Otkrivanje korijena zablude u skrivenim premisama – Isus bogočovjek

Kad god neko religijsko tijelo ili pojedinac iznesu vjerski stav, on je obično zasnovan na nekoliko slojeva razmišljanja. Da bismo razumjeli kako ovo funkcioniše, uzećemo kao primjer vjerovanje da je Isus bio bogočovjek ili, kako teolozi često kažu, „100% Bog i 100% čovjek“.

Premisa: „Isus je bogočovjek“

Osnovna pretpostavka: „Isus mora biti Bog“

Učenje ili vjerovanje: „Isus je su-jednaki član božanskog trojstva“[1]

Ali u Svetom Pismu ne postoji nijedan stih koji objavljuje da je Isus bio „bogočovjek“. 1. Timoteju 2:5 jasno konstatuje:

„Jer jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek, Hristos Isus.“

Ovdje se jasno identifikuju i odvajaju dvije osobe: „jedan Bog“ i Isus Hrist kao jedini posrednik između Boga i ljudi – čovjek!

Dakle, očito je da postoji kontradikcija u usvojenoj premisi.

Da vidimo kuda bi nas dalje odvela ova premisa.

Ako dodamo skrivene slojeve razmišljanja, dobićemo sledeće:

Vidljivi slojevi ili „drvo“	Premisa: „Isus je bogočovjek“ Osnovna pretpostavka: „Isus mora biti Bog“ Učenje ili vjerovanje: „Isus je član božanskog trojstva“
Nevidljivi slojevi ili „korijen“	Sistem vrijednosti: Urođena moć Izvor života: Isus posjeduje samopostojeći život, sam po sebi

 

Odakle ideja o Isusu kao „bogočovjeku“?

Pošto u Svetom Pismu ne nalazimo pojam „bogočovjek“, moraćemo u drugim izvorima potražiti njegovo porijeklo. Ako imamo takvo saznanje, pola problema je već riješeno!

Prva upotreba termina „bogočovjek“ kao teološkog koncepta pojavljuje se u spisima aleksandrijskog „crkvenog oca“ Origena iz 3. vijeka: „Ova supstanca duše, dakle, kao posrednik između Boga i tijela – budući da je nemoguće da se priroda Božija pomiješa sa tijelom bez posrednog instrumenta – rađa se Bogočovjek.“ (Origen, De Principiis, Book II, Chapter VI, On the Incarnation of the Christ, između 220. i 230. godine)

Origena mnogi vide kao „upućenika“ ili „inicijata“ tog vremena. Sama crkva ga je 400. godine na saboru u Aleksandriji proglasila „hidrom svih jeresi“.

Oko prirode Hristove diskutovano je na Halkidonskom saboru 451. godine, kada je usvojeno da Isus ima dvije prirode božansku i ljudsku, da je i Bog i čovjek, tj. bogočovjek.[2] Vrlo je važno imati na umu da se ovo gledište o Hristu usvaja nakon sabora u Konstantinopolju 381. na kojem je konačno definisana dogma o Trojstvu.

Ovaj termin je takođe koristio katolički srednjovekovni filozof i teolog Anselmo od Kenterberija (11. vijek) u svojoj raspravi o pomirenju „Zašto je Bog postao čovjek“ (Anselm of Canterbury, Cur Deus Homo, Book Two, chapter VI & chapter VII).

 

Naslijeđene jeresi i moć predrasude

Kako je otpad od izvornog hrišćanstva jačao i biblijski Bog zamijenjen misterijskim trojstvom, tako je ideja o Isusu kao „bogočovjeku“ postala opšteprihvaćeno gledište u hrišćanskoj crkvi. Protestanti su se vrlo teško ili nikako oslobađali usvojenih crkvenih dogmi, a posebno dogme o Trojstvu. Štaviše, svako vjerovanje koje poriče trojstvo proglašeno je „hrišćanskim kultom“ iako ostaje potpuno nejasno po kojem osnovu je to „kult“. Čini se da se ovdje radi o klasičnoj zamjeni teza. Kultizam je vjerovati u boga 3 u 1 iz vavilonskih misterija, a vjerovanje u jednog Boga je autentična religija od Stvaranja.

