtnu dušu. Ovo je bio grčki koncept. Jevreji su vjerovali da je smrt zbogom životu. Ako bi Jevrej počinio grijeh koji je bio dostojan smrti i sudija ga osudio na smrt, mogao je kleknuti prije nego što bude pogubljen kamenovanjem i zamoliti Jehovu da mu oprosti. Oproštenje je bilo dostupno zbog svakodnevnih – jutarnjih i večernjih – žrtava u službama Svetilišta. Ali, ako je sudija insistirao da zločinac bude obješen na drvo, to je za Jevreje značilo neopozivu Božju kletvu. To je značilo zbogom životu zauvijek. To je značilo ono što bismo u Novom savezu nazvali neoprostivi grijeh. Dakle, kada su Jevreji povikali: „Raspni ga!“ imali su ovaj razlog na umu jer je, u Hristovo vrijeme, razapinjanje, za Jevreje, bilo sinonim za vješanje na drvo [ili stub].

To je razlog što, kada su učenici propovijedali Jevanđelje Jevrejima u ranoj istoriji hrišćanske zajednice, često nisu koristili riječ „krst“. Koristili bi riječ „drvo“. U mnogim tekstovima riječ „drvo“ se koristi u originalnom tekstu (Djela 5:30; 10:39; 13:29; 1. Petrova 2:24).

Ove izjave su date njihovim sugrađanima Jevrejima. Zašto? Jer, raspeće je poistovjećeno sa vješanjem na drvo. Dakle, kada su Jevreji povikali: „Raspni ga!“ oni su zahtijevali ne samo da se ovaj čovjek ubije, već su, više od toga, tražili da Bog prokune Isusa jer je bogohulnik.

Bog je uklonio svoju zaštitu u Getsimaniji kako bi Jevreji mogli razapeti Sina Božjeg. Za Jevreje je to značilo Božje prokletstvo (Isaija 53:4).

Ali pitanje je: „Da li je Bog dozvolio da Isus bude proklet zbog bogohuljenja?“ Odgovor je: „Ne.“ Razlog zašto je Bog dopustio da Isus bude razapet objašnjen nam je u Rimljanima 8:32: „Koji zacijelo nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako da nam zajedno s njim sve milostivo ne daruje?“

Bog je donio prokletstvo grijeha koje pripada nama da padne na Isusa Hrista, ne za Isusov grijeh jer ga nije imao, nego za naše grijehe. Kada je Isus umro na „krstu“ (stubu za mučenje), nije pretrpio samo fizičko mučenje, već tešku duševnu patnju zbog Božjeg prokletstva nad grijehom. To objašnjava i misteriju neopisive tjeskobe koju je imao u Getsimanskom vrtu. Isus je kušao smrt za svakog čovjeka (Jevrejima 2:9). Isus je svojom smrću ukinuo smrt i donio besmrtnost i život kroz jevanđelje (2. Timoteju 1:10).

Ovo je najveća žrtva. To je ono što nas iskupljuje od prokletstva zakona. Hrist je postao prokletstvo za nas. Nije to bilo zato što se Otac okrenuo protiv Isusa, već zato što je Otac toliko volio svijet da nam je dao svog jedinorođenog Sina (Jovan 3:16). Zahvaljujući tome možemo primiti Abramov blagoslov i obećanje Duha svetoga (Galatima 3:14).

Svako ko odbaci ovo jevanđelje, svako ko okrene leđa ovoj divnoj istini i pokuša da se iskupi svojim nastupom zaista zaslužuje da bude nazvan glupim.

 

Zakon naspram obećanja

Pavle od 15. stiha počinje da raspravlja o lažnom učenju judaista sa pravnog stanovišta. On traži od Galaćana da razmisle o zakonskom savezu. Vjerovatno Pavle misli na testament: pravni dokument koji izjavljuje ko prima nasledstvo nakon što osoba koja je napravila testament umre. Prema grčkom zakonu, oporuka se ne može mijenjati nakon što je u potpunosti završena. Možda je to sistem na koji Pavle misli.

