Linija manjeg otpora. Prečice. Kompromis.
Nama ljudima ovo je vrlo dobro poznato, još otkako smo kao bebe stekli prve pojmove kako funkcioniše svijet u kojem smo rođeni. „Ako budeš dobar/dobra, dobićeš slatkiš“. U prevodu, ako ne budeš pravio/la probleme koje inače radiš, pripada ti porcija industrijske mrtve hrane, pune vještačkih zaslađivača, hemikalija, boja, konzervansa i raznih drugih otrovi, na koje smo se navukli zato što „svi ostali tako rade“, te stoga to ne može biti loše. Nema veze što je nauka dovela u vezu recimo čokoladu sa povećanom agresivnošću kod djece, ili što tabla čokolade može usmrtiti psa ako je pojede. Usput, čokolada je premija u ishrani u poređenju sa nekim drugim „artiklima“.
Ne postoji na planeti zemlji biće koje više želi „uživati“ u destrukciji i porocima od čovjeka, a istovremeno spremnije da negoduje na svaku i najmanju „nepravdu“ ili neugodnost koja ga snađe. Ovo je pravilo od najmanjeg do najvećeg među nama. Jedinu razliku čini stepen svjesnosti problema koji očigledno imamo sa sobom. I ko nam je kriv? „Majka priroda“? Ili je „evolucija“ negdje opasno zatijila prelazeći džinovske stepenice od jednoćelijskog organizma do nas? Može biti da se u tim „prelaznim formama“ razvio bunt zbog odbacivanja. Ribe su morale biti strašno ljute kad su prvi put izašle na plažu i uzdržavale se da ne udahnu dok im otpadnu škrge i razviju se pluća. Ali kad ozbiljno odlučiš da evoluiraš, nema više natrag.
Srećom pa životinje nijesu svjesne ljudskih fantazija. Saznanje da ih mnogi od nas smatraju precima i rođacima vjerovatno bi ih dokusurilo. Sarkazam po strani, ali kad posmatramo životinjski svijet, uočavamo da se one ponašaju neuporedivo svrsishodnije, iako ne važe za moralna bića. Osim toga, one izgledaju lijepo u starosti gotovo kao i u mladosti. Da li ste zapitali zašto je to tako. Pada li vam na pamet da veća zloupotreba odgovornosti donosi veće prokletstvo?
Tragikomično je šta sve ljudsko biće može sebi prirediti i kakvim se ultra glupim i iracionalnim izgovorima služiti da bi pravdali svoje loše puteve, zle misli, poroke, svoju grešnu prirodu, i napokon, sistem koji su izgradili. Vrhunac je kad se nebuloze proglase validnom naukom, odnosno ideologijom pod maskom nauke. A „naučnici“ kao i mi, „od krvi i mesa“, pa im nije neki problem da lažiraju i šteluju, još ako se posao dobro plaća i uživaju privilegije u društvu. Akademski krugovi su uvijek bili podrška „plavoj krvi“. A plemići, kao što priliči aristokratiji, čuvaju resurse i pare kod sebe pa svakome prema sluganskom učinku.
Ali šta ćemo sa onima koji nijesu voljni u toj mjeri da vjeruju u bajke, i koji su (koliko-toliko) svjesni da mora postojati Tvorac života, planete na kojoj živimo i univerzuma koji nas okružuje? Da bi život uopšte postojao, danas je poznato oko 200 izuzetno preciznih i složenih podešavanja koja SVA istovremeno moraju biti ispunjena. Kad je riječ o strukturi vasione, taj broj se strahovito umnožava. Slučajnost pada u razmjeri 1 : ukupan broj atoma u svemiru. Dakle? Zakonodavac je REALNOST. Stvoritelj (ili u teologiji Bog) je REALNOST.
Šta sad?
Ali mi bismo da živimo u bajkama koje povlađuju našim sklonostima. Mi bismo da nam vještica obezbijedi svojom čarolijom princa ili princezu, ili da Gandalf mahne svojim čudesnim štapom i otjera „zle sile“ koje nas spopadaju ni krive ni dužne. Ili da se hedonišemo a budemo mladi, lijepi i zdravi. (Čarobnjaci zvani „Farmaceutska industrija“ i „Kozmetika“ uspjeli su da bace čini i otjeraju bolesti i ružnoću, ali nevolja je što se mantra mora svakodnevno ponavljati. I kad ustanemo da sakrijemo ogledalo.)
