U prethodnom proučavanju bavili smo se Velikom Bludnicom, nakinđurenom religijskom prostitutkom, u koloritu koji simboliše grijeh i krv, zajedno sa „zvijeri“ na kojoj jaše, tj. svojoj političkoj sili. Sav taj nakit nije bižuterija, baš kao ni ogromno materijalno bogatstvo kojim raspolaže ova institucija, sticano vjekovima putem različitih manipulacija. „Jer gdje je vaše blago, ondje će biti i srce vaše.“ (Matej 6:21) Prosta logika i neumitnost duhovnih zakonitosti, rekli bismo. Ali Bludnica se ne zadovoljava samo zemaljskim blagom, već želi po svaku cijenu apsolutnu supremaciju u svijetu. To je u prošlim vjekovima postizala u potocima krvi i surovom progonstvu svojih oponenata, koristeći moćnu ruku svjetovne sile i dominacije. Ali danas je na sceni podizanje ikone Zvijerine, jer je strategija drugačija. Putem lažirane ideologije, u kojoj dominantne uloge igraju sekularni humanizam, relativizam, demokratija i ljudska prava, čovječanstvo se duhovno truje i navodi na prihvatanje svih oblika satanizma i nemorala. Društvena paradigma se lažira, a umovi ljudi bukvalno siluju. Čovječanstvo se profiliše za Novi svjetski poredak, kao završnu prelaznu fazu za uspostavljanje planetarne dominacije Zvijeri, kojoj silu daje Aždaja (Sotona), kao vrhovni zavjerenik iza scene i najgornji trouglasti kamen sa svevidećim okom na vrhu piramide.
Bludnica je, dakle, konkretni entitet, kao i njene kćeri, ali duhovni Vavilon je sistem. To znači da za razumijevanje pokreta Božjih neprijatelja posletka vremena nije dovoljno samo uprijeti prstom u Bludnicu, već se treba pozabaviti i njenim „ćerkama“, kao i cijelim tim sistemom. Upravo tome nas uči 18. glava Otkrivenja. Snaga zla ne leži u pojedincu, već u sistemu koji to omogućava. Kao što je uzaludan posao smjenjivati korumpirane političare, ako znamo da će sistem koji omogućava takvu praksu sjutra proizvesti još deset takvih ili gorih, tako je uzaludan napor boriti se u crkvi protiv crkve ili njenih istaknutih pojedinaca, nosilaca zastranjivanja. Umjesto toga, Bog poziva na izlazak iz sistema, a tako je i sam Isus djelovao. Isus je uvijek svoje slušaoce i sledbenike upućivao na nebesko carstvo. Na Pilatovu znatiželju kako to da se smatra carem, Isus je odgovorio: „Moje carstvo nije od ovog svijeta. Kad bi moje carstvo bilo od ovog svijeta, moje sluge bi se borile da ne budem predat Judejcima. Ali moje carstvo nije odavde.“ (Jovan 18:36; uporedi sa Jevrejima 11:13-16; Filibljanima 3:20) Izraz „nije od ovog svijeta“ znači da ne potiče ili proističe iz ovog svijeta (sistema – izraz koji se inače koristi u novozavjetnim spisima, preveden kao „svijet“). Ako nijesmo svjesni ove velike istine, gotovo je sigurno da ćemo pasti kao žrtve obmane sistema, bilo crkvene ili nečije drugo ideologije.
Ponovljena objava o padu Vavilona. – „Nakon toga vidio sam jednog drugog anđela kako silazi s neba s velikom vlašću i sva je zemlja zasjala od njegove slave. I povikao je snažnim glasom: „Pade, pade Vavilon Veliki i postao je prebivalište demonima, stanište svakog nečistog duha i skrovište svih nečistih i mrskih ptica! Jer svi su se narodi opili vinom gnjeva njenog bluda. Carevi zemaljski s njom su blud činili, a trgovci zemaljski obogatili su se od silne i besramne raskoši njene.’“ (18:1-3)
Zapazimo da se ponavlja slika, kao kod poruka tri anđela iz Otkrivenja 14. glava. Opet moćni glasnik s neba daje objavu. Istorijski, prva poruka o padu Vavilona razglašena je nakon odbijanja crkava da prihvate prve dvije poruke, o izvornom jevanđelju, Bogu Stvoritelju, čije Zapovijesti treba poštovati, sa posebnim naglaskom na vjekovima zanemarivanu, četvrtu, i svečanom ulasku u antitipski Dan očišćenja, odnosno vrijeme Istražnog suda Božjeg. Od Adventnog pokreta, koji je pronio ove poruke, prošlo je dosta, vrijeme prorokovanja se produžilo (Otkrivenje 10:11), Mladoženja (Hrist) kasni (Matej 25:5), dok su se oni koju su Ga čekali okrenuli sticanju zemaljskih počasti, priznanja i blaga. To znači da Vavilon ima pridruženih članica, i ovo se, prije svih, odnosi na Adventističku crkvu.