Čak i oni koji su odbacili Trojstvo kao pioniri Adventnog pokreta, bili su i dalje pod snažnim predrasudama da zadrže trinitarske poglede na Hrista. Ova predrasuda po snazi indoktrinacije može se mjeriti sa ubijeđenošću Hristovih učenika da Mesija mora uspostaviti kraljevstvo u Izraelu. Adventistička crkva je postepeno usvajala trojstvo, a stvar je pogurana promovisanjem i nametanjem trinitarskih gledišta o Hristu.

 

Slojevi razmišljanja o Hristu zasnovani na ideji o urođenoj moći

Hrist je Bog → Hrist je samopostojeć → Utjelovljeni Isus stoga mora biti „bogočovjek“

Pošto Isus nije davao nikakve izjave u kojima se poistovjećuje sa Bogom, već je naprotiv bio dosledan monoteizmu, da bi se podupro koncept „bogočovjeka“, bilo je neophodno uvesti pretpostavku o skrivenim moćima Isusa Hrista. Dakle, ideja je da se pod maskom ljudskosti nalazio supermen koji se jedva suzdržavao da se ne otkrije i „pokaže“ svima ko je i šta je.[3] Umjesto identiteta Sina koji ima po odnosu sa Ocem, naglasak se stavlja na urođenoj sili i identitetu po učinku.

Drugo što je takođe neophodno za podršku „bogočovjeku“ je obesmisliti svjedočanstva Svetog Pisma o Isusovom rođenju od Boga na Nebu i prikazati ga kao „samopostojećeg“ i „vječnog“.

I upravo kao što je to slučaj sa sofistikom koja se radi u pokušajima iznalaženja biblijske podrške trojstvu, i ovdje se prenebregavaju eksplicitni tekstovi i poseže za onima koji se mogu dvosmisleno protumačiti ili su, uzeti izolovano, nedovoljno jasni.

Koji su to stihovi?

„Jer kao što Otac ima život u sebi, tako je i Sinu dao da ima život u sebi.“ (Jovan 5:26)

Kako će vidjeti ovaj stih osoba koja stoji na premisi da Isus ima urođeni, samopostojeći život?

„Jer kao što Otac ima život u sebi, tako i Sin ima život u sebi.“

U ovakvom razmišljanju Otac ne može biti stvarni otac niti Sin stvarni sin. To je ono što čini moć predrasude. Međutim, prenebregava se činjenica da je Otac DAO Sinu život. Ako je Otac dao Sinu život, kako objavljuje sam Isus, tada postoje stvarni Otac i stvarni (jedinorođeni) Sin. Kad god da se to desilo u prošlosti svemira, i bez obzira kako se računalo vrijeme na Nebu i da li je postojao sistem mjerenja vremena prije stvaranja svjetova, jednostavno postoji vrijeme PRIJE rođenja Sina Božjeg i POSLIJE njegovog rođenja. Ovo „poslije“ ne može biti apsolutno vječno jer ima početnu tačku.

Slično tome, svaki prosječni trinitarski umni sklop će pogrešno čitati Matej 27:18 gdje Isus konstatuje: „Data mi je sva vlast na nebu i na zemlji,“ shvatajući to kao da Isus, pošto je Bog, su-jednak Ocu, sam po sebi oduvijek ima tu vlast, ali da ovdje Otac i Sin samo „igraju uloge“.

Šta je presudni test koji pogled je ispravan? Uvid u cjelokupno djelovanje Sina Božjeg kroz svjedočanstava zapisana u Svetom Pismu i Isusove vlastite izjave. Kroz cijelu Bibliju Sin slijedi obrazac dat u 1. Korinćanima 8:6 – Bog je Izvor svega, Gospod Isus Hrist je Kanal kroz kojeg je sve. Nigdje Sin ne djeluje samostalno po bilo kojem pitanju, On je pokoran Ocu i zavisan od Oca. To svakako ne bi bio slučaj da je su-jednak sa Ocem. Kontradikcije su uvijek siguran pokazatelj da su vaše postavke i linija rezonovanja netačni.

 

Od pogrešne skrivene premise do gubljenja u lavirintu zablude

Ako je Isus bogočovjek,[4] „100% čovjek i 100% Bog“ (što je, uzgred, samo po sebi međusobno isključivo – oksimoron[5]), a Bog ne može umrijeti, neminovno dolazi do problema sa objašnjavanjem Isusove žrtve i smrti.

Šta preostaje u tom slučaju? Pa može se samo pribjeći (opet nebiblijskoj) teoriji dualizma i odvojiti „100% Boga“ od „100% čovjeka“. Tako je „bog Isus“ prinuđen da umakne prije krsta.