I na kraju, kad sve iracionalne argumente potrošimo, koga uvijek okrivimo? Tvorca. Naravno, ne pada nam na pamet da prebacimo odgovornost na sebe ili nekog svog idola iz širokog dijapazona na zemlji i na nebu. „Iliju“ (ako vam ljepše zvuči, Tora, Peruna ili Zevsa) ne smijemo ni pomenuti, jer je plahe naravi pa postoji opasnost da nas zgromi ili nam munjama sprži ljetinu. Interesantna je naša spremnost da protiv Vrhovnog Bića svašta kažemo, a idolima ne smijemo zucnuti. Idoli, dakle, drže bič i njih se treba bojati. Jer iza idola stoji ko? Bog u Bibliji kaže demoni. Preciznu informaciju ko je zloćudni „gromovnik“ možete naći u knjizi o Jovu, 1. glava (uporedi sa Efescima 2:2).
Demoni (hebrejski „šedim“) su tuđi lažni bogovi to jest pali anđeli (Juda 6), duhovna nebeska bića, potčinjena Luciferu (Isaija 14:12-15; Otkrivenje 12:9), pobunjenom heruvimu zaštitniku (Ezekiel 28:12-19), koji je uspio da zavede trećinu anđela (Otkrivenje 12:3-4; 7-17) koji djeluju kao Božji neprijatelji koristeći pali ljudski rod (1. Mojsijeva 3) za svoje ciljeve (1. Petrova 5:8; 2. Korinćanima 4:4; 11:14-15; 12:7). Biblija ih takođe opisuje kao zle (Matej 10:1) i nečiste duhove (Marko 1:27; Otkrivenje 16:13), kosmičke vladare tame (Efescima 6:12).
Oni nam nijesu krivi, a Tvorac jeste. Bog ljubavi, pravednosti i milosti jeste. On je „maliciozan“ jer može da uništi zlo jednim potezom a neće, nego nas posmatra kako se zlopatimo.
Zastranjenje od Boga možda je najbolje izraženo od strane jednog zapadno afričkog plemena koji na ovaj način opisuje Stvoritelja u njihovoj kulturi:
„Da, stvorio nas je; ali nakon što nas je stvorio, napustio nas je, ne mari za nas; daleko je od nas. Zašto da mi marimo za Njega? Niti nam pomaže, niti nas povređuje. Duhovi su oni koji nas mogu ranjavati, njih se bojimo, i njih obožavamo. Za njih marimo.“[1]
Fascinantno. Ima nečeg u krilatici da „ovom narodu treba samo kandžija“. Demoni su „naši“, lažni bogovi sa strastima i zloćudnošću kao kod ljudi. A Tvorac je daleko. „Daleko“ od čega? Očigledno daleko od povlađivanja prohtjevima naše pale prirode. Od intelektualne potrebe da opravdamo sva zla kojima stremimo i koja činimo. Tvorac je SVE učinio za nas, i ima svoj Plan spasenja za nas, ali mi bismo da nam bude fino u grijehu. TO JE NEMOGUĆE, jednako ili još više nemogućnosti za slučajnosti koje smo pominjali u prvom dijelu našeg izlaganja. Kao što postoje precizni zakoni održivosti univerzuma, tako, na mnogo većem nivou, postoje zakoni održivosti života (kojima je materijalni svijet takođe podređen). I Tvorac to sve objašnjava u Bibliji. Ali mi preferiramo „crkveni kalendar“ kako bi se obezbijedili da nas neki iz bulumente „svetaca“ ne mlatne po glavi. „Da kucnem u drvo“, što bi rekao sujevjerni ateista.
