Razni vidovi zloupotrebe Hristovih izjava i riječi nijesu ništa novo u istoriji religije. Ali neke od njih imaju posebno štetan uticaj na primaoce. Jedna od popularnijih manipulacija kojoj pribjegavaju vjerske ustanove koje se identifikuju kao „crkve“ unutar sistema je tvrdnja da njihova „crkva neće pasti“, jer je tako kazao Isus Hrist. Pošto se radi o veoma suptilnoj i lukavoj obmani, neophodno je da razumijemo ovo pitanje da ne bismo postali žrtve prevare.
Prvi aspekt našeg ispravnog vrednovanja stvari vezan je za pravilno shvatanje Hristovih riječi.
Kontekst izvještaja u jevanđelju po Mateju u kojem se nalazi Isusova izjava koja je predmet zloupotrebe tiče se Isusovog stvarnog identiteta. Isus je prvo pitao svoje učenike za mišljenje ljudi o Njemu.
Očigledno, mišljenja su bila različita i nijesu pogađala suštinu. Zato je Isus nastavio sa pitanjima.
Mesija, Pomazanik, Sin Božji. To je bio pravi identitet Isusa, Sina čovječjeg. Obratite sada pažnju na Isusov odgovor Petru koji se izjasnio u ime učenika.
Samo prosvjetljenjem Božjim Duhom istine moguće je definisati istinu. Isus je Petru stavio do znanja da Ga ovaj prihvata kao Mesiju, Sina Božjeg, zahvaljujući Ocu. Sam od sebe, Petar je u Isusu mogao vidjeti dobrog čovjeka, velikog učitelja, čak i znamenitog proroka, ali da bi vidio Mesiju trebao je viši duhovni (u)vid.
Tada je Isus mogao da izloži svrhu svoje mesijanske misije i definiše ulogu Njegovih sledbenika.
U 18. stihu imamo igru riječi: „petros“ znači mali kamen, a „petra“ velika stijena. Petar (ili Petros) je ime kojim je Isus nazivao Simona Jonina (ili Kifa na aramejskom), dok je „Petra“, velika Stijena na kojoj se gradi zajednica pozvanih („eklesija“ u originalu) sam Isus. Dakle, Isus gradi na stijeni ili ugaonom kamenu svog mesijanstva (vidi: Djela 4:11,12; Psalam 118:22; Isaija 28:16; Matej 21:42; Luka 20:17,18; 1. Petrova 2:5-7; Efescima 2:20-22; 1. Korinćanima 10:4).
Šta znači izjava da tu Hristovu skupštinu ili zajednicu pozvanih (doslovno značenje riječi „eklesija“) „vrata hada neće nadvladati“? Očito se radi o figurativnom načinu izražavanja. Grčka riječ „hades“ pominje se 11 puta u Novom Savezu i odgovara hebrejskoj riječi „šeol“, koja se nalazi na 66 mjesta u mazoretskom tekstu, i odnosi se na podzemni svijet mrtvih, što simbolički predstavlja zajedničku grobnicu čovječanstva. Had je sinonim za smrt i grob (vidi Otkrivenje 20:14). Drugim riječima, grob i smrt neće i ne mogu nadvladati Hristovu tečevinu (vidi: Otkrivenje 1:18; Jevrejima 2:13-15; 2. Timoteju 1:10)! Ovo se ne odnosi na prvu smrt, koju Biblija poredi sa snom i koja je posledica grijeha, nego na drugu vječnu smrt.
Samo oni koji su posvećeni nadgradnjom u Hristu kao Stijeni ili Ugaonom kamenu mogu djelovati na zemlji kao predstavnici i „ključari“ nebeskog Kraljevstva. Oni „vežu“ i „razrešuju“ na zemlji djelujući kao kanali u Božjem i Hristovom duhu istine. To je JEDINI i isključivi način na koji se može imati takva autorizacija od Boga.
Međutim, ne postoji nikakva garancija da je iko od ljudi, bilo kao pojedinac ili vjerska zajednica, trajno, neopozivo i neotuđivo, u svakom trenutku i pod svim okolnostima, „ključar“ nebeskog Kraljevstva. To se pokazalo i u Petrovom slučaju, neposredno nakon događaja o kojem smo upravo diskutovali.
