Isus nastavlja svoju obuku sa učenicima tokom svog postepenog putovanja do krsta. Sveto pismo ne kaže tačno gdje i kada se to dogodilo. Poglavlje je možda obuhvatilo jedan događaj otkako su fariseji „slušali sve ovo“ (Luka 16:14). Ili je Isus možda nekoliko puta podučavao slične lekcije, a Luka ih slaže uopšteno.
Parabola o nepoštenom upravitelju jedna je od težih za tumačenje (Luka 16:2-8). Najviše zbunjuje to što izgleda da bogataš hvali nastojnika što ga je prevario. Isusovo korišćenje ovoga kao primjera je isto tako lako pogrešno protumačiti. Kao i kod većine parabola, ključ nije prekomplikovati željenu poruku. Ova čudna priča ima dovoljno jednostavnu primjenu: ljudi ovog svijeta su snalažljivi i znaju iskoristiti vrijeme u kojem žive. Ova često kontroverzna parabola ima za cilj da nauči Isusove učenike da budu pametni na svjetovne načine dok grade blago za kraljevstvo Božje. Poseban fokus je na tome kako iskoristiti novac za duhovnu korist.
Odnos između vlasnika i nastojnika nije detaljno objašnjen. Vlasnik ne živi na imanju kojim upravlja nastojnik, jer ne zna da se prevara događa dok se ne čuje od nekog drugog. Status nastojnika kao roba ili sluge nije poznat, ali on je navikao da radi nefizičke poslove (Luka 16:3).
Nastojnik je morao imati određenu slobodu da radi bez nadzora. Čini se i da nema kajanja kada vlasnik sazna da je loše obavio svoj posao. Nejasno je šta tačno znači da je on „rasipao [vlasnikovu] imovinu“. Vlasnik planira otpustiti nastojnika, umjesto da ga uhapsi zbog krađe. Možda je u oblastima u kojima nije očekivao da će biti pod nadzorom, bio samo lijen ili nekompetentan.
Samo upravitelj, a ne vlasnik, ima evidenciju o imovini koja se nadgleda. Ovo doprinosi misteriji. Nastojnik se ne tereti za krađu. Neizvjesno je u kojem dijelu svog posla nije uspio; barem je mogao voditi detaljnu evidenciju. Ipak, nastojnik ima problem. Čini se da je već neko vrijeme u administrativnoj ulozi. Naviknut je na način života koji čini prosjačenje nemogućim i smatra da bi manuelni rad bio pretežak. Njegova jedina opcija je da pronađe drugi, sličan posao (Luka 16:3-4).
Nastojnik se uspaniči. Ne podnosi misli o radu ili siromaštvu. Ima malo vremena prije nego što bude otpušten. On razmišlja. Zastaje, procjenjuje svoju situaciju, razmatra stanje i odlučuje djelovati. Čovjek brzo pozove dužnike svog gospodara i oni zajedno mijenjaju evidenciju svojih dugova (Luka 16:5-7). Odlučuje da promijeni finansijsku evidenciju dužnika svog gospodara i da bude siguran da ti zajmoprimci znaju da je to učinio (Luka 16:1-4). Njegov plan ima za cilj da stekne nove prijatelje koji bi ga mogli zaposliti. Bilo promjenom naknada ili prilagođavanjem kamata, on smišlja pametan način da poboljša svoju situaciju. Ovaj čovjek je vjerovatno u stanju da radi nešto fizički, ali mrzi tu ideju. I, bilo zbog svog načina života ili ismijavanja zbog gubitka posla, stidi se da od drugih traži dobrotvorne priloge. On kontaktira dužnike svog gospodara i radi na dogovoru. U pitanju je nagodba, prihvatljiva svima. Posebno kada im nastojnik prepolovi ili značajno umanji dug (Luka 16:6-7).
Bogataš hvali nastojnikovu oštroumnost i snalažljivost (Luka 16:8). To ne znači da odobrava njegove postupke, ali prepoznaje upletenu pamet. Ako je upravitelj izgubio novac bogataša, sada je unutar zakona i izgleda kao dobrotvor prema onima koji mu duguju značajan dug. Da je upravitelj izgubio vlastitu proviziju, ionako je ne bi mogao naplatiti, a sada je u dobroj milosti nekoliko drugih biznismena.
Isus pojašnjava značenje parabole:
Nevjernici slabo shvataju da će se sve dobro što će iskusiti desiti na zemlji prije smrti. Oni su od ovog svijeta i razumiju neduhovne aspekte kulture i društva. Oni znaju kako iskoristiti svoj svijet za svoju korist. Ovo važi za bogataša iz priče na kraju poglavlja, koja uključuje siromaha po imenu Lazar. Bogataš je dovoljno mudar u vezi s svjetskim stvarima da se „oblačio u purpur i lan i svaki dan je uživao u raskoši“ (Luka 16:19). Bogataš i fariseji su „ljudi ovoga vremena, kojima je stalo samo do zadovoljstava ovoga života“ (Psalam 17:14).