U svakom slučaju, Pavlovi čitaoci razumiju da se neki ugovori, čak i ljudski, ne mogu opozvati ili promijeniti. Oni su obavezujući bez obzira na okolnosti koje slijede. Pavle će pokazati da je Božji savez sa Abramom još uvijek bio obavezujući, čak i nakon što je zakon uspostavljen.

Ali mogu li Božja obećanja Abramu i njegovom potomstvu zaista pravno biti prenijeta na nejevrejske ljude sve ove vjekove kasnije? Judaisti bi očigledno rekli ne, možda tvrdeći da je Mojsijev zakon zauzeo mjesto Božjih obećanja Abramu. Sada pagani koji žele da budu uključeni u Božju porodicu moraju biti obrezani i slijediti zakon.

Ali Pavle insistira na tome da se savez ne može opozvati, čak ni novim sporazumima kasnije. Bog je proglasio Abrama pravednim – „opravdanim“ – zbog njegove vjere. Bog je obećao velike blagoslove Abramovom potomstvu, na osnovu te vjere. Sada Pavle insistira da je potomstvo na koje je Bog mislio, u stvari, bio jedan čovjek: sam Hrist. Pavle ne kaže da obećanja data Abramu nisu bila za ostale njegove potomke, već da je fokus tih obećanja bio jedan jedini, potomak: Isus Hrist. Ovo možda nema smisla za naš individualistički način razmišljanja, ali, u jevrejskom konceptu, u jevrejskom načinu razumijevanja, riječ „sjeme“ imala je korporativni značaj. Baš kao što riječ „Adam“ ima kolektivno značenje i uključuje cijeli ljudski rod, tako, takođe, Pavle govori Galatima da je riječ „sjeme“ ovdje imala korporativni značaj koji utiče na čitav ljudski rod, ali zasnovan na jednoj osobi. Ova jedina Osoba je Isus Hrist. Taj koncept Pavle je iznio u Rimljanima 5:12-21.

Dakle, kada je Hrist poslušao, opravdanje života stiglo je svim ljudima. Zašto? Zato što je Isus, Abramovo sjeme, bio drugi Adam, drugo čovječanstvo. On nije bio jedan čovjek među mnogim ljudima, već je čitav ljudski rod bio sabran u njemu. Zbog toga ga Pavle, u poslanici Korinćanima 15:45, naziva drugim ili poslednjim Adamom.

Isus je, tokom svog vremena na zemlji, bio potpuno ljudski Jevrejin. Matej 1 prati Abramovo rodoslovlje sve do Isusa. Hrist je bio Abramov potomak i po Božjoj volji će postati fokus svih Božjih obećanja Abramu. Pavle će dalje pokazati da su svi koji su u Hristu takođe uključeni u ta obećanja.

Hoću ovo da kažem: Zakon koji je bio četiristo trideset godina kasnije ne može poništiti savez koji je od Boga ratifikovan u Hristu, niti može ukinuti obećanje. Jer ako se nasledstvo dobija po Zakonu, više se ne dobija po obećanju. A Abramu ga je Bog podario po obećanju. (stihovi 17-18)

Sada Pavle pojašnjava poentu svoje ilustracije. Bog je sklopio savez sa Abramom. Taj je savez bio jednosmjerno obećanje od Boga da će blagosloviti Abrama i njegovo potomstvo na određene načine. Judaisti su očigledno govorili ljudima da je zakon zamijenio Božja savezna obećanja Abramu (Galatima 2:4). Pavle odlučno odbacuje tu ideju. Iako je zakon uspostavljen 430 godina kasnije, pod Mojsijem, on nije poništio prethodna Božja obećanja Abramu. Oni ostaju na snazi, jer se Božji savez ne može promijeniti.

Pavle je naglasio da je ovo obećanje dato Abramovom „jedinstvenom“ potomstvu, a ne „množini“ grupi ili zbirci mnogih. Judaizam je oduvijek vjerovao da će obećanja data Abramu jednog dana biti ispunjena u jednoj osobi – Mesiji. Dakle, Pavle kaže da Bog, dajući zakon 430 godina nakon što je dao obećanje Abramu, nije mogao poništiti ili promijeniti obećanje jer je obećanje bilo ekvivalentno volji koja je nepromjenjiva.

