Osuda ljudskih tradicija na štetu Božje Riječi

Jevanđelja po Mateju 15:1-20 i Marko 7:1-23 opisuju kako je Isus odgovorio na primjedbe o nepridržavanju tradicija.

Isusov je postao veoma poznat u Izraelu. To je upravo ono zbog čega su fariseji, jedna sekta izraelskih vjerskih vođa, bili zabrinuti. Fariseji su u potpunosti odbacili ideju o Isusu kao Mesiji, pa smatraju da je njihov posao zaustaviti njegovu navodnu jeres. Oni nastavljaju da traže prilike da sruše Isusa. Ova grupa fariseja i pismoznalaca došla je iz Jerusalima u Galileju da bi se suočila s Isusom. To nije slučajan susret, ili zamka kako je planirano u sinagogi (Matej 12:9-10). Ovi ljudi su odlučili da je vrijeme da lično ospore Isusov autoritet pred narodom u području gdje je on popularan.

Ovi ultra konzervativni Jevreji uz Sveto pismo takođe cijene usmeni zakon. Oni vjeruju da će pridržavanje usmenog zakona spriječiti bilo koga da se približi kršenju pisanog Zakona. Ali njihov strah od Božjeg gnjeva dovodi do nezdrave mješavine ponosa, nacionalizma, legalizma i licemjerja. Prečesto praktikovanje usmenog zakona dovodi do suprotnosti sa namjerom pisanog Zakona. U svom pokušaju da ostanu što čistiji, pismoznalci i fariseji počinju da više vrednuju svoje tradicije u odnosu na ono što je Bog zapravo dao Mojsiju.

„Zašto tvoji učenici krše predanje starješina? Ne peru ruke kad hljeb jedu!“ (Matej 15:2)

Modernim ušima ovo zvuči kao da su fariseji došli u Galileju iz Jerusalima da optuže Isusove učenike za lošu higijenu. Istina je da se radi o pritužbi da se ne „peru“ prije jela. Iako se majke širom svijeta vjerovatno slažu da je to dobra ideja, fariseji nisu zabrinuti za zdravlje. Njihova namjera je da diskvalifikuju Isusa kao legitimnog rabina, jer njegovi učenici ne slijede ono što fariseji tvrde da su „ispravna“ pravila judaizma.

Nakon što je Mojsije donio Zakon od Boga, izraelske vjerske vođe su raspravljale o tome kako primijeniti ta uputstva u svakodnevnom životu. Mnoge od tih primjena postale su pravila same po sebi. Svaka generacija se obavezala da će slijediti učenja prethodne generacije kao način odavanja počasti mudrosti i iskustvu starijih. Vremenom je to značilo da su stotine posebnih pravila, sa hiljadama specifičnih detalja, dodane uz stvarni Mojsijev zakon. U najgorim slučajevima, neke od tih tradicija postale su zamršeni načini da se slijedi slovo Božjeg zakona, uz izbjegavanje svrhe uputa (Matej 15:3-9).

Ritualno pranje prije jela, koje je vjerovatno uključivalo i pribor, kao i ruke, bio je istaknuti primjer ovih tradicija. Nije bilo ništa loše u tome; međutim, ti detalji nikada nisu bili dio Božjih uputa Njegovom narodu. Bile su to ljudske tradicije o Zakonu, koje su tretirane kao da imaju težinu Zakona.

Mojsijev zakon kaže da sveštenici moraju oprati ruke i noge prije nego što uđu u Šator od sastanka ili pristupe oltaru (Izlazak 30:17-21). U ovom slučaju oni uzimaju Mojsijev zakon upućen sveštenicima i koriste ga da „očiste“ ruke prije jela.

Do trećeg vijeka nove ere, jedenje hljeba bez pranja bilo je osuđeno. U vavilonskom Talmudu, Seder Našim (Pravila o ženama), Traktat Sotah 4b (Sumnjičena preljubnica) kaže:

„Ko jede hljeb, a da prethodno ne opere ruke, kao da je imao odnos s bludnicom; kao što je rečeno: za bludnicu na hljeb.“ (Odnosi se na Izreke 6:26: „jer je cijena prostitutke samo vekna hljeba…“) I, „Ko omalovažava pranje ruku [prije i posle jela] biće istrgnut sa svijeta.“ I „Ko jede hljeb, a da prethodno ne obriše ruke, kao da jede nečistu hranu…“

Marko objašnjava da osim što peru ruke prije jela, čiste i pribor koji se koristi u obroku. Izraz o pranju nakon povratka sa pijace može se protumačiti na jedan od dva načina: ili se jevrejske vođe boje da bi mogli dodirnuti nešto nečisto i stoga moraju oprati ruke, ili peru hranu nakon što je kupe. Bez obzira na to, oni vjeruju da će i oni postati nečisti, ako je hrana uopšte oskvrnjena. To je bio proces kojim sipaju vodu tako da im se ruke speru barem do ručnog zgloba, naglašavajući obredni aspekt tradicije.