Ovaj tekst takođe nam govori da je duhovni Vavilon stanište demona i svake nečistote. Nečiste i mrske ptice predstavljaju sve one koji svoje pribježište nalaze u njemu. Razloga za ovo je nekoliko: i) nalaženje izgovora za pravdanje različitih oblika grijeha i zabluda; ii) umrežavanje u sistem neophodno je za obavljanje prljavih poslova svih vrsta; iii) sistem daje moć i pruža zaštitu svojim saradnicima, dok istovremeno satire oponente. Raspomamljena bludnica razgranala je „biznis“, i svi narodi su opijeni njenim kurvarstvom. U religijskoj ravni, ćerke crkve su na ispomoći Majci i kreatorima Novog svjetskog poretka.
Ekonomski aspekt njenog bluda takođe se strahovito umnožio. Ali grijesi Vavilona se razotkrivaju, kako bi stanovnici zemlje bili upozoreni. Od početaka protestantske reformacije i jasne identifikacije ključnih nosilaca otpada do danas, izdat je veliki broj knjiga, skripti, traktata, uključujući i video materijale, koji svjedoče o mutnim radnjama Velikog Vavilona.[1]
Poziv na izlazak. – „Onda sam čuo jedan drugi glas s neba kako govori: ‘Izađite iz nje, narode moj, da ne budete saučesnici u njenim grijesima i da vas ne zadese njene nevolje! Jer su se njeni grijesi nagomilali do neba i Bog se sjetio njenih nepravednih djela.’“ (18:4, 5)
Dva su ključna razloga navedena za izlazak: 1) da ne budete saučesnici u njenim grijesima; 2) da vas ne zadese nevolje i kazne koje su joj namijenjene. Može li biti jasnije od ovoga?
Kao članovi crkava (ćerki Velike Bludnice), vi ne samo što služite kao živa baza koja pruža podršku otpalom vođstvu, doktrinarnu i materijalnu, već se poistovjećujete sa njima i nosite kolektivnu odgovornost za njihove grijehe i nepravdu (vidi Matej 27:25; Isaija 52:11; 2. Korinćanima 6:17).
Šta bi se dogodilo sa hrišćanima prvog vijeka u Jerusalimu da nijesu poslušali upozorenje svog Gospoda (Luka 21:20-24)? Šta bi se dogodilo Noju i njegovoj porodici da nijesu napustili svijet i ušli u Barku? Ili Lotu da nije izišao iz „prosperiteta“ i „blagostanja“ Sodoma?
Bog najavljuje sud ovom sistemu, čiji grijesi su narasli do Neba. On se „opomenuo“ nepravde njene (vidi Jeremija 51:9). On zna da se u tom sistemu i dalje nalazi veliki broj pojedinaca koji će poslušati poziv, izaći i stati na Njegovu stranu među pozvanima.
Vavilon prima platu prema svojim djelima. – „Učinite joj kao što je ona učinila drugima, vratite joj dvaput toliko, vratite joj dvostruko za njena djela! U čašu u kojoj je ona opojno piće miješala, sipajte joj dvostruko! Koliko je slavila sebe i živjela u besramnoj raskoši, toliko joj muke i tuge zadajte! Jer je u svom srcu govorila: ‘Sjedim kao carica i nisam udovica i neću tuge vidjeti.’ Zbog toga će u jednom danu doći njene nevolje: smrt i tuga i glad, pa će biti spaljena vatrom, jer je silan Gospod Bog, koji joj je sudio.’“ (18:6-8)
Vrlo skoro dolazi vrijeme za naplatu. Njeni glavni saradnici ožalošćeni su prizorom suda. Vladari:
„I carevi zemaljski koji su s njom blud činili i živjeli u besramnoj raskoši plakaće i žaliće za njom kad budu gledali kako se diže dim iz plamena u kom ona gori. Uplašeni njenim mukama, stajaće podalje i govoriće: ‘Jao, jao, grade veliki, Vavilone, grade silni, jer je u jedan čas stigla osuda tvoja!’“ (18:9, 10)
Trgovci: „I trgovci zemaljski plakaće i tugovaće za njom, jer više niko neće kupovati njihovu robu – ni zlata, ni srebra, ni dragog kamenja, ni bisera, ni finog lana, ni purpura, ni svile, ni skerleta; niti ikakvog mirisnog drveta, niti ikakvog predmeta od slonovače, niti ikakvog predmeta od skupocjenog drveta, bakra, gvožđa, ili mermera; isto tako ni cimeta, ni začina, ni kada, ni mirisnog ulja, ni tamjana, ni vina, ni maslinovog ulja, ni brašna, ni pšenice, ni goveda, ni ovaca, ni konja, ni kočija, ni robova, ni ljudskih duša. Voće za kojim ti je duša žudjela otišlo je od tebe, propao ti je sav tvoj raskoš i sjaj i nikada se više neće vratiti.