Isus, kao Abramovo konačno potomstvo, primio je ona obećanja saveza data Abramu. Zato svi koji se uzdaju u Hristovu smrt i njegovo posredovanje za svoj grijeh – stavljajući svoje živote „u Hrista“ – takođe primaju blagoslove obećane Abramovom potomstvu. Mi primamo sve na šta Isus ima pravo jer nam je pripisana zasluga za njegov bezgrešni život, a on je dao otkup za našu grešnost.

U trenutku kada pokušamo da dodamo zakon kao uslov za spasenje, to prestaje da bude obećanje. Ali Bog je Abramu dao obećanje spasenja kao volju koju zakon, dat 430 godina kasnije, nije mogao promijeniti ili poništiti. Ako je čovječanstvo u potpunosti spašeno Božjim obećanjem datim Abramu, zašto je onda Bog dao zakon 430 godina kasnije? Da li je Bog došao Mojsiju i rekao Mojsiju: ​​„Usput, kada sam dao obećanje spasenja Abramu, potpuno sam zaboravio veoma važnu stvar. Zaboravio sam mu dati zakon. Dakle, Mojsije, dajem ti zakon da nadoknadim ono što nisam uspio dati Abramu.“ Je li to ono što je Bog rekao Mojsiju? Ne. Bog nikada nije rekao Mojsiju da dodaje dodatni zahtjev svom obećanju za spasenje.

I dalje ostaje pitanje: zašto je onda Bog dao zakon preko Mojsija 430 godina nakon što je svojom voljom obećao da će spasiti sve ljude preko jednog od Abramovog potomstva, a to je, naravno, Isus Hrist? Pavle daje odgovor u odjeljku od 19-25. stiha:

Čemu onda Zakon? Bio je dodat radi prestupa, dok ne dođe sjeme koje je obećano, bivši prenesen preko anđela u ruke posrednika. Ali posrednik nije posrednik jednog, a Bog je jedan. Da li je onda Zakon protiv Božjih obećanja? Nipošto! Jer da je bio dat zakon koji bi mogao dati život, tada bi pravednost dolazila putem zakona. Ali Pismo je sve predalo u zatočeništvo pod vlast grijeha, da bi se obećanje dalo kroz vjeru Isusa Hrista onima koji vjeruju. A prije nego što je došla vjera, bili smo čuvani pod zakonom, predati u zatočeništvo, čekajući vjeru koja je imala da se objavi. Tako nam je Zakon bio staratelj koji nas je vodio do Hrista, da bi se vjerom opravdali. A otkako je došla vjera, više nismo pod starateljem.

Ovo je donekle komplikovana i važna dionica u Galatima poslanici.

Da li Pavle u Galatima 3:19 pod pojmom „Zakon“ podrazumijeva samo obredne i praznične zakone? Ne. On podrazumijeva cijelu Toru (sjetite se da u 17. stihu on precizira da misli na Zakon nastao posle izlaska Izraela iz ropstva).

Pavlov odgovor je da je zakon dodan „zbog prestupa“. Ovo je od grčke riječi parabaseōn, riječi koja može značiti namjerno kršenje zakona. Preduslov za kršenje zakona je poznavanje zakona.

Dakle, ako je Tora „dodata zbog prestupa“, da li to znači da Božji Zakon nije postojao prije Tore? To je naravno potpuna besmislica. Tora je „dodata“ da bi Zakon bio obznanjen „crno na bijelo“, da bi se precizno stipulirali i sistematizovali svi aspekti Zakona. Da grešnici ne bi relativizovali grijeh i svoje obaveze prema Bogu. Prava prilika za to je bila nakon izvođenja Izraela iz ropstva i kao osnov priprema za život u Obećanoj zemlji. Logično, ako je Mojsijev zakon dodat zbog prestupa, moralo je postojati nešto što ljudi prethodno prestupaju. Ili, da budemo još precizniji, zato što opterećeni grijehom ljudi gube i nemaju ispravne pojmove o Božjem Zakonu, u eksplicitnoj formi sve će im biti jasno predočeno tako da će kršenje Zakona sa njihove strane biti tretirano kao prestup.

