Sabor u Nikeji nije okončao sukob. Karen Armstrong objašnjava: „Atanasije je radio na nametanju svoje teologije delegatima… sa imperatorom koji mu je disao za vratom…
Pokazivanje saglasnosti zadovoljilo je Konstantina, koji nije imao razumijevanje teoloških pitanja, ali u stvarnosti nije bilo jedinstva u Nikeji. Nakon sabora, biskupi su nastavili da uče kao i prije, a arijanska kriza potrajala je sledećih šezdeset godina. Arije i njegovi sledbenici su se borili i radili na povraćaju carske naklonosti. Atanasije je bio proganjan ne manje od pet puta. Bilo je veoma teško ustanoviti njegovu vjeru.“ (A History of God, pp. 110, 111)
Tako se nakon Konstantinove smrti 337. godine rasprava nastavila. Konstantinov sin Konstantije II koji je postao imperator zapadnog dijela Carstva ohrabrio je arijance da pokrenu ukidanje Nikejskog kreda. Njegov savjetnik u ovim poslovima bio je Euzebije iz Nikomedije koji je na Saboru u Nikeji već bio predvodnik arijanske stranke i u međuvremenu postao episkop Konstantinopolja. Konstantije je iskoristio svoju moć da protjera biskupe koji su slijedili Nikejski kredo a posebno Atanasija koji je pobjegao u Rim. Godine 355, Konstantije je postao jedini imperator i proširio svoju pro-arijansku politiku prema zapadnim provincijama. Nastavak debate rezultirao je brojnim sinodima. Među njima bio je Sabor u Sardici 343. godine, Sabor u Sirmiju 358. godine, i dvostruki Sabor u Riminiju i Seleukiji 359. godine. Bilo je najmanje četrnaest formula vjere između 340. i 360. godine.
Tako su vatre spora o Božanstvu buktale preko pedeset godina. Od 351. do 360. godine, imperator Konstantije (Konstantinov sin) sazvao je najmanje devet sabora biskupa sa jedinim ciljem da ih spriječi da prevladaju.
Nakon smrti Konstantija 361. godine, njegov naslednik Julijan koji je bio posvećenik rimskim paganskim bogovima objavio je da više neće biti naklonosti jednoj crkvenoj frakciji nad drugom i dozvolio prognanim biskupima da se vrate. Ovo je rezultiralo povećanjem razdora među hrišćanima. Imperator Valens je, međutim, ponovo oživio Konstantijevu politiku i podržao „homojusijansku“ stranku prognanih biskupa. Tokom ovog progonstva mnogi biskupi bili su prognani u druge krajeve Imperije.
Neslaganja su se nastavila i povremeno bivala nasilna i krvava. O posledicama Sabora u Nikeji, zapaženi istoričar Vil Durant piše: „Vjerovatno je više hrišćana pogubljeno od hrišćana za ove dvije godine (342-3) nego u svim progonstvima hrišćana od pagana u istoriji Rima.“ (Will Durant, The Story of Civilization, Vol. 4: The Age of Faith, 1950, p. 8). Ramzi Mek Malen u svojoj knjizi Hrišćanstvo i paganizam od četvrtog do osmog vijeka je pisao: „…više hrišćana je umrlo za svoju vjeru od ruke hrišćanske sabraće nego prethodno u svim progonstvima.“ Dok su tvrdili da su hrišćani mnogi vjernici su se borili i ubijali međusobno oko različitih pogleda o Bogu.