Ali, kao što Isus kaže farisejima, „što je među ljudima uzvišeno, u Božjim očima je odvratno“ (Luka 16:15). Nepošteni upravnik je prognan iz svog doma. Bogataš je izgubljen za vječnost.
Isus poziva svoje sledbenike da koriste istu snalažljivost, ali na način koji otkriva nebesku mudrost. Na drugom mjestu, on ih nalaže: „Evo, šaljem vas kao ovce među vukove. Zato budite obazrivi kao zmije, a bezazleni kao golubovi“ (Matej 10:16). Dobro je biti snalažljiv, kao što je upravnik, ali bolje je iskoristiti tu osobinu da osigurate mjesto u Božjem kraljevstvu (Luka 16:11-13).
„Sinovi ovog doba“ se odnose na ljude koji se osjećaju ugodno u paloj kulturi i koji mogu koristiti urođeno razumijevanje svijeta za svoju korist.
Isus koristi ovu zamršenu situaciju kako bi ilustrovao jednostavnu istinu: nevjernici su besramno pametni u korišćenju resursa u svijetu, jer ovaj svijet ima sve što se mogu nadati da će uživati. Vjernici bi trebali biti jednako oštroumni kada rade za Božje djelo. Isus će rezimirati: „Jer sinovi ovoga doba snalažljivije postupaju sa svojim naraštajem nego sinovi svjetlosti.“ (Luka 16:8) Suviše često, kada su suočeni s neizbježnim teškoćama, hrišćani pretpostavljaju da je njihova sudbina određena osim ako Bog ne djeluje natprirodno – da ne mogu i ne smiju učiniti ništa. Isus nas podstiče da budemo mudri o tome kako svijet funkcioniše i da onda taj uvid iskoristimo za dobrobit Kraljevstva. On ne želi da slijepo prihvatimo sve okolnosti koje nam svijet pruža.
„Zato vam kažem, stecite prijatelje nepravednim bogatstvom, da bi vas, kad ono nestane, primili u vječna boravišta.“ (Luka 16:9)
Ovaj komentar je zbunjujući. Kako bi vjerni hrišćanin stekao „nepravedno bogatstvo“? I kako bi njegova upotreba navela Boga da nekome poželi dobrodošlicu u raj?
Fraziranje izjave poklapa se s upraviteljevim rezonom u Luki 16:4.
„Nepravedni“ nosi značenje nepravde, ali je nejasno šta Isus misli pod tim. Možda misli na to da pošto svijet gradi i nepravedno koristi bogatstvo, učenici ne bi trebali da se opterećuju porijeklom takvog bogatstva koje je na ovaj ili onaj uprljano a sam sistem manipulativan, već da kad dođu do materijalnih resursa to koriste za sticanje prijatelja jevanđelja Hristova. Ako učenici pametno koriste svoj novac, naći će se na Nebu, primajući potvrdu svoje dobrote od onih koje su blagoslovili.
Ovo je teško tumačenje. Isusove riječi bi se površno mogle pogrešno protumačiti da znače da će ono što radimo sa svojim novcem odrediti hoćemo li otići u raj ili u propast (Matej 25:35-40; Luka 19:11-27).
Udovica koja je priložila svoje poslednje novčiće pruža dobar način da se protumači Isusovo značenje (Luka 21:1-4). Biblijska vjera ne znači jednostavan intelektualni dogovor. „Vjera“ znači „povjerenje“ – u potpunosti primiti to vjerovanje i živjeti ga kao istinu (Jakov 2:14-17). Davanje siromašnima značajan je dio Mojsijevog zakona (Ponovljeni zakon 24:19-22), a velikodušno davanje drugima je manifestacija ljubavi prema bližnjima. Jevreji koji su davali desetak, pokazivali milosrđe i vjerovali Bogu sa svoja dva poslednja bakrena novčića, svojim su novcem živjeli svoju vjeru u Njegovu opskrbu. Životi onih koji su imali koristi od njihovog davanja svjedočili su o njihovoj ljubavi prema drugima, što je dio najvećeg nauka.
Isus dalje ističe da oni koji pokazuju vjernost u malom, činiće tako i kad im se povjere veliki resursi, i obratno. To je pouka da dobro pazimo kakve karakterne crte gajimo i razvijamo. Moramo biti pošteni u svemu što radimo, a naročito u Božjem djelu.