Bog im je, u svojoj milosti, dao zakon da pokaže Njegove vlastite standarde za njihovo ispravno i pogrešno ponašanje.^[1] U trenutku kada je Bog dao zakon preko Mojsija, grijeh je postao prestup. Grijeh je postao namjerno kršenje zakona. Dotle je mogao biti u domenu „nepravednosti“ ili krivog puta.

Međutim, Pavle može misliti i na nešto drugo pod izrazom „zbog prestupa“. Istina je da je zakon Izraelcima pokazao Božji standard za dobro i zlo. Više od toga, međutim, zakon je pokazao Izraelcima da žele da urade ono što nije u redu i da nisu u stanju da se savršeno povinuju Božjem standardu. Ili, kako je Pavle rekao u Rimljanima 5:20, „zakon je došao da poveća prestup.“ Bog je uspostavio zakon, djelimično, da pokaže Izraelcima, i svima nama, koliko smo zaista grešni. Samo grešni ljudi znaju da treba da budu spašeni od svog grijeha; zakon nas uvjerava od koliko grijeha moramo biti spašeni.

Kako god, Zakon ili davanje zakona nisu riješili naš problem grijeha. To je pogoršalo situaciju.

Pavle takođe kaže da je zakon uspostavljen „preko anđela preko posrednika“. Ova fraza takođe može biti zbunjujuća.

Postoji razlika između pojmova „savez“ i „zavjet“. Koja je razlika? To je razlika između izraza volje i ugovora. Volju sačinjava jedna osoba, ali može uticati na mnoge. Ugovor se sklapa između dvije strane. Davanje zakona je kao ugovor. Bog je dao zakon i Jevreji su rekli: „Izvršavaćemo sve riječi koje je Gospod izgovorio.“ (Izlazak 24:3) Boga je u ovom sporazumu predstavljao „anđeo“. Ovdje možemo raspravljati da li se to odnosi na Sina Božjeg u svojstvu Zapovjednika anđela, kao „glasnika“ i posrednika, ali to nije naša tema. Izrael je predstavljao Mojsije.

Bog je, međutim, „jedan“, dodaje Pavle. On ne zahtijeva da ljudska bića budu uključena kako bi izrazio svoju volju. Ovo nazivamo jednostranim zavjetom ili obećanjem. Bog je dao obećanja Abramu i njegovom potomstvu ne tražeći ništa zauzvrat. Abram je jednostavno vjerovao.

Ali razlog zašto je Bog dao zakon, kaže Pavle u Galatima 3:21 nadalje, nije da nas spase, ne nova metoda spasenja, već da nas ubijedi da smo grešnici kojima je potreban Spasitelj.

Da li to sugeriše da su Mojsijev zakon i obećanja data Abramu u sukobu? Da li se Bog predomislio sa obećanja na ugovor? Da li je Bog promijenio volju koju je dao Abramu u ugovor kada je dao zakon Mojsiju? Odgovor je: „Svakako ne!“ Jer da je Bog namjeravao da se čovjek spase kroz zakon, da je postojao zakon po kome bismo mogli imati život, onda ne bi bilo potrebe za obećanjem. Ali razlog zašto je Bog dao zakon je da sva ljudska bića zatvori pod grijeh da bi obećanje vjerom u Hrista moglo biti dato onima koji vjeruju. Drugim riječima, davanje zakona uvjerava čovjeka da je grešnik kojem je potreban Spasitelj i stoga jevanđelje čini poželjnijim.

Grijeh nije samo kršenje zakona, već je grijeh i varalica. Sujeta nam dolazi i govori nam da nismo toliko loši, već ako izgradimo svoju snagu volje možemo učiniti nešto što može dovesti do spasenja. Grijeh želi da gledamo Boga oči u oči. „Bože, Ti nam daješ pravilo; mi ćemo ga držati i onda, zauzvrat, Ti nam daješ život.“ Ali kada shvatimo šta zakon zahtijeva u ljudskoj prirodi, savršenu poslušnost u mislima, riječima i djelima, tada shvatamo da se djelima zakona niko ne može opravdati pred Bogom. Da je Bog dao zakon osmišljen da daje život, onda bi ljudska bića mogla postati pravedna – „opravdana“ – slijedeći zakon.