O sledećim decenijama, profesor Harold Braun piše: „Tokom srednjih decenija ovog vijeka, od 340. do 380. godine, istorija doktrine više liči na istoriju sudova, crkvenih intriga i društvenih nemira… Centralne doktrine koje su se kovale u ovom periodu izgleda da su često uspostavljane putem intriga ili nasilja svjetine nego zajedničkim saglasjem hrišćanstva vođenog Svetim Duhom.“ (Heresies: Heresy and Orthodoxy in the History of the Church, 2003, p. 119)
Debata se pomijera na prirodu Svetog Duha
Nikejski sabor koji je sazvao imperator Konstantin 325. godine n.e. u stvari nije obznanio vjeru u doktrinu o trojstvu kakva je ona danas. Biskupi su odlučili da je Isus Bog baš kao što je Otac Bog, ali kredo koji su oni usvojili nije pominjao božanstvo Svetog Duha. Izjava izdata na Saboru u Nikeji u tom pogledu jednostavno kaže: „Vjerujemo u Svetog Duha.“ Ovo je „čini se dodato Atanasijevom kredu gotovo kao naknadna misao,“ piše Karen Armstrong. „Ljudi su bili zbunjeni oko Svetog Duha. Da li je to bio jednostavno sinonim za Boga ili nešto više?“ (p. 115) Trinitarski profesori Rodžer Olson i Kristofer Hol su kazali da se „Duh pojavio skoro kao fusnota Kreda u Nikeji…“ (The Trinity, p. 40) Tako su se nesuglasice uskoro koncentrisale na prirodu Svetog Duha.
Profesor Čarls Rajri piše: „U drugoj polovini četvrtog vijeka, tri teologa iz provincije Kapadokija u istočnoj Maloj Aziji [današnja centralna Turska] dala su definitivan oblik doktrini o trojstvu.“ (Basic Theology, p. 65). Oni su predložili ideju koja je bila korak iznad Atanasijevog pogleda, da su Bog Otac, Isus Sin i Sveti Duh su-vječni i zajedno u jednom biću, a ipak različiti jedan od drugog.
Ova tri čovjeka bili su Bazil „Veliki“ koji je bio biskup Cezareje (330-379), njegov mlađi brat Grigorije, biskup Nise (335-394) i njihov prijatelj Grigorije iz Nazijana (330-390), i oni su svi bili „obučeni u grčkoj filozofiji,“ (Armstrong, p. 113), što je bez sumnje uticalo na njihove poglede i vjerovanja. Zajedno su činili ono što je postalo poznato kao „tri Kapadokijca“.
Što se tiče ove trojice, kao što Karen Armstrong objašnjava, „trojstvo je imalo smisla samo kao mistično ili spiritualno iskustvo… To nije bila logična ili intelektualna formulacija već zamišljena paradigma koja atakuje na razum. Grigorije iz Nazijana je ovo pojasnio kad je objašnjavao da razmišljanje o trojici u Jednom unosi zabunu i golemu emociju, što atakuje na misli i intelektualnu jasnoću. „Nisam poimao Jednog dok nisam prosvijetljen sjajem Trojice; nisam razlikovao Trojicu dok se nisam vratio u Jednog. Kad razmišljam o nekom od Trojice, mislim o njemu kao o cjelini, i moje oči su ispunjene, a veći dio od onog što mislim mi izmiče.“ (p. 117) Karen Armstrong zaključuje da se ne treba čuditi što je „za mnoge zapadne hrišćane… Trojstvo jednostavno zagonetka.“ (ibid)
Nastavak rasprave doveo je do Sabora u Konstantinopolju
Sve do su-vladavine Gracijana i Teodosija arijanizam nije izgubio kontrolu među vladajućom klasom i elitom Istočnog carstva. Teodosijeva žena sv. Flasila bila je takođe oruđe u njegovoj kampanji zaustavljanja arijanizma. Valens je umro u bici u Andrijanoplju 378. godine a naslijedio ga je Teodosije I koji je slijedio Nikejski kredo.
