Koncept „oko za oko“, koji se ponekad naziva jus talionis ili lex talionis, dio je Mojsijevog zakona koji se koristi u građanskom zakonu tj. pravosudnom sistemu Izraelaca.
Čini se da je oko za oko pojednostavljen oblik pravde koji je fokusiran na odmazdu. Ipak, ova fraza se nalazi tri puta u Starom savezu, a Isus ju citira u Novom savezu. Mnogi ljudi se pitaju da li se „oko za oko“ koristilo doslovno u izvršavanju presuda. I jevrejski i hrišćanski učenjaci vjeruju da su sudije koristile „oko za oko“ da bi stvorile proporcionalne ili recipročne kazne za štetu nanesenu drugim ljudima ili životinjama, te da ljudi nisu sakaćeni u primjeni ovog zakona. Načelo je da kazna mora odgovarati zločinu i da treba postojati pravedna kazna za zle radnje: „Ali ako se dogodi nesrećan slučaj, tada ćeš uzeti život za život, oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu, opekotinu za opekotinu, ranu za ranu, udarac za udarac.“ (Izlazak 21:23-25). Pravda treba da bude pravična; treba izbjegavati pretjeranu grubost i pretjeranu popustljivost.
Nemamo naznaka da se zakon „oko za oko“ doslovno poštovao; nikada ne postoji biblijski izvještaj o tome da je neki Izraelac osakaćen kao rezultat ovog zakona. Takođe, prije nego što je dat ovaj poseban zakon, Bog je već uspostavio pravosudni sistem za razmatranje slučajeva i određivanje kazni (Izlazak 18:13-26) – sistem koji bi bio nepotreban da je Bog namijenio doslovnu kaznu „oko za oko“. Iako su kapitalni zločini otplaćivani pogubljenjem u drevnom Izraelu, na osnovu više svjedoka (Ponovljeni zakon 17:6), većina drugih zločina je otplaćena plaćanjem u robi – ako ste povrijedili ruku čovjeka tako da nije mogao da radi, nadoknadili biste to čovjeku za izgubljenu platu.
Prilikom razmatranja ovakvog zakona, treba imati na umu i istorijske okolnosti u kojima je dat. Jevreji su izvedeni iz Egipta u velikom broju koji je morao biti veći od 1,2 miliona ljudi. Oni se su kretali kao cjelina i funkcionisali kao cjelina, logorujući u raznim mjestima. Nije bilo lako provoditi red i disciplinu među tolikom masom, a incidenata je svakako moralo biti.
Narod Izraela bio je drugačiji od nacija oko njih. Nisu imali kralja ili faraona. Zakon je trebao biti njihov vodič i standard. Najslabiji ili najsiromašniji među njima imao je ista prava kao i najbogatiji ili najjači. Mojsije je proveo značajno vrijeme tokom prva tri mjeseca Izlaska rješavajući sporove među ljudima i obavještavajući ih o Božjim uredbama i uputstvima (Izlazak 18:13-23). Istraživači Biblije vjeruju da Izlazak 21 sadrži sažetak presuda u određenim situacijama koje čine vrstu sudske prakse za donošenje budućih odluka.
Pored Izlaska 21, zakon „oko za oko“ spominje se dva puta u Starom savezu (Levitska 24:20; Ponovljeni zakon 19:21). Svaki put, fraza se koristi u kontekstu predmeta koji se sudi pred građanskim vlastima. „Oko za oko“ je stoga trebalo da bude rukovodeći princip za zakonodavce i sudije; nikada se nije smio koristiti za opravdanje osvetoljubivosti ili lično rješavanje pritužbi. Zakon je trebao spriječiti proizvoljnu osvetničku pravdu koja bi brzo mogla eskalirati u beskrajni ciklus odmazde.
Stoga je „oko za oko, ruka za ruku…, itd.“ više poslovični način izražavanja koji govori o primjeni načela adekvatnog reciprociteta ili kompenzacije. To je jasno i iz datog konteksta.
U svom kontekstu, ovaj stih navodi određenu situaciju u kojoj se žena prevremeno porodi nakon što je udari neko ko se svađa sa drugom osobom. Ako je beba ili trudnica bila povrijeđena ili čak smrtno stradala zbog nepažnje ljudi oko nje, njen muž je imao pravo tražiti nadoknadu štete nanesene svojoj porodici.
Sudija je uzeo u obzir muževljeve zahtjeve, ali je konačnu presudu trebao donijeti sudija kako to sud procijeni. U slučaju smrti trudnice ili bebe, mogla je biti dosuđena smrtna kazna počiniocu.
Kazna za prolivanje krvi ili oduzimanje života majke i bebe proističe iz toga što su svi ljudi stvoreni na sliku Božju. „Ko god prolije čovjekovu krv, i njegovu će krv proliti čovjek, jer je Bog po svom obličju načinio čovjeka.“ (Postanje 9:6) Svaka osoba ima vrijednost.
Ne samo da se biblijski zakon odnosi na kažnjavanje za fizičku štetu ljudima i životinjama, već se odnosi i na potencijalnu štetu koju je uzrokovao lažni svjedok.