„Zato, ako ne postupate vjerno s nepravednim bogatstvom, ko će vam povjeriti istinsko bogatstvo? I ako ne postupate vjerno s onim što je tuđe, ko će vam dati ono što je vaše?“ (Luka 16:11-12)
Ove Isusove primjedbe upravo ukazuju da je dato tumačenje 9. stiha ispravno. Ako smo skloni zloupotrebi zemaljskog bogatstva koje je samo po sebi „nepravedno“, kako bismo mogli očekivati da će nam Bog zaista povjeriti istinsko blago? Dobar test za ljudski karakter je stavljanje na povjerenje tuđe imovine. Da li je naš odnos „domaćinski“ i pošten ili samo gledamo da izvučemo sebičnu korist? Ovo je bilo veliko iskušenje za radnike u socijalističkim fabrikama, ali i državnim poslovima.
Tokom života na zemlji, ovaj stih se odnosi i na službu. Ako službenik ili pomoćni vođa nije vjeran službi u kojoj služi, nije mudro dopustiti mu da vodi drugu službu ili služi s još većom odgovornošću.
„Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara, jer ili će jednog mrzjeti, a drugog voljeti, ili će jednom biti privržen, a drugog prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ (Luka 16:13)
Ovo dovršava Isusovu primjenu parabole o nepoštenom upravitelju (Luka 16:1-8).
U Bibliji, glagoli emocija ne opisuju samo osjećaj; oni opisuju način života zasnovan na toj emociji. „Mržnja“ znači zanemariti nešto, ignorisati to. Na kraju krajeva, ne možemo savršeno podijeliti pažnju i trud između dvije stvari. Jedno će nam uvijek biti pravi prioritet. Mudra osoba bira vječnog Boga; budala bira zemaljske udobnosti i zadovoljstva koje predstavlja novac.
„Voljeti“ znači biti vezan za nešto, skrenuti pažnju na tu stvar. „Prezirati“ je suprotno; imati prezir prema, obezvrijediti ili ne cijeniti nešto.
Isus jasno daje do znanja da njegova publika – njegovi učenici – treba da odluči ko je njihov gospodar. Mudra osoba ne voli niti ima odanost za novac. Ako Boga stavimo na prvo mjesto, novac – i sve druge životne brige – prirodno će pasti na drugo mjesto gdje i pripadaju. U ovom slučaju, novac će se koristiti za služenje i blagoslov drugih.
Ovaj stih čini hijazmu: poetski preslikanu strukturu. Prvi i četvrti red su sinonimi, kao i drugi i treći:
A. „Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara.“
B. „jer ili će jednog mrzjeti, a drugog voljeti“
B1. „ili će jednom biti privržen, a drugog prezirati“
A1. „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“
Ako ljudi vole novac, dokazuju da ne vole Boga.
Fariseji ovo ne žele čuti. Žele da se vide kao odani Bogu, ali takođe vole novac. Na drugim mjestima Isus ih osuđuje što su založili novac hramu na način koji im omogućava da ga zadrže, a ne da ga koriste za izdržavanje svojih potrebitih roditelja (Marko 7:9-13). Isus kaže da određene vjerske vođe „žderu kuće udovica“ (Marko 12:40; Luka 20:47).
Ideja da fariseji vole novac nije dobro razvijena u Svetom pismu, ali je u potpunosti u skladu s odlomcima koji pokazuju koliko vole stvari u svijetu. To dokazuju svaki put kada kritikuju Isusa zbog iscjeljivanja subotom. Toliko su ugroženi Isusovom istinskom ljubavlju prema Bogu i drugima da tvrde da ga je Sotona opunomoćio (Luka 11:14-15). Kao odgovor, Isus ih naziva „neoznačenim grobovima“ (Luka 11:44).
Jedino oružje koje fariseji imaju u ovom trenutku je ismijavanje Isusa: frktanje na njega i ruganje. Njihova moć proizlazi iz njihove popularnosti među ljudima koje zastrašuju i kojima manipulišu. Tvrde da vole Mojsijev zakon, ali brzo ga napuštaju ako im ne odgovara, umjesto toga slijedeći svoje ljudske tradicije. Isus upozorava da je ono što oni cijene „odvratno u očima Božjim“ (Luka 16:15). On im govori da spasenje nije u napametnom i formalnom ponašanju, već Zakon i dalje uči kako mogu pokazati ljubav prema Bogu i drugima (Luka 16:16-17).
Isus ih optužuje da pokušavaju da se opravdaju pred ljudima. Odnosno, pokušavaju uvjeriti druge ljude da su pravedni i sveti. Ali takvo simuliranje može prevariti druge ljude – ne i Boga.
„Zakon i Proroci su do Jovana. Od tada se objavljuje dobra vijest o Božjem kraljevstvu, i svi silom navaljuju u njega, i silni ga grabe.“ (Luka 16:16)
Ovdje Isus objašnjava da Mojsijev zakon, za koji fariseji tvrde da ga slijede i cijene, nije uprošćena formula u kojoj Bog vodi ljude ka spasenju (Luka 16:17). Zakon nikada nije pružio spas, sam po sebi. Za starosavezne svece, to je bio učitelj koji je otkrio da sami nikada ne mogu biti pravedni; morali su se osloniti na Božju milost (Galatima 3:19-24). Spasenje se dokazuje poslušnošću (1. Samuelova 15:22; Jovan 14:15), ali je uvijek bilo utemeljeno na pokornoj vjeri (Jakov 2:23; Rimljanima 4:23-24; Galatima 3:11).
