Opasnosti od lažnih duhovnih iskustva i njihovih nosilaca

„Učenik nije iznad svog učitelja, nego će svako ko je potpuno poučen biti poput svog učitelja.“ (Luka 6:40)

Kontekst ove Hristove izjave nije pozitivan. Prethodno je kazao: „Može li slijep voditi slijepog? Zar neće obojica upasti u jamu?“ (stih 39) Sledeći stihovi (41-42) opominju na one koji previđaju svoje velike probleme, dok vrlo spremno uočavaju nebitne stvari koje im „smetaju“ kod drugih.

U jevanđelju po Mateju 10. glava, slična izjava se nalazi u drugačijem kontekstu. U svakom slučaju, poenta je da ćemo djelovati onako kako smo naučeni od svojih učitelja, bilo na korist ili na štetu sebi i drugima.

Od presudne je važnosti kako (i preko koga) smo ušli u religiju, kako smo naučeni. Jer svaki nezdravi ulazak u vjeru imaće svoje posledice ne samo po nas nego i na sve one s kojima dolazimo u kontakt, pokušavajući im prenijeti vjeru. Drugim riječima, ako mi sami imamo nezdravu nauku i nezdravo iskustvo, tu nezdravost ćemo neminovno prenijeti na one koje pokušavamo podučiti vjeri.

Postavlja se pitanje kako se to prepoznaje. Zdrava religioznost je zdrava jer ima utemeljenje u jasnim doktrinama Svetog Pisma koje zaokružuju jedan veliki mozaik istina, primjenljivih ne samo na teologiju, već i na sva važna životna pitanja. Ona čini čovjeka razboritim, trezvenim, smotrenim, uravnoteženim i mudrim – osobom koja ima znanje, razlikuje prioritete i ima čvrst i stabilan lični integritet. Ovako profilisani vjernici istovremeno su oslobođeni opasne boljke relativizma i „imuni“ na zablude. Takva osoba nije povodljiva za trenutnim osjećanjima i senzacionalizmom, sposobna je pravilno procijeniti datu situaciju i okolnosti i, što je posebno važno, na zdrav, povezan i argumentovan način iznositi religijska uvjerenja. Ona neće težiti samoreklamerstvu niti da podstakne nezdravo oduševljenje, bilo koji oblik vjerskog fanatizma i sl., a posebno će biti oprezna prema eventualnim manifestacijama natprirodnog karaktera. Dakle, zdravo religiozna osoba neće „trovati“ druge i profilisati ih tako da od njih napravi duhovne narkomane onesposobljene da razumno rezonuju i ponašaju se u skladu sa svojim hrišćanskim pozivom. Podsjetimo se, naš Tvorac je Bog najvišeg razuma i od nas se očekuje da budemo racionalna bića u svom domenu.

S druge strane, oni koji prime „obuku“ od pseudo religijskih učitelja, bilo u crkvama ili u nekoj sekti, isti taj duh manifestovaćete na ličnom planu i u pokušaju vrbovanja drugih. Tada to nije zadobijanje ljudi za Boga i Hrista nego vrbovanje za crkvu ili sektu. I pošto bi jednostavni apel na razum bio kontraproduktivan u tom „poslu“, sektaši će koristiti one metode koje atakuju na razum, isključuju kritičko promišljanje, fasciniraju natprirodnim, izazivaju divljenje i idolatrijski odnos prema „učitelju“ (guruu), podstiču želju za duhovnim drogiranjem, te napokon uče nepovezanim i neodrživim teološkim stavovima, kompatibilnim sa palom ljudskom prirodom. Štaviše, zdrave doktrine smatraće se nevažnim, a vlastiti sud proglasiće se mjerodavnim (ili stavovi gurua). „Otkrivenja“ gurua ili nasumično tumaranje (vjersko tripovanje) članova isticaće se kao „istina“ koja se navodno otkriva samo njima.

Opasnosti od onih koji izgledaju kao da su u istini ali imaju nezdravo vjersko iskustvo

Neki ljudi mogu izgledati kao da dijele zdrava vjerska uvjerenja, dok praksa pokazuje da to nije slučaj. Kako to možemo da uočimo? To će ponajviše doći do izražaja u njihovom radu i postupanju sa neobraćenima. Primjetićete da se oni ne trude da im približe religiju na zdrav i razuman način, već ih uvlače u vlastiti religijski trip. Ono što je njima samima „najbitnije“ u tom momentu ili čime su trenutno „oduševljeni“ oni nastoje imputirati čak i onima za koje se razložno može pretpostaviti da ne znaju gotovo ništa o religiji. Jedan primjer bio bi dijeljenje traktata o događajima poslednjih dana nasumičnim prolaznicima. Pretpostavimo da neko „primi“ takvu poruku i uspostavi kontakt sa „distributerom“ ili njegovom/njenom zajednicom. Velika je vjerovatnoća da će se od te osobe vrlo brzo napraviti duhovno neuravnotežena ličnost i (još jedan) religijski narkoman. Naravno puno je veća mogućnost da se zauvijek zatvori pristup kod ljudi koji su dobili takve „materijale“ jer oni normalniji, čak i ako ne znaju puno ili skoro ništa o religiji, nagonski i razumski osjete da su imali kontakt sa nekim sektašem (sektom). Tako će odbaciti poruku koja, čak i da je istinita, nije prenijeta na adekvatan način i nije se postupno, korak po korak, došlo do nje.