Bog je dao zakon da uvjeri ljudsku rasu da su zarobljenici grijeha i da im je potreban Spasitelj. Tako Zakon i obećanje nisu suprotstavljeni jedno drugom; oni jednostavno služe različitim konačnim svrhama. Zakon nam pokazuje da ne možemo izbjeći vlastiti grijeh. Svi smo mi u zatvoru „pod grijehom“, a zakon može ponuditi samo osudu. Ne pruža izlaz. Dakle, koji je izlaz? Dolazi samo kroz obećanje dato Abramu koje je ostvareno kroz Hrista. Oni koji vjeruju u Hrista „vjerom“ takođe primaju obećanje. Pavle će dalje pokazati kako primanje tog obećanja, u Hristu, osigurava oproštenje i bijeg od našeg grijeha.

Koja je to „vjera“ došla? Pojam „vjera“ ovdje ne znači vjeru vjernika, Pavle ovdje ne govori o vjeri vjernika. On kaže: „Prije vjere“, izvora ili osnove naše vjere koja je Isus Hrist. Stih 23 kaže, da prije nego što je Hrist, Sjeme, došlo, mi smo bili držani pod Bogom zakonom, čuvani za vjeru koja će se kasnije otkriti. Dakle, ta vjera nije naša vjera (jer je mi nismo ni proizveli), već Hristova i kao takva neprikosnovena, neotuđiva i nepromjenljiva u svojoj objektivnoj dimenziji.

Zakon je osudio cijeli ljudski rod, držao nas u zatvoru, držao nas na smrtnoj kazni dok Hrist nije došao i oslobodio nas. To je „zatočeništvo“ pod zakonom o kojem Pavle govori. Naravno Zakon sam po sebi je pravedan i dobar – problem stvaraju naši prestupi.

U tom smislu Zakon nam je bio „staratelj“ do Hrista. „Tutor“ nije najbolji prevod. Čak ni učitelj ili pedagog nije najbolja riječ. Riječ koju je Pavle koristio na grčkom imala je posebno značenje koje mi danas ne koristimo. Ova riječ se odnosila na povjerljivog roba kojeg je gospodar koristio da disciplinuje i brine se o njegovom djetetu. Pošto u to vrijeme nije bilo škola, obrazovanje je bilo bazirano na privatnom učitelju. Rob od povjerenja bi držao malo dijete za ruku i odveo ga u dom učitelja. Ovo dijete nije imalo načina da pobjegne sve dok ga rob nije doveo u kuću učitelja. Tek tada je bivao pušten. Pavle ovdje kaže da se zakon ponašao kao naš čuvar ili kao policajac koji nas je držao u svom stisku bez bijega sve dok Hrist nije došao na scenu kako bismo mogli biti opravdani vjerom u obećanje Božje.

Takav „staratelj“ je zaista neophodan jer bez njega Božji narod ne bi bio u stanju da bude doveden i sačuvan do Hrista! To je funkcija Zakona kao „čuvara“, „staratelja“, „tutora“ ili „nastojnika“. Dakle, Zakon sarađuje sa jevanđeljem, oni idu ruku pod ruku. Ali onog trenutka kad Zakon shvatimo na legalistički način, kao sredstvo spasenja, mi gubimo Hrista, izlazimo iz okrilja Božje spasonosne blagodati. To je srž Pavlove diskusije u Poslanici Galatima.

Od Adama do Hrista, spasenje je bilo zasnovano na obećanju. Abram je spašen obećanjem. I Noje je bio. Da obećanje bude smislenije, Bog je dao zakon preko Mojsija. Zakon nas nije spasio. Zakon nas jednostavno uvjerava da smo grešnici. Zakon je naše grijehe učinio pravnim prestupom, što znači riječ prestup. Zapravo, davanje zakona je učinilo našu situaciju daleko gorom nego što je bila prije nego što je Bog dao zakon.