Zakon i Proroci završavaju najavom dolaska Jovana (Malahija 4:5-6). Sa dolaskom Jovana Krstitelja, otkriveno je više Božjeg plana spasenja: Isus. Isus je spasitelj svijeta: „dobra vijest“.
Fraza „i svi silom navaljuju u njega, i silni ga grabe“ je zagonetna. Niko se ne može silom probiti u raj. Grčku riječ biazetai teško je prevesti, ali ima smisao ataka ili nasilja. Iako je jezik sličan, on nije paralelan s Matejem 11:12-13. Takođe je nejasno ko vrši forsiranje. Istraživači Biblije nude različite mogućnosti. Jedan je da je naglasak na „svima“. Tamo gdje je nekada Bog nudio spasenje prvenstveno Jevrejima koji su živjeli po Mojsijevom zakonu, sada je to dostupno svima, a neznabošci će navaliti da prime dobru vijest.
Drugi je da Isus žestoko pokušava da navede da svi vide koliko je hitna vijest o spasenju. On je put, i oni mu trebaju vjerovati i uložiti odlučan napor da budu sudionici kraljevstva Božjeg!
„Zaista, lakše je nebesima i zemlji da prođu nego da ijedan djelić slova Zakona ostane neispunjen.“ (Luka 16:17)
Isus dalje kaže da ovo ne znači da je Mojsijev zakon postao „nevažeći“ ili beskoristan. Bog je Jevrejima dao Mojsijev zakon skoro 1500 godina prije trenutka opisanog u ovom stihu. Mojsijev zakon je rekao da će Jevreji biti spašeni ako budu vjerovali Bogu kao svom Bogu; slijediti Mojsijev zakon bila je obaveza i znak njihovog povjerenja. Zakon je takođe podučavao Izrael kako da živi u svjetlu svog identiteta kao Božjeg naroda.
Osim što ukazuju na Isusa, Zakon i Proroci još uvijek pružaju principe o tome kako živjeti svoju vjeru (Matej 5:17-19). Naravno precizni zakoni Starog saveza u određenim aspektima nisu primjenjivi na današnje hrišćane, što se posebno odnosi na obrednu i hramsku službu i praznike. Ali sve što je dato u knjigama Zakona ima odgovarajuću primjenu u načelima, poukama ili doprinosi ispravnom razumijevanju Hristove antitipske službe.
„Svako ko se razvede od svoje žene i oženi se drugom, čini preljubu. I ko se oženi razvedenom ženom, čini preljubu.“ (Luka 16:17)
U Marku 10:12, Isus takođe govori o ženi koja se razvodi od muža. U Luki, on se obraća direktno farisejima koji su svi ljudi. U Matejevoj proširenoj verziji (Matej 19:3-12), učenici odgovaraju: „Ako je tako između muža i žene, onda je bolje ne ženiti se.“ (Matej 19:10) Čak su i učenici pretpostavljali da ako im se žene ne sviđaju, mogu se razvesti i naći drugu. Pavle će kasnije reći da ako se par razvede zbog razloga koji nije nevjerstvo, treba da ostanu slobodni ili da se ponovo pomire (1. Korinćanima 7:10-11). Lako zaboravljamo koliko Bog ozbiljno shvata brak. U Božjim očima razvod od žene da bi se muškarac oženio drugom je preljuba. Motiv je preljubnički i podrazumijeva ženu kao „potrošnu robu“ dok ne dosadi muškarcu koji onda „mijenja“ drugu. Oženiti se razvedenom ženom takođe je preljuba, jer ona je prvobitno pripadala drugom čovjeku. To je opet kvarenje Božje namjere za ustanovu braka da dvoje postanu i ostanu jedno tijelo (Postanje 2:24).
Priča o bogatašu i siromašnom Lazaru (Luka 16:19-31)
Ova priča koju je zabilježio i Josif Flavije (37-100 n.e.) dio je jevrejskog folklora donesenog iz vavilonskog ropstva.[1] Isus je iskoristio da ukaže na potrebu pokajanja zbog nevjerstva u Božju Riječ. Ovo je veoma važno znati, jer se ova priča koristi za dokazivanje zagrobnog života i „vječnog pakla“. Ali ona je u potpunosti fiktivna i služi samo kao ilustracija. Naravno fiktivni detalji se nikada ne smiju koristiti za utvrđivanje činjenica i postavljanje doktrina.