Isus i njegovi učenici, međutim, nisu praktikovali ovu ritualizovanu tradiciju. Bog nije dao nalog svom narodu da to čini, a ni Sin Božiji nije zahtijevao od svojih učenika da to slijede. To ne znači da se nikada nisu oprali prije nego što su jeli. Ali, u najmanju ruku, nisu pratili proces po standardima legalističkih fariseja.

Fariseji su bili ogorčeni zbog toga. Vrlo poštovani rabini kroz generacije zahtijevali su od svojih učenika da praktikuju ovaj oblik pranja ruku. Kako bi se Isus ili njegovi učenici mogli smatrati uglednim Božjim sledbenicima ako to nisu praktikovali?

„A zašto vi prestupate nauk Božji zbog svog predanja?“ upita Isus njih. (Matej 15:3)

Isus se čak i ne trudi da odgovori na glavnu optužbu. Isus ne pada u retoričku zamku. Umjesto toga, Isus okreće predmet na te fariseje i pita zašto su prekršili stvarni Božji nalog radi tradicije! Isus napada njihov argument na dva nivoa, od kojih se nijedan ne odnosi na pranje ruku. Fariseji poštuju ova pravila kao „tradiciju starješina“. Isus ističe da su starješine bili ljudi (Marko 7:8) i da su njihove tradicije ništa u poređenju sa Božjom Riječju. U stvari, ponekad njihove tradicije idu tako daleko da se suprotstavljaju Božjim uputima (Marko 7:6-13).

Isusov drugi argument se odnosi na strah fariseja i književnika od „oskvrnjenih ruku“. „Oskvrnjen“ je preuzet od grčkog korijena riječi koinos. Ovdje to znači nesveto ili nečisto prema levitskom zakonu. Jevrejske vođe strahuju da će, ako im ruke slučajno dotaknu nešto nečisto, kontaminirati svoju inače košer hranu. Ako tada pojedu tu hranu, postaće nečisti. Isus tvrdi da nečistoća dolazi iz misli i namjera našeg srca, a ne iz stanja „nesavršenstva“ naše hrane. Istinski „oskvrnjene ruke“ su one koje kradu i zlostavljaju, a ne one sa malo prljavštine na sebi.

„Jer, Bog je rekao: ‘Poštuj oca i majku,’ i: ‘Ko prokune oca ili majku, neka se pogubi.’ A vi govorite: ‘Ko kaže ocu ili majci: Sve čime bih ti mogao pomoći, dar je Bogu – taj ne treba da poštuje svoga oca ili svoju majku.’ Tako ste, zbog svog predanja, obesnažili Božju riječ.“ (Matej 15:4-6)

Primjer koji je Isus naveo je peti od deset Uputa: Poštuj oca i majku (Izlazak 20:12). On takođe dodaje nastavak iz Izlaska 21:17, da svako ko govori zlo protiv svojih roditelja mora biti ubijen. Oba ova uputa došla su Izraelu direktno od Boga preko Mojsija. Oni otkrivaju koliko je ozbiljno pitanje za Boga poštovanje svojih roditelja u Njegovom narodu.

Iz Božje perspektive, jedan od načina na koji se od djece očekivalo da poštuju svoje roditelje bio je da se brinu o njima dok stare. To je možda uključivalo plaćanje troškova za njih ili odvođenje ostarjelih roditelja u svoj dom da žive s njima. Isus pokazuje da je Bog očekivao da se Izraelci brinu za svoje roditelje na ovaj način.

Vjerske vođe kao što su fariseji, međutim, imali su tradiciju koja je dozvoljavala nekome da izjavi da je neka njihova imovina ili novac korban, što znači dar posvećen Bogu. Ovo je duhovni ekvivalent otpisa poreza: način da se resursi zaštite od uzimanja u neke druge svrhe. Ta rupa u tradiciji je omogućila takvoj osobi da nastavi da drži ove vrijedne resurse i koristi ih. Alternativno, mogli su tvrditi da je roba bila posvećena Bogu – od danas – a zatim kasnije poništiti zavjet. Na taj način bi mogli izbjeći odgovornost da se brinu o roditeljima, bilo da bi uštedjeli troškove ili zbog ozlojeđenosti.