24. novembra 380. godine, dva dana nakon što je Teodosije stigao u Konstantinopolj, protjerao je Demofilusa, homojusijanskog episkopa Konstantinopolja i okolnih crkava tog grada kod Grigorija iz Nazijana koji je tamo bio vođa male nikejske zajednice. Ovaj čin izazvao je pobunu. Episkop Aholije iz Soluna upravo je bio krstio Teodosija za vrijeme teške bolesti kao što je bilo uobičajeno u ranom hrišćanskom svijetu. U februaru on i Gracijan su objavili edikt da svi njihovi podanici trebaju ispovijedati vjeru biskupa Rima i Aleksandrije (tj. nikejsku vjeru), ili će biti obješeni za kaznu ako tako ne postupe. [Gornja informacija potiče iz Sozomenove Crkvene istorije VII.4]
Koji je, dakle, bilo značaj Rima i Aleksandrije? To su bila jedina mjesta na svijetu gdje su mnogi hrišćani držali samo nedjelju a ne i istinski Šabat. Zašto? Zbog toga što su paganske prakse Vavilona prešle tamo nakon što je osvojen. I koja je bila dominantna paganska praksa koju su vavilonski sveštenici donijeli sa sobom? Obožavanje sunca koje se upražnjavalo na dan sunca! Kroz čitavu istoriju promjene Subote na nedjelju, Rim i Aleksandrija su radili zajedno. Aleksandrija je iznalazila filozofske razloge za promjene a Rim je obezbjeđivao dekrete i anateme.
Crkveni istoričar Sokrat Skolastikus (5. vijek) je pisao: „Iako gotovo sve crkve po svijetu slave svete tajne Gospodnje večere u Subotu svake sedmice, ipak hrišćani iz Aleksandrije i Rima, na račun neke stare tradicije, su prestali to da čine.“ (Socrates Scholasticus, Ecclesiastical History, Book 5, Ch. 22)
Tako su doktrina o trojstvu i svetkovanje nedjelje oboje došli od obožavanja sunca i Sotone koje je naraslo u sili od Katoličke crkve a poteklo od biskupa iz Rima i Aleksandrije. Dvije paganske prakse sa istim porijeklom!
Maja 381. godine, 44 godine nakon Konstantinove smrti, imperator Teodosije sazvao je Sabor u Konstantinopolju (današnji Istanbul, Turska) kako bi okončao rasprave. Grigorije iz Nazijana koji je ranije imenovan za arhiepiskopa Konstantinopolja predsjedavao je nad saborom da bi podstakao usvajanje svog pogleda o Svetom Duhu.
Istoričar Čarls Friman konstatuje: „Zapravo ništa se ne zna o teološkim debatama sabora iz 381, ali Grigorije se izvjesno nadao da će zadobiti neko prihvatanje svog vjerovanja da je Sveti Duh iste suštine sa Ocem [što znači da su osobe istog bića, pošto suština u ovom kontekstu označava individualnu kakvoću]. Da li zbog njegovog nespretnog bavljenja ovom materijom ili zato što prosto nije bilo šanse za konsenzusom, makedonski episkopi koji su odbili da prihvate puno božanstvo Svetog Duha napustili su sabor… Tipično, Grigorije je prigovarao episkopima što preferiraju da imaju većinu umjesto prostog prihvatanja ‘božanske Riječi’ o Trojstvu na njegov autoritet.“ (A.D. 381: Heretics, Pagans and the Dawn of the Monotheistic State, 2008, p. 96)
Međutim, Grigorije se uskoro razbolio i morao se povući sa sabora. Ko će sada predsjedavati? „Tako je izabran Nektarije, jedan stariji gradski senator koji je bio popularni upravitelj (prefekt) u gradu kao rezultat njegovog patronata nad igrama, ali koji još uvijek nije bio kršteni hrišćanin… Izgleda da Nektarije nije znao teologiju, a morao je biti iniciran u traženu vjeru prije krštenja i posvećenja.“ (Freeman, pp. 97, 98)
Apsolutno je bizarno da čovjek koji do tog trenutka nije bio hrišćanin bude naimenovan da predsjedava nad glavnim crkvenim saborom sa zadatkom da odredi šta će se učiti u pogledu Božje prirode!
Izvor: http://www.trinitytruth.org/paganoriginsofthetrinity.html