Evo i narativa. Pretpostavlja se da je ogrtač bogataša bio purpurni, a donje rublje bilo je od finog lana; oboje su znakovi velikog bogatstva i udobnosti. Uživati svakog dana u raskoši je luksuz koji malo ko može sebi priuštiti. Opis pokazuje da je ovaj čovjek iznimno blagosloven na svjetovne načine. Njegovo životno stanje u velikoj je suprotnosti i sa prosjakom Lazarom. Već na početku priče unose se detalji koji ukazuju na namjerno pretjerivanje.
„Lazar“ je varijacija imena „Eleazar“ i znači „Bog pomaže“. Ne znamo kakve čireve Lazar ima, ali ako ih psi ližu (Luka 16:21) vjerovatno su bili otvoreni, što ga je učinilo nečistim (Levitska 15:2-12).
Bogataš živi luksuznim načinom života dok Lazar, izgladnjeli, ranjeni prosjak, leži na njegovoj kapiji. Lazar je očigledno nepokretan jer su ga drugi tamo položili. Prekriven je ranama i čezne za čak i mrvicama, ali ga bogataš ignoriše (Luka 16:19-20). Bogataš je vjerovatno svjestan siromašnog čovjeka koji mu je bačen na kućni prag. Ipak, bogat čovjek ne radi ništa.
„Jednog dana prosjak je umro i anđeli su ga odnijeli u Abramovo naručje. A umro je i bogataš i bio je sahranjen.“ (Luka 16:22)
Kao što se dešava sa svim ljudima, i Lazar i bogataš umiru. Njihove okolnosti se odmah preokrenu. Lazara su dočekali anđeli Božji i predali ga pravo Abramu. „Abramovo naručje“ ukazuje na zaštitnički odnos i pribranost kod „oca nacije“. Tijelo bogataša je zakopano u zemlju.
„Dok je u hadu bio u mukama, podigao je oči i u daljini vidio Abrama i odmah do njega Lazara.“ (Luka 16:23)
Bogataš se nalazi u stanju prokletstva. Čini se da bogataš zna zašto se nije kvalifikovao, i ne raspravlja se zašto je na mukama. Razlika između njihovih životnih pozicija je preuveličana i u smrti.
Slike odražavaju jevrejsku tradiciju, a ne stvarnost. Vanbiblijske jevrejske knjige tvrde da se oni u raju i oni u hadu mogu vidjeti. Ova infiltracija paganskim vjerovanjima ušla je preko ropstva u Vavilonu, a kasnije podstaknuta helenističkom kulturom i filozofijom.
Grčka riječ „hades“ pominje se 11 puta u Novom savezu i odgovara hebrejskoj riječi „šeol,“ koja se nalazi na 66 mjesta u mazoretskom tekstu, i odnosi se na podzemni svijet mrtvih, što simbolički predstavlja zajedničku grobnicu čovječanstva. Had je sinonim za smrt i grob (vidi Otkrivenje 20:14).
„Tada je povikao: ‘Oče Abrame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vrh svog prsta u vodu i rashladi mi jezik, jer se mučim u ovom plamenu.’ Ali Abram je rekao: ‘Sine, sjeti se da si za života primio svoje dobro, dok je Lazar primio zlo. A sada se on ovdje teši, a ti se mučiš. Pored svega toga, između nas i vas je velika provalija, tako da oni koji žele da odavde pređu k vama, ne mogu, a ni oni odande ne mogu da pređu k nama.’“ (Luka 16:24-26)
Bogataš moli Abrama da pošalje nekadašnjeg prosjaka Lazara da mu ublaži bol. On je Jevrej, fizički Abramov potomak. Preko Abrama je Bog blagoslovio svoj narod. U to vrijeme bilo je normalno da Jevreji pretpostave da su Božji narod zbog njihove etničke pripadnosti. Jovan Krstitelj je ovo oštro odbacio. Oni koji su Abramovi duhovni potomci prirodno čine dobra djela (Luka 3:8-9). Bogataš je ignorisao Lazara, puštajući ga da umre na ulici.
Bogataš, zanimljivo, ne raspravlja o svom mjestu u hadu. On ne pokušava da tvrdi da zaslužuje drugačiju sudbinu. Ipak, on čezne za olakšanjem i tretira Lazara kao slugu da bi ga dobio. Nejasno je da li čovjek vidi ironiju u situaciji. On želi da Lazar pređe veliki ponor kako bi mu dao malo vode (Luka 16:26) iako bogati čovjek ne bi izašao na vlastitu kapiju da Lazaru da mrvice da ga održi u životu (Luka 16:19-21).
Interesantno je primijetiti da u „raju“ iz priče Abram vodi glavnu riječ. Njegov položaj maltene je božanski. Priča pretpostavlja da je on već stanovnik „raja“.