Trgovci koji su svim tim trgovali i koji su se od nje obogatili, stajaće podalje, uplašeni njenim mukama, plakaće i tugovaće: ‘Jao, jao, grade veliki, odjeven u fini lan, purpur i skerlet, i okićen zlatom i dragim kamenjem i biserima! Jer je u jedan čas opustošeno toliko bogatstvo!’“ (18:11-17)
Pomorci: „I svi kapetani brodova i svi koji su doplovili iz raznih mjesta, mornari i svi koji rade na moru, stajali su podalje i jadikovali gledajući kako se diže dim iz plamena u kom gori: ‘Koji je grad poput ovog velikog grada?’ I posuli su glavu prašinom, a zatim plačući i tugujući vikali: ‘Jao, jao, veliki grade, u kojem su se od njegovog obilja obogatili svi koji imaju brodove na moru! U jedan čas je opustošen!’“ (18:17-19)
Radost mučenika, žrtava Vavilona. – „Radujte se, nebesa, i svi sveti i apostoli i proroci, zbog onog što ga je snašlo, jer vas je Bog osvetio osudivši ga!“ (18:20)
Sjetimo se duša pobijenih „pod oltarom“ iz Otkrivenja 6:9-11. Došlo je vrijeme da Bog naplati mučiteljima i ubicama. Sada obratite pažnju kako u Božjim očima funkcioniše princip kolektivizma. „U tom se gradu našla krv proroka i svetih i svih koji su pobijeni na zemlji.“ (Otk. 18:24; uporedi sa Matej 23:33-36)
Istorijske paralele. – „I jedan snažan anđeo podigao je kamen nalik velikom mlinskom kamenu i bacio ga u more, govoreći: ‘Ovako će u trenu biti zbačen Vavilon, veliki grad, i više ga nikada neće biti. I muzika harfista i frulaša i trubača i ostalih muzičara u tebi se više neće čuti. Nijedan zanatlija bilo kog zanata neće se u tebi više naći. Zvuk mlinskog kamena neće se u tebi više čuti. Svjetlost svjetiljke u tebi neće više sjati. Glas mladoženje i nevjeste u tebi se neće više čuti. Jer su tvoji trgovci bili zemaljski velikaši i tvojim su vračanjem bili zavedeni svi narodi.“ (18:21-23)
Božja milost ima svoje granice, kao i Njegove svečane opomene. Vavilonski sistem dočekaće svoj kraj u vrijeme izlivanja sedam zala i o Hristovom drugom dolasku. Više ga nikada neće biti, baš kao ni doslovnog Vavilona starog svijeta.
Prorok Isaija je negdje oko 740. godine p.n.e. prorekao propast tada jednog od najprosperitetnijih i najvažnijih gradova svijeta.
„Objava protiv Vavilona koju je Isaija, Amozov sin, video u viziji… Evo, podižem na njih Miđane, koji ne mare za srebro i ne raduju se zlatu. Svojim lukovima pobiće mladiće. Neće se smilovati plodu utrobe, oko im se neće sažaliti na djecu. Vavilon, ukras carstava, ljepota i ponos Haldejaca, biće kao Sodom i Gomor kad ih je Bog uništio. Nikad više neće biti nastanjen, neće ga više biti ni u jednom budućem naraštaju. Arapin neće tamo razapinjati svoj šator, niti će pastiri voditi svoja stada da tamo počivaju.“ (Isaija 13:1, 17-20).
Ali istorija je krenula na izgled drugim tokom. Asirci su osvojili Vavilon, a Sinakirib je 689. godine p.n.e. odlučio da ga zatre sa zemljom.
