Ovaj događaj je zapisan u Jovanu 8:1-11. Na kraju 7. poglavlja, Isus je propovijedao za vrijeme Praznika sjenica, koristeći rituale koji su se izvodili kao analogije za njegovu vlastitu ulogu Mesije (Jovan 7:37-38). Priča ovdje predstavlja iznenadnu promjenu tona i sadržaja, za koju većina naučnika vjeruje da nije originalna u tekstu. Umjesto toga, vjeruje se da je ova priča o ženi preljubnici autentična, istinita priča, ali ona je u početku zabilježena na nekom drugom mjestu u Svetom pismu. Isusovo upućivanje na svjetlost u 12. stihu ima mnogo više smisla u kontekstu Praznika sjenica, gdje su velike svjetiljke upaljene kao dio praznika. Ovaj odlomak je, dakle, koristan i važan, ali ga treba razmatrati odvojeno od okolnog konteksta.
Sveto pismo često bilježi Isusa kako govori i poučava gomilu (Luka 4:20; Matej 5:1). Lokalne vjerske vođe zabrinjava Isusova sve veća pažnja od građana Jerusalima. U ovom odlomku oni još jednom pokušavaju da prevare Isusa kako bi uništili njegov ugled među ljudima. Za razliku od drugih pokušaja, međutim, ovaj uključuje i moralnu dilemu i snažan primjer iz stvarnog života. Isusov odgovor na ovu zamku uči nas o važnosti suzdržanosti, kao i razumnog prosuđivanja.
U različitim vremenima u Isusovoj javnoj službi, izazivali su ga vjerske vođe, kao što su fariseji (Matej 16:1; 19:3; 22:35; Luka 10:25; 11:54). Njihova pitanja su obično bila zamka, a ne iskreni zahtjevi. Ona su pokretana u nastojanju da osramote Isusa pred njegovim sledbenicima. Na nesreću Isusovih kritičara, ti pokušaji su uvijek bili kratki – u stvari, obično su išli gore za kritičare nego da su samo ćutali. Ovdje fariseji uvode novi pokušaj: moralnu dilemu iz stvarnog života, od krvi i mesa, neočekivanu i skandaloznu.
Rečeno je da je žena uhvaćena „u preljubi“ ili „na djelu“. Najvjerovatnije je žena uhvaćena, ne nekoliko trenutaka prije nego što je dovedena Isusu, već neko vrijeme ranije. Na ovaj ili onaj način, njena krivica nije bila predmet rasprave: ona je bila apsolutno, nesumnjivo kriva za grijeh preljube. Ovo, međutim, postavlja pitanje koje bi moglo biti dio Isusovog odgovora. Naime, ako je žena uhvaćena „na djelu“, onda je bio i onaj muškarac s kojim je bila – pa gdje je krivac? Cijela ova epizoda je pokušaj fariseja da pokažu da oni, a ne Isus, istinski slijede zakon. Ali čak i njihova zamka pada na tom testu, jer su doveli samo polovinu krivaca (Levitski zakonik 20:10; Ponovljeni zakon 22:22).
Čin „stavljanja nje u sredinu“ dio je farisejske drame. Ovo treba da bude što je moguće više javno, tako da Isusov odgovor može čuti što više publike. Naravno, taj pristup pretpostavlja da će Isus napraviti ozbiljnu grešku u odnosima s javnošću. Kako se ispostavilo, ova pretpostavka je još jednom pogrešna.
Fariseji namjerno ističu Isusovu reputaciju nazivajući ga „učiteljem“. To je dio njihovog plana: dokazati ljudima da Isus nije lik vrijedan slijeđenja.