Dakle, ako dijelimo javno neku literaturu, moramo promisliti da li je određena knjiga koncipirana na način da čitaoca, koji se možda prvi put susreće sa takvom materijom, vodi na adekvatan način do određenih istina i povezanih informacija. Ukoliko to nije slučaj, takva literatura može pokrenuti samo fanatične motive i uvući osobu u slične probleme koje imaju oni koji to dijele.

Spoj nezdrave religioznosti i intelektualizma, obično stečenog kroz visoko obrazovanje u sekularnim školama, još je opasnija kombinacija, jer osim što stvara privid autoriteta, takve osobe plijene svojom elokvencijom i manirima pa se čini da lako odgovaraju na sva pitanja dok u stvari ne pružaju ništa konkretnije i smislenije od onih iz prethodno pomenute klase. One takođe djeluju u domenu vjerskog tripovanja, olako se oslanjajući na upitna natprirodna iskustva, jer su tako profilisane u svojoj crkvi/sekti.

Pozivanje na eventualna „čuda“ koja mogu pratiti njihov rad nije nikakav izgovor niti argument da je to što rade rad za Boga. Naprotiv, to bi trebao biti alarm da su na opasnom tlu. Zašto? Pogledajmo neke izjave Elen Vajt.

„Božji narod neće više tražiti svoju sigurnost u čudima, jer će Sotona moći da oponaša čuda koja će se događati.“ (EGW, 9T str. 16 – 1909)

Treba napomenuti i to da Biblija pravi razliku između „znakova“ – natprirodnih indicija u autentičnost poslanja od Boga i „čuda“ – natprirodnih intervencija. I „znakovi“ i „čuda“, oboje može biti zloupotrijebljeno od palih anđela.

Falsifikovanje duhovnosti dešava se iz tri pravca: 1) lažno predstavljanje; 2) lažno prorokovanje (iznošenje navodne nove svjetlosti od Boga); 3) pozivanje na lažne snove i lažna viđenja. U knjizi proroka Jeremije zapisan je isti problem: „Čujem šta govore proroci koji u moje ime laž prorokuju i govore: ‘Sanjao sam! Sanjao sam!’ Dokle će to biti u srcu proroka koji prorokuju laž, koji iz svog srca prevare prorokuju?… Ne slušajte riječi proroka koji vam prorokuju. Oni vas navode na ništavna djela. Govore vam vizije koje dolaze iz njihovog srca, a ne iz Gospodnjih usta… Ja nisam poslao te proroke, a oni ipak trče. Nisam im govorio, a oni ipak prorokuju… Dolazim na proroke koji lažne snove snivaju, govori Gospod, koji ih pričaju i moj narod zavode svojim lažima i svojim hvalisanjem. Ja ih nisam poslao, niti sam im dao ikakve upute. Zato nisu ni od kakve koristi ovom narodu, govori Gospod.“ (Jeremija 23)

Ovim krivotvorinama možemo uspješno suprotstaviti samo iznošenjem objektivnih istina Svetog Pisma, i samo doslednošću tim istinama možemo opstati na pravom putu.

Mnogi tvrde da ih je Bog posebno poučio i zato će pokušavati da vode druge. Oni će se, zavedeni lažnim idejama o svojoj odgovornosti, prihvatati posla koji im Bog nikada nije povjerio. Rezultat će biti samo konfuzija.

Završni citat tiče se iskušenja u obmanutosti čudima lažnog iscjeljenja.

Dakle, konfuzija će biti krajnji rezultat rada koji je plod vjerskog tripovanja. Umjesto napretka, Božje djelo biće sabotirano, osujećeno i kompromitovano. Lažni vjeroučitelji mogu imati razrađene metode da to prikriju, ali oni koji su zaista u istini će prepoznati stvari. Članovi sekte neće jer su već odbili istinu i sila zablude ih potpuno kontroliše, dok im guru(i) konstantno ispira mozak. Gdje god ljudi „nisu prihvatili ljubav prema istini da bi bili spaseni, Bog dopušta da na njih djeluje zabluda, da bi vjerovali laži“ (2. Solunjanima 2:10-11). Neka niko ne misli da je izuzetak od ovog pravila. Ne postoji nešto takvo kao ljubav prema „istinama“ koje biramo po sopstvenom nahođenju – istina se usvaja u kompletu, onakva kakvu je Bog dao, a Duh Božji i Hristov upućuje na svu istinu (Jovan 16:13).