Strogo rečeno, Isus proziva fariseje. On ih ne samo kritikuje zbog licemjerja, već i zato što su omogućili onima koji su pod njihovim uputama da otvoreno krše jasnu namjeru prvobitnog Božjeg uputa. On kaže da oni dozvoljavaju ljudima da kažu svojim roditeljima: „Ono što biste dobili od mene, dato je Bogu.“

Zbog tradicije, Isus kaže, oni su poništili stvarnu otkrivenu Božju riječ Izraelu. Oni napadaju Isusa jer ignoriše tradicije koje nemaju nikakve veze sa Božjim uredbama, dok provode tradicije koje same poništavaju stvarne upute!

„Licemjeri! Isaija je dobro o vama prorokovao kad je rekao: ‘Ovaj narod mi se približava svojim ustima, i poštuje me usnama, ali srce mu je daleko od mene. Uzalud me poštuju, učeći naukama i uredbama ljudskim.’“ (Matej 15:7-9)

Zbog ove tradicije, fariseji poništavaju Božju Riječ. On ove uvažene ljude naziva licemjerima, pravo u lice. On na njih primjenjuje Isaijinu osudu od Gospoda njegovog vremena. Taj odlomak iz Isaije 29:13 savršeno odgovara ovim farisejima. Vjerovatno je to bio odlomak koji su dobro poznavali.

Gospod je rekao Isaiji da ga Izraelci poštuju samo svojim riječima, ali ne iskrenošću ili istinom. Prolazili su kroz pokrete religije. Oni prave predstavu govoreći prave stvari u pravo vrijeme. Međutim, oni nisu bili predani Bogu u svojim srcima. Bili su odani religioznom sistemu, a ne Bogu kome je trebalo dati čast.

Isus završava citat izjavom da je njihovo obožavanje Boga beskorisno; nedjelotvorno je i besmisleno. To je zato što oni podučavaju svoje vlastite preferencije, svoje tradicije, kao da su to doktrine date od Boga.

Ovu Isusovu optužbu je nemoguće izbjeći: poslednji dio citata iz Isaije je upravo razlog zašto su fariseji došli. Napadali su Isusa i njegove sledbenike jer su ignorisali njihovu tradicionalnu, vještačku, ritualnu verziju pranja ruku prije jela. Ovo nikada nije Bog dao u Svetom pismu. Bila je to jedna od „ljudskih uredbi“ i Isus se prema njoj ponašao na taj način, otkrivajući farisejsko licemjerje.

Šta je za Isusa Hrista bio autoritet istine? Isus je citirao samo Sveto Pismo kao autoritet istine. Nije citirao apokrife, ni sveštenike, ni teologe, nego je samo citirao Božju objavu u Bibliji.

Fariseji i pismoznalci tvrde da praćenje tradicije olakšava poštovanje Zakona. Današnja crkva slijedi takav primjer u mnogo većim oblicima zastranjivanja. Primjeri teškog kršenja Božje Riječi radi ljudskih tradicija su dogma o trojstvu koja uništava identitete Oca i Sina i proglašava Duha svetog navodnom „trećom osobom Božanstva“, obesmišljava i čini Jevanđelje glumačkim komadom sa podijeljenim „ulogama“, zatim, opet u uskoj vezi sa paganskim trojstvom, svetkovanje „dana (boga) sunca“ (nedjelju) umjesto Gospodnje subote, kultovi mrtvih i „svetaca“ kao navodnih posrednika sa Bogom, dogma o „vječnom paklu“, paganizovane svešteničke službe i idolatrija u crkvama, itd.

Riječ tradicija na latinskom jeziku znači predati, prenositi. Tradicija nastaje kao dogovor da treba živjeti na određeni način. Tradicija ili predanje je skup materijalnih, tehničkih i duhovnih znanja i dostignuća, vrijednosti i obrazaca ponašanja. Održava se usmenim prenošenjem na kojem počiva kontinuitet i identitet jedne kulture. Na primjer, postoji tradicija gostoprimstva, pjevanja na određeni način, ali postoji tradicija probadanja tijela iglama, tradicija obreda zaštite od zlih duhova, i slično. Više puta ponovljene prakse, običaji i vjerovanja postaju tradicija.