Abram ističe da je preokret bogatstva koji su doživjeli bogataš i Lazar neka vrsta pravde. Zašto se bogataš nije brinuo o Lazarevoj patnji na zemlji? Nije mogao prošetati do vlastite kapije da izgladnjelom čovjeku da hranu, ali želi da taj isti jadnik pređe granice zagrobnog života samo da bi sebi olakšao patnju. Abram kaže da nije moguće da Lazar pređe iz raja u had niti obratno. Njih dvojica su potpuno i trajno odvojeni „ponorom“ (Luka 16:26).
Priča ne kaže da će, ako neko ima težak život na zemlji, biti nagrađen mjestom na nebu. Lazar iz ove priče nije u raju jer je imao loš život, niti je bogataš u hadu jer je imao novca. Bogataš je bio proklet jer je žudio samo za zemaljskim blagom. To je ono što je dobio. On nije skupljao blaga na nebu (Luka 12:21).
Ovaj odlomak ne podržava koncept karme: duhovne ravnoteže između dobra i zla koju osoba mora isplatiti nakon smrti. Kroz priču Isus, između ostalog, upozorava fariseje da vide da ih bogataš predstavlja.
„On mu je tada rekao: ‘Molim te onda, oče, pošalji ga u kuću mog oca, jer imam petoro braće, pa neka im o svemu posvjedoči da ne bi i oni došli na ovo mjesto muka.’ Ali Abram je rekao: ‘Imaju Mojsija i Proroke, neka njih slušaju.’ A on mu je rekao: ‘Ne, oče Abrame, nego ako neko iz mrtvih dođe k njima, pokajaće se.’ On mu je na to rekao: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroke, neće povjerovati ni ako neko ustane iz mrtvih.’“ (Luka 16:27-31)
Imućni čovjek sada traži da Abram pošalje Lazara u kuću njegovog oca. On ima petoro braće koji čine istu grešku kao i on. On želi da Lazar, kojeg je ignorisao kada je lako mogao pomoći, otputuje iz smrti kako bi upozorio jednako plitku braću bogataša da treba da brinu o siromašnima kako ne bi završili u hadu.
Isus priča ovu priču farisejima koji misle da mogu istovremeno voljeti novac i Boga. Isus ih, preko Abrama u svojoj priči, upozorava da ako ne shvate ko je on kroz poruke Mojsija i Proroke, neće prihvatiti istinu čak ni ako neko uskrsne iz mrtvih.
U slučaju fariseja, ovo je istina. Većinski fariseji odbacuju Isusa i nakon što je uskrsnuo iz mrtvih. Čak i prije toga, kada je Isus podigao svog prijatelja iz stvarnog života – koji se takođe slučajno zvao Lazar – fariseji su planirali da ih obojicu ubiju (Jovan 11:38-53; 12:9-11). Osnovna ideja vrijedi za mnoge ljude danas: oni koji odbacuju jasnu poruku koju je dao Bog neće doći do spasonosne vjere (Rimljanima 1:18-20), bez obzira što vide ili čuju.
Ova razmjena uključuje uobičajenu pritužbu mnogih nevjernika: da Bog nije dao dovoljno informacija. Drugim riječima, bogataš sugeriše da ako bi on – ili drugi – dobili direktnije informacije, onda bi se, naravno, pokorili Bogu. Naročito se za čudo tvrdi da je savršen način da se istina razjasni (Matej 12:39).
„Mojsije i Proroci“ je skraćenica za Stari savez. Ovi vjerski vođe imaju Sveto pismo, koje svjedoči o Isusu, a ipak ga odbacuju (Jovan 5:39). Svima, svuda, dato je dovoljno Božjeg otkrivenja (Rimljanima 1:18-20; Psalam 19:1) da nema izgovora da ga ne tražimo (Matej 7:7-8).
Živa braća bogataša imaju Mojsijev zakon. Imaju poruke proroka (2. Kraljevima 17:13; Luka 16:16). Dakle, imaju sve što im je potrebno da ih nauče kako da žive na način koji će ugoditi Bogu. Mojsijev zakon i proroci imaju više i jače poruke od jedne osobe koja bi se vratila iz mrtvih. Ako ne slušaju Mojsija i proroke, neće se ni uvjeriti ni ako neko ustane iz mrtvih.
Bogataš insistira da im treba više. Žalba bogataša implicira da Bog uskraćuje istinu onima koji je iskreno žele. Istina je da oni koji žele da odbace Boga nikada ne mogu imati dovoljno dokaza ili iskustva, čak ni čuda. Šta god da se desi, takvi nevjernici uvijek tvrde da im treba još malo: još jedno čudo, još jedan znak, još jedna poruka.
Isti koncept vrijedi i za mnoge skeptike danas: „Nemam dovoljno dokaza, treba mi čudo i onda ću vjerovati“ gotovo je uvijek neiskrena, neistinita tvrdnja (Rimljanima 1:18-20; Psalam 19:1; Matej 7:7-8).