Drugo što treba imati na umu je da molitve upućene u sklopu problematičnog vjerskog djelovanja mogu biti odgovorene od strane demona. Upravo otuda dolaze i „natprirodna“ iskustva (viđenja, snovi) koja dodatno utvrđuju na pogrešnom putu one koji tako rade.

Prepričavanje „iskustava sa Bogom“

U crkvi ili grupi koja praktikuje manipulativne, sektaške i psihološke metode vjerskog djelovanja, takođe se podstiče prepričavanje odnosno iznošenje ličnih „iskustava“. Zapazićete da na tim skupovima svi nastoje da unesu što više „Božje pomoći“ u svoja iskustva, u rasponu od bizarnog do stvari koje su jako sumnjive i faktički se ne razlikuju od klasičnih okultnih iskustava, osim po vizuri kako na njih gleda imalac „iskustva“. Tu postoji i skrivena premisa da se svako iskustvo u okvirima crkve/sekte podrazumijeva kao autentično „od Boga“, i stoga se ne preispituje, dok se „demonska iskustva“ pripisuju onima koji nisu u njihovoj crkvi/sekti.

Zašto su crkvama i sektama toliko potrebna natprirodna iskustva? Upravo zbog gubitka integriteta kako u doktrinama tako i zdravoj hrišćanskoj praksi, jedini mehanizam koji može masovnije privući nove članove je njihovo pozivanje na natprirodno (dobijaju „otkrivenja“ direktno od Boga, vođeni su duhom, imaju natprirodna iskustva).

Kontakt i saradnja sa natprirodnim fascinira ljude i veoma je opasan teren. Oni tada gube zdravi razum i kritičke sposobnosti, te olako stavljaju pečat validnosti na ono što Bog nikad nije želio ni tražio od njih niti ima veze s tim. Isti duh prenosi se na one s kojima su doživjeli „iskustva“.

Šta još diskredituje ovu klasu vjernika? Zapazićete da oni izbjegavaju udruživanje sa ljudima koji su nosioci zdrave religioznosti, koji su naučeni i odani objektivnim istinama, nepokolebljivi u doktrinama utemeljenim na Bibliji, koji zdravo promišljaju i djeluju, a ostalo, što nije u njihovom domenu, prepuštaju u vjeri Bogu. Jednostavno to im ne odgovara, ne „pronalaze se“ tu, osjećaju se nelagodno, jer nemaju prostora za tripovanje i da se istaknu kao lideri. Ukoliko se i dogodi neka saradnja, brzo će početi sa podrivanjem i pokušajima odvlačenja onih koji nisu stabilni u istini na svoju stranu. „Privlačne tačke“ kojima nastoje pridobiti druge mogu djelovati vrlo primamljivo jer su usmjerene na osjećanja, demokratiju i „slobodu“ da sami određuju šta će vjerovati, a navodne „mane“ na koje ukazuju kritikujući nosioce istine preuveličano i potpuno neobjektivno. Na taj način oni koji potpadnu pod njihov uticaj lako gube iz vida prioritete, a odluke donose impulsivno i nepromišljeno.

Naučene lekcije

Ne postoji opasnije područje od duhovnog. Svako krivo učenje, svako protivljenje istini, svaki izostanak i nedostatak zdravosti vjere je potencijalni okidač koji vas može odvesti u pseudo religiju. Poremećaj prioriteta, unošenje i preferiranje subjektivnih mišljenja i osjećaja u Božje djelo, mogu vas u konačnici koštati gubitka budućeg života.

Nesmotreno istupanje u Božjem djelu ne samo što će dovesti do zbrke i nanijeti štetu koju je kasnije vrlo teško popraviti, već može biti na sablazan mnogima tako što će favorizovati lične neposvećene osjećaje, pokrenuti fanatične motive i onesposobiti ih da ikada prime zdravu vjeru.

Mnoštvo onih koji ni sami nikad nisu bili utvrđeni u istini, profilisani u nekoj sekti, koji nemaju adekvatne kvalifikacije, istupaju kao učitelji drugima, nameću se kao vođe, lažno se predstavljajući.

U vremenu koje predstoji nema mjesta nikakvim eksperimentima niti gubljenju vremena u povođenju za raznim vjetrovima lažnih doktrina i problematičnim učiteljima koji su i sami nestalni poput vjetra. Bog je dao jasne smjernice sve do Hristovog dolaska tako da niko ne mora da zaluta.

Pavle Simović