Levitski zakonik 20:10 i Ponovljeni zakon 22:22 propisuju smrtnu kaznu za parove koji su počinili preljubu. Međutim, fariseji koji su doveli ovu ženu optužili su samo polovinu krivaca: ženu. Ono što neće spomenuti, međutim, jeste da Zakon nije nalagao samo da kamenuju takve žene, već da kamenuju oba krivca. Ovo otvara ozbiljan problem s njihovim napadom na Isusa. Njihov cilj je prevariti Isusa da napravi jednu od dvije greške. Kako oni to vide, Isus može ili kamenovati ženu, uništivši svoju reputaciju milosrđa (Matej 11:19; Luka 6:36), i dovodeći sebe u pravni rizik (Jovan 18:31), ili može odbiti i prkositi Mojsijevom zakonu (Jovan 8:6). U prvoj opciji, to bi takođe, više nego vjerovatno, dalo farisejima nešto za što ga mogu optužiti Rimljanima (Jovan 18:31). S druge strane, ako Isus odbaci Mojsijev zakon, pismoznalci i fariseji ga mogu otpisati kao jeretika i dokazati svoje optužbe protiv njega. Pokušavajući da pokažu svoju superiornost, ovi ljudi, međutim, nisu u potpunosti ispoštovali Zakon: nisu doveli drugog krivca!
Neki tumači vjeruju da upravo ova činjenica igra na Isusov odgovor. Isus uspješno odgovara na ovu dilemu koristeći princip iz kojeg svi hrišćani mogu naučiti. Ovo je razlika između onoga što možemo i onoga što treba da radimo.
Zanimljivo je da Isus isprva ništa ne govori. Umjesto toga, on počinje pisati na zemlji. Ovaj zbunjujući detalj jedan je od najbogatijih izvora spekulacija u Novom savezu. Biblija ne kaže tačno šta Hrist piše. Možda on piše tačne starosavezne citate koje mu ovi ljudi navode. Možda piše imena kritičara, pored njihovih vlastitih grijeha, pripremajući se za svoj iznenađujući odgovor (Jovan 2:24-25). Ili, kao što su neki istakli, Isus je možda pisao pitanje u stilu „gdje je čovjek koji je takođe uhvaćen na djelu?“ S obzirom na to koliko brzo će Isusovi kritičari odustati od svog napada i na značaj koji mu se pridaje u priči, treba pretpostaviti da je njegovo pisanje u velikoj mjeri uticalo na njihovu reakciju.
Iako ne znamo šta je Isus napisao, vidimo kako on okreće licemjerje ovih fariseja protiv njih. Nisu pogriješili što su tražili pravdu po zakonu. Međutim, očito ga ne prate u potpunosti, jer su doveli samo polovinu krivaca. I, Božji zakon je takođe dao prioritet milosrđu nad slijepom kaznom (Izreke 21:10; Zaharija 7:8-9; Matej 23:23).
Čini se da zamka koju su postavili fariseji postavlja Isusa pred dilemu. Zakon poziva na smrt za preljubnike (Levitska 20:10; Ponovljeni zakon 22:22). Međutim, rimski zakon zabranjuje jevrejskim vođama da koriste smrtnu kaznu (Jovan 18:31), a poznato je da je Isus „prijatelj grešnika“ (Matej 11:19). Čini se da je Isus zaglavio između ljutnje Rima i otuđenja svojih sledbenika, i otvorenog prkošenja samim Svetim pismima koje je propovijedao.
Međutim, kao i uvijek, Isusov odgovor probija zamku. Njegovo pisanje u prljavštini spominje se dva puta u ovom odlomku, što sugeriše da je sve što je napisao bio namjerni dio njegovog odgovora. Ne možemo biti sigurni šta je napisao, ali možemo biti sigurni kako će gomila reagovati. Kada je konačno progovorio, Isus ističe jedno od područja u kojima njegovi kritičari sami ne poštuju zakon: tužitelji bi trebali biti ti koji započinju proces pogubljenja (Ponovljeni zakon 17:7). Isus kao da kaže: „Ako se pozivate na zakon, samo naprijed i slijedite ga!“
„Ko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju.“ (Jovan 8:7) Zanimljiva je primjedba o bezgrešnosti, ali ne sasvim jasna. Isus ne govori o potpunom moralnom savršenstvu, inače nijedno ljudsko biće nikada ne bi moglo „suditi“ kako nam je Bog naložio da radimo. Čini se da je njegova referenca konkretnija. Budući da je Hrist ranije požudne misli nazivao preljubom (Matej 5:27-28), ovo bi moglo biti dio onoga što on ima na umu. U najgorem slučaju, on bi mogao sugerisati da su neki od muškaraca koji optužuju ovu ženu sami krivi za stvarnu preljubu – iako sam tekst ne govori toliko.