Ali Bog je imao svrhu u tome. Svrha je bila da nam dar obećanja spasenja u Isusu Hristu postane poželjniji, značajniji. Na primjer, ako ponudite tanjir hrane nekome ko je upravo došao sa banketa, taj tanjir hrane bi postao besmislen za ovu osobu. Ali možda ova osoba nije jela zadnja tri dana. Umirala je od gladi i ponudili ste joj tanjir hrane. Prihvatila bi to sa dubokom zahvalnošću. I ovdje je isto. Bog je dao zakon da nam pokaže da smo grešnici koji nemaju izlaza. Mi smo po prirodi grešnici. Mi smo grešnici po učinku. Mi smo grešnici mislima. Pavle je rekao u Galatima 2:16 da djelima zakona nijedno ljudsko biće nikada neće stići na nebo. Zakon nas je jednostavno stavio u smrtnu kaznu. Zakon nas je zatvorio u zatvor bez nade za bijeg dok ne dođe Hrist.

Kada je Hrist došao i svojim životom i smrću savršeno zadovoljio zahtjeve zakona, kada je Hrist došao i savršeno ispunio zahtjeve zakona svojim činjenjem i pravdu zakona svojim umiranjem, on je otkupio čitavo čovječanstvo. To je obećanje Božje; ovo je spasenje po milosti. Ovo spasenje je djelotvorno samo vjerom i ničim drugim.

Napokon, šta znači da „više nismo pod starateljom“ tj. Zakonom? Nakon što je Hrist došao istorijski, vjernici više nisu pod zakonom zbog činjenice da sada postoji još jedan kišobran pod kojim se čovjek spasava, a to je pod milošću. To ne znači da se svako ljudsko biće automatski rađa pod milošću. Ovdje, u ovom dijelu, Pavle se bavi objektivnim činjenicama jevanđelja. A objektivna činjenica jevanđelja je da je Bog toliko zavolio svijet da nam je dao svog jedinorođenog Sina. Ovo je Božji dar čovječanstvu. Ali kao u svakom drugom daru, u njemu se ne može uživati, ne može nam donijeti blagoslov, dok ga ne primimo. Način na koji primamo Božji dar nije činjenje nečega, već vjerovanje, vjerovanje u Isusa Hrista. U trenutku kada vjerujemo u Isusa Hrista, prešli smo od osude do opravdanja, od smrti do života (Jovan 5:24).

Dakle, Zakon ne može umrijeti (Rimljanima 3:31; 7:12), niti je „ukinut“ Hristovim učinkom. Međutim, u Hristu, mi se ne nalazimo „pod zakonom“ koji nas osuđuje na smrt, već smo pod okriljem spasonosne blagodati. U tom smislu zakon u ulozi „čuvara“ nam nije više potreban.

Problem Galaćana bila je opasnost da izađu ispod „kišobrana“ blagodati, što je jednako bezumlju. Božji sud i dalje je budućnost, a nijedan sud nije moguć bez zakona. Odbacivanje Božje blagodati spasenja u Hristu kroz pokušaj spasenja legalističkim djelima zakona opet bi nas vratio pod osudu.

Zaista, svi ste vi Božji sinovi vjerom u Hrista Isusa. Jer koji se god u Hrista krstiste, u Hrista se obukoste. Nema više ni Judejca ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškog ni ženskog, jer vi ste svi jedno u Hristu Isusu. A ako ste Hristovi, onda ste Abramovo potomstvo, naslednici po obećanju. (stihovi 26-29)

Isus se u Novom savezu spominje kao Sin Božji. Pridruživši se korporativnoj ljudskoj rasi i prekrajajući našu istoriju, on nam je dao privilegiju da postanemo sinovi i kćeri Božje sjedinjavajući nas s njim kroz vjeru. Pavle kaže u stihu 26 da su svi vjernici, svojim sjedinjenjem u Hristu, postali sinovi i kćeri Božje (vidi: 1. Jovanova 3:1a).