U ovom slučaju, Petar je bio kanal za insinuacije Sotone u odvraćanju Hrista od Njegove misije, čija kruna je bila posrednička žrtva. Mogli bismo površno zaključiti da je Petar reagovao kao čovjek kome je bilo stalo do života njegovog Učitelja, ali duhovna realnost bila je znatno ozbiljnija. Neki malo lukaviji teolozi će možda reći da Petar tada još nije bio potpuno obraćen i vođen Duhom kao što je bio slučaj posle Pedesetnice. Međutim, slučaj u Antiohiji kad se Petar dvolično ponašao opovrgava tu tezu (vidi: Galatima 2:11-14).
Dakle, kao što zbog (zlo)upotrebe naše slobodne volje, nepostojanosti u vjeri i iz drugih razloga možemo privremeno ili trajno odstupiti od Boga kao pojedinci, isto to je primjenljivo na vjersku zajednicu. Ne postoji nikakva „crkva koja neće pasti“, postoje samo oni koji se zidaju u Božju građevinu i koji su sigurni u njoj sve dok su postojani u vjeri i odani Bogu. Gdje oni formalno pripadaju, nije od presudne važnosti.
Termin „crkva“ je nebiblijski, ali zbog svoje opšte prihvaćenosti i (pogrešnog) prevoda u većini Biblija, on je korišćen od mnogih Božjih slugu u prošlosti. Evo jednog primjera ispravnog razumijevanja:
To je zaista „prava crkva“ koja neće pasti – Hristovi sledbenici koji se nadograđaju na platformi Stijene spasenja. I to očigledno nema veze sa bilo kakvom zemaljskom ustanovom ili organizacijom.
I kroz istoriju jevrejskog naroda, Bog je ukazao na zabludu oslanjanja na ustanovu, čak i kad je bio u pitanju Hram koji je izrađen po Njegovim naročitim uputstvima i koji je bio mjesto posebne Božje prisutnosti.
Dakle, možemo mantrati do besvijesti govoreći „ovo je Božja crkva koja neće pasti“, ali to nikad neće promijeniti realno stanje koje je provjerljivo pomoću kriterija Svetog Pisma. Možemo je etiketirati kao „prvu“, „poslednju“, „apostolsku“, „pravu“ ili kako god hoćemo ali joj to ne može obezbijediti kredibilitet od Boga.
Psihološki trikovi i manipulacije
Crkvena lica su obučene osobe za rad sa „pastvom“. Oni su vojnici i branitelji svojih ustanova. Šta god se dešavalo sa ustanovom (crkvom), oni su na njenoj strani i zastupaju njene interese kao što dobar menadžer zastupa interese svoje kompanije, bez obzira na „čistotu“ biznisa kojim se bavi. Vjernici su za njih „klijentela“, „krava muzara“ ili „stado ovaca sa novčanicima“. Ovo je lako provjerljivo. Pokušajte da ukažete na neku biblijsku istinu koje se crkva ne drži pa ćete vrlo brzo vidjeti kako ćete biti tretirani ili koliko dugo tolerisani, posebno ako se radi o nekom osjetljivom predmetu ili, ne daj Bože, novcu.
Problemi obično nastaju onda kad se interesi, rad i održivost ustanove stave iznad Božjeg djela. To se događa ne samo zbog materijalnih interesa i privilegija crkvene hijerarhije ili njihovog statusa u društvu, već takođe i zbog želje za izgradnjom odnosa sa drugim vjerskim zajednicama i međusobnog „priznavanja“. Tako neminovno dolazi do kompromisa na štetu Božjeg djela. Po pravilu, što neka vjerska zajednica (crkva) ima masovnije članstvo (od kojih su mnogi tu samo po imenu ili nacionalnoj pripadnosti), što je veće njeno bogatstvo, tradicija ili svjetski status i uticaj, utoliko je veći i otpad u kojem se nalazi (vidi: Matej 7:13,14).