Isusova reakcija uključuje nekoliko slojeva. Ovdje on ističe da zakon takođe nalaže da tužitelji započnu proces kamenovanja. Onaj ko je uhvatio ženu „na djelu“ trebalo je da pokrene njenu smrt. To, samo po sebi, sputava svaki pokušaj da se Isus dovede u nevolje s Rimom, jer bi fariseji morali prvi djelovati. Isusov odgovor takođe naglašava još jedan problem – žena uhvaćena „na djelu“ bila bi uhvaćena s muškarcem, ali fariseji sa sobom nisu doveli još jednog krivca.
Jednim zamahom, Isus ističe da pismoznalci i fariseji zapravo nisu zainteresovani da slijede zakon. Da jesu, barem bi slijedili cijeli zakon, a ne bi ga koristili samo kao jeftin reklamni trik. Potpuna pokornost Bogu znači više od legalizma, to takođe znači korišćenje „ispravnog suda“ (Jovan 7:24). Isusovo ponašanje nakon odlaska fariseja nastavlja ovaj kontrast. Ljudi koji su izašli sa optužbama ignorisali su česte Božje pozive da Njegov narod bude milosrdan (Izreke 21:10; Zaharija 7:8-9; Matej 23:23).
Isus očigledno ne prestaje da piše sve dok svi tužitelji ne odu (Jovan 8:9-10)! Biblija potpuno ćuti o tome šta je Isus urezao u prah. Činjenica da se to više puta spominje sugeriše da je to važan dio njegovog odgovora. Možda je, kao što su neki sugerisali, bilježio imena i grijehe nekih ženinih tužitelja. Može se pretpostaviti da je ono što je on napisao barem dio razloga zašto su fariseji i pismoznalci odustali od svog pokušaja.
Uopšteno, Isus reaguje dokazujući da rulja koja je dovela ovu ženu zapravo ne pokušava slijediti zakon, ni u duhu ni po slovu. Preljubnici su podložni smrti kamenovanjem, ali zakon precizira da oba krivca moraju biti tako kažnjena. Ovdje nema muškarca! Dalje, zakon kaže da oni koji iznesu optužbu moraju sami započeti pogubljenje (Ponovljeni zakon 17:7). Stari savez zahtijeva ispravan sud i milosrđe koliko i svetost. Ovo, u kombinaciji s Isusovim izazovom o tvrdnjama tužitelja o moralu, rezultira potpunim preokretom. Svaki od izazivača odlazi (Jovan 8:9).
Od svih Isusovih odgovora njegovim kritičarima, ovaj se čini najdramatičnijim. Obično su oni koji su izazivali Isusa jednostavno bili osujećeni ili frustrirani. U ovom slučaju, oni su potpuno otjerani. Ne samo da ne uspijevaju uništiti Isusov ugled među ljudima, nego ga zapravo čine još mudrijim, a sebe još manje svetim.
Nakon što tužitelji nestanu, sve što je ostalo pred publikom su Isus i žena preljubnica.
Uspravivši se, Isus ju je upitao: „Ženo, gdje su oni koji su te tužili? Zar te niko nije osudio?“ Ona je odgovorila: „Niko, gospodine.“ A Isus joj je rekao: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i od sada više nemoj griješiti.“ (Jovan 8:10-11)
Isusov odgovor ženi preljubnici dragocjen je za naše razumijevanje suda, milosrđa i Božjeg pogleda na grijeh. Isus se ni u jednom trenutku ne uzmiče od činjenice njenog grijeha – raniji stihovi govore da je uhvaćena „na djelu“, tako da nema sumnje u njenu moralnu krivicu.
Isus dokazuje da jednostavno zato što možemo nešto učiniti ne čini to najboljom opcijom.
Hristovo pitanje ovdje postavlja njegov odgovor. Ovo je primjer oproštaja, a ne neznanja. Isus neće tvrditi da je žena nevina ili da je njen grijeh trivijalan. Naprotiv, Isus će eksplicitno označiti njeno ponašanje kao grešno, čak i dok pokazuje kako milosrđe treba da ima prednost nad odmazdom, čak i prema starosaveznom zakonu.