Kao i fariseji, ljudi danas imaju tendenciju da misle da je vjera nevoljna reakcija koja se događa kada se pravi dokaz ponudi na pravi način. Mnogi ljudi prigovaraju da ne mogu „samo vjerovati“ ili da se od njih očekuje da izraze vjeru. To je pasivan način gledanja na vjerovanje. Vjera nije slijepa. Ne dolazi niotkuda i ne kvari nam mozak. Dolazak do vjere je mnogo više poput stepenica. Vidimo nešto što dokazuje da je Bog stvaran i činimo taj korak. Tada imamo vjeru za sledeći korak, možda vjerujući Bibliji da je Bog taj koji daje ono što vidimo oko sebe u tvorevini (Rimljanima 1:18-20). Onda vidimo nešto drugo, kao da jedna osoba oprašta drugoj, i napravimo još jedan korak. Zatim čitamo u Bibliji da Bog želi da nam oprosti i vjerujemo.
Problem s nama je što, poput fariseja, svi imamo lične planove koji se suprotstavljaju ideji da Bog djeluje u našim životima i da smo mu odgovorni. Gradimo stepenište vjerovanja koje nas odvodi od Boga. Ili guramo cilj sve dalje i dalje, tako da je uvijek van domašaja. Zatim, mi Njega krivimo što nam nije dao dovoljno dokaza. Moramo shvatiti da putovanje vjere takođe zahtijeva izbor. Bogataševa braća su morala da izaberu da vjeruju u ono što Sveto pismo kaže o Božjim očekivanjima. Fariseji su morali da izaberu da vjeruju u ono što njihovo Sveto pismo govori o Mesiji. Mi moramo da uradimo isto.
Ako ne vjerujemo Božjoj Riječi, malo je vjerovatno da ćemo vjerovati nakon više znakova (Matej 12:38-39). Bez Njegove Riječi, možemo tumačiti znakove na način koji odgovara nekoj lažiranoj ili paganskoj religiji ili čak na način koji poriče Njegovo postojanje i opravdavati život kako god želimo. Dakle, neophodno je prihvatanje objektivne istine kakva je data u Božjoj Riječi.
Zašto priča o bogatašu i Lazaru ne uči zagrobnom životu i vječnom „paklu“?
Razlog 1: Kazna za grijeh i „pakao“ je budućnost – ne sada.
„Kao što se kukolj plijevi i spaljuje, tako će biti i na kraju ovog doba.“ (Matej 13:40)
Isus Hrist šalje izgubljene u vatru nakon svog Drugog dolaska. (Matej 25:41)
Bog će „nepravedne da sačuva za dan suda da budu kažnjeni.“ (2. Petrova 2:9)
Dan suda nastupa na kraju 1000 godina. (Otkrivenje 20:11-13)
„Ognjeno jezero“ se javlja na kraju 1000 godina. (Otkrivenje 20:5a, 13-15)
Razlog 2: Konačna paklena vatra će biti na planeti Zemlji
„Nebo i zemlja koji su sada… sačuvani su za vatru.“ (2. Petrova 3:7)
„Zemlja i djela koja su na njoj izgorjeće.“ (2. Petrova 3:10)
Na kraju 1000 godina, „Oni [izgubljeni] su napredovali širinom zemlje… i oganj siđe od Boga s neba i proždere ih.“ (Otkrivenje 20:8-9)
Razlog 3: Oganj će potpuno uništiti sve zle, Sotonu i sami „had“!
„Zli će propasti… proći će; u dimu će nestati.“ (Psalam 37:20)
„Svi prestupnici biće istrijebljeni, propašće.“ (Psalam 37:38)
Čak će i Sotona postati „pepeo“ na „zemlji“ kao rezultat vatre. (Ezekiel 28:15, 18-19)
„Dolazi dan koji gori kao peć“ kada će izgubljeni „postaće kao strnjika“ i postaće „prah“. (Malahija 4:1, 3)
Oni koji su izgubljeni će biti „uništeni“. (Jovan 3:16)
Plata za grijeh je „smrt“, a ne vječni život koji vječno gori u paklu. (Rimljanima 6:23)
„Neugasivi oganj“ će potpuno „spaliti“ zle. (Matej 3:12)
„Bojte se onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u geheni.“ (Matej 10:28)
„A strašljivci, bezvjerni, izopačeni, ubice, bludnici, vračari, idolopoklonici i svi lažljivci završiće u jezeru koje gori ognjem i sumporom, koje je druga smrt.“ (Otkrivenje 21:8)
„A smrt i had bili su bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt.“ (Otkrivenje 20:14)
Druga vječna smrt za sve nosioce grijeha je konačni ishod Božjeg suda. To će biti kraj smrti. I čega još? Hada! Ako je „had“ zaista vječni pakao, kako sam had može da bude bačen u ognjeno jezero („pakao“ bačen u „pakao“) i anihilisan? To nema nikakvog smisla. Ali kad znamo da je „had“ isto što i „šeol“ na hebrejskom i sinonim za „grob“, nemamo nikakvih problema sa ovim tekstom!