„Razorio sam ga potpunije nego potop. Da se ne pamti u danima kad se bude dolazilo na mjesto tog grada, njegovih hramova i bogova, potpuno sam ga zbrisao vodom i načinio ga kao poljanu.“[2]
No Isaijino proročanstvo se nije poklapalo sa tim činom. On je kazao da će Miđani uništiti Vavilon. Osim što je Sinakirib, Asirac, obavio posao uništenja, ova nacija je u to vrijeme bila slaba i razjedinjena,[3] tako da su sve okolnosti govorile protiv tačnosti Isaijinog proročanstva.
Ali ubrzo nakon Sinakiribove smrti, Vavilon je opet izgrađen i podigao se moćniji i raskošniji nego ikada prije! Vavilonjani su se 626. godine p.n.e. pobunili protiv Asirije i bili uspješni u tome, a lokalni lider Nabopolasar postao je car. On je uspostavio Vaviloniju kao zasebno carstvo. Do 605. godine p.n.e. kada je Nebuhadnezar postao car, ova imperija postala je vodeća u svijetu.
Ali u međuvremenu rasla je i moć Miđana. Godine 559. p.n.e., Kir Veliki je postao car Persije, regiona pod vlašću Miđana. Miđani i Persijanci bili su srodni narodi. Oko 550. p.n.e. Kir je zbacio svog djeda sa trona i postao car Miđana i Persijanaca. Godine 539. p.n.e. Kirove armije, nakon pokoravanja grčke Lidije, okrenule su se protiv Vavilona. Ovaj grad bilo je veoma teško, gotovo nemoguće zauzeti. Ali on je ležao praktično podijeljen na dva dijela na rijeci Eufratu.
Grčki istoričar Herodot pisao je oko 100 godina kasnije kako su Kirove armije pokorile grad. Dio vojske prokopao je kanal sjeverno od Vavilona, počevši od močvarnog područja, i spojio ga na kraju sa rijekom Eufrat. Veliki dio vode iz rijeke otekao je u močvaru i ona je postala plitka i prohodna za vojsku koja je upala u grad dok su Vavilonjani osjećajući se sigurnim slavili neki svoj paganski praznik.[4]
Vavilon nikad više nije obnovljen, iako je to pokušao uraditi Aleksandar Veliki, ali ga je smrt spriječila u nakani. Posle njegove smrti, Seleuci su naredili da se grad isprazni.[5] Nekoliko vjekova kasnije, rimski istoričar Strabo napisao je da se može reći: „Veliki Grad [Vavilon] je pustinja.“[6]
Ovi istorijski podaci ne govore nam samo o Božjem sveznanju, predznanju i kontroli nad zemaljskim silama, već, kao što smo vidjeli proučavajući simboliku Otkrivenja, da će se istorija na određeni način ponoviti, ovog puta sa Velikim duhovnim Vavilonom i Bludnicom.
Slavljenje Gospoda na Nebu zbog suda nad Bludnicom. – „Posle toga začuo sam snažan glas kao glas silnog mnoštva na nebu, kako govori: ‘Hvalite Gospoda! Spasenje i slava i moć pripadaju našem Bogu, jer su njegove presude istinite i pravedne. Jer je izvršio sud nad velikom bludnicom, koja je pokvarila zemlju svojim bludom, i osvetio je na njoj krv svojih slugu.’ I po drugi put su rekli: ‘Hvalite Gospoda! I dim njen uzdizao se u vjekove vjekova.’
I dvadeset i četiri starješine i četiri bića pali su ničice i poklonili se Bogu, koji sjedi na prestolu, i rekli: ‘Amin! Hvalite Gospoda!’“ (19:1-4)
Sud je Božji pravedan i u skladu sa istinom, potvrđuje mnoštvo nebeskih bića. Velika Bludnica je iskvarila planetu zemlju svojim kurvarstvom, ubijajući sluge Božje, i sada je platila za svoje zločine. Slavljenju su se pridružile i 24 starješine.
Jer kazne kroz sedam poslednjih zala su prethodnica najvećem događaju u istoriji – drugom Hristovom dolasku!
_________________
[1] Vidi „Vatikanske milijarde“, Avro Manhattan; „Vatikanske ubice“, Dr Alberto Romero Rivera; seriju video predavanja prof. dr Valtera Fajta pod nazivom „Sveopšti napad“ (Total Onslaught), i sl.
[2] Daniel D. Luckenbill, Ancient Records of Assyria and Babylonia, 1926-1927, Vol. 2, p. 152.
[3] The Cambridge History of Iran, 1985, Vol. 2, p. 80.
[4] Herodotus 1.191
[5] M.M. Austin, The Hellenistic World From Alexander to the Roman Conquest, 1981, p. 241.
[6] Geography, 16.1.5, Loeb Classical Library.