Isus ne kaže ženi: „nisi učinila ništa loše.“ On ne kaže, „ne brini što si to uradila.“ Umjesto toga, Isus jednostavno kaže da je ne osuđuje – što se u ovom kontekstu posebno odnosi na kamenovanje zbog ovog konkretnog grijeha – i takođe joj izričito govori da više ne griješi. Ovaj incident često pogrešno primjenjuju oni koji misle da hrišćani nikada ne bi trebali govoriti protiv grijeha. Istina je upravo suprotno: Isus je ovoj ženi pokazao veliku milost, dok je i dalje čvrsto držao da njenu preljubu naziva onim što jeste: moralni neuspjeh koji se ne bi trebao ponoviti.
Ovaj događaj služi kao koristan primjer za hrišćane. Žena preljubnica je moralno i pravno kriva, a Isus je moralno i pravno savršen. Niko na zemlji nije imao veće opravdanje da je ubije zbog njenog grijeha od Isusa u tom trenutku. Pa ipak, Isus je odlučio da ne čini ono što mu je dozvoljeno. Umjesto toga, on je odlučio učiniti ono što je trebao učiniti, a to je da izvrši „ispravan sud“, da pokaže milosrđe, dok još uvijek govori protiv grijeha. Imati pravo na nešto ne znači da je to najbolja opcija; ponekad je ispravna stvar biti mekši, nježniji i sa više praštanja od svijeta (Matej 12:7; Jovan 13:35; 1. Jovanova 2:16).
Hrist – Svjetlost svijeta (Jovan 8:12-20)
Isus im se ponovo obratio: „Ja sam svjetlost svijeta. Ko za mnom ide, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života.“ (Jovan 8:12)
Sedam puta u Jevanđelju po Jovanu, Isus daje snažnu izjavu koja počinje frazom „Ja sam“. Riječi „ja sam“ takođe mogu da znače „ja postojim“. Trinitarski teolozi uglavnom tvrde da se Hrist ovakvim uvođenjem objavljuje kao Bog zbog upotrebe riječi „Ja sam“. Ova zabluda se zasniva na riječima „Ja sam“ kao referenci na 2. Mojsijevu 3:14 i ime „Jehova“. Odatle oni izvlače zaključak da je Hrist aludirao na božansko ime govoreći time Jevrejima da je on Bog. Fraza „ja sam“ dolazi od dvije grčke riječi „egō“ i „emi.“ Ove riječi oblikuju frazu koja je bila u opštoj upotrebi kod Jevreja i hrišćana i u spisima Novog saveza u prvom vijeku. To nije bilo ime nekog božanstva, Boga Biblije ili nekog drugog boga. Ni Jevreji ni hrišćani nisu shvatali taj izraz kao objavu da je neko Bog. Da jesu, izvjesno ga Jevreji nikad ne bi primjenjivali na sebe kao što su to često radili!
Prilikom Hristovog suđenja, „prvosveštenik ga je opet upitao: ‘Jesi li ti Hristos, Sin Blagoslovenoga?’ Tada mu je Isus rekao: ‘Jesam (ego emi).’“ (Marko 14:61-62) Dvaput tokom procesa Isus je odgovorio „Ja sam“ ili „jesam“ (ego emi) i nijednom nije govorio o sebi da je Bog već je potvrđivao da je Sin Božji. Jevreji jasno nikad nisu razumjeli da Isus objavljuje kako je on sam Bog. Da je to bio slučaj, gnjev bi bio daleko veći, a takva tvrdnja glavna optužba protiv Hrista. Nema nigdje zapisa u cijelom Novom savezu da ga je iko čak i pitao da li je on Bog.
Ovaj incident u Jovanu 8. glava se dešava tokom Praznika sjenica u Jerusalimu. Isus je već koristio festivalske rituale kao analogije za svoju ulogu Mesije (Jovan 7:37-38). U sklopu ovog velikog festivala, lampe bi se palile pomoću fitilja napravljenih od svešteničke odjeće. Osim toga, svjetlost je bila moćna metafora u hebrejskom razmišljanju (Psalam 84:11; Malahija 4:2). „Svjetlo“ je za Jevreja bilo krajnji ideal, predstavljanje spasenja, znanja i dobrote. Nije mala stvar za Isusa tvrditi da je „svjetlost svijeta“.