Tradicija ima kulturnu vrijednost. Međutim, lako je primijetiti da ono što se ljudi dogovore da rade može da bude dobro, ali može da bude i loše. Tradicija se takođe može odnositi na religiju i vjerovanja. Ma koliko dugo se praktikuje neko ponašanje koje Bog ne odobrava, to ga neće pretvoriti u ispravno. Odlika tradicije je da ne želi da napreduje. Tradicija je zapravo konzervans za ljudska praznovjerja, običaje i namete koji ih održava kao nasleđe vjerske ustanove ili predaka.

Tradicija ne trpi nezgodna pitanja. Tradicionalna „istina“ se prihvata bez razmišljanja, to je zapečaćena odluka da se vjeruje onako kako se vjeruje bez obzira na činjenice i posledice.

Upravo zbog toga što ljudi često ne žele da se mijenjaju, mnoge istine su proglašene za laž, a mnoge laži proglašene su za istinu. Međutim, bez obzira koliko dugo se neka laž smatra za istinu, vrijeme neće promijeniti činjenicu da je to ipak laž. Isto tako, laž nikad neće postati istina zato što u nju vjeruje mnogo ljudi. Vjerovanje većine nije mjerilo istine. Dužina vjerovanja u neka tvrđenja i broj generacija koje su u nešto vjerovale, neće učiniti da ta tvrđenja postanu istina.

Dakle, ljudi ne znaju sve; ljudi griješe i ispravljaju svoje stavove; ljudi su iracionalni i kad znaju istinu jer je ne slušaju, ne žive po njoj; ljudi lažu i kada znaju istinu; ljudi odbacuju istinu ako je iznosi osoba koju smatraju nižom od sebe.

Tradicija je u uskoj vezi sa plemenskim, etničkim i nacionalnim nasleđem. Otuda po pravilu predstavlja spoj lokalnog paganizma i neke veće svjetske religije, takođe izopačene kompromisima. Moć „tradicionalnih“ crkava stoga više počiva na poistovjećivanju nacionalne pripadnosti i religije nego na istinitosti njihovih učenja. Gordost, sujeta, nacionalizam i kult predaka stoje kao velike prepreke ka prihvatanju istine ili čak želji za objektivnim preispitivanjem vjerovanja. Tako ljudi postaju robovi konformizma, tuđih i kolektivnih zabluda.

Lažni vjernici su izmislili onakve bogove kakvi su i oni sami, sa osobinama koje oni imaju. Izmislili su „boga“ koji toleriše njihove grijehe, a religija im je služila za sebične ciljeve. Prave vjernike su proganjali.

Sveto Pismo je Božja Riječ koja nam je objavljena. Biblija sadrži istinu koju Bog želi da znamo.

Božji narod je u dodiru sa drugim narodima poprimao razna vjerovanja okolnih naroda i uključivao ih u religiju koju su dobili direktnim Božjim otkrivenjem. Tako je i danas vrlo česta situacija pomiješane ispravne religije sa lažnom, kao što je opisano u Bibliji: „Služili su i Gospoda, ali su se klanjali i svojim bogovima prema običajima naroda iz kojih su bili odvedeni u izgnanstvo. Sve do današnjeg dana oni se drže starih običaja. Ne služe Gospoda i ne postupaju prema njegovim odredbama i njegovim naredbama, niti prema zakonima i zapovijestima koje je Gospod dao… Ali oni nisu poslušali, nego su se držali starih običaja. Tako su ti narodi služili Gospoda, ali su služili i svojim rezbarenim likovima. Njihovi sinovi i njihovi unuci sve do današnjeg dana čine sve kako su činili i njihovi praočevi.“ (2. Kraljevima 17:33-34, 40-41)

Apostol Pavle upozorava: „Pazite da vas neko ne odmami filozofijom i praznom prevarom, prema ljudskoj tradiciji, na načelima ovog svijeta, a ne po Hristu.“ (Kološanima 2:8) „Zato, dakle, braćo, budite nepokolebljivi i držite se predanja kojima ste bili poučeni, bilo riječima bilo našim pismom.“ (2. Solunjanima 2:15) Ono što su ljudi naučili riječju odnosi se na usmeno predanje koje su iznosili apostoli, kao direktni svjedoci tih događaja. Usmeno predanje koje bi došlo od nekoga ko prepričava događaj bilo bi iskrivljeno.