Sada, pošto je Isus Bog i ima urođeni život sam po sebi, a „božanstvo“ nije moglo umrijeti na krstu, dolazi se do sledeće povezane pretpostavke da je Isus uskrsnuo samog sebe.

I još jednom, po obrascu zanemarivanja eksplicitnih izjava na račun nekog stiha kojim se može manipulisati, „podrška“ dolazi iz Jovana 10:17,18:

„Zato me Otac ljubi, jer ja dušu svoju polažem da je opet uzmem. Niko je ne otima od mene, nego je ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti je i vlast imam uzeti je opet. Ovu sam zapovjest primio od Oca svog.“ (V.S. Karadžić)

“Therefore doth my Father love me, because I lay down my life, that I might take it again. No man taketh it from me, but I lay it down of myself. I have power to lay it down, and I have power to take it again. This commandment have I received of my Father.” (KJV, 1769)

Sa trinitarskim naočarama, ovaj tekst čitaćete kao da znači: Ja sam polažem svoj život, i ja sam imam silu da ga opet uzmem natrag (zapazite tendenciozni prevod[6] u KJV).

Pogledajmo sada iste stihove u NRP:

„Zato me Otac i voli, jer ja polažem svoju dušu da bih je opet primio. Niko mi je ne oduzima, nego je ja sam od sebe polažem. Imam vlast da je položim i imam vlast da je opet primim. Takvo sam uputstvo primio od svog Oca.“

Zapazimo da se Isus poziva na Oca i uputstva koja je primio od Oca. Stoga od Oca dolazi pravo ili ovlašćenje ili autorizacija da, shodno Planu spasenja, Isus dobrovoljno položi život i da ga opet dobije tj. bude uskrsnut (uporedi sa Luka 9:22; Jovan 13:3)! Ovi stihove NE GOVORE da Isus svojom urođenom božanskom silom i samopostojećim životom sam sebe uskrsava. Isus je uzviknuo prije nego je izdahnuo: „Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh!“ (Luka 23:46), a ne „predajem duh svom dvojniku Bogu koji se privremeno sklonio“. Na drugom mjestu Isus izjavljuje: „Ja… ništa ne činim sam od sebe, nego govorim onako kako me je Otac moj naučio… Činim onako kako me Otac usmjerava.“ (Jovan 8:28; 14:31) Drugim riječima, sve što je Isus radio proisticalo je iz njegovog odnosa, poslanja i autorizacije od Oca, ne od njega samog ili njegove urođene sile i individualne akcije. Dok se Isus sve vrijeme poziva na odnos sa Bogom Ocem i na zavisnost od Oca, zaista je nevjerovatno to uporno nastojanje da mu se po svaku cijenu pripiše urođena sila kako bi se izjednačio sa Bogom. Ali tako funkcioniše um palog čovjeka zaražen smrtonosnim virusom „nezavisnosti“ i „boga“ za sebe (Postanje 3:5).

Ko je, dakle, uskrsao Isusa? Da li On samog sebe?

„Ali Bog ga je uskrsnuo oslobodivši ga okova smrti, jer nije bilo moguće da ga smrt zadrži.“ (Djela 2:24)

„Tog Isusa Bog je uskrsnuo, čemu smo svi mi svjedoci.“ (Djela 2:32)

„Ali Bog ga je podigao iz mrtvih, čemu smo mi svjedoci.“ (Djela 3:15)

„Isusa Hrista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog podigao iz mrtvih.“ (Djela 4:10)

„Bog naših praočeva uskrsnuo je Isusa, koga ste vi ubili i objesili na drvo.“ (Djela 5:30)

„A Bog ga je treći dan uskrsnuo i dao mu da se pokaže ljudima.“ (Djela 10:40)

„Ali Bog ga je podigao iz mrtvih.“ (Djela 13:30)

„Da ga je Bog u potpunosti ispunio nama, njihovoj djeci, time što je podigao Isusa.“ (Djela 13:33)

„A da ga je uskrsnuo iz mrtvih tako da se više neće vratiti u raspadljivost, Bog je ukazao rekavši…“ (Djela 13:34)

„A onaj koga je Bog uskrsnuo nije vidio raspadanje.“ (Djela 13:37)

„Jer je odredio dan u kom namjerava da sudi svijetu po pravdi, preko čovjeka kog je za to odredio, što je potvrdio pred svim ljudima uskrsnuvši ga iz mrtvih.“ (Djela 17:31)