A fariseji su mu rekli: „Ti svjedočiš sam o sebi, tvoje svjedočanstvo nije istinito.“ (Jovan 8:13)
Isusova izjava izaziva dijalog koji nastavlja da eskalira, sve dok fariseji nisu dovoljno razjareni da pokušaju da ubiju Isusa tada i tamo (Jovan 8:59).
Ranije u svojoj službi, Isusa su religijske vođe izazivale da dokaže svoje tvrdnje. Tu se Isus složio da je neophodno imati dokaze – osoba ne može jednostavno vjerovati nekome na riječ kada iznosi hrabre tvrdnje. U toj razmjeni, nedugo nakon što je izliječio čovjeka osakaćenog decenijama, Isus je ponudio tri odvojena reda dokaza koji podržavaju njegovu službu (Jovan 5:30-47). U tom kontekstu, i za ta pitanja, Isus se složio da drugi dokazi nisu samo dostupni, već i neophodni. Ovo je isti osnovni argument koji ovdje iznose, ovaj put od strane fariseja.
Međutim, informacije o kojima se ovdje raspravlja nisu ista vrsta znanja za koje je Isus ponudio ljudske dokaze. To su bila pitanja poput očevidaca čuda i sadržaja Svetog pisma. Ovdje, kao što će Isus odgovoriti, samo je jedna osoba ikada kompetentna za istinu vezanu za te tvrdnje, tako da samo ta osoba može govoriti o njima. To bi bio sam Mesija – pomazanik i poslanik Božji.
Isus zauzima pristup dokazima koji je drastično drugačiji, ali u skladu s njegovim prethodnim primjedbama. U ranijim raspravama, Isus je raspravljao o pitanjima o kojima su fariseji imali jednak pristup znanju. Mogli su jednako lako čitati Sveto pismo, vidjeti čuda i čuti od drugih ljudi kao i bilo ko drugi. U ovom slučaju, međutim, Isus govori direktno o stvarima o kojima niko na zemlji ne zna iz prve ruke. Za te izjave, samo Isus ima ovlašćenje svjedočiti.
On sada govori o nebeskim stvarima. O njima samo on ima istinsko znanje, pa samo on može govoriti istinito o njima. Čak i tako, Isus može ukazati na dvije odvojene osobe kako bi podržao svoju tvrdnju: sebe i Boga Oca (Jovan 5:18). Isusove nelaskave primjedbe o ovim vjerskim vođama dio su eskalirajućeg šablona u ovom dijalogu, koji će se završiti sa farisejima u ubilačkom bijesu.
„A ako i sudim, moj sud je istinit, jer nisam sam, nego je sa mnom Otac koji me je poslao.“ (Jovan 8:16)
Ovo čini Isusov sud i njegov moralni autoritet daleko superiornijim od religioznih vođa koji mu se suprotstavljaju. Čak i prema ljudskim standardima, oni koriste pogrešnu vrstu razlučivanja: oni sude „po tijelu“. Isus ne samo što koristi „ispravan sud“ (Jovan 7:24), on ima pristup prosuđivanju zasnovanom na volji samog Boga Oca koji ga je poslao.
U vašem Zakonu piše da je svjedočanstvo dvojice ljudi istinito. Ja sam onaj koji svjedoči o sebi, a i Otac koji me je poslao svjedoči o meni.“ (Jovan 8:17-18)
Zanimljivo je da Isus ovdje koristi izraz „vaš zakon“. Najvjerovatnije, on misli na Ponovljeni zakon 17:6 ili Ponovljeni zakon 19:15. Uopšteno, kada se Isus poziva na Stari savez, on ga naziva „Zakonom“ ili „Mojsijevim zakonom“ ili „Svetim pismom“. Riječi korištene ovdje mogu značiti da Isus govori o nekom drugom, nebiblijskom rabinskom zakonu. A opet, to bi takođe moglo pokazati koliko je ova konkretna debata lična. Kasnije u ovom razgovoru, fariseji će dovesti u pitanje Isusovo rođenje (Jovan 8:41), njegov razum (Jovan 8:48), pa čak i pokušati da ga ubiju (Jovan 8:59). Isus je već kritikovao osudu ovih suprotstavljenih vjerskih vođa (Jovan 8:15). Kasnije će on tvrditi da oni ne poznaju Boga (Jovan 8:19), da su djeca Đavola (Jovan 8:44) i da su lažovi (Jovan 8:55).