Postoji, dakle, jasna razlika između izvorne biblijske religije koja vodi spasenju – obećanom vječnom životu – i tradicija koje zamagljuju, prikrivaju, urušavaju ili stoje u kontradikciji sa istinama otkrivenim od Boga. Kroz načela Božjeg Zakona i filter unikatnog Plana spasenja izloženog u Božjoj Riječi možemo identifikovati zablude sadržane u različitim tradicijama. Mješavina istine i laži je glavna odlika satanističkog koncepta. Robovanje tradiciji je kao tamna koprena za ljudski um koja sprječava razumno i objektivno razmišljanje.

Isus pozva k sebi narod pa im reče: „Čujte i razumijte: čovjeka ne čini nečistim ono što ulazi kroz usta; nego, ono što iz usta izlazi – to čovjeka pogani.“ (Matej 15:10-11)

Nakon burne razmjene i osude fariseja, Isus se okreće gomili kako bi se osvrnuo na ono što su fariseji rekli. Važno je ne propustiti poentu neslaganja. Isus ne osuđuje svako pranje ruku prije jela. Niti on implicira da uopšte nema razloga za to. Ono što Hrist osuđuje je osuda lažne ideje da ritualizovana tradicija može nekoga učiniti duhovno čistim. Zato on u gore citiranom stihu kaže da ono što čovjeku ulazi u usta nije ono što ga skrnavi. Ono što izlazi iz nečijih usta uzrokuje da ta osoba bude duhovno nečista.

Ovo bi zvučalo radikalno većini Izraelaca. Nije iznenađenje što učenici traže da objasni.

Tada mu priđoše učenici i rekoše: „Znaš li da su se fariseji sablaznili kad su čuli šta si rekao?“ (Matej 15:12)

Markovo pisanje uključuje detalj da su Isus i učenici ušli u kuću prije ovog razgovora (Marko 7:17). Ova razmjena se ne odvija u okviru slušanja naroda ili fariseja.

Učenici pitaju Isusa da li zna da su fariseji bili uvrijeđeni njegovim komentarima. Jasno je da učenici počinju shvatati koliko je značajan sukob između Isusa i fariseja. To bi im bilo neprijatno. Fariseji su bili veoma poštovani u staroj jevrejskoj kulturi. Na njih se gledalo kao na standarde za ispravan život i kao konačnu riječ o tome šta je prihvatljivo, a šta nije. Činjenica da su fariseji bili uvrijeđeni Isusovim učenjem možda je smetala nekim učenicima. Oni još ne mogu znati da će uvreda fariseja na kraju dovesti do njihovog učešća u Isusovom ubistvu (Matej 26:14-16; Jovan 11:53).

Nije iznenađujuće da su fariseji doveli u pitanje ono što je Isus rekao. On je dovodio u pitanje samu osnovu njihovog učenja i donošenja pravila. Većina vjernih Izraelaca je vjerovala da je stavljanje „nesavršene“ košer hrane ili neopranih ruku u usta upravo ono što bi oskrnavilo osobu pred Bogom.

Važno je zapaziti da se u ovim odlomcima uopšte ne dovodi u pitanje podjela hrane na čistu i nečistu, prema uredbama koje je Bog dao u Zakonu. Na žalost mnogi teolozi koriste ovaj slučaj kako bi pravdali tradicije svojih crkava u odobravanju upotrebe nečiste hrane, posebno svinjetine.

Ali on odgovori i reče: „Svaka biljka koju nije posadio moj nebeski Otac, iskorijeniće se.“ (Matej 15:13)

Ovaj stih koristi klasični jezik iz Starog saveza kako bi pokazao da će te fariseje i pismoznalce Bog iskorijeniti. Isus ih naziva biljkama koje njegov Otac nije zasadio; stoga, ove vjerske vođe neće biti zaštićene od Boga od čupanja i odbacivanja. Ovo je samo po sebi grub jezik, ali bi bio poražavajući za one koji su upoznati sa Izraelovim Pismom (Isaija 60:21; 61:3; Jeremija 17:8). Ovo je još razornije što dolazi od samog Sina Božjeg. Božji blagoslovi za Izrael neće biti dati farisejima Isusovog vremena.

Čak i stihovi poput ovoga bivaju zloupotrijebljeni od crkava sa drugom tradicijom kao da se ove riječi odnose na one koji se zaista obrate Bogu i naprave neku svoju odvojenu zajednicu, u kontrastu sa njihovom dugom istorijom koja je navodno toliko dugačka jer ih je „Bog zasadio“ pa se ne mogu iskorijeniti. Međutim, upravo Sveto pismo predviđa da će duhovni Vavilon trajati do kraja istorije pobune.