„Neka sudije to temeljno istraže, pa ako je onaj svjedok lažan svjedok i ako je iznio lažnu optužbu protiv svog brata, učinite mu onako kako je on namjeravao da učini svom bratu. Ukloni zlo iz svoje sredine. To će čuti ostali i uplašiće se, pa više nikada neće činiti takvo zlo u tvojoj sredini. Neka tvoje oko ne žali: duša za dušu, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu.“ (Ponovljeni zakoni 19:19-21)
Ovaj zakon je imao dvostruku svrhu: recipročnom kaznom kazniti osobu koja je namjeravala da naudi nekome lažnim svjedočenjem i upozoriti zajednicu da ne koristi sudove kao piona za sprovođenje lažne pravde. Zaustavljanje i prevencija širenja zla bilo je veoma važno načelo u Mojsijevom zakonu.
Međutim, važno je napomenuti da razdvajanje Moralnog zakona iz Dekaloga i građanskih zakona datih Izraelu, u pokušaju da se ovakve sudske prakse pripišu samo starosaveznom periodu, predstavlja vid manipulacije, jer građanski zakon je proširenje Moralnog zakona u uslovima palog stanja čovjeka. Za zla djela slijede posledice, i to je princip koji važi uvijek.
Oko za oko u Novom savezu
U Isusovo vrijeme, ovaj zakon postao je sredstvo za opravdavanje sitnih odmazda između pojedinaca i obaveze da se ne previdi uvreda ili povreda, a ne standard po kojem sudije dosuđuju odštetu nakon gubitka.
Ovaj zakon nije podsticala osjećanja privatne osvete, niti mu je to bila namjena. Međutim, kasniji Jevreji su to pogrešno shvatili kao moralno pravilo i Isus ih je ispravio. U Propovijedi na gori, Isus se suprotstavlja uobičajenom učenju o ličnoj odmazdi.
„Čuli ste da je rečeno: ‘Oko za oko i zub za zub.’ A ja vam kažem: ne suprotstavljajte se zlu. Nego, ako te neko udari po desnom obrazu, okreni mu i drugi. I ako neko hoće da se sudi s tobom i da ti oduzme košulju, daj mu i ogrtač. I ako te neko prisili da s njim ideš jednu milju, idi s njim dvije. Ako neko od tebe nešto zatraži, daj mu, i ne okreći se od onog ko hoće da mu pozajmiš.“ (Matej 5:38-42)
Isus poziva svoje sledbenike da se odupru traženju osvete za sitne i privremene uvrede. Šta to znači?
Kao hrišćani, trebamo znati šta su prioriteti zakona u međuljudskim odnosima. Trebamo se držati standarda ljubavi, istine i pravednosti. S druge strane, Isusov uput „okreni im i drugi obraz“ ili „predaj i svoj kaput“ ne treba koristiti kao opravdanje za zlostavljanje, iznudu ili kršenje zakona. Isusov naglasak je na primjeru koji Božji narod treba da daje – ljubavi i požrtvovanju za bližnje, što podrazumijeva i to da ne gajimo duh uzvraćanja istom mjerom ili duh mržnje.
Prema jevrejskom zakonu, pravni standardi proporcionalne pravde koji se nalaze u Izlasku, Levitskom zakoniku i Ponovljenom zakonu za zločine kao što su ubistvo, fizičko zlostavljanje, nanošenje ozlede novorođenčetu ili navođenje nekoga za zločin i dalje bi se primjenjivali na sudu. Međutim, smrtnu kaznu izveli su Rimljani u Isusovo vrijeme, a ne jevrejski sudovi (Jovan 18:31). Mnoga naša moderna očekivanja za jednaku pravdu i reparaciju nalaze osnovu u drevnom jevrejskom pravu.
U Novom savezu, čini se da su fariseji i književnici uzeli princip „oko za oko“ i primijenili ga na svakodnevne lične odnose. Učili su da je traženje lične osvete prihvatljivo. Ako vas je neko udario, mogli biste mu uzvratiti; ako te je neko uvrijedio, bio je poštena igra za tvoje uvrede. Vjerske vođe Isusovog vremena zanemarile su pravnu osnovu davanja tog zakona. Sličan primjer zloupotrebe rađen je i sa zakonom o razvodu.
Dajući ovaj „novi“ uput, Isus ne poništava starosavezni zakon (Matej 5:17). Umjesto toga, On odvaja odgovornost vlade (da pravedno kazni zlikovce) od odgovornosti koju svi imamo na ličnom nivou pred Bogom da volimo čak i svoje neprijatelje. Ne treba tražiti odmazdu za lične uvrede. Hrišćani moraju biti spremni dati više svojih materijalnih dobara, vremena i rada nego što je potrebno, čak i ako su zahtjevi prema nama nepravedni. Trebali bismo posuditi onima koji žele da pozajmljuju, voljeti naše neprijatelje i moliti se za one koji nas progone (stihovi 43-48). Provođenje načela „oko za oko“ je posao sudije; opraštanje našim neprijateljima je naše. Vidimo da se to dešava i danas svaki put kada žrtva ustane na sudu da javno oprosti osuđenom zločincu – oprost je lični i stvaran, ali sudija i dalje opravdano traži da se kazna izvrši.
Isusovo ograničavanje principa „oko za oko“ ni na koji način ne zabranjuje samoodbranu ili zaštitu nevinih od povređivanja. Ne dovodi se u pitanje djelovanje propisno imenovanih agenata vlasti, poput policajaca i vojske, radi zaštite građana i očuvanja mira. Isusov uput da se okrene drugi obraz odnosi se na lične odnose – naše stanovište, a ne na sudsku politiku. Princip „oko za oko“ je zamišljen kao pravosudna politika, a ne kao pravilo za međuljudske odnose.