Konkretno, fariseji su osporili da Isus tvrdi da je „svjetlost svijeta“ (Jovan 8:12). Ovo je prilično velika tvrdnja, koja implicira da je Isus izvor i spasenja i duhovne mudrosti. Ranije u svojoj službi, Isus je primijetio da neke tvrdnje treba potkrijepiti zemaljskim dokazima, koje je pružio da dokaže svoje tvrdnje (Jovan 5:30-47). Sada, međutim, Isus govori o nebeskim problemima, koje nijedna druga osoba nije vidjela ili iskusila. Svjedočiti o sebi je, dakle, savršeno legitimno. Čak štaviše, Isus ima svjedočanstvo druge osobe: Boga Oca (Jovan 8:18).
Isus ima podršku dodatnog svjedoka: Boga Oca. U ovom slučaju, on još jednom ukazuje na čuda koja je učinio kao dokaz da Bog podržava njegovu službu (Jovan 20:30-31). Čak i prema vlastitom zakonu i logici fariseja, čuda kao dokaz Božjeg odobravanja trebala bi biti prihvatljiv argument (Jovan 3:1-2).
Naravno, logika i Zakon nisu primarni cilj fariseja u ovom trenutku. Umjesto da raspravljaju o ovom pitanju, pokušaće promijeniti razgovor, osporavajući Isusovo spominjanje Boga kao njegovog Oca.
Tada su ga upitali: „Gdje je tvoj Otac?“ Isus je odgovorio: „Vi ne poznajete ni mene ni mog Oca. Kad biste poznavali mene, poznavali biste i mog Oca.“ (Jovan 8:19)
Odgovarajući Isusu, fariseji su skrenuli razgovor na pitanje šta Isus misli kada govori o svom „ocu“.
Ova terminologija bi bila i zbunjujuća i kontroverzna za fariseje. Oni sigurno nisu vjerovali da je Isus bio Sin Božji. Pitanje koje se ovdje postavlja moglo bi takođe biti suptilno provociranje Isusa. Jedna od uvreda koje će mu ovi ljudi kasnije uputiti je aluzija na njegovo rođenje, nagovještavajući da je njegov nedostatak zemaljskog oca zapravo bio zato što je bio vanbračno dijete.
Ovdje Isus nastavlja direktno kažnjavati ove kritičare. Jevrejski narod, posebno oni koji su visoko obrazovani u Mojsijevom zakonu, ponosili su se time što su „poznavali“ Boga. To što je Isus tvrdio da oni ne poznaju Boga je odvratna primjedba. Osim toga, Isus dodaje svojim tvrdnjama da zapravo ne poznaju ni njega samog ni Oca. Jer oni koji poznaju Isusa Hrista, poznavali bi i Boga, a oni koji odbacuju Isusa Hrista okreću se od Boga (Jovan 3:36).
Isusovo dokazivanje je prosta logika. Kako se on sve vrijeme poziva na to da je poslat od Oca da vrši Njegovu volju, neprepoznavanje poslanika kao onog ko to zaista dokazuje svojim učenjima i primjerima, koja uključuju čuda, isto je što i nepoznavanje Boga. To je Isusova poenta.
Kako god, Isusovi neprijatelji još nisu u stanju da ga ućutkaju (Jovan 8:20).
Iz Božje perspektive, naravno, razlog zašto Isus još nije zarobljen je jednostavan: ovo još nije njegovo vrijeme. Taj trenutak će doći (Jovan 17:1), ali za sada, Bog Otac ima druge planove za svog Sina.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