„Pustite ih. Oni su slijepi i vođe slijepima. A ako slijep vodi slijepoga, obojica će upasti u jamu.“ (Matej 15:14)

Isus sada govori svojim učenicima da se manu fariseja (Matej 7:6). Drugim riječima, ne smiju s njima raspravljati, ispravljati ih ili brinuti o njima (ref. Titu 3:9-11). On ih naziva slijepim vodičima, koristeći jezik koji se nalazi u izraelskim spisima kako bi ukazao na nedostatak razumijevanja o tome šta je istina. Ukratko, oni ne shvataju. Oni ne razumiju Božje srce za Njegov narod ili pravi Božji duh kako je otkriveno u Zakonu. Toliko su fokusirani na sprovođenje pravila da su propustili ono što je zaista važno. Oni su duhovno slijepi, a sve što njihovo vođstvo čini je da vuče druge slijepe ljude – narod Izraela – ka katastrofi.

To ne znači da Isus namjerava da njegovi sledbenici izbjegavaju sve rasprave, sa svim ljudima, za sva vremena. Ovo je u skladu s njegovim prethodnim komentarima o tome kada treba prestati trošiti energiju na one koji neće istinu (Matej 10:14). Sveto pismo nalaže vjernicima da budu spremni odgovoriti onima koji osporavaju njihovu vjeru (1. Petrova 3:15-16). Ova specifična grupa – fariseji Isusovog vremena – neće slušati šta učenici govore, tako da Hrist ne želi da učenici pokušavaju da se raspravljaju s njima. Slično je i danas sa crkvenim establišmentom.

Njegovim učenicima bi bilo teško da obrađuju Isusove riječi. Njihov učitelj ne izražava jednostavno neslaganje sa farisejima u vezi s biblijskom doktrinom. Ovo nije normalan stil debate koja se vodila između rabina i njihovih različitih gledišta o Mojsijevom zakonu. Isus je temeljno osuđivao i odbacivao izraelske vjerske vođe. Implicitno, primoravao je svoje učenike i sve koji bi ga slijedili da naprave izbor između njega i vjerskih vođa koji su u to vrijeme bili zaduženi za cijeli judaizam. I to je bilo za njihovo dobro.

Petar je najhrabriji od učenika. On je taj koji je tražio da hoda po vodi (Matej 14:28). On je taj koji često govori ono što drugi misle, ali ne žele da govore (Marko 8:29; Luka 18:28). Svakoj grupi učenika je potreban neko poput Petra: onog koji je dovoljno hrabar da uvede dobra pitanja i pokaže učitelju do kojeg nivoa razumijevanja je grupa došla.

U ime grupe, Petar traži objašnjenje Isusovih komentara. Ranije je Isus rekao da je jedan razlog zašto je poučavao u parabolama njihova nedovoljna jasnoća (Matej 13:13). Pošto ne shvataju njegovu trenutnu poentu, čini se da misle da on govori u poetskim ili simboličkim terminima. Ali nije.

Petrovo pitanje odnosi se na Isusove riječi u 11. stihu: da onečišćuje samo ono što izlazi iz usta, a ne ono što ulazi. Učenici su bili odgajani da vjeruju da ih ono što su jeli apsolutno može uprljati, duhovno. To je bio glavni razlog za ljudsku vladavinu fariseja o ritualnom pranju ruku. Ovaj proces je nastojao da ukloni svaku šansu da vaša ruka može nositi mrvicu nečeg ritualno nečistog, zbog čega ste nesvjesno prekršili zakon o jedenju zabranjene hrane.

Isus ne otpušta svoje učenike. On odvaja vrijeme da im jasno objasni istinu, dajući svima nama bolju priliku da razumijemo njegovo značenje. Zbog toga i mi budemo zahvalni na Petrovim smjelim pitanjima.

„Zar ne shvatate da sve što ulazi u usta, ide u trbuh i izbacuje se napolje? Ali, ono što izlazi iz usta, izvire iz srca, i to čovjeka čini nečistim. Jer, iz srca izviru zle misli, ubistva, preljube, blud, krađe, krivokletstva i hule. To čovjeka čini nečistim, a ne čini ga nečistim to što jede neopranih ruku.“ (Matej 15:17-20)

Isus odbacuje ideju o „nečistoći“ koja „ulazi“ kroz usta, rekavši da nije ono što ide u usta to što onečišćuje osobu; to čini ono što izlazi iz usta.