Jedna ilustracija iz Biblije
Čitamo u knjizi proroka Jeremije, 42-44. glava. Da ne bismo citirali cijeli kontekst ove priče, napravićemo kraći uvod. Zbog svog otpada od Boga, Izraelci su bili suočeni sa realnom prijetnjom porobljavanja od vodeće svjetske sile tog vremena – Vavilona. Bog je preko svojih glasnika, kao što je bio Jeremija, objavio da ne treba da se protive porobljavanju, već da se pokaju, pokore i idu u Vavilon, jer On ih planira osloboditi kad za to dođe vrijeme. Međutim, jedan dio naroda, naravno na čelu sa istaknutim predstavnicima vlasti, smatrao je da se mogu skloniti u Egipat od predstojećeg rata i pustošenja. No Bog je opet uputio opomenu da ni Egipat nije daleko i da će ih i tamo stići mač. Zanimljivo je da su ti ljudi tražili od proroka savjet od Gospoda, ali kad su čuli ono što ne odgovara NJIHOVIM VLASTITIM planovima, proglasili su Jeremiju lažovom, tj. samog Boga. Zvuči poznato, zar ne?
Da bi nam događaji iz antičke istorije bili razumljiviji, treba imati na umu da su ti narodi svoje uspjehe ili neuspjehe pripisivali bogovima u koje su vjerovali. Međutim, kod Izraelaca, kao naroda koji je najbolje na cijeloj planeti poznavao pravog Boga, jer im je sve dato u eksplicitnom obliku, postojao je kompromis, jer su znali za Gospoda, a bojali su se i lažnih bogova (demona). Očito je da su i u navedenom slučaju tražili i očekivali zaštitu egipatskih „bogova“. U Jeremija 44:3, Bog jasno navodi razlog njihove nevolje, a to je dvojna služba, tj. služba demonima kroz idolatriju, nemoral i okultne prakse. Posljedica toga je neminovnost kazne koja je padala na njih. Kad je prorok sve to naveo, uslijedio je odgovor. Zapazite dobro:
„Tada su svi muškarci koji su znali da njihove žene prinose kad drugim bogovima i sve žene koje su u velikom broju stajale tamo i cio narod koji je živio u egipatskoj zemlji, u Patrosu, odgovorili Jeremiji: ‘Riječ koju si nam rekao u Gospodnje ime nećemo poslušati, nego ćemo činiti po svakoj riječi koja je izašla iz naših usta: prinosićemo kad Kraljici nebesa i izlivaćemo joj žrtve ljevanice, kao što smo mi i naši praočevi, naši carevi i naši knezovi činili po Judinim gradovima i po jerusalimskim ulicama. Tada smo bili siti hljeba i dobro nam je bilo i nismo doživljavali nikakvu nevolju. A otkad smo prestali da prinosimo kad Kraljici nebesa i da joj izlivamo žrtve ljevanice, u svemu oskudijevamo i ginemo od mača i gladi. Kada prinosimo kad Kraljici nebesa i izlivamo joj žrtve ljevanice, kada pravimo kolače u obliku njenog lika da bismo joj ih prinijeli i izlivamo joj žrtve ljevanice, zar to činimo bez pristanka svojih muževa?’“ (44:15-19)
Ukratko da pojasnimo ko je ta „Nebeska kraljica“. U Bibliji i kroz istoriju nalazimo je pod raznim imenima u raznim narodima. „Astarota“ (vidi 1. Samuelova 7:4) ili „Nebeska kraljica“ je jedno od imena za Semiramis, majku-ženu Nimroda (vidi 1. Mojsijeva 10:8-10). Kod antičkih Grka i Rimljana nalazimo je pod raznim imenima: Afrodita, Venera, Dijana, Atina, Minerva, Gea, Hera, Kibela… zatim Alilah ili Alah među Arapima, Ištar (vavilonska boginja sunca), Izis (egipatska boginja sunca), Laksjmi, Gospođa Sloboda, Sin (boginja mjeseca), Sukot Benot u Samariji, Isi u Indiji, Koatliku u Meksiku, itd.
Istoričari religije smatraju je glavnim ortakom Nimroda u uspostavljanju vavilonske misterijske religije, koja se raširila i modifikovala po cijelom starom svijetu. Nakon Nimrodove smrti (cca. 2167 prije n.e.), Semiramis je promovisala vjeru da je on bog sunca. Da bi održala kult božanstva među svojim sledbenicima, ona je zatrudnjela i rodila sina, 25. decembra, poznatog kao Tamuz, Horus, Bahus, Krišna…, koji je smatran simbolom ponovnog rođenja Nimroda. Odatle je raširen kult majke „bogorodice“ i djeteta po cijelom svijetu. Mnogi paganski festivali, uključujući današnje „hrišćanske“ praznike, okultni rituali, celibat, hramska prostitucija, magija i vještičarenje… potiču od ovog paganskog trija.