„Vjerujemo u Onoga koji uskrsnu Isusa Hrista Gospoda našega iz mrtvih.“ (Rimljanima 4:24)

„Kao što je Hristos uskrsnut iz mrtvih slavom Očevom.“ (Rimljanima 6:4)

„Ako u svom srcu vjeruješ da ga je Bog podigao iz mrtvih, bićeš spasen.“ (Rimljanima 10:9)

„A Bog je uskrsnuo Gospoda, a i nas će uskrsnuti svojom silom.“ (1. Korinćanima 6:14)

„Jer smo svjedočili protiv Boga da je uskrsnuo Hrista…“ (1. Korinćanima 15:15)

„Znajući da će onaj koji je uskrsnuo Isusa uskrsnuti i nas kao i Isusa i zajedno s vama postaviti nas pred sebe.“ (2. Korinćanima 4:14)

„Kroz Isusa Hrista i Boga Oca koji ga je uskrsnuo iz mrtvih.“ (Galatima 1:1)

„Koju je na djelu pokazao na Hristu kad ga je podigao iz mrtvih i postavio sebi zdesna na nebesima.“ (Efescima 1:20)

„U kome s njim i ustaste kroz vjeru u djelotvornost Božju, koji ga je uskrsnuo iz mrtvih.“ (Kološanima 2:12)

„I da biste čekali da s nebesa dođe njegov Sin, Isus, koga je podigao iz mrtvih.“ (1. Solunjanima 1:10)

„Koji kroz njega vjerujete u Boga, koji ga je podigao iz mrtvih i dao mu slavu.“ (1. Petrova 1:21)

Dakle, stvar je više nego jasna i novosavezni pisci nisu imali nikakve dileme.

Pogleda opterećenog premisom o Isusovoj urođenoj moći i dualnoj prirodi nisu bili oslobođeni ni neki adventistički lideri a ni sama Elen Vajt (i/ili njeni literarni asistenti i urednici publikacija), što se može posebno uočiti u knjizi „Čežnja vjekova“, gdje se, pored „tradicionalnih“ predstava o Hristu, uvodi i termin „osobe“ za Duha svetog. Tako možete čuti savremene adventističke apologete da prihvatanje trojstva pravdaju, između ostalog, i stavovima iznesenim u „Čežnji vjekova“.

Pogledajmo neke njene problematične navode.

„Da li se ljudska priroda Sina Marijinog promijenila u božansku prirodu Sina Božijeg? – Nije. Dvije prirode su bile misteriozno pomiješane u jednoj osobi – čovjeku Hristu Isusu. U Njemu je nastavala sva punoća Božanstva tjelesno.[7] Kad je Hrist razapet, Njegova ljudska priroda je umrla. Božanstvo nije potonulo i umrlo; to bi bilo nemoguće.“ (Ellen G. White, Lt 280, 1904.)

Da budemo precizni, na drugom mjestu postoji izjava kontradiktorna ovoj:

„Ljudi moraju shvatiti da je Božanstvo [Diety] stradalo i potonulo pod agonijom Golgote…“ (Ellen G. White, MS 153, 1898.; S.D.A. Bible Commentary, vol. 7, p. 907)[8]

„Onaj koji je rekao: ‘Ja polažem život svoj da ga opet uzmem’ (Jovan 10:17), izašao je iz groba u život koji je bio u Njemu samom. Ljudska priroda [humanity] je umrla; božanstvo [diety] nije umrlo. U svom božanstvu Hrist je imao moć da raskine okove smrti. On izjavljuje da ima život u sebi samom da oživi koga hoće.

Sva stvorena bića žive voljom i moći Božjom. Oni su primaoci života Sina Božijeg. Koliko god sposobni i talentovani, koliko god veliki njihovi kapaciteti, oni se nadopunjuju životom iz Izvora svega života. On je izvor, vrelo života. Samo Onaj koji jedini ima besmrtnost, koji prebiva u svjetlosti i životu, [mogao] je reći: ‘Imam moć da ga položim [svoj život], i imam moć da ga ponovo uzmem’ (stih 18)… Hrist je obdaren da daje besmrtnost. Život koji je položio u ljudskoj prirodi, On je ponovo uzeo i dao čovječanstvu…“ (Ellen G. White, That I May Know Him, p. 71)