Razlog 4: Čak će i Ognjeno jezero „proći“
Na kraju 1000 godina, izgubljeni će biti na „zemlji“. (Otkrivenje 20:7-9)
Oganj od Boga pada na njih i oni bivaju „proždrijeti“. (Otkrivenje 20:9)
Zemlja postaje jedno veliko „ognjeno jezero“ dok je Bog čisti od grijeha. Izgubljeni trpe „drugu smrt“ u tom jezeru. (Otkrivenje 20:14-15)
Zatim postoji novo nebo i nova zemlja, jer prvo nebo i prva zemlja (gdje je bilo ognjeno jezero) su prošli. (Otkrivenje 21:1)
Na Novoj Zemlji više neće biti bola, patnje, tuge ili smrti. (Otkrivenje 21:4)
Napomena: Ako bi ognjeno jezero gorjelo zauvijek, uvijek bi postojali bol i tuga negdje u svemiru i Otkrivenje 21:4 se nikada ne bi moglo ostvariti. Ali istina je da će grijeh zauvijek nestati i bol će prestati postojati u cijelom Božjem svemiru!
Doktrina o dušama koje žive zauvijek je ukorijenjena u ideji da „duša ne može umrijeti“. Ta ideja je potekla od zmije koja je rekla Evi da, ako zgriješi, „neće sigurno umrijeti“ (Postanje 3:4). Ali Bog je rekao da će umrijeti u slučaju neposlušnosti (Postanje 2:16-17). Bog je naravno rekao istinu.
Parabola o bogatašu i Lazaru je jedino mjesto u cijelom Novom savezu za koje se čini da podučava doktrinu izgubljenih duša koje silaze u vatru u trenutku smrti. Pažljiva analiza Luke 16:19-31 otkriva da je to zapravo parabola koja, iako podučava neke važne istine, nije namijenjena da se shvati doslovno.
Da li je moguće da bi neko ko bukvalno gori u vatri vodio normalan i racionalan razgovor? Da li je sam razgovor uopšte moguć preko „neprelaznog“ ponora?
Prosjak je otišao pravo „u Abramovo naručje“ (Luka 16:22). Zapravo anđeli su ga odnijeli tamo. Ovo je očigledno simbolično i nije moguće kako stoji u priči. Anđeli nose uskrsle vjernike u susret Hristu u zraku prilikom njegovog drugog dolaska, ne prije. Dotle su oni u svojim grobovima (Jovan 5:28-29; 1. Solunjanima 4:16-17).
Sam narativ sadrži kontradikciju: bogataš i Lazar se predstavljaju kao „mrtvi“ i istovremeno „živi“ u imaginarnom „raju“ i „paklu“ (uporedi Luka 16:22-23, 30).
Mogu li „izgubljeni“ i „spašeni“ doslovno vidjeti i razgovarati jedni s drugima (Luka 16:23)? Da li bi se u raju uživalo kada bi to uključivalo stalno gledanje ljudi koje smo voljeli kako ovako pate? Da li bismo posumnjali u karakter Boga „ljubavi“?
Bogataš nije opisan kao „bestjelesna duša“, već prije kao „u tijelu“ s očima, ustima i jezikom, itd. (Luka 16:24). U tom slučaju morao bi imati nesagorivo tijelo.
Može li mala kap vode na jeziku izmučenog čovjeka donijeti pravu utjehu (Luka 16:24)? Pravi gorući muškarac ne bi tražio samo kap vode, koja takođe ne bi preživjela plamen da mu dođe do jezika. Razlog zašto je Isus govorio o bogatašu koji traži vodu na svom jeziku bio je da pouči fariseje da će ih njihovi „jezici“ odvesti u „gehenu“.
Priča se takođe suprotstavlja ideji o drugoj šansi nakon smrti. Prilikom smrti postoji „velika provalija“ (stih 26) koja se ne može premostiti. Našu sudbinu će odlučiti naše odluke u ovom životu.
Ovo je „narodna“ priča. To znači da je bila poznata u narodu u Isusovo vrijeme. Očigledno je ova priča potpuno fiktivna i služila je Isusu samo za davanje pouka, a nikako za izgradnju bilo kakve doktrine o zagrobnom životu, jer doktrina se mora zasnivati na realnostima, bilo u materijalnom ili duhovnom domenu.
____________________________
[1] Josephus Flavius, The Complete Works of Flavius Josephus; Philadelphia: John C. Winston; p. 901.
Napomena: Ovi članci se objavljuju u sklopu serije Komentara Novog saveza.