Isus traži da shvate da ono što osoba jede – sama fizička supstanca – jednostavno putuje kroz tijelo i izlazi na drugu stranu. Njegova poenta je da je ovo samo fizički proces. Zalogaj „nesavršene“ hrane, sam po sebi, ne dotiče ni duh ni dušu čovjeka. To ne može uzrokovati da osoba postane grešna.

Ovo objašnjenje nema za cilj da odbaci zahtjeve za ishranu Mojsijevog zakona. Isus se savršeno pridržavao tih zakona. On je poslušao sve uredbe, i to je učinio prema njihovoj namjeri (Matej 12:1-8). Ta ograničenja su se odnosila na srce Izraela u pokornosti Bogu, držeći Izrael odvojen za Boga kao sveti narod. Ono što Isus ovdje iznosi je kao ono predstavljeno u njegovoj Propovijedi na gori. Materijalni, fizički sadržaj te ograničene hrane nije bio opasnost, sam po sebi. To je samo hrana. Nesvjesno gutanje nečeg nečistog nije doprinijelo čovjekovoj grešnosti. Sama hrana nije bila pitanje, već da li je osoba nastojala da posluša Božji nauk. Zato ritualno pranje ruku nikoga nije spriječilo da sagriješi.

Drugim riječima, oni koji bi svjesno jeli nečistu hranu koja nije „košer“ postali bi obredno nečisti, ali duhovna nečistoća je nastala zbog njihovih postupaka i namjera, a ne pukog kontakta s fizičkim objektom.

Umjesto toga, grijeh i nečistoća već žive u ljudskim dušama. Ta nečistoća se otkriva riječima koje osoba govori. Riječi pokazuju šta je u srcu čovjeka. Kada govorimo, otkrivamo činjenicu da smo već uprljani. Kada osoba pojede nešto za šta zna da je zabranjeno, ona otkriva svoju nečistoću pred Bogom. Onaj ko slučajno pojede mrvicu nečega, u neznanju, ne griješi.

Matej je citirao Isusa koji je rekao nešto slično tokom drugog sukoba sa farisejima (Matej 12:34). Ono što ispunjava srce preliva se i izlazi na vidjelo u čovjekovim riječima. Nisu oči, već riječi prozor u čovjekovu grešnu dušu. Ako neko priča dovoljno dugo, na kraju će pokazati šta mu je na srcu.

Isus daje popis primjera nečistoća koje žive u ljudskim srcima. Nije zamišljeno da bude iscrpan; grehova je mnogo više od ovih. Lista uključuje zle misli, ubistva i preljube. Isus upućuje na seksualni nemoral bilo koje vrste koristeći izraz preveden na grčkom kao porneja. Pominje i krađu, laganje o tuđim postupcima i klevetu. To je ono što živi u ljudskim srcima i otkriva se riječima koje govorimo.

Matej je ranije u ovoj knjizi citirao Isusa koji kaže da su ljudi zli (Matej 7:11). Ovdje on potvrđuje da je to stvarnost. Već smo uprljani iznutra. Grijeh nije hemijska reakcija na hranu koju jedemo. To je duhovno stanje izbora koje donosimo, vođeni zlom u našim srcima. Pavle će ponoviti Isusa kada je objavio ovo univerzalno stanje napisavši da su svi sagriješili i da su izgubili Božju slavu (Rimljanima 3:23).

Poenta Mojsijevog zakona nije bila da se narod trajno čisti od nekog vanjskog izvora grijeha; Zakon nije imao moć da to učini. Grijeh je nešto iznutra što otkrivaju naše riječi i djela. Isus je došao na zemlju da omogući da Bog zauvijek očisti grijeh u nama, da odstrani grijeh iz ljudskog bića.

Hrist završava ovu raspravu o farisejima govoreći svojim učenicima da jedenje neopranih ruku nikoga ne kalja. Zato on ne zahtijeva od njih da učestvuju u ritualnom pranju prije jela. Nijedna sitna mrlja na nečistoj stvari, nesvjesno i slučajno pojedenoj, nikada ne može dotaknuti njihove duše, koje su već okaljane grijehom.

Ponovni osvrt na ritualno pranje ruku ukazuje da se rasprava uopšte ne tiče podjele hranu na čistu i nečistu ili eventualnog „dopuštenja“ od Isusa da se može jesti i nečista hrana.