Kao što smo mogli da vidimo, Izraelci su napravili kompromis sa paganskim „bogovima“ i vjerovali da je to neophodno za njihov mir, blagostanje i prosperitet. U stvarnosti, to je bio pakt sa predstavnicima zla – demonima – o nenapadanju.
Pakt sa zlom o nenapadanju u svim sferama života
„Ne reci mi da ti ne rečem“, kaže narodna poslovica koja ima široku primjenu u politici, društvu, našim domovima, gdje god se okrenemo. Ta izreka opisuje situaciju kad jedna strana izbjegava da otvoreno ili grubo nešto kaže o drugoj, iako je to istina, jer je i sama ranjiva i kriva za slične grijehe.
Ko su sve potpisnici pakta sa zlom?
Ateisti – „ugovorom“ obavezani da neće ništa da znaju o Bogu, pa makar vjerovali u najveće moguće besmislice.
Velike svjetske priznate (uhljebljene) religije – „zavjetom“ obavezane da predstavljaju svojim sledbenicima svoje religije kao Božje, međusobno se „priznaju“ i „tolerišu“, dok u stvarnosti nijedna stavka u tim vjerama ne može proći test Božje Riječi.
Razne sekte i kultovi – „zavjetom“ obavezani na „ekskluzivnost“ i „povlašćeni status“ koji dobijaju isključivo u krugu sekte/kulta, šta god to bilo.
Tajna društva i moćnici iz sjenke – „zavjetom“ obavezani da što bolje kamufliraju stvarnost, čak i svojim podređenima u nižim rangovima, kako se nikad ne bi obznanilo otkuda potiče njihova moć i kome zapravo služe.
Zvanična nauka i obrazovni sistem – „ugovorom“ obavezani da se ne bave stvarnim činjenicama i istinom koja skida „crne naočare“ (vidi 2. Korinćanima 4:3, 4; uporedi sa Jovan 8:32).
Ekonomija – „ugovorom“ obavezana da se ništa sasvim pošteno i časno ne smije odraditi.
Proizvodnja – „ugovorom“ obavezana da doprinosi destrukciji i uništavanju čovjeka i zemlje.
Umjetnost – „ugovorom“ obavezana da sve oblike nemorala i izopačenosti uklopi u svoja djela i „performanse“ pod okriljem „profesije“ i „slobode izražavanja“.
Mi, obični ljudi – gore navedenim „ugovorima“ i „zavjetima“ vjerni, da ne bismo slučajno narušili poredak ili „tradicije“ svojih predaka.
Mi, obični ljudi – u svojim porodicama i društvu, kroz svakodnevne, naizgled sitne stvari i situacije, koje na kraju zapečate naš karakter.
I, šta kažete? Vrijedi li da odvojimo malo vremena i saslušamo šta Bog ima da kaže, umjesto izigravanja da „mi znamo sve bolje“, ili „niko ne zna pa da ne gubimo vrijeme“. Jedno je „ne znati“, a potpuno druga stvar „ne htjeti znati“, jer nam to ne odgovara (grešnoj prirodi, ne nama).
Završićemo još jednom narodnom poslovicom: „Ko s đavolom trikve sadi, o glavi mu se obijaju.“
Pavle Simović
___________________
[1] Schmitt str. 171-174 & Cottie Burland, Sjevernoamerička antologija Indijanaca (London, N.Y., Sydney, Toronto: Hamlvnn Publ., 1965) str. 73, 103-106 & Diamond Jenness, The Faith of a Coast Salish Indian (B.C. Provincial Museum: Anthropology in B.C., Memoir 131 str. 35, 36.
— Schmitt pp. 171-174 & Cottie Burland, North American Indian Anthology (London, N.Y., Sydney, Toronto: Hamlvnn Publ., 1965) pp.73, 103-106 & Diamond Jenness, The Faith of a Coast Salish Indian (B.C. Provincial Museum: Anthropology in B.C., Memoir 131 pp. 35, 36.