Vjera nije samo mentalni pristanak na istinu. Vjera je poistovjećivanje s Isusom Hristom i to raspetim. Prilikom utjelovljenja, Bog je stavio sve ljude u Hrista tako da je on postao drugi Adam. Vjerom se poistovjećujemo sa Hristom i njegovom svetom istorijom. Ovo se formalno-pravno dešava na našem krštenju.

Veoma je važno obratiti pažnju, krštenje je uvijek u Hristu. Pavle to jasno iznosi u Rimljanima 6:3-5 gdje kaže da naše krštenje u Hrista nije na bilo koji neodređen način, već da smo kršteni u Hristovu smrt. Njegova smrt postaje naša smrt. Njegova sahrana postaje naša sahrana. Njegovo uskrsnuće postaje naše uskrsnuće. Iz ove perspektive, krštenje u ime trojstva koje je uvela otpala hrišćanska crkva po imenu je potpuni apsurd.

Napokon, Pavle uvjerava galatijske vjernike da su se u Hristu potpuno sjedinili sa svima ostalima koji su u Hristu. Nema nižih hrišćana u porodici Božijoj. Naši zemaljski identifikatori ne stvaraju nikakvu vrijednosnu razliku između nas u očima našeg Oca. Jevreji nemaju viši rang od Grka (ne-Jevreja). Slobodni ljudi nemaju veću čast od robova. Muškarci nisu superiorniji od žena. Nijedna rasa nije „gospodarska rasa“, niti bilo koja etnička pripadnost inferiorna.

Kako je to moguće? Hrist zauzima najčasniju poziciju u porodici Božjoj, a svi hrišćani su „u Hristu“. Na taj način smo jedno, ujedinjeni smo. Pošto niko ne može biti viši i niko ne može biti niži, mi smo jednaki u očima Božijim.

Važno je napomenuti da ovo učenje nije zasnovano na kulturi, politici, konzervativizmu ili liberalizmu. To je direktan rezultat jevanđelja. Jednom kad smo „u Hristu“, što je jednako stajanju pod spasonosnom Božjom blagodaću, niko po bilo kojem osnovu nema prednost nad drugom osobom. Međutim, trebamo znati da se ovaj egalitarizam ne tiče principa izvora i kanala u Božjem poretku za porodicu, ulogu glave porodice ili starješine. To nije ni izjava o različitim ulogama koje svaki hrišćanin može biti pozvan da ispuni u ovom životu ili o časti koja nam se može ili ne mora dati na ovoj strani vječnosti. To je izjava o našoj jednakoj vrijednosti u Božjim očima i o tome kako bismo trebali naučiti gledati jedni na druge. Pošto su svi hrišćani u Hristu, svi smo mi jedno.

Pavle se vraća na svoju raniju izjavu da su vjernici u Isusa takođe Abramovo potomstvo i naslednici obećanja koja mu je dao Bog (Galatima 3:7-9). Zato, budući da smo u Hristu, pokriveni njime, poistovjećeni sa njim, postajemo i Abramova djeca i naslednici.

Naš položaj pred Bogom, insistira Pavle, ima veze sa postojanjem u Hristu. Imamo sve u njemu, i ništa bez njega.

 

________________________

[1] Naravno, Zakon je dat i u druge svrhe: da sistematizuje službu u Svetilištu i praznike, što je bila ilustracija jevanđelja, različitih učinaka Hristove misije i faza Plana spasenja, sve do konačnog izvršnog suda. U tom kontekstu kada je spasenje u Hristu postalo realnost, „staratelj“ gubi određene ingerencije u smislu zamjene tipa velikim antitipom (vidi Jevrejima poslanicu). Dakle, Tora nije data da sama sebi bude svrha, jer ako je tako shvatimo, onda ona postaje legalističko oruđe okrenuto protiv samog Mesije – Isusa Hrista – što se, na žalost, upravo dogodilo Jevrejima. Oni nisu dopustili Mesiji da preuzme ingerencije na koje je i sama Tora jasno ukazivala.

 

Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.