Takođe je važno shvatiti da Isus nikome ne nalaže da ne pere ruke prije jela. Njegova poenta je samo o tome šta pranje ruku ne postiže, duhovno. Znamo da konzumiranje klica ili drugih zagađivača otvara mogućnost da se fizički razbolimo. Za naše fizičko zdravlje je dobra ideja da se operemo prije jela. Ali to nas jednostavno neće učiniti ništa manje ili više grešnim ili „oskvrnjenim“.

U paganizovanom i iskvarenom hrišćanstvu postoji stalna tendencija da se Božji Zakon pod Novim savezom proglasi nevažećim, te da se takvo učenje pripiše Isusu Hristu ili njegovim apostolima. Tako se u raznim „modernim“ prevodima Marka 7:19 nalazi lažirani stih da je „Isus proglasio svu hranu čistom“, što bi impliciralo da je Hrist promijenio zakon o nečistoj hrani.

Ovaj stih nema apsolutno nikakve veze sa Bogom određenim definicijama šta su „čiste“ i „nečiste“ životinje; to ima sve veze sa kontekstom diskursa: tradicija pranja ruku od fizičke prljavštine prije jela i uzdizanje tradicija koje je stvorio čovjek iznad Božijih uputa!

Postoje tri kritične tačke o kojima mejnstrim teologija nikada ne raspravlja u vezi s tim shvatanjem da je Isus „proglasio svu hranu čistom“ u Marku 7:19.

Prvo, ako iskreno vjerujemo da je Isus izgrdio i osudio fariseje i pismoznalce u Marku 7:7-13 jer su izbjegavali i poništavali Božje upute, tada bi sam Isus ukinuo i poništio Božje propise samo tri rečenice kasnije! To bi bilo apsolutno licemjerje i pobuna!

Drugo, ako Isus govori ono što su moderni prevodioci ‘objavili’ u Marku 7:19, da je sada sve čisto za jelo, tada su spisi Novog saveza kontradiktorni i sve to moramo izbaciti. Djela 10. i Djela 15. glava izjavljuju potpuno suprotno od ovoga ‘da su sve namirnice sada čiste’. Petar, za koga pretpostavljamo da je morao znati šta je Isus kazao u Marku 7. glava, u Djelima 10. glava je ustvrdio da nikada nije jeo ništa pogano ili nečisto, godinama nakon što je Isus to navodno rekao. Petar je čak rekao Gospodu, direktno u lice, tri puta: ‘NE, neću jesti nečisto meso’, misleći da je to suština poruke njegove vizije! Petar je tvrdio da je njegov doktrinarni stav u Djelima 10. da još uvijek postoje „nečiste“ životinje koje se ne mogu konzumirati za hranu godinama nakon događaja u Marku 7! Zatim je u Djelima 15. glava Jakov, jedan od vođa hrišćanske zajednice, tvrdio da novi vjernici u Hrista (neznabošci!) ne smiju „jesti krv ili meso od udavljene životinje“! Ovaj propis o hrani je direktno iz Mojsijevog zakona i očito još uvijek vrijedi u umu Jakova i hrišćanskog vijeća.

Konačno, kao izraelski prorok, Isus nije mogao promijeniti ili poništiti Božje propise. Ako bi Isus dodao ili oduzeo od uputa Gospodnjih (Ponovljeni zakon 12:32 – 13:1-4), on bi prekršio Mojsijev zakon i bio proglašen za grešnika. Time bi sebe diskvalifikovao kao Mesiju, jer bi učio pobunu protiv Gospoda Boga (vidi Matej 5:17-18)! Nije li Isus došao ispuniti Zakon? Kako je mogao ispuniti Zakon promjenom Zakona?

Istina je u tome da je Isus prekorio vođe Izraela što nisu slušali Božje prioritetne upute koji se tiču morala i ljudskog karaktera i što su ih poništili uredbama i tradicijama ljudi (Matej 15:3-9; Marko 7:6-13).

Napokon, čak ni kada bi to htio, Isus ne bi mogao promijeniti uredbe oko hrane. „Nečista stvorenja/životinje“ se „ne jedu“, jer nisu za ljudsku ishranu po svojoj fiziologiji (Levitski zakonik 11). Da bi postale „čiste“, njihova fiziologija bi morala biti promijenjena da odgovara „čistima“. Apsurdna je i sama pomisao da je to nešto što se promijeniti „proglasom“ ili dekretom.

 

Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.