S druge strane, čovjek kao individua pod teretom grijeha je nesigurno i nestabilno biće, sa krizom identiteta. Zbog toga ljudi teže da se poistovjećuju sa opštom društvenom paradigmom koja prevladava kao proizvod određene ideologije ili poretka. Kao pripadnicima „velikih“ crkava po rođenju, ljudima je najlakše kazati da su „katolici“ ili „pravoslavci“, čak ako su u stvarnosti i ateisti ili gotovo ništa ne znaju o religiji niti ih to zanima. Ili ako ih zanima, to ne ide dalje od mrtvog formalizma, praćenja običaja i sujeverja.
U manjim vjerskim zajednicama, sektama ili grupama, ističe se ekskluzivnost. One su karakteristične po nekim specifičnim tačkama vjerovanja (koje mogu biti ispravne ili pogrešne), koje se posebno naglašavaju i ističu, što neminovno dovodi do narušavanja zdravog duhovnog balansa i izvrtanja prioriteta. Nakon provođenja određenog vremena u takvim crkvama/sektama i izloženosti konstantnom i sistematskom programiranju, ljudi postaju vezani za ustanovu na način koji je sve sem zdravorazumski. Oni su tu pronašli svoje „utočište“, autoritete, tu su prihvaćeni, imaju prijatelje, imaju osjećaj sigurnosti. Međutim, oni nijesu spremni, a često zbog staža i drila u crkvi/sekti ni sposobni da primijene kriterije za provjeru sopstvene vjere i vjerovanja ustanove kojoj pripadaju (2. Korinćanima 13:5). Oni će je radije braniti i pravdati po svaku cijenu, čak iako je otpad očigledan.
Omiljena mantra za odbranu koja odmah ukazuje na odsustvo zdravog razuma je „ova crkva neće pasti“. Ali toj mantri ljudi su naučeni od crkvene hijerarhije kojoj je manipulacija u opisu posla. Oni koriste ljudske slabosti i služe se raznim psihološkim trikovima i sredstvima za vezivanje i kontrolisanje ljudi. Tako te religijske štetočine sprečavaju i zadržavaju pod svojom kontrolom one koji imaju makar neko osvjedočenje u istinu i potrebu za izlaskom iz duhovnog Vavilona.
Istina je, međutim, sledeća: I „pšenica“ i „kukolj“ će zajedno rasti do žetve (Matej 13:30). Kad Bog konačno razdvoji ljude na spasene i one koji to neće biti prilikom Drugog Hristovog dolaska, nikakva pripadnost po bilo kojem osnovu, čak ni porodičnom, nikome neće biti garancija spasenja (vidi: Matej 24:40,41; Luka 17:34-36).
Duhovni Vavilon će ponosno stajati sve do Drugog Hristovog dolaska, varajući i budući sam prevaren. Da li taj kontinuitet čini Vavilon „pravom crkvom koja neće pasti“?
Postoji i jedna velika razlika u otpadu pojedinca i otpadu vjerske zajednice koje moramo biti svjesni. Pojedinac nema infrastrukturu, izgrađen uticaj, tradiciju, društveni status i moć, stečene bavljenjem religijom, pa on može jednostavno „promijeniti firmu“, otići drugim poslom ili čak postati ateista, ali crkva kao ustanova to neće nikad napraviti. Ona neće nikad priznati da je u zabludi ili otpadu sve dok ima svoje mjesto na „tržištu“ i dok „uspješno posluje“ uprkos duhovnom bankrotu i gubitku stvarne veze sa Bogom i Hristom. Jer živimo u takvom svijetu gdje se duhovni bankrot može kamuflirati pseudo religioznošću tako da niko unutar „kompanije“ to i ne osjeti. Ko se zaista pobuni, uvijek može dobiti „otkaz“ i biti žigosan kao „jeretik“ od strane „rukovodstva“.
Šta ili ko neće pasti?
Bog ima sinove i kćeri koji su to postali usvojenjem u Božju porodicu kroz Hrista. Oni su to postali ličnim pokajanjem i obraćenjem Bogu u istini. To nije status koji dobijamo po nasleđu ili od neke ustanove. Na taj način postajemo „živo kamenje“ koja se uziđuje u Božju građevinu ili udovi tijela kojem je glava Hrist. Da li ćemo to i trajno ostati, opet zavisi od našeg izbora i postojanosti.
To je jedina „eklesija“ koju „vrata hada neće nadvladati“. Nema nijedne druge.