U zadnjem citatu iz knjige izdate 1964. godine, pored ponavljanja iste teze da je samo ljudska priroda Hristova umrla ali ne i božanstvo, kao i sugestije da je Isus uskrsnuo samog sebe, primijetite da se Hrist (silom prilika) poistovjećuje sa Bogom koji JEDINI ima besmrtnost (opet krivo razumijevanje iskonstruisanog stiha 1. Timoteju 6:16[9] iz trinitarske perspektive!) i da se predstavlja kao Izvor života, što je atribut samo Boga Oca (vidi: 1. Korinćanima 8:6). Gđa Vajt ovdje ulazi u logičke kontradikcije i protivrječnosti. U navedenoj izjavi gube se i miješaju identiteti i funkcije Oca i Sina. Ako i Hrist sam po sebi ima besmrtnost, onda su dvojica koji je posjeduju, ili, u drugoj opciji, Bog i Hrist zapravo su ista osoba (apsurdni stav većine protestanata). Prihvatanje opštih trinitarskih pogleda na Hrista i posledično pogrešno razumijevanje određenih stihova iz Biblije u takvoj vizuri, očito je koštalo Elen Vajt potpune doslednosti i proizvelo određenu zbrku u njenim spisima. Treba naglasiti da su krivom razumijevanju nekih teološki osjetljivih stihova „kumovali“ i tendenciozno iskonstruisani prevodi rađeni pod pokroviteljstvom trinitarskih crkava. To svakako važi i za KJV kojim se ona najviše služila i očito i sama bila žrtva namjeravanog krivog razumijevanja. Očekivano, ove greške i izostanak izjava koje jasno odbacuju trojstvo (okolišanje) obilato su iskorišćeni od strane lobija za uvođenje trojstva u kredo Adventističke crkve.

Kao što vidimo, dovoljna je samo jedna pogrešna premisa da dovede do niza zabluda koje ne samo da su protivne Svetom Pismu nego i zdravom razumu. U ovakvom slučaju, ako pođete od toga da je vaš zadatak da po svaku cijenu odbranite crkvu ili „nepogrešivost“ Elen Vajt, vi zapravo ne branite ni nju ni istinu niti Hrista, a najmanje pomažete sebi, već slijepo prikrivate i krečite zablude, umjesto da objektivno istražite koja je skrivena premisa (predrasuda) dovela do ovakvih kontradiktornih izjava. Reformaciju možemo uspješno završiti samo čišćenjem svih tragova zabluda koje su vjekovima zamagljivale i kompromitovale hrišćansku nauku.

 

Slojevi razmišljanja koji dovode do pogrešne teologije o Hristu

Konačno možemo postaviti strukturu slojevitog razmišljanja koje od skrivene premise (predrasude koja se pretpostavlja kao istina) vodi zabludama ili čak očitim nebulozama.

Kad se pomenutim pogrešnim pretpostavkama doda i vjerovanje u besmrtnost duše, tada dobijamo Hrista koji zapravo nije ni umro već je proveo period od krsta do uskrsenja „propovijedajući u paklu“ (i opet lažno uporište se nalazi u pogrešnoj primjeni teksta iz 1. Petrove 3:18,19).

U oba slučaja ignorišu se eksplicitne biblijske izjave, a ova Hristova trebala bi biti dovoljna svima: „Bio sam mrtav.“ (Otkrivenje 1:18) Smrt je stanje suprotno od života u bilo kojem obliku. Da Isus zaista nije umro, tj. da je samo „polovično“ umro, Sotona bi imao pravo na legitiman prigovor. On bi mogao reći Bogu: Ovaj vaš Mesija je simulirao vlastitu smrt, on je varalica jednako kao i ja kojeg si odbacio i osudio!

Ako Hrist istinski nije umro za nas, onda je Plan spasenja pozorišni komad i manipulacija sa vjernicima iz „pedagoških razloga“. Ako je Hrist stvarno Bog su-jednak Ocu, onda nije ni mogao umrijeti jer Bog je besmrtan. U tom slučaju ne bi ni bio kvalifikovan za Mesiju. To su ćorsokaci u koje vodi trinitizam.

Međutim, ako je Hrist jednorođeni Sin Božji koji je postao Sin čovječji, božanski Kanal koji ima izvršnu funkciju na relaciji Bog – ljudski rod, baš onakav kakvim ga predstavlja Sveto Pismo i On samoga sebe, tada nemamo nikakvih problema ni sa Njegove ni sa naše strane!

Pavle Simović

_________________________

[1] Isto je primjenljivo i na vjernike u dva Boga ili dvojstvo.

[2] Council of Chalcedon. Postojala su dva suprotstavljena gledišta o Hristovoj prirodi. Monofizitizam (od grčkog monos što znači „jedan“ i fisis što znači „priroda“) je hristološki stav da Hrist ima samo jednu prirodu, u kojoj su sjedinjeni njegovo božanstvo i ljudskost. Nestorijanstvo je povezano sa Nestorijem (oko 386. – oko 451. ne), patrijarhom Konstantinopolja, koji je učio da se Hrist sastoji od dvije različite osobe (čovjeka Isusa Hrista i božanskog Logosa), a ne od ujedinjene osobe. Shodno tome, nestorijanci su odbacili terminologiju kao što je „Bog je stradao“ ili „Bog je razapet“, jer je ljudskost Isusa Hrista koja je patila bila odvojena od njegovog božanstva. Slijedeći vođstvo pape Lava I, ekumenski sabor u Halkidonu (predgrađu Konstantinopolja) je tražio srednji put između krajnosti poznatih kao nestorijanstvo i monofizitizam, na kraju se naslanjajući na formulu koja je potvrdila „dvije prirode u Hristu bez zabune, promjene, podjele ili razdvajanja.“ Ovaj skup imao je i političku motivaciju cara Markijana koji je tražio pomirenje sa rimskim papom Lavom I, te sazvao Halkidonski sabor.

[3] Kako su Isusov rad pratili znaci i čuda, tim više je to povod neobraćenim umovima da to pripišu Hristovoj urođenoj sili. Slijedeći isti paganski način razmišljanja građenja identiteta po učinku, „svece“ u tradicionalnom hrišćanstvu prati imidž čudotvoraca i „opasnih“ i strogih osoba, kao što je na primjer Ilija „Gromovnik“.

[4] Imajte na umu da je biblijski ispravno vjerovati u božanski status Sina Božjeg koji ima po nasleđu od Oca, kao i u Hrista kao božanskog predstavnika Oca na najvišem nivou, ali to nikako nije isto što i vjerovati da je Isus Bog kao Otac ili da je bio neka vrsta hibrida – Bog i čovjek u tijelu na zemlji.

[5] Ako je neko 100% ili potpuno čovjek, može biti isključivo čovjek. Ako je 100% ili potpuno bog, tada može biti samo bog. Ideja o Isusu kao „polubogu“ nalik onima iz grčke mitologije sigurno nije bila prihvatljiva apologetima trojstva tako da su bili prinuđeni pribjeći ideji o „bogočovjeku“ (vidi fusnotu 2).

[6] U novim izdanjima KJV, u Jovan 10:18 „power“ je promijenjeno u „authority“.

[7] Za razumijevanje ovog predmeta, vidi članak Punoća božanstva u Hristu.

[8] Ima još izjava Elen Vajt u neskladu sa prethodno navedenom:

„On [Hrist] se ponizio i uzeo smrtnost na sebe. Kao član ljudske porodice, on je bio smrtan.“ (Ellen G. White, Review and Herald, September 4, 1900)

„Isus je rekao Mariji: ‘Ne dotiči me; jer ja još nisam uzašao svome Ocu.’ Kada je zatvorio svoje oči u smrti na krstu, Hristova duša nije otišla odmah na nebo, kao što mnogi vjeruju, ili kako bi njegove riječi mogle biti istinite – ‘Još nisam uzašao svom Ocu’? Isusov duh je spavao u grobu sa Njegovim tijelom, i nije odletio na put do neba, da bi tamo održao odvojeno postojanje i da bi s visine gledao na ožalošćene učenike koji balsamuju tijelo iz kojeg je pobjegao. Sve što je sadržavalo Isusov život i razum ostalo je sa Njegovim tijelom u grobu; a kada je izašao, bilo je to kao cijelo biće; nije morao da priziva svoj duh s neba.“ (Ellen G. White,  S.D.A. Bible Commentary, vol. 5, pp. 1150, 1151)

Obje ove izjave su potpuno tačne. Problem nastaje samo kad se unesu trinitarske ideje o „bogočovjeku“.

[9] Pored ovoga, još jedan stih iz iste poslanice, 1. Timoteju 3:16, koji je „prilagođen“ crkvenoj dogmatici u 8. ili 9. vijeku, uveliko je doprinio održavanju trinitarskih pogleda na Hrista (vidi fusnotu u Bibliji NRP).